nacija.hr

Judino parolaštvo o siromasima i Isusov odgovor

Tada Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti. Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: “Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima? To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha… (Ivan 12,3-6)

Prenosimo sa bloga Quo vadis Croatia sljedeći tekst:

Siromašne ćete uvijek imati uz sebe

Kad je Isus bio u Betaniji, u kući Šimuna Gubavca, pristupi mu neka žena s alabastrenom posudicom skupocjene pomasti i polije ga po glavi, dok je on bio za stolom. Vidjevši to, učenici negodovahu: »Čemu ta rasipnost? Moglo se to skupo prodati i dati siromasima.«
Zapazio to Isus pa im reče: »Što dodijavate ženi? Dobro djelo učini prema meni. Ta siromaha svagda imate uza se, a mene nemate svagda. Izlila je tu pomast na moje tijelo – za ukop mi to učini. Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo ovo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen.«

Briga za siromašne je dio osnovne socijalne pravde i ljubavi prema bližnjemu koju Bog od nas oduvijek traži. Ipak su ovdje apostoli izgubili iz vida nadnaravnu prirodu Isusovog poslanja i božanstva. Isus ih podsjeća da je njihova pažnja bila na krivom mjestu.

Demagog sa svojim biračima. Komunist sa svojim proletarijatom. Peronist sa svojim “descamisadosima” (beskošuljašima). Teologija oslobođenje sa svojim siromasima. Svi oni uskraćuju pomast za Isusovu glavu.

Siromašne ćete uvijek imati uza se.” To je Isusovo proročanstvo.

Ipak, ove riječi nećete čuti danas. Kada bismo zaustavili globalno zatopljenje… Ako bi samo raspodijelili bogatstvo… Kada bismo se riješili kapitalizma, onda bismo mogli eliminirati siromaštvo. Siromašnih više neće biti, jer smo to riješili našom voljom, a naša volja će biti učinjena na zemlji.

Ovdje su dva zapažanja, jedno jednostavno i jedno, možda, izazovno.

Bog je uvijek zahtijevao da se brinemo za siromašne, i tako bi trebali, kao što je Crkva uvijek i činila. Ipak, u posljednje vrijeme, izgleda kao da se Katolička crkva više brine za svijet, nego za Nebo. Između potrebe siromašnih i besmrtnih duša, Crkva je napravila zbunjujući izbor. Čini se da su siromašni nekako čudesni samo zato što su siromašni. To je teologija oslobođenja – čisto i jednostavno.

Druga primjedba je osobna. Čini mi se da je Bogu stalo više do toga da TI osobno nahraniš gladnu osobu nego da se (strateški) nahrani sve gladne osobe. Bog želi da djelujemo na slavu njegovog imena, i u ljubavi prema bližnjemu. On ne želi da s velikim birokratskim strukturama eliminiramo siromaštvo i spasimo planet. Kao i svi mi, i siromašni će uskoro biti pozvani na sud i provest će vječnost ili u Raju ili u Paklu. Planet je ionako predviđeno za uništenje po Božjoj skrivenoj i nepromjenjivoj volji.

Slika je tu pred nama: apostoli se prepiru, žena je prestrašena. No, u središtu svega, u miru, nalazi se spokojan Kristov lik koji izgovara riječi prijekora i utjehe. To je mjesto na koje se naši oči moraju usredotočiti – na Isusa Krista.

Izvor: Quo vadis Croatia

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci