nacija.hr

KOLIKO JE DOVOLJNO?

Tekst: Ivica Ursić

„Tko god nije u svome lijesu i u mračnom grobu,

neka zna da ima dovoljno.“

(Walt Whitman)

Često se čovjek nađe u situaciji kada promisli kako ima premalo, i skoro pa uvijek poželi imati, ne onoliko koliko mu je dovoljno, nego uvijek više.

Umirujemo svoju savjest uzrečicama tipa „od viška glava ne boli“, „neka se nađe, zlu ne trebalo“, i tvrdimo da nas obilje nikada ne bi bilo u stanju iskvariti. Uvijek neki drugi „izgube busolu“ kada zaplivaju u materijalnoj obilanci.

Mi? Ni slučajno.

Rijetki među nama su zadovoljni s onim što im je dovoljno, jer je nama dovoljno samo ako pretječe. I to na sve strane. Pa čak ni onda.

Želimo više novca, više statusnih simbola, veći automobil, prostraniji stan, raznovrsniju garderobu, a o količini uspjeha u društvu ne treba ni pričati.

Čak kada i ostvarimo nešto od toga, što se dogodi? Kratkotrajno zadovoljstvo ubrzo se raspline i mi smo opet nezadovoljni, pa čak i depresivni. Nismo sretni ni veseli, jer je u međuvremenu izmišljen neki novi statusni simbol uspješnosti, naša je najbolja prijateljica nabavila najnoviju kolekciju odjeće i obuće o kojoj mi možemo samo sanjati, a susjed glanca najnoviji model SUVa u svom dvorištu.

Nemoguće je utažiti glad za onim „više“, jer naša kultura neprestano govori da nije dovoljno ono što već imamo, nego nas tjera imati sve više i više. To se zove „konzumerizam“ i on je službena religija potrošačkog društva. Religija koja se širi i iz dana u dan i koja regrutira sve više praktičnih vjernika.

Ali, pita se čovjek, koliko je to – „dovoljno“?

Koliko mi to trebamo imati kako bismo bili uopće zadovoljni?

Na to pitanje odgovor u samom uvodu ovog teksta daje američki pjesnik Walt Whitman. Nažalost s njim se danas nitko ne bi suglasio. Odmahnemo rukom i pripisujemo takav stav primjerenim jedino pjesnicima.

Problem današnjeg čovjeka leži u činjenici da on brka svoje potrebe i svoje želje. Od rođenja, pa do smrti mi imamo samo nekoliko istinskih potreba. Zrak, voda, hrana, odmor, zaklon. I to je to. Ali kada je riječ o našim željama, tu je nebo granica. Ili granice uopće nema.

Spremni smo, u ostvarenju svojih želja, žrtvovati sve. Čak i slobodu samo kako bismo ostvarili zadovoljstvo. Zašto? Zašto čovjek tako lako gubi ono vječno kako bi ostvario ono trenutačno?

Što je s našom besmrtnom dušom? Koje su njezine potrebe i želje? Što je s našom potrebom za duhovnim sljedbeništvom koje nam daje snagu, nadu, mir i pravu radost? Što je s potrebom za Kruhom Života i Živom Vodom Božje Istine?

Jesmo li propustili nahraniti svoje duše slijepo slijedeći svoje želje?

Jesmo li ostali na izvoru žedni?

Silno mnoštvo, kaže Ivan (6,1-15), slijedilo je Isusa jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. Sve što su željeli toga dana bile su njihove dnevne potrebe, a njih možemo svesti na sintagmu „kruha i zdravlja“.

Isus im ostvaruje želje. Iscjeljuje ih, ozdravlja, a kada su ogladnjeli dade im jesti – „koliko su god htjeli“. Od dana kada je mana s neba padala oni nikada nisu lakše došli do onoga što im je trebalo. I zar je onda za čuditi se što im se je Isus svidio i što su ga htjeli „pograbiti i zakraljiti“?

Isus se povlači u goru, posve sam, odmiče se od „silnog mnoštva“ i njegovih „želja“, jer oni od njega u biti traže jako malo. Traže „kruha bez motike“. Traže vladara, vođu koji će im ostvarivati želje. Traže čudotvorca, koji ispunjava dnevne želje.

Ali kada te masa postavi sebi za vladara, kada te mnoštvo učini svojim kraljem, onda te masa želi i kontrolirati. Oni Isusa žele „zakraljiti“ zbog onoga što je on bio u stanju za njih učiniti i to na planu njihovih ovozemaljskih želja. A one su se, tog trenutka, mogle sažeti u – „biti zdrav i biti sit“. Kasnije bi na red došle i druge stvari. Ima vremena.

Treba li „silno mnoštvo na padinama gore blizu Tiberijadskog mora“ zbog toga osuđivati? Razlikujemo li se mi u nečemu bitnom od njih? Pa mi se uvijek nadamo da će nam naši političari osigurati „veći standard“, „veću kupovnu moć“, „kraći radni tjedan“, „bolju zdravstvenu skrb“ i naravno da će biti „igara“.

Uvijek jedne te iste bajke političari pričaju, a mi ih uvijek tako rado slušamo. Oni obećavaju i traže od nas da ih „zakraljimo“, a mi željni lijepih obećanja to i činimo. Usprkos redovitim razočaranjima mi ustrajavamo na staroj matrici. Od izbora do izbora.

I „silno mnoštvo“ želi od Isusa čuti iste takve bajke. Ali Isus ne želi biti vođa koji čini čuda, koji peče više kruha, koji lovi više ribe, koji osigurava više zdravlja, jer Isus zna da je to posao koji ima svoj početak i svoj neminovni kraj. Kao i sve ljudsko.

Isto tako politika „kruha i igara“, na koju čovjek oduvijek nasjeda, a koja danas, samo u nekim novim formama, biva ljudskim idealom ispunjenog života, može nas održati neko vrijeme, ali samo neko, jer svemu dolazi neupitan kraj. Kruh ovog svijeta ne može nas držati živima zauvijek, a „igre“ nisu nikakav jamac vječne sreće.

Isus će, nešto kasnije, razotkriti razlog svojeg dolaska. Reći će: “Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“ (Ivan 6, 35)

A mi?

Mi ćemo, vjerojatno, i dalje po starom.

Nikada nam ništa od onoga što imamo ne će biti dovoljno, sve dok smisao svojega života budemo tražili kod lažnih proroka, sve dok budemo tražili „čudotvorce“ koje ćemo htjeti „zakraljiti“, sve dok nam opsjenari budu pričali otrcane bajke koje tako gode našim ušima.

„Postupaj pravedno. Ljubi milosrdno.

Hodaj ponizno sa svojim Bogom.

To je dovoljno.“

(John Adams)

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci