nacija.hr

Vanjska politika

Mate Knezović, predsjednik Obiteljske stranke, u 24 dijela izlaže nove smjernice za buduću hrvatsku politiku. Ova politika polazi od trajnih i svevremenskih kršćanskih načela i sustava vrijednosti te hrvatskih nacionalnih interesa. Ona odbacuje hrvatski kompleks i istinito progovara o činjenicama i opasnostima. Ova politika ne savija koljena ni pred kime, doli Bogom jedinim, nego svakog stavlja na mjesto koje mu pripada. Ona je novi duh i nova riječ hrvatske politike. Duboko gleda u srce hrvatskog čovjeka koje autor, očigledno, dobro poznaje i srcem ljubi. Ovakva politika bi nesumnjivo donijela hrvatskom narodu novi procvat i toliko željenu istinsku slobodu.

Tekst: Mate Knezović, predsjednik Obiteljske stranke

Svaka vanjska politika je zapravo unutarnja politika jer se određuje u skladu s potrebama i procjenama interesa onih unutar pojedine države. Za vanjsku politiku je odlučna spoznaja naroda i politike tog naroda o njemu samom, njegovom poslanju, ulozi, vrijednostima, želji da te vrijednosti posreduje drugima, interesima i potrebama.

Hrvatska vanjska politika mora polaziti od svijesti o hrvatskom narodu, njegovoj povijesti, geostrateškom položaju, brojnosti, teritoriju, snagama i slabostima, vrijednostima i dr.. Nadalje, hrvatska vanjska politika treba polaziti od rasprostranjenosti hrvatskog naroda, brojnosti, gospodarskim i kulturnim potencijalima, vojnoj i političkoj snazi i utjecaju te o njegovim povijesnim i prirodnim pravima. Ona mora polaziti od interesa hrvatskog naroda i države. Najvažniji interes hrvatskog naroda i države je njegov opstanak i napredak u budućnosti.

Hrvatska se nalazi na važnom geostrateškom položaju. Ona je duboko u srednjoj Europi i na Mediteranu. Hrvatsku uokviruju vode Jadrana, Dunava i Drave. Hrvatski narod je nekada bio proširen i do Drine, no uslijed mnoštva povijesnih nedaća odmaknut je od te rijeke koja spaja i dijeli svjetove.

Interes je Hrvatske i hrvatske politike mir. Stoga Hrvatska mora znati od koga dolaze i od koga su dolazili najveći nemiri na ovim prostorima. Dosadašnje hrvatsko iskustvo, staro više od stoljeća, je da je samo pacificirana Srbija dobar susjed. Ta politika mora jasno svijetu i sebi reći istinske uzroke nemira. Ti uzroci su, zadnje stoljeće i više, prvenstveno u velikosrpskim ciljevima i ratnim pohodima, te grubim intervencijama u razvoj kulture, jezika i svih područja života. Velikosrpske sanjarije još uvijek nisu poražene. One su dobile novi oblik i nova sredstva, no ciljevi ostaju isti. Hrvatska vanjska politika mora koristiti instrumente koje ima da raskrinka takvu politiku. Ovdje se ne treba ustručavati jasno reći da Srbija ne može ući u EU prije priznavanja agresije na Hrvatsku, iskrenog kajanja, odricanja od uznemiravanja Hrvatske kao države, otkrivanje grobova naših ljudi, povratak opljačkanog kulturnog blaga i plaćanja ratne odštete. Uz to u Srbiji živi znatna hrvatska nacionalna manjina. Pojedini dijelovi današnje Srbije do nedavno su pripadali, kroz duga stoljeća, Hrvatskoj. Taj teritorij silom i prijevarom je Hrvatskoj oduzet, a da pri tome hrvatski narod nije na zakonit način prepustio taj teritorij Srbiji. Ne samo da nije prepustio ,nego je taj teritorij koloniziran, te su Hrvati kroz cijelo to vrijeme na razne načine bili proganjani i potiskivani, njihova brojnost umanjivana i neistinito prikazivana, a oni lažno optuživani. Stoga je prema Srbiji nužno primijeniti načelo reciprociteta. To znači da srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj ima ista prava kao hrvatska nacionalna manjina u Srbiji.

Uz Srbiju, čiju novu vrstu agresije treba odlučno poraziti, Bosna i Hercegovina je prioritet hrvatske vanjske politike. Srbija je u ovom smislu konkurent i izvor povijesnih nesreća i agresije. U Bosni i Hercegovini živi hrvatski narod stoljećima. Nekad je bio dominantan, odnosno sve do okupacije Bosne od turske velesile. Od tada počinje agonija Hrvata u BiH. Ona do danas nije završena. No, stvoreni su dobri preduvjeti da hrvatska politika, kroz dugoročnu i promišljenu politiku, potakne kvalitetno i trajno rješavanje ovog problema. Iako su Hrvati i RH učinili mnoga dobra muslimanima u BIH, veliki broji muslimana smatra Hrvatsku, a osobito Hrvate u BIH, agresorima. Dobar dio svjetske politike također je potpuno neinformiran (bolje reći dezinformiran i dezorijentiran) o činjenicama. Zato Hrvatska mora imati za cilj informiranje svjetske javnosti i politike o onome što se uistinu dogodilo i događa. Dok muslimanska politika nastoji na cijelom području BiH ostvariti dominaciju, dotle srpska politika želi ostvariti separaciju. Svima jasno treba dati do znanja da bez Hrvata nema nikakve Bosne i Hercegovine. Hrvati u BiH ne smiju biti taoci ničije politike, ni hrvatske, ni srpske, ni muslimanske ili neke druge. Njihova prava Hrvatska jamči kao potpisnica Washingtonskog i Daytonskog sporazuma. Svakako da Washingtonski sporazum treba izvući iz naftalina i krenuti u akciju provedbe navedenog sporazuma, kao i Sporazum o posebnim odnosima između Republike Hrvatske i Federacije BiH. Hrvati moraju jasno reći da je za njih bolji nestanak BiH kao države, nego nestanak Hrvata s tih prostora ili njihovo pretvaranje u nacionalnu manjinu. Muslimanima treba ponuditi novi dogovor za Federaciju BiH na tragu Washingtonskog sporazuma i drugih sporazuma koji su vezani uz taj sporazum s muslimanskom stranom, kako bi se stabilizirala BiH i sadašnja tzv. Republika Srpska integrirala u BiH na tragu hrvatsko-muslimanskog sporazuma, odnosno unutarnje podjele BiH na pretežno hrvatski i pretežno muslimanski dio. Tek nakon toga moguće je jačati hrvatski i muslimanski utjecaj u tzv. Republici Srpskoj te vraćanje teritorija koji su etnički nasilno očišćeni pod vlast hrvatsko-muslimanskog dijela BiH te preustroj BiH na pravednim temeljima.

Na žalost, ovakav scenarij kod sadašnjih muslimanskih političara nije moguć, no moguća je snažna podrška Hrvatske Hrvatima u BiH, te preko Hrvatske podrška EU njezinim državljanima koji žive u BiH, a to su gotovo isključivo Hrvati. Valja naglasiti da i značajan dio pripadnika muslimanske vjere ima hrvatsko državljanstvo te su ga dobili izjašnjavanjem da su Hrvati. Međutim, najveći dio tih ljudi, koji imaju prebivalište u BiH i hrvatsko državljanstvo, u BiH se izjašnjavaju kao Bošnjaci. Hrvatske institucije moraju povesti brigu i o tom problemu. Poznati su i takvi hrvatski državljani koji su se izjašnjavali bez ikakvih sankcija Republike Hrvatske vrlo negativno i agresivno protiv Hrvata u BiH i njihovih prava.

Hrvatska se treba osloboditi balkanskog kompleksa i odbaciti ideje jugofila, srbofila i balkanofila. Njihove ideje su uvijek i svuda u suprotnosti s hrvatskim nacionalnim interesima i vrijednostima. Iako ni Srednja Europa nije idealna, ipak Hrvatska se mora pozicionirati kao srednjoeuropska i mediteranska zemlja, a politički Balkan i balkansku politiku treba nemilosrdno protjerati iz Hrvatske. Hrvatska pripada Srednjoj Europi mentalno, religijski, geografski, politički, geopolitički, kulturološki i dr. Balkanizacija je u Hrvatsku upala na silu i uz prijevaru. Srednja, kršćanska i katolička Europa je naš prirodan ambijent. Tek tada Hrvatska se može razvijati i biti ono što jest. Srednjoeuropske zemlje žele užu i svestraniju suradnju i razvoj odnosa s Republikom Hrvatskom. Međutim, naši političari su priljepljeni uz „region“, odnosno Srbiju kao okosnicu tog i takvog „regiona“. Takvu politiku hrvatski narod ne želi, no potaknuti interesima nekih međunarodnih čimbenika vodeće stranke provode upravo takvu politiku. Na žalost, ta politika već je dovela do mnogih nedaća, a u budućnosti bi mogla dovesti i do krvavih događaja.

Svakako je nužno posvetiti posebnu pozornost jadranskim zemljama. Kod ovog je Italija ključni čimbenik. S Italijom treba razvijati dobre odnose. No ti odnosi moraju biti u korist hrvatskih nacionalnih interesa i prava. Treba pratiti što se događa u njihovoj politici jer se mogu, pod povoljnim okolnostima, pokrenuti duhovi koji smatraju Jadransko more talijanskim jezerom. Ekonomsko iskorištavanje našeg dijela Jadrana od strane Italije nije prihvatljivo.

Hrvatskoj preostaje snažnije pozicioniranje na međunarodnoj sceni. Hrvatska diplomacija je zapuštena, prestrašena, potplaćena i ponižena. Najveći broj hrvatskih diplomata želi odano služiti domovini. Međutim, u tom nastojanju su trajno ometani, ideološki loše usmjeravani, te često izloženi postupcima odgovornih koji se mogu smatrati neprijateljskim činima prema državi i narodu. Posao na stvaranju vrhunskih diplomata je vrlo važan.

Hrvatska je u strukturama NATO i EU. Kroz te saveze može puno snažnije djelovati od većine naših susjeda. Hrvatska mora iznositi istinu te pokazivati svoj doprinos i koristiti ga u cilju ostvarivanja svojih nacionalnih ciljeva.

Hrvatska treba voditi politiku suradnje sa svim zemljama i narodima. Ta suradnja mora se razvijati i s Rusijom, Kinom, južnoameričkim državama te mediteranskim državama. Posebnu pozornost vanjska politika mora posvetiti onim zemljama u kojima postoji brojnije hrvatsko iseljeništvo. Ono je vjerno svojim korijenima i željno čeka pozitivne vjetrove iz Hrvatske da se razviju svestrani odnosi. Takva politika može donijeti dobrobit Hrvatskoj i tim zemljama.

Ne treba ni navoditi da Republika Hrvatska nema ovakvu politiku. Nema nikakvih ozbiljnih naznaka da će bilo tzv. lijeva ili tzv. desna koalicija išta pozitivno učiniti na promjeni smjera vanjske politike. Hrvatska jednostavno nema svoju politiku, nego je žrtva zakulisnih politika koje su u suprotnosti s hrvatskim nacionalnim interesima.

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci