nacija.hr

OTPOČINITE MALO

Tekst: Ivica Ursić

“Ja ću osobno s tobom poći”,

odgovori Gospodin,

“i počinak ti priuštiti.”

(Knjiga Izlaska 33,14)

Vrijeme je godišnjih odmora. Oni, rijetki sretnici, koji još uvijek imaju redovito plaćeni posao, s nestrpljenjem čekaju svoj zasluženi godišnji odmor. Ipak velika većina radi i „petkom i svetkom“ i za nekakav odmor „nema vremena“. Ni ljeti, ni zimi.

Ili je u pitanju borba za svaku kunu kako bi se preživjelo ili su ljudi počeli tražiti i nalaziti svoj identitet, i smisao svojeg postojanja, u onom što rade, a ne u onome tko su. Na ovu dilemu neka svatko od nas sam sebi podari odgovor.

„Svaka osoba treba barem jedan dan odmora. Odmora od svega. Dan u kojem će se svjesno odvojiti prošlost od budućnosti. Poslovi, obitelj, uposlenici i prijatelji mogu postojati jedan dan bez bilo koga od nas, i ako nam naš ego dopusti priznati, oni mogu postojati vječno u našoj odsutnosti. Svaka osoba zaslužuje dan odmora u kojem se ne će boriti s problemima i u kojem ne će tražiti rješenje za probleme. Svatko od nas treba odmaknuti se od briga koje se ne žele odmaknuti od nas.“

Ovako zbori Maya Angelou, američka pjesnikinja („Sad ništa ne bih ponijela na put“) i pitam se, „Ma, tko to ne bi potpisao?“

Ali – jedan dan? Jedan dan?

Pa i gospodin Lee (39), službenik u ministarstvu poljoprivrede i ribarstva u Južnoj Koreji, koji se svako jutro ustaje u 5:30 i dva sata putuje na posao u Seul, gdje počinje raditi u 8:30 sati i kojemu radni dan traje do 21 sat, a ponekad radi i prekovremeno, ima godišnji odmor od – 3 dana.

Ljeti kada su škole zatvorene i kada sunce žeže, naše se misli okreću odmoru, praznicima, ljetovanju. I to je dobra stvar. Dobra, jer u nama postoji potreba za predahom od uobičajenog životnog ritma i postoji želja za osvježenjem i regeneriranjem.

Ali iz nekog razloga, naš mentalitet se drastično mijenja, i mi kao da se ponekad pravdamo što uzimamo dane odmora, kao da žalimo što ćemo neko vrijeme biti „neproduktivni“ i „neučinkoviti“. Možda se bojimo da će naši planovi i projekti zastarjeti dok mi nismo u svojem uredu, ili nas je strah da će nas klijenti napustiti.

Sve je to posljedica ove kulture koja iznad svega cijeni „produktivnost“. Ali život proživljen produktivno zahtjeva napor. Ponekad taj napor dođe do točke neizdrživosti. Mi bismo morali konačno shvatiti da ne možemo isključivo svojim trudom i samo svojom snagom prolaziti kroz ovaj život. Čak i naši najveći napori nisu ponekad dovoljni da bi nas izvukli iz teškoća.

Nažalost mi tu istinu uglavnom shvatimo tek kada dođemo do točke loma. Kada jednostavno rečeno – puknemo. Zato je Bog i stvorio ritam života u kojem postoji i odmor. I Bog stvarajući svijet to naglašava sedmim danom i ciklusima dana i noći.

A nama se, u ovoj našoj poslom impregniranoj kulturi, tako često čini da je odmaranje obično – gubljenje vremena. Često nas progoni grizodušje, jer kao mogli smo nešto „korisno“ obaviti umjesto što smo „dangubili“ odmarajući se.

Odmor je za „poslije“, za „kasnije“, kada ostarimo ili kada dođemo „na nebo“ i kada nas ne će biti briga hoćemo li udovoljiti željama svoga šefa, i kada nas ne će opterećivati pomisao hoćemo li izdržati financijski do naredne plaće, i kada nas ne bude opterećivalo jesmo li obavili sve što nam je bilo na popisu obveza. Nažalost nas su izdresirali i mi sve više vjerujemo da je odmor samo kada smo bolesni ili kada nemamo posla.

Ali Bog nije na ovakvim principima stvorio ovaj svijet. Bog se je odmarao sedmog dana.

„I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.“ (Postanak 2, 2-3)

I Bog je ugradio takav ritam u naš život.

Njemu naravno odmor nije trebao.

Pa zašto se je onda Bog odmarao sedmog dana?

Zašto nam je dao zapovijed da držimo do tog dana, zapovijed koju smo mi kršćani svjesno odbacili, pa baš za Nedjelju ostavljamo dovršiti sve zaostale poslove?

Razlog je jednostavan. Mi smo trebali vidjeti Boga kako se odmara. Mi smo trebali shvatiti da je Bog odmoru dao važnost. Prioritet čak. Mi smo trebali spoznati da je odmor prevažan za naše živote i za živote onih oko nas.

Ovonedjeljno čitanje (Marko 6, 30-34) zorno nam govori kako je Isus svoje učenike učio važnosti odmora. Isus je imao puno posla, a malo vremena za obaviti ga. Ali usprkos tomu i usprkos svom tom pritisku ljudi s tolikim potrebama, on je mogao učenicima reći: “Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.”

Zašto je odmor toliko važan za nas?

Ne može čovjek znati sve razloge, ali nekoliko ih je i više nego očitih. Prvo, trebali bismo shvatiti da je Bog Bog, a mi to nismo.

„Prestanite i znajte da sam ja Bog, uzvišen nad pucima, nad svom zemljom uzvišen!“ (Psalam 46, 11)

Bog je želio da narod zna da on djeluje dok se oni odmaraju. Nas to ne dira nešto previše, jer smo Boga sveli na „joker zovi“ kojeg koristimo tek kad nam voda dođe do grla. Oholi smo. Puni sebe. Mislimo da smo sami sebi dovoljni.

Bog će ostvariti svoju volju i održati svoja obećanja ukoliko se mi budemo odmarali u njegovoj volji i ako budemo imali povjerenja u njegovu providnost. Takav odmor nije pasivnost. Nije ni lijenost. Takav odmor je povjerenje. Povjerenje u poniznosti.

Mi, tako se odmarajući, priznajemo da nismo u stanju obaviti sve što je potrebno, pa zastajemo, odmaramo se, vjerujući Bogu da on stvari drži pod svojom kontrolom.

Zato ne čude Isusove riječi apostolima neka otiđu na samotno mjesto i neka malo otpočinu. Međutim otići od svega nije bilo dovoljno. Odmoriti se i biti sam, daleko od mnoštva, nije bilo dovoljno. Sama osama, odmak od svijeta ne će obnoviti ono što je iscrpljeno.

Samo Božja nazočnost u stanju je obnoviti, revitalizirati, naš duh. Samo Duh Božji u stanju je učiniti da suhe kosti opet ustanu (Ezekiel 37, 1-14).

Ako prolazite kroz kušnje i patnje, ako ste se potrošili, ako su kosti vaše se osušile, ako ste izgorjeli na lomačama ove bezbožne kulture, pronađite svoju osamu i svoje mjesto počinka.

Odmaknite se od ove silne strke i zbrke, od ove nepodnošljive trivijalnosti u kojoj je nebitno razlikovati dobro od zla, od nakazne i bezbožne politike, ali neka to ne bude samo bijeg.

Neka to bude susret s Kristom, susret s onim koji je jedini u stanju iscijeliti vas i obnoviti vas, kako biste iscijeljeni i obnovljeni bili u stanju, uz Božju pomoć, boriti se za uspostavu Kraljevstva Božjeg.

Ne zaboravite tako učiniti, pa bili vi tjednima na odmoru ili počinuli samo jedan dan u tjednu.

“Dođite k meni svi

koji ste izmoreni i opterećeni

i ja ću vas odmoriti.

(Matej 11,28)

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci