nacija.hr

Lustracija od masona Domovina

Lustracija od masona

Svaki čovjek u svojoj nutrini ima “senzor” za pravdu i pravednost i ako mu se taj senzor aktivira onda on dolazi u stanje mira te je čak spreman na zajedništvo. Izostane li bilo kakav pokušaj rješenja uzroka i povoda sukoba, tada raste nemir, te jača nezadovoljstvo, pojedinca, skupine, ili naroda

Tekst: Smiljan Strihić

Političari, politički analitičari i ponajviše novinari nam godinama govore kako smo duboko podijeljeno društvo, potom da se sve u političkom nadmetanju svodi na ustaše i partizane, a o tome se ne smije pričati jer nas (vidi nevolje) to nepotrebno dijeli i udaljava od zajedništva, ma što to bilo. To zajedništvo, koje ponajviše doziva predsjednica Kolinda je takva floskula da bi se i djeca u vrtiću tome opirala. Pa nije li nepristojno odrasle ljude pozivati na zajedništvo, kao da su neodgojeni, zapušteni ili malo pomaknuti? To zajedništvo od iste predsjednice nema objašnjenja, niti naslov, pa se ne razumije na kakvo nas to zajedništvo predsjednica poziva. Možda na zajedništvo u navijanju za “Repku”, ili u trpnji od pritiska raznih masonskih osvajačkih bravura? Možda na zajedništvo u Isusu Kristu? Čini se da ništa od navedenog i zato zov zajedništva uvažene predsjednice treba pokušati analizirati, te vidjeti na koje i kakvo se zajedništvo odazvati. Možda je predsjednica tu i zanemarila jedan ozbiljan problem, a vezan je za naš narod. koji je doživio i pretrpio agresiju takvih razmjera, te bi se moralo odvagnuti smije li mu se nakon pobjede u Obrambenom ratu, kada je poslije agresije prihvatio i amnestirao vlastite građane koji su digli ruku na svoju državu, govoriti o zajedništvu, ili ga na to pozivati, jer se doima da ga isti narod ne iskazuje.

Dakle trener, general, ili učitelj u školi, pozivaju igrače vojnike i đake da prionu onom što ne rade i to je jednostavno i logično. Međutim tu se javlja jedna česta i ponavljana greška, a lako je razumljiva kod primjera učitelja. Recimo dvoje se đaka u razredu počupa, potom upadne u razred učitelj, te ih razdvajajući smiri. Međutim u tom sukobu je bilo pristalica jedne i druge strane, te je unatoč učiteljevom autoritetu u razredu ostao nemir, žamor i komešanje. Učitelj je nešto važno zaboravio, a to je najbitnije. Zaboravio je raspraviti uzroke i povode sukoba, te potom pozvati na mir uz odgovarajući prijekor ako se može utvrditi razlog nastanka sukoba i začetnik. Učitelj ne treba biti sudac, ali mora iskazati želju za riješenjem svađe, jer tek onda može nastati mir u učionici. To je zato što svaki čovjek u svojoj nutrini ima “senzor” za pravdu i pravednost i ako mu se taj senzor aktivira onda on dolazi u stanje mira te je čak spreman na zajedništvo. Izostane li bilo kakav pokušaj rješenja uzroka i povoda sukoba, tada raste nemir, te jača nezadovoljstvo, pojedinca, skupine, ili naroda. Utvrditi i izreći povod i uzrok svađe, sukoba, ili rata nije nevažno, pa čak ako se i ne dogodi osuda ili ne zadovolji pravda, pojedinac ili skupina može biti zadovoljan. Ne dogodi li se to u razmirici ili kod ratnih sukoba, u zraku uvijek ostaje neki nemir i konačno ljudski duh vapi za istinom koju se treba izreći.

Tu se vratimo na poziv ka zajedništvu predsjednice Kolinde. Nakon ove analize rekli bi da je ona promašila temu, te umjesto da se prisjeti da je predsjednica narodu koji je imao najveća stradanja poslije Drugog svijetskog rata, na križnom putu i Blajburgu I nedavnom Obrambenom ratu, te pozivajući se na autoritet državnice, pokrene sve relevantne domaće i strane institucije i osobe na rješavanje genocida nad Hrvatima, ona ne nazoči sa svojim narodom na obilježavanju tog zločina na Blajburgu, već se šulja i odlazi se pokloniti sama dan prije službenog odavanja počasti, kao da su oni dan poslije neki sa kojima ona tada ne smije biti viđena. Ali zato nije išla dan prije u Srebrenicu pokloniti se tamošnjim žrtvama, već se držala službenog protokola koji joj na Blajburgu nije odgovarao. Dakle smije biti na komemoraciji sa srpskim premijerom Vučićem koji je kao četnik vojevao po Hrvatskoj, a sa tisućama Hrvata na Blajburgu ne smije nazočiti. Sramotno i nepopravljivo, uz dvojbu, smije li takva predsjednica pozivati na zajedništvo koje sama ne iskazuje na mjestu i povodom dana najvećeg stradanja Hrvata u povijesti. I uz dužno poštovanje žrtvama Srebrenice kojima se diljem Hrvatske odala počast, naprosto nije istina da je Srebrenica najveće stradanje poslije Drugog svijetskog rata, već su to zločini nad Hrvatima na Križnom putu i Blajburgu.

I ovih se dana netko sjeti da povodom komemoracije u Srebrenici nekakvim maratonom poveže obilježavanje žrtava Vukovara i Srebrenice, ali se ne sjeti Blajburg povezati sa stradanjima u Vukovaru. Gdje je HDZ-u i SDP-u dostojanstvo i poštovanje hrvatskih žrtava , kada za vrijeme svojih višegodišnjih mandata nisu pokrenuli pred domaćim i stranim institucijama rješavanje tog neviđenog genocida na Hrvatima i kod UN I EU parlamenta ne pokrenu rasvjetljavanje tog neviđenog zločina u novijoj povijesti Europe. Velika Britanije inicira rezoluciju kojom bi se Srebrenica proglasila genocidom, ali to isto ne pada na pamet našim političkim trutovima za Blajburg, kako se slučajno kome nebi zamjerili.

Sada dolazimo na onu dosadnu frazetinu “duboko podjeljeni”, koju političari a i novinari uporno I poslušno ponavljaju, ne znajući da je poput brojnih drugih skovana u masonskim radionicama, te ubačena u medijski prostor kako bi pojačala, beznađe i širila u narodu defetizam. Hrvati tu frazetinu nikako da dokinu, niti uklone iz medijskog prostora, jer su mediji u vlasništvu onih koji i izmišljaju takve bedastoće, stoga nam ostaje uzeti stvar u svoje ruke. Našim političarima, kako u Hrvatskom, tako u EU parlamentu izgleda odgovara, “sezonsko” obilježavanje stradanja na Blajburgu, koje u proljeće svake godine dodatno podgrijavaju medijski plaćenici. To se radi već godinama, te se na perfidan način putem masonskih komesara u medijski prostor upucava svojevrsno licitiranje na trošenje energije oko raznih komemoracija, skupova, tribina, pa se tu dovlače tolstoji, banci i kojekakvi mudrijaši izazivajući prostodušni puk na jecanje za žrtvama polaganjem vijenaca i raznim komemoracijama. Nitko ne spori da se treba žrtvama odati počast i pijetet, međutim kada bi se dio te energije usmjerio i utrošio na meritum problema, a to je iznalaženje načina kako to stradanje na državnoj razini jednom zauvijek istražiti, ispisati navesti uzroke, povode, te označiti krivce. Tada bi možda brojniji dio hrvatskog naroda valjano odgovorio na Kolindine vapaje za zajedništvom.

E sada se možemo vratiti na početak priče i sukoba dvaju učenika kod kojih učitelj pravi grešku ne pokušavajući pronaći krivca i prekoriti ga. I učenici i đak koji je bio pravedan imaju osjećaj za pravdu, pa se isto kao i većina hrvatskog naroda ne mogu umiriti dok se jasno ne označi uzrok i krivac stradanja na Križnom putu i Blajburgu. Međutim Hrvati znaju krivce, ali se ne usude progovoriti jer nemaju potporu u onima koje misle da su birali. Masonerija se poslije smrti Predsjednika Franje Tuđmana ubrzano dala na posao te je malo po malo pacificirala sve desne opcije kako bi postavila kao u drugim sličnim državama bipolarni sustav gdje se većinom glasuje samo za dvije najjače stranke. Tako lakše kontrolira i vlada sustavom, a politički život svodi na puku obvezu političkih aktera da hine nekakvu konfrotaciju koja je već godinama smiješna, posebice ona u Saboru. Mi smo si toliko dopustili biti malima da će uskoro zastupnici u Saboru pitati portira u Britanskom veleposlanstvu u Zagrebu koju boju kravate smiju nositi. Naravno da masonerija ne dopušta srušiti mit o Titu, jer bi, za njima omiljene lijevičare i partijce nestalo drške i podrške za koju se grčevito drže i dobrano bi im se urušili temelji na kojima su po šumama i gorama stvarali od sebe sluge masonske. Javnost vjerojatno ne razumije da je fingirani i vječni sukob SDP-a sa HDZ-om obilježen razinama i strogiim naputcima do kuda se smije ratovati i “pucati” po drugom. To smo vidjeli nedavno kada HDZ-ov “jastreb” Dujomir Marasović stidljivo govori o “upisu” u masoneriju kako bi bio siguran u ovome društvu. E kada bi naš Marasović znao koliko se i SDP-ovoj i HDZ-ovoj masoneriji tresu gaće od njegovih tlapnji. Pa što Jandrokovića briga voli li Ingrid Antičević operu Ero s onoga svijeta ili fućka se Dragovanu hoće li Sunčana Glavak primjetiti da je zgodan. Predstava mora ići dalje.

Još za Račanove vlasti masonski vladari uzmu dva naša političara koji umisle da će u ložama biti više cijenjeni, te na brzinu “preškrabaju” datum obilježavanja “Dana državnosti”, izazivajući u narodu ljutnju, bijes i besmisao. Nema države u povijesti gdje se promjenom vlasti mijenjalo obilježavanje “Dana te iste države, ali tu je začeta ova današnja Milanovićeva ”mi ili oni”. Potom Kolinda upada sa zajedništvom, a Karamarko blebne; “Lustracija”, i nikom ništa. Dobro, stavimo tu Karamarkovu lustraciju na vagu smislenosti, pa utvrdimo da je to floskula i obični populizam. Ne pada velikom vođi HDZ-a na pamet da bi lustracijom postigao za Hrvatsku jedno veliko ništa. Zašto? Zato jer bi lustracijom tih struktura, a vjerojatno misli na komunističke dužnosnike, kosovce i udbaše postigao eliminaciju samo masonskih sluga i njihovih pijuna, među kojima bi bilo i onih koji i ne znaju kome služe. Kad bi ih uklonio iz političkog i javnog života, nastupili bi još žešće oni na višoj razini sa planom “B” i još bi aktivirali brojnu vojsku spavača, među kojima bi bilo onih nevidljivih bez partijskog kosovskog i udbaškog putra na glavi. Naš Karamarko možda ne zna te piramidalne fore tajnih društava, kojima je upravo tajnovitost najjače oružje. “Pucanj” u sluge je pucanj u prazno, dok ne otkriješ gazde, ili “ nalogodavce istih, ali Karamarko možda do te razine još nije došao. Zato mu je ekonomski program pisan od bavarskih ekonomskih stručnjaka “zaljubljenih” u rotarijance i masone, zna se, bez vizije i projekta o podmorskim i kopnenim nalazištima nafte i plina.

I još je za analizirati ostala četvrta floskuletina “Duboko podjeljeni”. Ona malo liči na onu kada je na tiskovnoj konferenciji negdje osamdesetih za “Iranske krize” jedna novinarka odgovorila Reaganu da je samo malo trudna. Pa podijeljenost nije osmjeh, pa da si malo nasmijan ili puno, već si podjeljen ili nisi. Hrvati nisu ništa vise podjeljeni od Francuza, Njemaca ili Grka, samo ako analizu prepustimo Mislavu Bagi on bi vjerojatno dobio nogu sa Nove tv, da u svojim pomaknutim anketama uporno ne dijeli Hrvate. Dakle ipak postoji analogija između Kolindinog zajedništva i Bagine podjeljenosti, jer on je ucviljen nad podijeljenošću Hrvata, a ona bi nas uvukla u zajedništvo iliti okrupnjivanje. Neku vrstu komasacije, poput poljoprivrednog zemljišta. Zapravo kod Kolinde se radi o pozivu na idilično zajedništvo kao kod Njemaca, pa bi simbol takve stranke bio onaj Papi od Moralesa poklonjen Križ sa čekićem i srpom. Nabrajajući ove pokliče zajedništva, lustracije, mi ili oni, te duboko podjeljeni, možemo zaključiti da smo u Hrvatskoj za razliku od Grčke izloženi kao narod jednom pokusu koji se bavi ispitivanjem donjeg praga tolerancije kod sustavnog iseljavanja i otimačine svega što jedan narod i državu čini suverenim. Zato shvatimo da nam to ne čine ni Kosovci ni udbaši, još manje komunjare već ONI, čija je aktivnost u ovom profanom svijetu samozatajna, tiha i svedena na “čast i dobra djela”, a unutar lože, gorljiva, snažna i odlučna. Stoga ih teško raspoznajemo, još manje razumijemo.

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci