nacija.hr

PROMJENA IGRE

Hrvatska se nalazi u nevoljama zato što smo, uvjereni u svoju svemoć, svjesno Boga stavili sa strane. Probleme rješavamo sami ili što je još gore prepuštamo svoju sudbinu, i sudbinu svoje djece, ljudima koji za Boga ne žele ni čuti.

Tekst: Ivica Ursić

Sve je promjenjivo.

Kako reče Heraklit: „Panta rei.“ – sve teče. Sve se mijenja.

Svjetla na semaforu, izgled našeg lica.

Mijenja se vrijeme, mjesto, posao, ritam života, stilovi, moda.

Mijenja se odjeća. I prijatelji se mijenjaju.

Mijenjaju se režimi, politički sustavi, društvena uređenja.

Mijenja se put kojim hodimo, a na taj način i cilj kojem stremimo.

Mijenjamo se i mi sami. Ponekad svjesno, ponekad nesvjesno.

Promjene se događaju jer mi to želimo ili dopuštamo, ali se najčešće događaju protiv naše volje i uvjerenja.

Život je poput igre koja se igra po određenim pravilima.

Temeljna pitanja glase: „Tko određuje koja je igra u tijeku?“  i „Možemo li (smijemo li, usudimo li se) promijeniti igru?“.

Jeste li ponekad, igrajući neku društvenu igru, karte, domino, šah, balote, a nije vam išlo onako kako ste vi to željeli ili zamislili, predložili suigračima: „Idemo igrati nešto drugo!? Promijenimo igru!“

„A tko nije?“ kažete vi.

Doduše, ovaj izraz „promjena igre“ najčešći je u športu, poglavito u nogometu, jer svi mi „jako dobro znamo“ da naša omiljena momčad „igra krivu igru“ i da je došlo vrijeme za „promjenu igre“.

To pravilo vrijedi i za sve ostale stvari u našem životu. Mi smo stručnjaci za „sve živo“, ali gle čuda, baš tamo gdje jesmo, koliko toliko, u stanju utjecati na „promjenu igre“, a to je politika, glasa od nas čuti nije. Igramo, plešemo kako drugi svira.

Lako je izigravati izbornika neke momčadi, ali nije lako preuzeti svoju sudbinu u vlastite ruke. Toga se bojimo i toga se klonimo. I zato patimo. Ponašamo se ziheraški, oportunistički, kukavički i govorimo sami sebi: „Ne zibaj, može biti samo gore. Nije loše i ovako.“

U današnjem čitanju svjedočimo trenutku kada Isus „mijenja igru“.

Sve do sada je liječio, ozdravljao, istjerivao zloduhe, dizao iz mrtvih, hranio mnoštvo, od vode činio vino, lijepo govorio, a sada odjednom mijenja sadržaj i mijenja retoriku.

Isus mijenja sve.

Mijenja igru.

Logično je zapitati se, kada su Petar i družina u pitanju, „Zašto su oni slijedili Isusa?“ Petar i Andrija već su poprilično toga žrtvovali slijedeći Nazarećanina. Napustili su svoj uspješan posao ribara, sigurnost svog doma zamijenili su za neizvjesnost dugih putovanja, ostavili su iza sebe svoje obitelji.

U biti stavili su na kocku sve ono što se je staviti moglo, a sve pod pretpostavkom da je Isus toliko iščekivani Mesija. Da je Isus onaj koji će obnoviti slavu Izraela i spasiti narod od tolikih zala i nevolja.

Sve ono što su apostoli do sada čuli i vidjeli, sve ono čemu su svjedočili, vodilo je zaključku da je njihova procjena bila dobra. Sva čuda koja je Isus činio za njih su bila dokaz da je u tijeku „prava igra“ i da ono najbolje tek što nije došlo, a to je oslobađanje zemlje od Rimljana, konačan kraj patnje, jada, bijede i potlačenosti.

Ali Isusova najava, odnosno objava, njegove skore smrti, uz prethodno trpljenje i odbačenost, čitavu ovu nadu poništava. Na sceni je odjednom neka nova priča. Dolazi do drastične i neočekivane „promjene igre“.

Ljudi oko Isusa nisu se niti malo razlikovali od nas koji izlazimo na izbore i na njima tražimo one koji će ostvariti naše želje i naše snove. Mi imamo svoja očekivanja od onih koji bi nas trebali voditi i zato takve i slijedimo i podržavamo svojim glasovima. Tražimo one koji će promijeniti igru s kojom nismo zadovoljni.

U početku se je uistinu i činilo da će Isus ostvariti nadanja i želje svojih učenika. Ali je onda ovaj nezaposleni učitelj i propovjednik beskućnik, počeo igrati jednu potpuno novu igru.

A ta igra učenicima nije bila po volji.

Kakvog mi to Isusa želimo?

Pa, želimo Isusa koji će riješiti sve naše probleme, odagnati naše brige i nevolje. Želimo Isusa koji je nalik najsuvremenijem analgetiku koji izravno atakira na problem boli i temeljito ga rješava, u korijenu.

Pa, želimo Boga koji će sve što nam se je pokvarilo kvalitetno popraviti. Nama je ostalo samo vratiti se za sat, dva i preuzeti stvari opet u svoje ruke.

Pa, želimo Spasitelja koji će nam ovaj naš život učiniti kud i kamo ljepšim i lagodnijim. Želimo Spasitelja koji će nas spasiti od dugova, otkaza, besparice, starog automobila, prehlade, reume…

Pa, želimo Krista koji će provoditi igru prema našoj strategiji i taktici. Mi ćemo njemu osmisliti igru, a na njemu je ostvarivati pobjede na terenu od života. I neka zna, mi priznajemo samo prva mjesta.

Ali čini se da mi nikako nismo zadovoljni s takvim Isusom.

Godinama prakticiramo krive teorije o križu, godinama se krivo molimo, godinama proturječimo svojim kršćanskim životom – samom Isusu i njegovim riječima, i imamo dovoljno drskosti njega optuživati za svoje probleme.

A Isus pravila „svoje igre“ iznosi pred apostole, kao i pred nas danas, na tako jasan i na tako nedvosmislen način, da nas sve to udara posred lica, a mi se pravimo kao da se to nas ništa ne tiče.

Isus se ne zadovoljava s nekoliko kozmetičkih promjena. Isus ne misli promijeniti samo nekoliko pravila igre. Premalo je to. Isus zna da nama treba – nova igra. Potpuno nova igra.

Poziva nas neka se odreknemo i sebe i svijeta i neka ponesemo svoj križ i slijedimo ga. Isus ne uzima svoj križ kako bi nas spasio od našeg križa. Baš suprotno, Isus na sebe preuzima teret križa kako bi mi mogli na svoja leđa primiti teret svojega križa.

Isus čini težak život kršćanskog sljedbeništva mogućim tako što nas nikada ne ostavlja samima. Isus svojom mukom osvjetljava put koji nam je slijediti.

Ne zatvarajmo svoje oči pred istinom.

Priznajmo.

Samo su životne teškoće u stanju reći nam – tko smo mi i što je uistinu važno u našem životu.  Samo nas životne teškoće i naša borba s njima (Hrvatski obrambeni rat) uče našim granicama i što to znači biti čovjek.

Čovjek koji ne zna tko je, čovjek kojem ovaj svijet određuje identitet, nesretan je čovjek. Teškoće nas dovode do spoznaje našeg identiteta. Zato smo i izdržali ratne strahote usprkos nikakvim prognozama ovoga svijeta.

Samo kada prihvatimo patnju kao nužan dio našeg života shvatit ćemo da nas to ujedinjuje u poniznosti. Čovjek koji pati uči se poniznosti koja je preduvjet okretanja Bogu.

Samo suočavajući se sa smrću i stavljajući svoj život u Očeve ruke mi možemo istinski živjeti.

Hrvatska se nalazi u nevoljama zato što smo, uvjereni u svoju svemoć, svjesno Boga stavili sa strane. Probleme rješavamo sami ili što je još gore prepuštamo svoju sudbinu, i sudbinu svoje djece, ljudima koji za Boga ne žele ni čuti.

Da je Isus otklonio od nas, iz našeg života, borbu, teškoće i patnju, on bi otklonio i smisao i svrhu našeg života. Isusov križ ne poništava naš križ. Nije to bila Isusova nakana, jer nam onda ništa smislenoga ne bi ni ostalo u životu.

Pozivajući nas da uzmemo i ponesemo svoj križ Isus nam u biti daje smisao života. Daje nam sam život. Isus nas na taj način spašava od besmisla ove naše bezbožne kulture.

Isus nam otvara i oči i uši kako bi vidjeli i čuli nepravdu, okrutnost, besmislenost i zlo ovoga svijeta i kako bismo rekli: „Da, moram nešto učiniti. Moram pokušati mijenjati stvari. Ovako dalje ne ide. Moramo promijeniti igru!“

https://www.facebook.com/uvijek.nedjeljom.ursic

 

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci