nacija.hr

Katolički teolozi i filozofi: Dijelovi pripremnog dokumenta sinode u suprotnosti s Učiteljstvom

Tekst pripremnog dokumenta za skoru sinodu o obitelji – tzv. Instrumentum laboris – ima ozbiljne nedostatke i u suprotnosti je s crkvenim Učiteljstvom o moralnome zakonu, ulozi i naravi savjesti i moralnome prosuđivanju, predlažući da ispravno formirana savjest može biti u sukobu s objektivnim moralnim normama. Zbog toga problematični 137. paragraf – koji dovodi u pitanje nauk enciklike Humanae vitae – treba odbaciti i zamijeniti jasnim izričajem odnosa između savjesti i objektivnih moralnih normi. Srž je to izjave koju su pripremili David Crawford i Stephan Kampowski, profesori pri Papinskom institutu Ivan Pavao II. u Sjedinjenim Državama i Italiji, a koju je podržalo gotovo 60 profesora teologije i filozofije diljem svijeta, među njima i dva biskupa. Izjava je objavljena u uglednom američkom časopisu za religiju i javni život, First Things.

Kao katolički moralni teolozi i filozofi – ističu autori – osjećamo se obveznima podići glas protiv iskrivljenja katoličkog nauka implicitnog u 137. paragrafu pripremnog dokumenta. U tom dijelu teksta, govoreći o enciklici Humane vitae i ljudskome rađanju, tvrdi se kako postoje „dva pola koja treba stalno spajati“. S jedne je strane uloga savjesti. Nju se definira kao „Božji glas koji odzvanja u ljudskom srcu koje je odgojeno da ga sluša“, dok s druge strane postoji „objektivna moralna naznaka, koja nas sprječava da rađanje držimo stvarnošću o kojoj možemo proizvoljno odlučivati, ne uzimajući u obzir Božji naum o ljudskome razmnožavanju“.

Kad prevlada subjektivni pol – stoji u dokumentu – lako se riskiraju sebični izbori; a u suprotnom se slučaju moralna norma vidi kao nepodnošljivi teret koji nije u skladu s potrebama i mogućnostima osobe. Na koncu paragrafa predlaže se da spajanje tih dvaju vidika, uz sposobno duhovno vodstvo, može pomoći supružnicima donijeti odluke koje su u skladu s Božjom voljom.

Međutim, kako pišu Crawford i Kampowski, to nije ispravno razumijevanje ni uloge savjesti ni moralnih normi: jezik je nejasan i govori o moralnim normama kao nečemu izvanjskom ljudskoj osobi, opisujući ih isključivo negativnima i prisilnima. Naglašavanje vidika zabrane zanemaruje njezinu pozitivnu ulogu u promicanju osobnog rasta i ispunjenju dobra. Zbog tog izostanka, daje dojam da bi moralne norme mogle zapravo biti „nepodnošljivi teret“ koji „ne odgovara potrebama i mogućnostima osobe“.

Pozivajući se na nauk enciklike Veritatis splendor, teolozi i filozofi ističu da moralne norme nisu izvanjske granice koje su u raskoraku s čovjekovim dobrom, već su „zapovijedi prožete puninom života“ koju obećava Isus Krist. Ideja da moralne norme ne promiču ljudsku sreću predlaže, kako kažu, nominalističko i proizvoljno viđenje moralnoga zakona, prema kojem je čin zao samo zato što je zabranjen. Međutim – prema katoličkom razumijevanju – moralni zakon izražava istine o ljudskoj osobi – istine koje se ne mogu zanemariti ili prekršiti bez nanošenja štete našim „potrebama i mogućnostima“, to jest nama samima.

Što se tiče savjesti, Instrumentum laboris propušta reći da se ona odnosi na zakon upisan u naša srca, kako naučava Drugi vatikanski sabor. „Božji glas koji odzvanja u ljudskome srcu“, po pitanju moralnosti ne govori neku stvar jednoj osobi, a drugu drugoj, i nikada ne govori protiv objektivnih moralnih normi koje naučava Crkva. Veliki je propust govoriti o njemu tako da se čini odvojenim od moralnoga zakona ili ga ne spominje. Krivo je govoriti o „subjektivnom polu“ izvan zakona, koji se onda mora uskladiti sa zakonom – ističu profesori, dodajući:

Iz 137. paragrafa ne proizlazi samo opasnost „sebičnih izbora“, već i radikalni subjektivizam u shvaćanju moralnoga života, jer se savjest odvaja od prosvjetljujuće unutarnje prisutnosti moralnoga zakona. Predstavljajući savjest kao subjektivnu sposobnost u opreci zakonu, Instrumentum laboris predlaže ideju koja je nespojiva s crkvenim Učiteljstvom.

Prema 137. paragrafu, moralni sud nije više sud savjesti koju prosvjetljuje zakon, već je „usklađivanje“ dva pola – subjektivnog i objektivnog – i to bez predloženog kriterija. Drugim riječima – stoji u izjavi – čini se  da Instrumentum laboris logički vodi k tome da je krajnji kriterij moralnosti proizvoljan. Prijedlog „sposobnog duhovnog vodstva“ nije rješenje te poteškoće – dapače, kao kriterij odlučivanja moralni bi sud bračnih parova učinio ovisnim o sudu pastoralnog stručnjaka – što proturječi samoj naravi savjesti – naglašavaju autori izjave.

Osim toga, Također su istaknuli da sv. Ivan Pavao II. u enciklici Veritatis splendor izričito odbacuje mogućnost da bi određeni „konkretni životni čimbenici“ mogli biti „iznimka općem pravilu“ i stoga dopustiti da se mirne savjesti učini ono što je po moralnome zakonu zlo po sebi. Na temelju toga se – napisao je sv. Ivan Pavao II. – pokušavaju legitimirati takozvana „pastoralna“ rješenja koja su protivna Učiteljstvu te opravdati „kreativnu“ hermeneutiku u skladu s kojom određeni negativni propis ni na koji način ne obvezuje moralnu savjest u svim slučajevima.

Nejasan i neprecizni izričaj 137. paragrafa navodi na nijekanje da su neki čini po sebi zli. Tekst implicira da ne postoje moralne norme koje imaju apsolutnu, univerzalnu i nepromjenjivu valjanost i koje uvijek i bez iznimke zabranjuju po sebi zle čine. Na taj način, čini se da stavlja u pitanje crkvenu predaju i izričiti nauk enciklike Veritatis splendor – zaključuju autori izjave.

Sporni paragraf također teško iskrivljuje značenje enciklike Humanae vitae. U Instrumentum laboris piše kako Enciklika naučava da postoje „objektivne moralne norme koje ne dopuštaju da čin rađanja shvaćamo kao stvarnost o kojoj se može proizvoljno odlučivati, neovisno o Božjem naumu za ljudsko razmnožavanje“. Međutim, Humanae vitae ne govori samo protiv „proizvoljnog odlučivanja“ o rađanju – kao da bi moglo biti neproizvoljnih razloga koji bi mogli opravdati kontracepciju – već izričito naučava da Božji naum o bračnom zagrljaju isključuje „bilo koji čin koji prije, u trenutku ili nakon spolnog odnosa, koji ima specifičnu nakanu spriječiti razmnožavanje – bilo kao cilj, bilo kao sredstvo“.

Nedostaci pripravnog dokumenta mogu imati razorne posljedice za vjernike, koji imaju pravo znati istinu o pologu vjere. Ako sinoda podrži 137. paragraf, posijat će među njih sjeme pomutnje. Neuspjeh teologa te čak i biskupa i svećenika da snažno podrže naučavanje enciklike Humanae vitae uzrokovao je desetljeća slabe privrženosti crkvenome nauku – i to ne samo u pitanjima spolnosti. Sinoda je prigoda da se taj nedostatak ispravi. Paragraf 137 treba odbaciti i zamijeniti ga snažnom podrškom nauka enciklike Humanae vitae i jasnim objašnjenjem odnosa između savjesti i objektivnih moralnih normi kako se naučava u Veritatis splendor – zaključuju Crawford i Kampowski.

Izvor: Vatikanski radio

 

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci