nacija.hr

ŠUM NA VEZI

Težak je život osobe koja ne čuje, ali je još tragičnije imati savršeni sluh, a odbijati saslušati one koji od nas traže pomoć i ljubav. Osoba koja čuje, ali ne želi slušati je duhovno bolesna osoba. Boluje od bolesti koja je uzrokovala najviše nesreće na ovome svijetu.

Tekst: Ivica Ursić

Često u svojim javnim svjedočenjima vjere spominjem zgodu o susretu dvojice poznanika u kojoj se oni susreću nakon nekog podužeg vremena. Obojica mladi, poslovni i njihov kratak, ali znakovit susret teče otprilike ovako.

Prvi muškarac:

„Ej, Bog! Pa dugo se ne vidjesmo. Kako si mi? Što mi je s tobom?“

Drugi muškarac (uz duboki uzdah):

„Ej … nisam ti baš najbolje … u posljednje vrijeme … sve me boli …“

Prvi muškarac (pogledavajući na sat):

„Ajde neka. Baš me raduje. Znaš … žurim … i … i … javi se …“

Zaboravili smo slušati ili bolje reći čujemo, ali ne slušamo.

Obavljamo to uglavnom površno, kao puno toga drugog u životu.

Kažu cinici da zato i imamo dva uha, jedno gdje će nam nešto ući, a drugo gdje će to isto izaći. Nemamo ni volje, ni želje, ni strpljenja slušati tuđe priče, ali svoje tako strasno želimo ispričati svakome s kojim stupimo u nekakav kontakt. Mi smo duhovno gluhe osobe, a uzrok te naše duhovne gluhoće u biti je naša sebičnost.

Ova naša kultura u tome nam jako temeljito ide na ruku. Oko nas vlada carstvo buke. Okruženi smo nevjerojatnom količinom različitih zvukova koji nam ne daju mira i koji nam slušanje čine napornim.

Baš kao što enormna količina informacija, kojom smo bombardirani sa svih strana, u biti služi kako bi se prikrila ili iskrivila istina, isto tako bezbrojni šumovi služe kako bi se oslabila ili čak onemogućila što kvalitetnija koncentracija i međuljudska komunikacija.

Jedan od fenomena modernog života svakako je nestanak tišine. Tijekom ljudske povijesti, barem njezinog najvećeg dijela, tišina je bila bitan dio ljudskog života. Mnogi su ljudi živjeli značajan dio svojeg života u tišini, radeći u samoći, neopterećeni neprestanom bukom.

Povjesničari će Industrijsku revoluciju proglasiti točkom preokreta u ljudskom iskustvu kada govorimo o buci. Tvornice i sve veća koncentracija stanovništva u gradovima doveli su do enormnog povećanja buke i do nestanka tišine.

Ova naša potrošačka kultura predmnijeva postojanje konstantne buke. Neprestana i uglavnom iritantna glazbena kulisa u kafićima i prodajnim centrima, prometna kakofonija, elektronski šumovi u svakodnevnoj međuljudskoj komunikaciji, a da buku u sferi zabave i ne spominjemo.

U mnogim našim domovima članovi obitelji žive u svojim malim paralelnim svjetovima u kojima je stvoren svijet specifičnih šumova. To je tako zvana – buka po narudžbi. Buka – „à la carte“.

I sve to zajedno, uz našu notornu sebičnost, zatvara nas u naše osobne „kule bjelokosne“ i uopće nam nije stalo što se zbiva izvan toga svijeta. Mi čujemo za određene događaje i pojave, ali ne želimo o tome ništa poslušati, ukoliko nije u pitanju naša osobna korist.

Zašto ovaj naš svijet ne voli tišinu?

Razloga je jako puno, ali jedan od presudnih sigurno je taj da se u buci lakše nameću ideje, prodaju stvari i prikriva istina. I još nešto, tišina zahtjeva i osamu, a osama znači skromnost i poniznost, a to moćni i slavni ovoga svijeta ne vole.

Tišina, one moćne među nama, podsjeća da istinska moć leži u glasu Božjem, a ne u njihovim tiradama, izjavama, poslanicama i zahtjevima. Ponizne tišina podsjeća i podiže. Podsjeća ih da postoji samo jedan glas kojeg treba slušati i podiže ih bliže tome glasu.

Bog nas čeka u tišini.

U staroj Grčkoj bio je običaj da putujući trgovci, koji su na kolicima vozili svoju robu gradskim ulicama, na sav glas viču: „Što vam nedostaje!“. Bila im je namjera upoznati stanovnike da su trgovci u blizini te na taj način potaknuti njihovu znatiželju. Ljudi bi izlazili iz svojih kuća i ljubopitljivo razgledali što se to nudi. Mislili su kako će možda u ponudi biti baš nešto što im nedostaje, nešto što im treba ili nešto što žele, a nemaju.

A što nama nedostaje? Jesmo li mi zadovoljni?

Kako tko.

Trenutačna vlada u Hrvatskoj je zadovoljna. I to jako.

A govori se da Cristiano Ronaldo nije zadovoljan. Dapače, tužan je.

Što je s nama?

Ako nismo zadovoljni, ukoliko nema mira u našem srcu, onda bismo trebali potražiti onog koji je u stanju ispuniti naše potrebe, koje mogu biti tjelesne, ali koje su najčešće duboko duhovne.

Čovjek iz ovonedjeljnog čitanja (Marko 7, 31-37), kojeg su doveli Isusu, nije bio u stanju čuti.

I mucao je.

I što Isus radi?

Uzima ga nasamo od mnoštva. Odvodi ga dalje od buke.

Odvodi ga na mirno mjesto gdje je vladala tišina. I tu ga ozdravlja.

Najveći broj nas je relativno dobrog sluha i bez velikih govornih mana, ali opet mi se čini da nikada nije među nama bilo toliko duhovno gluhih i toliko duhovno nijemih osoba.

Fizički čujemo ljude oko sebe, ali ih ne slušamo.

Čujemo ih, ali ih ne želimo razumjeti.

Ne želimo ih shvatiti.

Ako im nešto i kažemo onda je to uglavnom jezik prepun šupljih fraza i floskula. Beskorisna retorika koja je sama sebi postala svrha.

Isus je, bivajući tjelesno među nama, izliječio veliki broj ljudi.

Ali njegov cilj nije bio liječenje tjelesnih boleština.

Da mu je to bio cilj vjerojatno bi otvorio veliku kliniku negdje u Palestini.

Isus nije želio da ga ljudi percipiraju kao čudotvorca, iscjelitelja, velikog učitelja, vrhunskog propovjednika.

Isus nije želio da ga ljudi slušaju isključivo svojim ušima, nego je prije svega želio da ljudi srcem slušaju ono što im on govori.

Težak je život osobe koja ne čuje, ali je još tragičnije imati savršeni sluh, a odbijati saslušati one koji od nas traže pomoć i ljubav. Osoba koja čuje, ali ne želi slušati je duhovno bolesna osoba. Boluje od bolesti koja je uzrokovala najviše nesreće na ovome svijetu.

Kada odbijamo saslušati onog pokraj nas onda nas to neminovno dovodi do niza velikih problema. Osobnih, obiteljskih, nacionalnih, svjetskih. A kada odbijamo saslušati ono što nam sam Bog govori onda je to potez onoga koji je već krenuo putem vječne propasti.

To se odnosi na čitav ovaj svijet, na našu domovinu, na naše obitelji i na nas svakog osobno.

Hoćemo li konačno stati i u miru poslušati Boga i bližnjega?

Ili ćemo se neprestano opravdavati kako imamo „šum na vezi“.

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci