nacija.hr

Treba li evanđelja i Djela apostolska shvatiti kao povijesne izvještaje?

Možemo li biti sigurni da su temeljni dokumenti kršćanske vjere povijesno pouzdani?

Tekst: Viktor Verić/ Katolik.hr

Kao što smo objasnili u uvodnom tekstu, da bismo ispitali jesu li evanđelja i djela apostolska povijesno pouzdani dokumenti, trebamo ispitati:

(i) jesu li današnji tekstovi po sadržaju jednaki originalima;

(ii) jesu li njihovi autori znali istinu o događajima koje opisuju;

(iii) jesu li istinito prenijeli ono što su znali, ili su možda svjesno lagali;

(iv) jesu li pisali s namjerom da se njihovi izvještaji doslovno shvate?

Prva tri pitanja ispitali smo u prethodnim tekstovima te smo se uvjerili da su tekstovi kakve danas poznajemo, suštinski identični s izvornim tekstovima, da su autori posve sigurno znali istinu o događajima koje su opisali te da posve sigurno nisu svjesno lagali. Da bismo se uvjerili jesu li ovi tekstovi doista pouzdani izvještaji o stvarnim povijesnim događajima, preostaje još ispitati jesu li autori uopće željeli da se njihovi tekstovi doslovno shvate, ili su možda pisali u nekom prenesenom značenju? Tim pitanjem pozabavit ćemo se u ovom tekstu.

Oni koji ne žele prihvatiti povijesnu istinitost Novoga zavjeta najčešće su, kroz povijest, svoje stavove pravdali tezom da su autori evanđelja (i Djela) prevaranti, ili pak da su i sami prevareni (zavedeni). Iako takvi stavovi nikada nisu bili održivi, oni su bili uobičajeni među racionalistima1 19. stoljeća, koji su vjerovali da su evanđelja i Djela nastala puno kasnije nakon događaja: sredinom 2. stoljeća poslije Krista. No suočeni s argumentima poput onih koje smo prezentirali u prethodnim tekstovima, počeli su uviđati da su takve teorije neodržive. Ne želeći ipak prihvatiti evanđeoske tekstove kao povijesno istinite, počeli su sve više zastupati novu teoriju. Prema toj novoj teoriji, autori evanđelja i Djela možda nisu varalice ili zavedeni, ali ovi tekstovi svejedno nisu povijesno istiniti; oni, naime, nisu ni pisani sa željom da ih se shvati u doslovnom smislu; ne pripadaju povijesno-izvještajnoj književnoj vrsti, nego pod prividom opisa povijesnih događaja žele zapravo, prenijeti neke dublje teološke ili moralne istine. Tekstovi bi, umjesto povijesno-izvještajnoj, pripadali književnoj vrsti mita, legende ili nekoj sličnoj vrsti, kakve su u ona drevna vremena, kažu, bile uobičajene. Ne radi se, dakle, o tome da bi evanđelisti iznosili neistinu, nego koriste drugu književnu vrstu (mita ili legende) kako bi, u nedoslovnom značenju, prenijeli neku drugu, dublju istinu. Mi, suprotno ovakvim teorijama, tvrdimo: evanđelja i Djela apostolska pisana su s namjerom da ih se shvati kao doslovne izvještaje o stvarnim povijesnim događajima2. Pitanje, dakle, koje razmatramo, tiče se književne vrste kojoj pripadaju evanđelja i Djela apostolska.

Pretpostavku da evanđelja i Djela apostolska pripadaju nekoj fiktivnoj književnoj vrsti poput mita treba odbaciti, prvo, zato što za nju nema nikakvih pozitivnih dokaza – jedini razlog zašto ju neki zastupaju jesu ideološke predrasude; drugo, zato što čitav niz dokaza jasno potvrđuje da su autori novozavjetnih tekstova doista željeli da se njihovi tekstovi shvate kao povijesni izvještaji o stvarnim događajima.

Pogledajmo najprije razloge koji se navode u prilog tezi da evanđelja pripadaju nekoj fiktivnoj, a ne povijesno-izvještajnoj književnoj vrsti.

Kad se pokrene pitanje o povijesno-izvještajnom karakteru evanđelja, neki (čak i teolozi) odmah spremno izjavljuju: “Evanđelja nisu povijesni spisi niti životopisi u današnjem smislu te riječi. Evanđelja nisu biografski ni povijesni, nego teološki spisi”. S ovakvim tvrdnjama treba biti oprezan; one su dvosmislene. Što se točno hoće reći? Jedno moguće značenje takvih tvrdnji bilo bi da evanđelja uopće ne pripovijedaju stvarne događaje o Isusovu životu i djelovanju; drugo moguće značenje bilo bi da pripovijedaju upravo to, ali ne u formatu današnje biografije koja striktno kronološki prati cijeli život određene osobe, ili današnjeg povijesnog spisa sa svim pripadajućim aparatom citata i referenci kako je to uobičajeno u povijesnoj znanosti. Ako samo žele reći ovo drugo, to nije sporno, ali time još nije osporena činjenica da evanđelja na jednostavan način pripovijedaju stvarne događaje i da se u njihove izvještaje možemo pouzdati kao u izvještaje o stvarnim događajima. Ako pak imaju na pameti prvo navedeno značenje, to je neargumentirano; štoviše, argumenti, kao što ćemo vidjeti, govore protiv.

Isto tako, netko bi mogao već na početku reći: “Očito je da evanđelja nisu povijesni tekstovi koje treba uzeti u doslovnom smislu. Evanđelja, naime, sadrže tzv. prispodobe (ili usporedbe) – kratke slikovite priče u kojima Isus slikama iz svakodnevnog života prenosi dublje istine o duhovnoj stvarnosti i Kraljevstvu Božjem. Pošto smisao prispodoba očito nije opisivanje stvarnih događaja nego upravo ne-doslovni prikaz dubljih istina, kako onda možemo tvrditi da evanđelja prikazuju stvarne povijesne događaje?” Odgovor na ovu primjedbu je vrlo jednostavan. Kakav god bio smisao same prispodobe, time nije osporena povijesnost činjenice da je Isus ispripovijedao dotičnu prispodobu. I to je dovoljno da bismo evanđelja smatrali povijesnim spisima. Tako npr., kad evanđelje kaže da je Isus ispripovijedao prispodobu o trgovcu koji je prodao cijelo svoje imanje da bi kupio dragocjeni biser (Mt 13,45-46), mi ne tvrdimo da je stvarno u povijesti postojao takav trgovac; tvrdimo samo da je povijesna istina da je Isus ispripovijedao prispodobu o trgovcu i biseru. Time ne osporavamo da prispodoba sama po sebi ima i dublje značenje, ali u analizu i tumačenje takvih dubljih značenja u ovom se trenutku ne moramo upuštati. Bitno je jedino primijetiti da neko možebitno dublje značenje prispodobe samo po sebi ne ugrožava povijesno-izvještajni karakter evanđelja.

Jedan od površnih razloga koji se katkada navode je i sljedeći: evanđelja su nastala u drugom vremenu, različitom od današnjeg, vremenu kada je izražavanje mitovima bilo uobičajeno. Ali ova primjedba je besmislena. Istina jest da su mitovi bili uobičajeni među starim narodima, ali oni nisu bili jedina književna vrsta koju su stari narodi poznavali. Poznavali su oni jednako tako i povijesno-izvještajnu vrstu, kao što nam, uostalom, svjedoči praksa suvremene povijesne znanosti, kad pojedina djela iz tog istog perioda uzima kao pouzdana izvješća o stvarnim povijesnim događajima. “Izgleda da neki od naših suvremenika ne uočavaju dovoljno, da je jedna stvar postojanje kod nekog naroda određenih ‘literarnih vrsta’, a drugo njihova upotreba u danom slučaju”3. Prema tome, tvrditi da su evanđelja mitovi i legende samo zato što su nastala u starim narodima koji su takve književne vrste poznavali, očito je gruba logička pogreška.

U stvarnosti, razlozi za nijekanje činjenično-izvještajnog karaktera novozavjetnih tekstova leže u pogrešnoj racionalističko-naturalističkoj filozofiji koja niječe mogućnost čuda. Rudolf Bultmann, otac novozavjetne biblijske kritike na čije se zaključke oslanjaju i mnogi današnji samoproglašeni egzegeti, to otvoreno priznaje: “Suvremeni čovjek, koji je vidio električnu žarulju i radio aparat ne može vjerovati u čuda” (Bultmann, Kerigma i mit). A budući da su novozavjetni tekstovi puni izvještaja o upravo takvim čudesima, to oni “ne mogu” biti izvještaji o činjenicama, nego su mitovi i legende. Naravno, ovakvo zaključivanje je pogrešno, uvjetovano pogrešnim apriorističkim filozofskim pretpostavkama o nemogućnosti čuda, i čovjek bez filozofskih predrasuda ne može ga ozbiljno prihvatiti.

Kao što vidimo, tobožnji razlozi za teoriju “mita i legende” su prilično mršavi i u konačnici neuvjerljivi.

Pogledajmo sad razloge protiv teorije o fiktivnom karakteru evanđelja, odnosno za teoriju da evanđelja pripadaju povijesno-izvještajnoj vrsti:

(1) Novozavjetni tekstovi o sebi izričito tvrde suprotno. Prije svega, novozavjetni tekstovi sami za sebe jasno kažu da nisu mit. U Djelima apostolskim Petar i Ivan svjedoče: “Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo.” (Dj 4,20). Druga Petrova poslanica naglašava: “Ta nismo vam navijestili snagu i Dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva.” (2 Pet 1,16). Slično tome i sv. Pavao u poslanici Korinćanima inzistira na činjeničnom (a ne fiktivnom ili mitološkom) karakteru uskrsnuća: “Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. Zatekli bismo se i kao lažni svjedoci Božji što posvjedočismo protiv Boga: da je uskrisio Krista, kojega nije uskrisio, ako doista mrtvi ne uskršavaju.” (1 Kor 15,14-15). Sv. Ivan na kraju svoga evanđelja jednako potvrđuje: “Taj učenik za ovo svjedoči i ovo napisa. I znamo da je istinito svjedočanstvo njegovo.” (Iv 21, 24). Ovi navodi, dakako, ne dokazuju još sami po sebi da su NZ tekstovi istiniti. Ali dokazuju da su apostoli i rani kršćani vrlo dobro znali razliku između povijesti i mitologije, te da su sami za svoje propovijedanje tvrdili da pripada prvoj kategoriji. Prema tome, ako bi novozavjetni tekstovi ipak bili mitovi, kao što tvrde naši protivnici, budući da ti isti tekstovi za sebe tvrde i inzistiraju da nisu mit, to bi opet značilo da su autori ovih tekstova svjesno i namjerno lagali. Prema tome, ne može se nitko opravdavati tezom da evanđelja nisu ni povijest ni laž, nego neka fiktivna književna vrsta poput mita ili legende. Ta teorija pada u vodu. Ona su ili povijest – ili jednostavno svjesna laž. Ako nisu povijest, onda su laž (a kao što smo vidjeli u prethodnom tekstu, takva svjesna laž bila bi nemoguća).

(2) Nedovoljno vremena. Mit ne nastaje preko noći. Mitovi i legende u narodu se razvijaju dugotrajnim postupkom kroz više naraštaja. Kao što smo vidjeli, međutim, evanđelja i Djela apostolska nastala su unutar iste generacije kojoj su pripadali apostoli, svega nekoliko desetaka godina nakon Kristove smrti (prema najjačim argumentima, između 40. i 70. (osim Ivanovog koje je nešto kasnije); liberalni autori ih – ponajviše iz ideoloških naturalističko-racionalističkih, a ne stvarnih razloga – datiraju nešto kasnije, recimo do 85., ali čak ni to još ni izdaleka nije dovoljno za razvoj mita ili legende).

(3) Stilske značajke. Stilske značajke novozavjetnih tekstova pobijaju tezu da bi oni mogli biti literarno djelo fikcije. Stilske značajke koje u njima nalazimo naprosto ne odgovaraju takvim fiktivnim književnim vrstama. U tom duhu, engleski književnik C. S. Lewis, profesor književnosti na Oxfordskom sveučilištu i dobar poznavatelj različitih literarnih kategorija primjećuje: “Cijeli sam život čitao spjevove, bajke, vizionarsku literaturu, legende i mitove. Znam kako oni izgledaju. I znam da nijedna od njih ne izgleda ovako [kao evanđelja].”

Konkretno: Radnja fiktivne literature u pravilu je smještena u neko neodređeno vrijeme (tipično davne prošlosti) i u neodređen prostor. Kod novozavjetnih tekstova je upravo suprotno, vrijeme i prostor su precizno definirani (usp. npr. Mt2,1; Lk 3,1-2).

Način prikaza događaja u novozavjetnim tekstovima – čak i onih čudesnih – trezven je i jednostavan, u oštrom kontrastu s preuveličavanjima kakva su uobičajena u mitovima i legendama (dovoljno je usporediti opis Kristova života i djelovanja u evanđeljima s tipičnim mitovima onoga vremena poput Ovidijevih Metamorfoza[4], Filostratove priče o čudotvorcu Apoloniju iz Tijane[5], ili s prikazom Budinog rođenja u budističkom spjevu Lalitavistara).

Likovi u mitovima, legendama i drugim fiktivnim pripovijestima stereotipizirani su, a glavni protagonisti idealizirani. Sve je to opet u oštrom kontrastu s evanđeljima koja, naprotiv, uključuju i dijelove koji protagonistima ne idu u prilog, npr. nadmetanje među apostolima tko će biti prvi u Božjem kraljevstvu (Mk 9,33-34; Lk 22,24), Petrovo trostruko zatajenje Isusa (Mt 26,69-75; Mk 14,66-72; Lk 22,55-62), kukavičluk nakon Isusova raspeća (Iv 20,19). Iskreno iznose i događaje koji na prvi pogled ne idu u prilog ni samom Kristu: npr. njegovoj nemoći (Mk 6,3), nesigurnosti i tjeskobe (Mt 26,37-39), tvrdnjama ljudi da je Isus izvan sebe (Mk 3,21), lud i opsjednut (Iv 10,20), trenutcima ogorčenosti (Iv 2,14-17), očaju na križu (Mt 25,46; Mk 15,34), itd.

Novozavjetni tekstovi sadrže i čitavo mnoštvo sitnih detalja koji su neobjašnjivi uz pretpostavku da tekstovi pripadaju fiktivnoj literaturi. Već činjenica da su prvi svjedoci Isusova uskrsnuća bile žene neobjašnjiva je pod pretpostavkom da je riječ o fiktivnoj priči nastaloj u patrijarhalnoj sredini ondašnje kulture. Jedino objašnjenje je da se stvarno tako dogodilo, a autori su iskreno željeli prenijeti činjenice. Slično tome, maleni detalj Isusovog pisanja po pijesku u priči o kamenovanju bludnice (Iv 8,6): nitko ne može objasniti zašto se taj detalj nalazi u priči; čini se potpuno nebitan, nema nikakve “dublje poruke” koju on prenosi. Jedino objašnjenje njegove prisutnosti je da je pisac to svojim očima vidio i prenio.

(4) Neprikladnost sredine za razvoj takvog mita. Kao što je pokazano u tekstu Tko je i kada napisao evanđelja i Djela apostolska, novozavjetni tekstovi su proizvod semitske, židovske sredine 1. stoljeća. Tu je riječ o jednoj naglašeno monoteističkoj (jednobožačkoj) sredini, koja ne poznaje i vrlo teško prihvaća koncept Trojstva, tj. govor o tri božanske osobe. Jednako tako i koncept utjelovljenja: čovjek je čovjek, a Bog je Bog; on je transcendentan i obitava “na nebesima”, semitska kultura ne poznaje utjelovljenog Boga. U takvoj sredini, priča koju donose novozavjetni tekstovi može biti jedino povod za skandal i šok; nikako ne prirodna literarna forma kojom bi se prenosile neke “dublje istine”. Jedino objašnjenje kako se takva priča pojavila u toj sredini jest da se radi o činjenicama, koje su autori novozavjetnih tekstova naprosto htjeli prenijeti kao činjenice.

Neki će reći da je “mit” evanđelja nije ni potekao iz semitske, nego iz poganske, grčko-rimske sredine. I opet nemoguće: prvo, jer se protivi dokazanoj činjenici da su ovi tekstovi proizašli iz semitskog okruženja, kao što smo pokazali u već spomenutom tekstu; drugo, jer koliko god semitskom mentalitetu bio nepoznat utjelovljeni Bog ili Trojstvo, toliko je i grčko-rimskoj kulturi strana i neprihvatljiva ideja raspetog Boga kakvog navještaju evanđelja (usp. 1 Kor 1,23: “Mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost”).

(5) Ranokršćansko shvaćanje. Povijest svjedoči da prvi kršćani nisu evanđelja shvaćali u prenesenom značenju, nego upravo kao doslovnu povijest. Ranokršćanski pisac Kvadrat, u djelu Apologija, pisanom oko 124. godine, piše da je sve do njegova vremena bilo na životu ljudi koje je Krist ozdravio ili vratio iz smrti u život. Slično tome, sv. Justin Mučenik, u Apologiji pisanoj oko 150. odgovara protivnicima kršćanstva da kršćani nužno vjeruju, ne onima koji samo tvrde, nego onima koji proriču ono što će se dogoditi i koji su vidjeli da se prorečeno dogodilo i još vide da se događa. Arnobije, oko 305. godine, piše da se ne bi kršćanstvo u kratko vrijeme proširilo cijelim svijetom, niti bi se razni narodi izvrgavali opasnostima života zbog kršćanstva, kad povijest onoga o čemu govore pisci evanđelja ne bi bila istinita. Iz svih ovih primjera jasno je da su najraniji kršćani evanđelja smatrali – ne mitovima i legendama smišljenim za prenošenje dubljih istina nego opisom stvarnih povijesnih događaja. A zar je moguće da su već najraniji kršćani – i to svi, univerzalno – potpuno krivo shvatili ono što su im pisci evanđelja htjeli reći? Bilo bi, najblaže rečeno, jako čudno da su autori – i to čak četvorica njih – pribjegli jednoj te istoj književnoj vrsti s namjerom da prenesu jedno, a da su ih doslovno svi njihovi najraniji učenici krivo shvatili, pa iz njihovih djela iščitali nešto drugo.

(6) Logička analiza. Pretpostavimo na trenutak, argumenta radi, da novozavjetni tekstovi doista pripadaju nekoj nedoslovnoj, fiktivnoj književnoj vrsti. Tada se nameće pitanje: jesu li sami autori bili svjesni da pišu fikciju, ili su mislili da pišu stvarnu povijest? Uz pretpostavku od koje smo krenuli, imali bismo samo dvije mogućnosti: (a) sami autori misle da pišu povijest, a zapravo pišu fikciju; i (b) autori pišu fikciju, svjesni da je riječ o fikciji. Mogućnost (a) zapravo bi značila da su autori bili u zabludi glede činjenica, što smo već osporili u ranijem tekstu. Pretpostavimo li, međutim, da je točna mogućnost (b), nameće se novo pitanje: kako to da je prva kršćanska zajednica univerzalno protumačila te tekstove kao povijest? Prema općeprihvaćenom principu, način na koji pojedinac shvaća neki tekst uvjetovan je kulturnom sredinom u kojoj se pojedinac nalazi. Pobornici teorije o nedoslovnoj književnoj vrsti slažu se da su autori novozavjetnih tekstova pripadali kulturnoj sredini te iste prve kršćanske zajednice koja je tekstove protumačila kao doslovnu povijest. Budući da su pripadali istoj kulturnoj sredini, autori su morali znati kako će prva zajednica protumačiti njihove tekstove; nekakav slučajni nesporazum posve je isključen. Ako dakle pretpostavimo da su autori pisali fikciju, a morali su znati da će ona od čitatelja biti protumačena kao povijest, to bi značilo bi da su autori svjesno doveli tu prvu kršćansku zajednicu u zabludu glede činjenica, odnosno da su namjerno lagali, a to smo također već osporili u prethodnom tekstu. Kao što vidimo, dakle, teorija o mitu ili fikciji, ne predstavlja neku treću mogućnost, različitu od već osporenih mogućnosti laganja ili zablude sa strane autora. Budući da početna pretpostavka o fiktivnoj književnoj vrsti novozavjetnih tekstova u obje varijante ((a) i (b)) vodi na nemoguće i već osporene zaključke, mora se ta pretpostavka odbaciti.

(7) Progonstvo prvih kršćana neobjašnjivo uz pretpostavku teorije o mitu. Kršćani su bili progonjeni i ubijani, ne zbog nekakvih “dubljih poruka” koje su tobože zapakirane u mitološko-legendarni izričaj evanđelja, nego zbog toga što su doslovno vjerovali u stvari i događaje koje pripovijedaju evanđelja. No tko bi ubijao zbog priče kojoj nije ni namjera da ju se doslovno shvati? Kršćani su svojevoljno bili spremni položiti život za ista svoja uvjerenja o doslovnoj istinitosti evanđeoskih događaja. No tko bi umro za priču u čiju doslovnu istinitost ne vjeruje, koja je samo paket za prenošenje dubljih etičkih ili teoloških istina? Ja sigurno ne bih, i ne mogu zamisliti ikoga tko bi.

Zaključak. Jesu li, dakle, novozavjetni tekstovi mit i fikcija ili izvještaji o činjenicama? Ispitali smo teoriju o mitu i fikciji i ustanovili da je neodrživa. Svakako, dakle, što se tiče književne vrste, novozavjetni tekstovi barem pretendiraju na činjeničnost. A budući da smo se uvjerili da njihovi autori znaju istinu o činjenicama, da ne lažu, te da je smisao originalnih tekstova očuvan do danas, moramo zaključiti: novozavjetni tekstovi sadrže povijesno pouzdan i vjerodostojan prikaz Kristova naučavanja i djelovanja.

U vezi s temom pročitajte i tekst: Jesu li današnji novozavjetni tekstovi istovjetni s originalima?

Vezani članci