nacija.hr

Hrvati u Bosni i Hercegovini i Bosna i Hercegovina

Što se tiče samog ustroja BIH, svi moraju znati da Hrvatska ne može više mirno promatrati obespravljivanje Hrvata, nastavak etničkog čišćenja drugim sredstvima, onemogućavanje povratka na svoja ognjišta. Hrvatska više ne smije šutke promatrati bošnjačko-muslimansku tiraniju ni srpsku opstrukciju i onemogućavanje povratka u Bosansku Posavinu i Banjalučku regiju te druga mjesta u tzv. Republici Srpskoj.

Tekst: Mate Knezović, predsjednik Obiteljske stranke

Hrvatski narod je jedan narod. Granica između Bosne i Hercegovine je ostatak turskih imperijalnih osvajanja te općenito igara koje se vode, i koje su se vodile, s Hrvatima i Hrvatskom te s Bosnom i Hercegovinom. Hrvatska i Bosna i Hercegovina su jedinstven geopolitički prostor. Teško je naći dvije suvremene države koje su tako nerazdvojno vezane. Granica između Hrvatske i BIH je imperijalna, neprirodna i nije odraz prirodnog povijesno-političkog razvoja. Ta granica je nametnuta silom imperija i njihovih oružja. I današnja etnička, vjerska i druga podjela BIH je odraz imperija, sile, ratnih pohoda te političkih „čišćenja“ određenih prostora tijekom mira koji nikada nije značio mir, nego tek odsustvo rata i priprema za novi rat. Dok je drugim zemljama omogućen povratak teritorija, nakon ocvalog turskog imperija, Hrvatska i Hrvati su i u tom pitanju imali poseban „skrbnički“ stav svih i svakoga kako bi se, ono što se kod drugih podrazumijeva, Hrvatima na sve moguće načine osporilo. Zbog toga je još uvijek neriješen problem BiH. Taj problem nije ni trebao postojati da se stanje nakon oslobađanja BIH od turskog okupatora vratilo u početno prirodno stanje koje u obzir ne uzima silu ,nego tijek povijesti koji bi bio bez sile.

No, nije neobično postupanje naših susjeda i velikih sila. Čudno je postupanje hrvatske politike, znanosti te Hrvata kao naroda. Dok se svi i svatko sa svakakvim ili nikakvim argumentima miješa u BIH, jedino hrvatska politika, a dobrim dijelom i hrvatski narod, tvrdi da se problemi rješavaju u Sarajevu, da se Hrvati okrenu svojim susjednima, da Hrvatska nema strateške interese u BiH i niz sličnih izjava koje destabiliziraju Hrvate u BiH, ali i Hrvatsku te BiH. Hrvatska i hrvatski narod imaju pravo i dužnost biti aktivni u BiH i ne smiju odustati od rješavanja tog gorućeg problema. Hrvatska je pokazala da jedina ima potencijal riješiti BiH rebus. Stoga je velika povijesna pogrješka i propuštena jedinstvena prilika kada su bile razbijene srpske snage 1995. godine. Takvo rješenje ide na dušu velikih sila koje nisu postupile ispravno. Sada bi taj prostor bio uređen, srpski fašizam trajno poražen, a muslimani bi bili primorani na istinsku suradnju. Osim toga ,muslimani bi imali dostatan životni prostor.

Valja naglasiti da su današnji muslimani odvojeni od hrvatskog nacionalnog bića. To odvajanje je počelo prelascima na islam i do danas još u potpunosti nije završen taj proces. Ishod tog procesa još uvijek je neizvjestan. Ključni čimbenik stvaranja eventualne bošnjačke nacije je islam i svijest o njihovim vezama i izvorima koji se nalaze u Turskoj i turskim osvajanjima. Takav model da jedan dio naroda prihvati religiju osvajača nije neobičan, no neobično je zadržavanje navodnih veza i izvlačenje državnosti iz srednjovjekovne Bosne i zahvalnosti osvajačima na darovanju nacionalno-vjerske svijesti. Hrvatska politika na žalost ne uzima ni jedan od tih elemenata, a osobito ne ideologizirana medijsko-novinarska plaćenička „elita“ te ideologizirane političke i znanstvene institucije. Ova niska svijest o tome vlada i među intelektualcima, čak i više nego među pukom.

No, usprkos tome Hrvatska treba imati dobre odnose s BIH i s njenim narodima i konfesijama. Ukoliko muslimani i dalje žele izgrađivati svoju naciju ne treba im taj proces ometati. Ipak, treba znati da još uvijek ima određeni sloj muslimana koji su pripadnici hrvatskog naroda. Oni tu svijest čuvaju i Hrvati te muslimane u cijelosti trebaju integrirati u hrvatsko nacionalno biće te isticati da su mnogi muslimani po nacionalnosti Hrvati. Oni su unutar muslimana izolirani i u strahu izjasniti se slobodno, no na taj problem valja ukazivati te dati zaštitu muslimanima koji su pripadnici hrvatskog naroda.

Što se tiče samog ustroja BIH, svi moraju znati da Hrvatska ne može više mirno promatrati obespravljivanje Hrvata, nastavak etničkog čišćenja drugim sredstvima, onemogućavanje povratka na svoja ognjišta. Hrvatska više ne smije šutke promatrati bošnjačko-muslimansku tiraniju ni srpsku opstrukciju i onemogućavanje povratka u Bosansku Posavinu i Banjalučku regiju te druga mjesta u tzv. Republici Srpskoj.

Hrvate se često gura sad u okrilje muslimanske zaštite, sad u okrilje srpske zaštite. To je stoga što je hrvatska politika bez ikakve ozbiljne i dugoročne strategije prema BiH i Hrvatima u BiH. Hrvatska ima dobar geografski i međunarodni položaj. Hrvatska je članica EU i NATO saveza. To su asocijacije kojima teži i BiH. BiH mora priznati jednakopravnost Hrvatima na cijelom prostoru ili BiH neće ni biti. Hrvatska nema pravo žrtvovati Hrvate u BiH radi navodnih dobrosusjedskih odnosa i radi opstanka BiH kao države.

Nadalje, Hrvatska mora preuzeti svoje obaveze iz Washingtonskog sporazuma, kojim je i došlo do mira i političkog dogovora između Hrvata i muslimana. Ta pozicija i taj sporazum su polazna točka za status Hrvata u BiH, ali i ključna točka opstanka BiH kao države te hrvatsko-muslimanskih odnosa i zajedničkog nastupa prema Srbima i sadašnjoj tzv. Republici Srpskoj. U tom smislu Hrvatska mora učiniti napore za jedinstvom hrvatskog korpusa u BiH. Hrvati u BiH trebaju sami artikulirati svoje političke stavove, a Hrvatska takve stavove treba respektirati i u skladu sa svojim pravima i interesima podupirati. Daytonski sporazum je nastavak prethodnice (Washingtonskog sporazuma) te je nezamisliv bez njega. Dapače, vrlo brzo nakon tog sporazuma dolazi do prekretnice u ratu u BiH. Ovo je stvarni dokaz da velikosrpska politika u BiH može opstati samo ukoliko su Hrvati i muslimani sukobljeni. To je i putokaz za budućnost. Postizanjem nekog budućeg sporazuma, u duhu Washingtonskog sporazuma, odnosno njegovo oživotvorenje, dovest će do prekretnice u BiH i počet će se stabilizirati prilike. Izgleda da današnja muslimanska politika, uz pomoć međunarodnih čimbenika kojima nije do mirne, stabilne i napredne BiH, ne shvaća kakav bi udarac doživjela velikospska politika pravednim uređenjem hrvatsko-muslimanskih odnosa.

Moj je zaključak da Hrvatska ima snažne instrumente za pozitivan, pa i odlučujući, utjecaj na BiH. Ona je jamac naprijed navedenih sporazuma, njihova supotpisnica i strana koja bdije nad njima. To što su hrvatske politike, vlade, predsjednici i Sabor ignorirali svoje obaveze je samo pokazatelj bijede hrvatske politike od 2000. godine na dalje. Tek blage promjene, koje se događaju nakon hrvatskog ulaska u EU i NATO, su predznaci da će doći do ozbiljnog zaokreta hrvatske državne politike.

Osobno se zauzimam za slijedeća načela koja Republika Hrvatska treba provoditi prema Hrvatima u BiH te Bosni i Hercegovini kao državi:

  1. Prioritet najvišeg vanjskopolitičkog značenja za RH je stabilna i mirna Bosna i Hercegovina, okrenuta prema Hrvatskoj, europskim integracijama i slobodi svakog naroda i pojedinca kao vrijednosti.
  2. Podržavamo BiH kao suverenu državu.
  3. Republika Hrvatska i BiH tvore jedinstven geopolitički prostor koji je najuže povezan i međuovisan te nosi zajedničku sudbinu.
  4. BiH treba ustrojiti na principu jednakopravnosti svih naroda i državljana BiH.
  5. BiH treba ustrojiti na konfederativnim/fererativnim principima gdje bi Hrvati imali svoju federalnu jedinicu.
  6. BiH treba odbaciti svaki koncept u kojem jedan narod bira drugom narodu predstavnike (slučaj Komšić i dr.)
  7. Jasno zauzeti stajalište o povratku Hrvata u RS, osobito na područje Posavine i u Banjalučku regiju. Učiniti sve da se dogodi organiziran i što sveobuhvatniji proces povratka.
  8. Otvoriti problem Washingtonskog sporazuma kojim je riješen sukob Hrvata i muslimana, dogovorena hrvatsko-muslimanska federacija i konfederacija s RH.
  9. Voditi dugoročnu politiku kojoj bi bio u konačnici mogući cilj konfederacija RH i BIH jer je to dobro za Hrvatsku i BiH i njihov sveukupan razvoj.

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci