nacija.hr

MALI A VELIKI

Puno je onih koji lukavo glume čovjekoljublje, domoljublje i bogoljublje, a u biti iza svih tih postupaka čuči jedno užasno veliko samoljublje

Tekst: Ivica Ursić

„Budi ponizan čak i u svojoj veličini,

Budi plemenit čak ako i zvijezde posjeduješ.“

Obeda de la Cruz

 

Puno je, strahovito puno, tumačenja pojma – „biti velik“.

Od osobe do osobe definicije se razlikuju.

Najčešće dijametralno.

Velika većina ljudi krije svoje pravo uvjerenje na ovu temu, i javnosti servira definiciju koja je trenutačno „društveno korektna“.

Ali svima nama zajedničko je jedno, a to je, dok smo maleni, dok smo mala djeca, svi jedva čekamo postati veliki, želimo narasti. Naravno tjelesno, ali kada se to dogodi, onda svi želimo „postati veliki“ u očima drugih ljudi,  neovisno o broju centimetara ili kilograma koji očituju našu tjelesnu veličinu.

Svi mi u svom srcu nosimo ambiciju, neki to nazivaju egom, ali na kraju uvijek se sve svodi na jedno – nije sporna naša ambicija, nije sporan naš ego, nego je odlučujuće u čiju službu mi stavljamo svoje talente, svoje napore, svoje uspjehe, svoj ego, dakle svoju veličinu.

Puno je onih koji lukavo glume čovjekoljublje, domoljublje i bogoljublje, a u biti iza svih tih postupaka čuči jedno užasno veliko samoljublje.

Neko vrijeme prijevara „drži vodu“, ali prvi ozbiljniji test na temu ljubavi prema Bogu i bližnjemu, naravno i Domovini, sve razotkriva „do kosti“.

Pitamo se zašto tako malo toga funkcionira na ovome svijetu?

Odgovor leži u jako malenom broju ljudi koji su u stanju stati na začelje i služiti za opće dobro, ljudi koji su voljni sve svoje sposobnosti, sve svoje znanje, svu svoju veličinu staviti u službu općeg.

Dragi prijatelji, ovaj naš svijet je umoran od bezbrojnih lidera.

Užasno umoran.

Što se to zbiva s nama?

Pomisli čovjek kako smo konačno iscrpili sve ohole, sve bahate, sve samozaljubljene, sve „genijalce“, sve „moderne mesije“, sve te lažne proroke bez minimuma vjerodostojnosti, ali onda otkrijemo kako smo u stanju uvijek i iznova pronaći još veći jad i tugu. I nevolju.

Borili smo se za slobodu, a sada pognute kičme puzimo pred novim gospodarima, proseći mrvice s njihove trpeze.

Ginuli su najbolji sinovi, ove napaćene zemlje Hrvatske, za neotuđivo pravo da nam despoti ne određuju sudbinu, a mi sada molimo domaće oholice neka nas povedu u neko novo ropstvo.

Što su oni oholiji, prepotentniji i bahatiji, što nas oni više podcjenjuju i vrijeđaju, što nas više mažu i lažu, to mi njih više biramo i uzdižemo do trona. Skoro pa i do oltara.

Nama vladaju – lažne veličine.

Lažne veličine, koje smo mi ustoličili.

Što je to?

Je li to mazohizam?

Glupost? Nebriga? Ludost?

Koja je to dijagnoza? Kako sve to razumski protumačiti?

Dovoljno je pročitati ovonedjeljno Evanđelje (Marko 9,30-37) i sve će nam biti jasno.

Isus učenicima, koji među sobom raspravljaju tko je među njima najveći, objašnjava sustav vrijednosti koji Bog drži jedino ispravnim. Ne sustav koji vrijedi u ovome svijetu nego sustav koji vrijedi u Kraljevstvu Božjem. A to su dvije dijametralno suprotstavljene stvari.

Veliki ljudi su uvijek skromni. Ne lažno skromni, nego uistinu skromni. A biti skroman ne znači pognuti se kako bi bio manji nego što jesi, nego znači uspraviti se u svoj svojoj veličini. Međutim bit je u tome da se mi moramo uspraviti pred nečim što je veće od nas kako bi postali svjesni koliko smo u biti maleni.

Nama je jedino uspoređivati se sa samim Bogom, jer „hodajući u poniznosti s Bogom“ jedino smo tada u stanju naučiti se pravoj poniznosti i spoznati što možemo i što trebamo biti.

A što mi radimo?

Mi se panično bojimo hodanja s Bogom i radije hodamo pokraj onih kojima možemo očitovati koliko smo „veći“ od njih. Demonstracija moći, sile i slave ovoga svijeta uvijek je bila jedno od najpopularnijih ljudskih zanimanja.

Koja korist od novca, koja korist od političke moći, koja korist od popularnosti, ukoliko to nismo u stanju „nabiti na nos“ ljudima oko nas?

Ali ono što ovaj svijet naziva „velikim“ i ono što Bog naziva „velikim“ definitivno nisu iste stvari.

Boga ni najmanje ne zanima naša politička karijera, stanje našeg bankovnog računa, popularnost na društvenim mrežama, koliko puta smo slikani za neku novinsku naslovnicu, koliko smo medalja osvojili, CD-a prodali, golova postigli.

Boga isključivo zanima jesmo li i koliko smo prakticirali Vjeru, Nadu, Istinu i Ljubav. I naravno koliko smo bili u službi onih najpotrebnijih među nama.

Nažalost filozofija ovog svijeta nas uči da moramo uvijek biti prvi.

I samo prvi.

Zato mi tako strasno i želimo prva mjesta.

Mi želimo da je sve uvijek po našu, po našoj volji i da su naše potrebe uvijek najvažnije. Mnogi među nama ne žele služiti drugim ljudima, jer mi želimo da drugi služe nama.

Zato i biramo one koji su slični nama.

Biramo jad i nevolju, jer smo i sami jad i nevolja.

Svjesno ili podsvjesno kroz izabrane svjedočimo svoje stanje duha.

Želimo biti „veliki“ kako to svijet propisuje i zato biramo one koji služe svijetu, a ne one koji služe Bogu i bližnjemu.

Ali u Božjim očima mi postajemo veliki tek kada svoje potrebe stavimo sa strane i kada služimo bližnjemu. Naša veličina nije mjerljiva rezultatima koje je odredio ovaj svijet. Kod Boga “ne igraju” parametri ovog svijeta.

Ono što nas čini velikima jest naša sposobnost biti blizu potrebnih.

Blizu malenih. Odbačenih i prezrenih.

Starih. Bolesnih. Nerođenih.

Nepravedno optuženih.

Nevino osuđenih.

Jesmo li u stanju to učiniti?

Jesmo li u stanju prestati birati „velike“ i početi birati „malene“?

Jesmo li u stanju mi prestati biti “veliki” i konačno postati “maleni”?

Naravno da jesmo.

Samo pravo pitanje glasi: „Kada ćemo konačno to i učiniti?“.

 

„Onaj koji je nisko ne treba se bojati pada.

Onaj koji je dolje ohol nije.

Onaj koji je ponizan

uvijek će imati Boga za vodiča svoga.“

(„Pastir“, John Bunyan)

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci