nacija.hr

De ba, kakve izbjeglice?!

Prosječni Hrvat mora u svom džepu imati Osobnu iskaznicu i na zahtjev službene osobe je i pokazati, no, to za “izbjeglice” ne vrijedi. Također, običnim ljudima je za prelazak granice potrebno imati i putovnicu, jer svaka država radi kontrolu na granici da bi se zaštitila, ali ako si “izbjeglica” onda normalno ideš od države do države i ne dozvoljavaš da te netko legitimira ili da ti kojim slučajem uzme otisak prsta…

 Tekst: Elvis Duspara

– Što ti imaš protiv izbjeglica? – pita me prijatelj do kojeg mi je jako stalo.

Ostao sam zatečen njegovim pitanjem. Zar je moguće da on koji me pozna misli da ja imam nešto protiv izbjeglica?! Pa kako ću ja imati nešto protiv izbjeglica kada sam ja sam izbjeglica.

Iako je rat davno završio, a ja i moja obitelj nismo više izbjeglice, i dalje je u nama taj izbjeglički mentalitet. Svako jutro se budim s mišlju da, što se mene tiče, mogu sad napustiti kuću i otići u nepoznato. Osjećam se kao mlado drvo koje su istrgnuli iz rodne zemlje i skupa s korijenjem i tom zemljem koja se zadržala na korijenju me presadili na neko drugo mjesto. Zagreb volim, ali onaj osjećaj da nisi tu rođen i odrastao je čudan osjećaj. Mogu živjeti tisuću godina u Zagrebu, ali uvijek će u meni biti izbjeglica iz Bosanskog Broda…

Da ne opisujem stanje izbjeglice jer svaka izbjeglica zna što nosi u sebi baš zato sam začuđen ovom medijskom igrom oko navodnih izbjeglica koje nadiru kao poplava kojoj se ne vidi kraj. Naime, jako dobro znam kako izbjeglice izgledaju i kako se ponašaju.

Kada vidite izbjeglicu onda vidite cijele obitelji koje su istjerane jer je neprijatelj zauzeo njihov dom i samo ih je bijeg spasio od sigurne smrti. Oni su sretni što su živi i zahvalni što im netko daje utočište da mogu preživjeti. Isto tako, mogao bih pričati silne priče o tome kako su neki pod krinkom humanosti izbjeglicama iznajmljivali doslovce svinjce i kokošinjce za 100 njemačkih maraka mjesečno. Mogao bih pričati o ponižavanjima koja doživljavaš kao izbjeglica kao da prije rata nisi imao ništa. Većina izbjeglica koje ja poznam su obrazovanija i bolje su živjeli prije rata nego velika većina onih koji su ih primili da bi na njima liječili svoj kompleks manje vrijednosti. S druge strane, mogao bih pričati o divnim ljudima koji su primili izbjeglice shvaćajući da su i oni mogli biti na njihovom mjestu… Mogao bih danima pričati ono što mi pričamo kada smo među svojima, a stvari koje onaj koji nije izbjeglica neće čuti iz naših usta jer neće razumjeti zato što nije to prošao… Zato mi je uvredljivo kada čitam jednu kolumnisticu koja plače nad ovim navodnim izbjeglicama jer je ona, eto, bila izbjeglica iz Zagreba na par dana u Njemačkoj. Što ona zna? Kako joj nije neugodno pričati o izbjeglicama? Vratila se u svoj stan, u grad koji nije okupiran i u kojem su ne samo zgrade cijele nego cijeli grad. I ona takva ima obraza pričati o izbjeglicama?

Da se vratim na prave izbjeglice, a ne turiste… u svemu tome je bilo i nešto dobro, pa smo se zbog svog inata i radišnosti većina ponovno digli i izgradili kuće, razvili poslove, koliko toliko se uklopili u lokalnu sredinu. Zbog svega toga su korist imali i lokalni vlasnici zemlje jer su se neki doslovce obogatili na prodaji zemlje koju smo mi kupovali da bi kuće izgradili…

Ali, ima nešto što mnogi zaboravljaju i nisu svjesni toga. Da ne bude zabune, ja govorim kao izbjeglica iz Bosanske Posavine i većina izbjeglica koje poznam su Hrvati i katolici. E sad, iako su te izbjeglice i Hrvati i katolici, znači isti narod i ista vjera kao i domaće stanovništvo, jako dobro znam koliki šok su doživjeli domaći kada smo mi stigli. Zašto šok ako smo isti narod i ista vjera? Pa, zato što smo mi donijeli svoj mentalitet i svoj način života. Razlike su tu bile velike: sociološki, ekonomski, karakterno, mentalno,…

Čisto da dočaram kako je to znalo izgledati na običnoj maloj ljudskoj razini… Došlo bi do nesuglasica između domaćeg i izbjeglice i krenulo bi s razgovorom da se riješi problem. I sve bi bilo dobro dok domaći ne bi opsovao majku izbjeglici jer misli da je to njegovo pravo s obzirom da je on “tu doma” i jednostavno tako govori. U tom trenutku izbjeglica gleda čime da ga udari zbog tako strašne uvrede jer se u Bosni ne psuje majka nekome ako nisi spreman se potući. I dok bi domaći nastavljao čak s valjanim argumentima već bi dobio pepeljaru ili bocu u glavu jer je za izbjeglicu razgovor bio završen. Ne pravdam niti jedan niti drugi postupak nego samo pokušavam dočarati situaciju.

– Tužit ću te zbog ovoga. – rekao bi domaći jer ne vidi razloga zašto ga je ovaj udario “iz čista mira”.

– Evo ti još jednom pa me tuži… – ponovno bi nasrnuo izbjeglica koji nikada nije u svom životu nekoga tužio. I tu bi nastupila opća makljaža, a obojica uvjereni da su u pravu. Domaći bi rekli da su stigli divljaci, a izbjeglice bi se solidarizirali sa svojim jer se u Bosni sve rješavalo mimo suda. Spominjanje majke se koristilo tek kada izgubiš sve argumente za razgovor i svjestan si kada to kažeš da će biti ili ti ili on.

Mi smo bili već formirano drvo koje je ponovno posađeno i gledali smo da pustimo svoje korijenje u zemlju. Da ne govorim da su nekima bili svi krivi što su izbjeglice. Ti imao sve i morao si pobjeći sa svoga da spasiš živu glavu, a on ti pametuje i gleda te kao krkana koji prvi puta vidi vilicu i nož. I danas ima tih razlika i među domaćima i izbjeglicama i koliko god su domaći djelovali na nas, toliko smo i mi djelovali na njih. To je činjenica koja se ne bi smjela zanemariti. Tek nakon dugog niza godina neki domaći su prestali olako psovati majku, a neke izbjeglice su otkrile da i one mogu podići tužbu, no, generalno je mentalitet ostao isti.

Isto tako znam neke župe koje su bile na umiranju, a koje su oživjele nakon što su došli Bosanci. Da ne govorim o natalitetu jer Bosanci vole praviti djecu…

Zašto sve ovo spominjem? Ako je tolika razlika bila između ljudi koji su isti narod istog jezika i iste vjere, razmišljam što bi se dogodilo ako bi došla potpuno nova kultura, novi narod nepoznata jezika i potpuno druga vjera? Ako se mi koji smo isti narod i ista vjera nismo u potpunosti uklopili među domaće, kako bi izgledalo kada bi došli oni koji su potpuno različiti, a koji donose svoja pravila i ni na koji način se ne žele uklopiti i prilagoditi?

Naravno, kada bi se stvarno radilo o izbjeglicama u što ja ne vjerujem nego vjerujem da je na snazi jedna od najgenijalijih vojnih taktika u povijesti čovječanstva gdje duhovno polupane zemlje same financiraju napredovanje neprijateljskih vojnika!

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci