nacija.hr

HRVATI U ISELJENIŠTVU, NJIHOVE VEZE S DOMOVINOM I STVARANJE UVJETA ZA POVRATAK 

Ako pogledamo koliko je Hrvatska ulagala zadnjih petnaest godina u balkanizaciju, kulturno i drugo povezivanje, onda ćemo jasno vidjeti da je na krivom kolosijeku

Tekst: Mate Knezović, predsjednik Obiteljske stranke

Hrvati su već od petnaestog stoljeća u stalnom iseljavanju i protjerivanju sa svojih područja. Takvom stanju najviše je doprinijela neprijateljska politika pojedinih susjednih naroda i pogrješna hrvatska politika. Veliki dio našeg naroda je tako iseljen, a protekom vremena se sve više odnarođuje, odnosno mnogi gube svijest i osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu.

Od odluke hrvatskog naroda da stvori svoju državu(e) (Hrvatsku i BiH), obrane hrvatskih prostora i kasnije samostalne hrvatske države, dogodila su se dva naizgled nepovezana procesa. Bolje rečeno, neprijatelji Hrvatske strateški su razbijali jedinstvo Hrvatske i hrvatskog naroda na ta dva načina. Prvi način razbijanja je komunističko-nacistička propaganda protiv Hrvata iz i u BiH. Ona se sastojala (i sastoji) od optuživanja BH Hrvata (a osobito Hercegovaca) za navodno veliko zlo koje su učinili Hrvatskoj i BiH. Naime, optuživalo ih se i optužuje za separatizam prema BIH, za zločine i komadanje BiH, za zločine protiv muslimana i započinjanje rata protiv njih, za prodaju Posavine i njen pad. Nadalje, optužuje ih se za pljačku Hrvatske, nepotizam, rođaštvo, ustaštvo itd.

S druge strane prema iseljeništvu je nastao – muk. Ono jednostavno za službenu Hrvatsku (a osobito medije), od 2000. godine, ne postoji. Kidaju se veze koje su postojale. Nema kontakata s kulturnim stvarateljima, industrijalcima, znanstvenicima, Crkvom. Jednostavno, iseljeništvo se potpuno ignorira. Na najvažnija diplomatska mjesta i u najvažnije misije šalju se tzv. hrvatski diplomati sa zadatkom da onemogućuju normalnu komunikaciju između domovine i iseljenika. Naši iseljenici se smatraju neprijateljskom emigracijom. Dapače, domaći mediji i političari se vrlo često okomljuju na one koji su se vratili iz emigracije. Njih jugoslavensko-komunističke strukture smatraju jednom od najvećih opasnosti za opstanak dominacije njihovih struktura.

Komunističko-jugoslavenske strukture svjesne su opasnosti za njihove pozicije u slučaju većeg priljeva povratnika, i davanja njihovog materijalnog, duhovnog i kulturnog potencijala u službu njihovog blagostanja i napretka Republike Hrvatske i hrvatskog naroda. Zato su uspješno onemogućili priljev ljudi i ideja te ih potpuno obeshrabrili. Danas ni jedan iseljeni Hrvat sa značajnim kapitalom ne razmišlja o ulaganjima u Hrvatsku i BiH dok vladaju te strukture.

Ova komunističko-nacistička taktika samo je naizgled nespojiva. No radi se o strategiji koja je dogovorena i koja se provodi te nema naznaka da će eventualnom promjenom vlasti na idućim izborima išta značajno biti promijenjeno. Ono što je u komunizmu bila emigracija, u slobodnoj Hrvatskoj su postali Hercegovci kao polazna osnova za rušenje hrvatskog identiteta i napretka. Hercegovci su šifra kojom se napada hrvatski narod u svojoj opstojnosti i identitetu. Ovu strategiju je potrebno srušiti i uspostaviti posvemašnje veze s hrvatskim iseljeništvom i onima koji su zadnjih godina pronašli kruh u raznim europskim i prekooceanskim zemljama.

S iseljeništvom treba oživjeti sve moguće veze zbog samih iseljenika i zbog Hrvatske te opstanka Hrvata u BiH. Vidimo da neprijatelji hrvatskog jedinstva i napretka razbijaju upravo jedinstvo. Veze i protok informacija su nužni za novo jedinstvo u ključnim vrijednostima i ciljevima.

Kao što Hrvatska treba svoje iseljenike i ljude koji su još uvijek na privremenom (ili „privremenom“) radu u nekoj od zemalja EU, tako i iseljenici trebaju Hrvatsku. Hrvatska treba svježe ideje i različitost iskustava. Upravo to imaju iseljenici. Mnogi iseljenici su uistinu donijeli istinsku svježinu u Hrvatsku. U ratu su odlučnu ulogu imali upravo hrvatski iseljenici. Mnogi generali, vojnici, ministri, znanstvenici su dali sve svoje snage za uspostavu, obranu i napredak Hrvatske. Bez njihove pomoći bila bi nezamisliva uspostava Hrvatske i njezina obrana. Te veze i smjer prema Hrvatskoj i BiH se moraju ponovno uspostaviti kao dugoročni projekt od strateškog značaja za cijeli hrvatski narod.

Hrvatska treba sve slojeve hrvatskog iseljeništva. Ona mora ponuditi programe povratka i naseljavanja hrvatskih prostora. Programi bi obuhvaćali sve generacije Hrvata. Svatko je dobro došao. Svaki Hrvat ima mjesta u Hrvatskoj. Tome treba prilagoditi zakonodavstvo, državnu i lokalnu upravu i samoupravu. Mora se potpuno slomiti naslijeđeni mentalitet u državnoj upravi da se radi o neprijateljima. Moraju imati svoje posebno ministarstvo na koje će imati odlučan utjecaj.

Potrebno je prestati s idejama, mislima i planovima da iseljeništvo treba financirati Hrvatsku. Hrvatska ima dovoljno potencijala da se razvija, no u iseljeništvo je nužno ulagati. Svako to ulaganje višestruko će se vratiti. Iseljenicima trebamo dati dostatno razloga da osjete da ih Domovina poštuje i prihvaća, razumije i ne ciganči nešto od njih. Tako se samo u slobodi i dobrobiti mogu odvijati i ulaganja. Kapital naših iseljenika je najplodniji i najbolje ulaganje. Oni time ulažu u svoje.

Kulturna razmjena s iseljeništvom treba teći na dnevnoj razini. Ako pogledamo koliko je Hrvatska ulagala zadnjih petnaest godina u balkanizaciju, kulturno i drugo povezivanje, onda ćemo jasno vidjeti da je na krivom kolosijeku. Ove činjenice moraju biti jasne hrvatskom narodu. Dok nam je iz iseljeništva dolazio spas, s Balkana nam je dolazio mač, razaranje, primitivizam i sve ono što je najgore u ljudskoj vrsti. Kako su harali oružjem u fizičkom smislu, tako su pustošili „kulturom“ (i još pustoše uz pomoć domaćih pustošitelja) u duhovnom području.

Ne smijemo odustati ni od mladih Hrvata koji su bilo koja generacija. U njih moramo neprestano ulagati, bilo tako da se vrate, bilo da se ojačaju veze s domovinom, bilo da se školuju na našim sveučilištima i veleučilištima, da pripremaju doktorske disertacije ili surađuju s našim raznim znanstvenim institutima, ali i njihov status u zemljama u kojima žive i narodima s kojima žive. Nužno je ulaganje u to da znaju hrvatski jezik, da u Hrvatskoj ili Mostaru studiraju, da provode ljetne blagdane, da ih posjećuju grupe iz Hrvatske i sl.. Osobitu pozornost trebamo posvetiti mladim Hrvatima koji žele studirati u Hrvatskoj. Kod toga ih nije nužno vezivati ostankom u domovini. Od toga je važnije iskustvo da su njihovi korijeni tu, da su baštinici hrvatske kulture, da poznaju hrvatsku povijest i da Hrvatsku nose u srcu. Takvi ljudi će donositi dobrobit Hrvatskoj i novoj domovini.

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci