nacija.hr

KRUH I SLOBODA

Tekst: Ivica Ursić 

Netko voli crni. Netko voli bijeli.

Netko voli vrući. Netko voli hladni.

Bolje pečen. Slabije pečen. Svjež. Jučerašnji.

Iz škrovade. Ispod peke. Na drva. Na struju. Ili na plin.

Zapečen, prepečen. Pohan. Sa dodatcima. Iznutra i izvana.

Raženi. Kukuruzni. Pšenični. Od prosa. Sa sjemenkama. I bez.

Može sam. Bez ičega. Može i namazan, umočen, udrobljen, natopljen.

Uskisnut i bezkvasan.

Tisućama godina je putovao, preko Egipta, Grčke, Rima, pa sve do nas.

Kruh naš svagdanji.

Kada je čovjek gladan on ne bira. Svaka mu je mrva kruha tada dobra.

Sit ili prejeden čovjek zanovijeta. Bira i prebire. Prigovara. Izmišlja.

Traži „kruha preko pogače.

Kruh naš svagdanji.

Tako običan, a ipak poslovice ga pune.

Kažu da mornari jedu onaj koji ima „sedam kora“, veli se za nekoga „dobar je kao kruh“, tvrdi se da je netko krenuo „trbuhom za kruhom.

Kruh naš svagdanji.

U svim kombinacijama. Nezaobilazna životna činjenica i hrana.

Tema romana, filmova i svetih knjiga. Velika većina želi ga na stolu svakog dana. Svi ga vole, svi ga žele, ali svi ga nemaju. Jedni ga sanjaju, a drugi ga doslovno bacaju.

Kruh naš svagdanji.

Simbol sigurnosti i dobrodošlice.

Čovjekova temeljna hrana od zore čovječanstva. Poslastica za bogate i za sirotinju. I za site i za gladne. Pokušali su ga zamijeniti, čak i kolačima, ali bezuspješno. Kruh je ostao hrana nad svim hranama. Slavljen i prezren.

Kruh naš svagdanji.

Zbog njega su se vodili ratovi, umiralo se i živjelo. Uz njega uvijek ide jedna riječ. Ta riječ je – sloboda. Bez nje kruh zna biti i više nego gorak.

Ovaj svijet se je izvještio, do neslućenih visina i razina, kada je riječ o tehnologiji pripravljanja kruha. Oblik, okus, miris, osvajaju naša osjetila. Ali, kao i sve ljudsko, i kruh je nešto što je osuđeno na trajanje u vremenu. Prolazan je, pokvarljiv, i najtrajniji prekratko traje.

Ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Ivanu nastavlja se na ono koje smo slušali prošle nedjelje. Isus je upravo učinio čudo i s minimalnom količinom kruha i ribe nahranio je mnoštvo. Masa je fascinirana i želi ga čak i silom postaviti za kralja. Isus to ne želi. Odlazi od njih, ali oni ustrajavaju.

Masa želi još. Oni se sjećaju priča svojih starih koje je, s Mojsijem na čelu, Bog izveo iz egipatskog ropstva. Sjećaju se mane koja je padala s neba i koja je narod židovski održala na životu. To je bio pravi spektakl, koji je sigurno bio daleko dojmljiviji nego čudo na obalama Tiberijadskog mora.

Masa se pita: „Može li Isus napraviti nešto slično? Može li Isus nadmašiti Mojsija? Može li zadovoljiti njihovu znatiželju? Može li im uz kruh podariti ono čega smo mi već odavno siti, a to su, nama ljudima tako drage, igre?“

Njihovi očevi nisu bili baš prezadovoljni što su doživjeli slobodu.

Govorahu: “Oh, da smo pomrli od ruke Jahvine u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje!” (Izlazak 16,3)

Narod zanima samo pun lonac.

Sloboda? Pa to imaju.

Sada je vrijeme za meso i kruh.

Sada je vrijeme od „kruha i igara“.

Nažalost Hrvatska je u identičnoj situaciji u kojoj su se našli Židovi po izlasku iz egipatskog ropstva. Bog je Židovima podario slobodu, ali oni bi tu slobodu najradije mijenjali za komad mesa i komad kruha. Narod, kojeg je sam Bog nasitio na obalama Tiberijadskog mora, ne zanima što je pred njim „kruh života“. Ne zanima ga što je pred njim sam Bog. Ne zanima ga Kraljevstvo Božje. Sve što ga zanima jest imati dovoljno „kruha i igara“.

Za koji dan trebali bismo slaviti najveći nacionalni blagdan, Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti i Dan Hrvatskih branitelja. Kažem, trebali bi.

Nažalost mi se danas svađamo među sobom. Neki kukaju i žale za „egipatskim loncima“, neki bi nas prodali za „komad kruha“ kojeg nude moćnici ovoga svijeta, dok bi neki željeli samo dovoljno „kruha i igara“.

Samo jedan manji dio spreman je odreći se svagdanjeg kruha, kojeg mu nudi ovaj svijet, i koji je u biti cijena naše slobode. Zbog tog „kruha“ mi smo se odrekli ponosa i slave, odrekli smo se svojih živih i mrtvih junaka, odrekli smo se današnjice i odrekli smo se budućnosti svoje Hrvatske i budućnosti svoje vlastite djece.

Poklonili smo se „zlatnom teletu“, poklonili smo se „silnicima s Pantovčaka i Markova trga“, poklonili smo se Haagu, Bruxellesu, Londonu i Washingtonu. Prodali smo Josipa i čekamo čaroliju koja bi nam trebala uljepšati ovaj život i umiriti nečistu savjest.

Okrenuli smo leđa Bogu i poput Velikog Inkvizitora optužili smo Isusa zašto nije podlegao kušnjama sotone i pretvorio kamenje u kruh za gladne ovoga svijeta, jer nama se je sve pretvorilo u „kruh svagdanji“, ali ne onaj koji nam Bog daje, nego onaj kojim nas dnevno hrani ova naša bezbožna kultura.

Prije 20 godina ostvarili smo slobodu, ali smo onda, izdavši one koji su nam tu slobodu donijeli, rekli kako „kruh ovoga svijeta“ nema cijenu i alternativu.

Zaboravili smo da smo isključivo uz Božju pomoć, uz pomoć „kruha života“, došli do slobode i da nam je podarena mogućnost birati između Boga i svijeta. Nažalost mi smo izabrali kruh kojeg nam je ponudio svijet, kruh od kojega sada imamo grčeve, kruh koji nam je očigledno prisjeo.

Ako se ne počnemo „skrbiti za jelo što ostaje za vječni život, kojeg će nam dati Sin Čovječji“, ostati ćemo gladni i žedni.

I bez slobode.

Ako ne shvatimo da je Isus „kruh života“ i da tko „dolazi k njemu ne će ogladnjeti i tko vjeruje u njega da nikada ne će ožednjeti“  ostati ćemo bez slobode i domovine.

Iz egipatskog ropstva ući ćemo u babilonsko.

Vjerojatno s kruhom, ali sigurno bez slobode.

Bez slobode na zemlji i bez slobode u vječnosti.

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci