nacija.hr

Jesu li naši današnji novozavjetni tekstovi istovjetni s originalima?

Možemo li biti sigurni da su temeljni dokumenti kršćanske vjere povijesno pouzdani? Da bismo izvore kršćanstva mogli smatrati pouzdanima, moramo prije svega biti sigurni da su temeljni dokumenti, u ovom slučaju evanđelja i Djela apostolska, cjeloviti: da u njima ništa nije mijenjano dodavanjem, ispuštanjem, ili bilo kakvim drugim preinačavanjem.

Tekst: Viktor Verić/ Katolik.hr

Da bismo ispitali jesu li evanđelja i Djela apostolska povijesno pouzdani dokumenti, trebamo ispitati:

1. jesu li današnja evanđelja i Djela apostolska po sadržaju jednaka originalima;

2. jesu li njihovi autori znali istinu o događajima koje opisuju;

3. jesu li istinito prenijeli ono što su znali, ili su možda svjesno lagali;

4. jesu li pisali s namjerom da se njihov izvještaj doslovno shvati?

Ovdje se bavimo prvim pitanjem. Da bismo izvore kršćanstva mogli smatrati pouzdanima, moramo prije svega biti sigurni da su temeljni dokumenti, u ovom slučaju evanđelja i Djela apostolska, cjeloviti: da u njima ništa nije mijenjano dodavanjem, ispuštanjem, ili bilo kakvim drugim preinačavanjem.

Nije pri tome potrebno dokazati da su sve, pa i najmanje beznačajne pojedinosti izvornog teksta sačuvane. Radi se samo o tome da sigurno utvrdimo bitnu cjelovitost evanđelja s obzirom  na ono što naučavaju i na činjenice koje iznose; da naime sadržavaju ono što se doista dogodilo i ono što je u početcima bilo naučavano – cjelovitost po smislu i sadržaju.

Na koji način možemo utvrditi jesu li naši dokumenti cjeloviti u ovako definiranom smislu? U idealnom slučaju, trebalo bi jednostavno usporediti naše današnje tekstove s originalima. To, međutim, ne možemo, jer originali nisu sačuvani. Papirus na kojemu su izvorni tekstovi bili napisani, u dodiru s vlagom i pod trenjem ruku, brzo se rastvorio i izmrvio te nestao. Najstariji očuvani potpuni tekst Novoga zavjeta koji je danas poznat je tzv. Codex Vaticanus, koji datira približno iz godine 350., a iz približno istog razdoblja je i Codex Sinaiticus.

Takva situacija (neočuvanost originala) je, uostalom, karakteristična za sve tekstove klasične starine, pa ni novozavjetni tekstovi nisu po tom pitanju nikakav izuzetak. Štoviše, prema broju očuvanih primjeraka i starosti najstarijih među njima, Novi zavjet stoji daleko bolje od bilo kojeg drugog antičkog teksta. Donja tablica daje preglednu usporedbu Novog zavjeta s nekoliko najznačajnijih antičkih dokumenata, prema periodu koji je protekao između nastanka dokumenta i najstarijeg sačuvanog primjerka, te po broju očuvanih starih rukopisa1.

Autor Djelo Vrijeme nastanka Najraniji potpuni
rukopis
Proteklo vrijeme Broj ranih rukopisa
Horacije Satire 35. pr. Kr. 9. stoljeće 850 godina 17
Ciceron De senectute 44. pr. Kr. 9. stoljeće 900 godina 16
Cezar Galski ratovi 52. pr. Kr. 9. stoljeće 950 godina 11
Platon Republika 375. pr. Kr. 9. stoljeće 1300 godina 7
Tukidid Peloponeski rat 411. pr. Kr. 10. stoljeće 1300 godina 13
Aristotel Poetika 334. pr. Kr. 10. stoljeće 1300 godina 2
Herodot Povijest 440-425. pr. Kr. 10. stoljeće 1350 godina 11
Sofoklo Antigona 441. pr. Kr. 10. stoljeće 1550 godina 4
Tacit Anali 110. 11. stoljeće 1000 godina 34
Evanđelisti Novi zavjet 50-100. 4. stoljeće 300 godina više tisuća do 9. st.

S obzirom da u te druge antičke tekstove nitko ne sumnja, po jednakim kriterijima ne bi trebao sumnjati ni u Novi zavjet.

No i mimo ove usporedbe s drugim dokumentima, mi možemo navesti čitav niz argumenata koji s potpunom sigurnošću dokazuju bitnu nepromijenjenost evanđelja i Djela apostolskih u odnosu na originale:

(1) Fragmenti. Iako, kao što smo vidjeli, najstariji cjeloviti rukopisi novozavjetnih tekstova potječu po prilici iz sredine 4. stoljeća, pronađeni su mnogobrojni djelomični rukopisi – fragmenti, koji su puno stariji. Najstariji među njima je tzv. papirus Rylands P52 (nazvan po sveučilišnoj knjižnici John Rylands u Manchesteru, Velika Britanija, gdje se čuva) koji sadrži ulomak Ivanova evanđelja, a potječe po prilici iz godine 125. po Kristu. Možemo spomenuti i pojedine papiruse iz kolekcije Bodmer koji potječu s kraja 2. stoljeća; među njima ističu se P66 koji sadrži gotovo cijelo Ivanovo evanđelje i P75 s velikim dijelovima evanđelja po Luki. Postoji još čitavo mnoštvo papirusa iz 2. i 3. stoljeća, te se iz njih može rekonstruirati veliki dio novozavjetnog teksta. Ono što je značajno jest da se taj tekst u svim bitnim detaljima podudara s tekstom kojeg čitamo u današnjim Biblijama. Fragmenti, istina, ne pokrivaju čitav evanđeoski tekst, ali ono što pokrivaju, točno pokrivaju. Ako dakle nema nesklada između današnjeg teksta i tih vrlo starih fragmenata, kakvog bismo razloga mogli imati za sumnju glede ostatka teksta? Na takvu hipotezu ništa ne upućuje.

(2) Navodi u tekstovima crkvenih otaca. Osim drevnih fragmenata, mnoštvo navoda iz Novoga zavjeta nalazi se i u citatima u tekstovima crkvenih otaca – ranokršćanskih autora od kojih su mnogi pisali u 1., 2. i 3. stoljeću. Ovi navodi, dakle, stariji su od najstarijih cjelovitih rukopisa Novoga zavjeta koje danas imamo. No ovi navodi u otačkim tekstovima tako su brojni da se iz njih može rekonstruirati gotovo cjelokupni tekst evanđelja i Djela – u svakom slučaju, može se rekonstruirati sve ono što je doktrinalno bitno. I opet dolazimo do istog zanimljivog otkrića da se svi ti navodi po smislu i sadržaju podudaraju s našim današnjim tekstovima; nigdje ni traga nekoj bitnoj razlici. Ovo je već samo po sebi dokaz par exellance da su naši današnji tekstovi suštinski identični originalnima.

(3) Usporedba sačuvanih kodeksa i rukopisa. Skrenemo li sada pogled na najstarije sačuvane cjelovite rukopise, nastale između 4. i 9. stoljeća (danas je poznato nekoliko tisuća takvih rukopisa), njihova nam usporedba također daje osobito vrijedne i zanimljive rezultate. U to vrijeme, naravno, nije bilo tiska, nego su se tekstovi (uključujući i čitave knjige) prepisivali ručno. Jasno je da pri ručnom prepisivanju može doći do pogrešaka, pa je, naravno, do njih i dolazilo, te je međusobna usporedba starih rukopisa otkrila poveći broj varijacija među njima2. No ispostavlja se da su gotovo sve od tih varijacija beznačajne ortografske i gramatičke varijacije koje ne mijenjaju smisao teksta (npr. ispušteno slovo, zamijenjen redoslijed slova, zamijenjen red riječi, dvaput ponovljena riječ i slično). Isključimo li varijacije koje se tiču takvih beznačajnih detalja, ispostavlja se da je po smislu i sadržaju 999/1000 teksta izvan svake dvojbe. Preostalih pak 1/1000 teksta3 ne sadrži ništa što bi dovelo u sumnju Kristovo božanstvo i uspostavu Crkve, te ništa što ne bi bilo potkrijepljeno drugim novozavjetnim navodima koji su izvan dvojbe. Za potrebe našeg argumenta i više nego dovoljno.

Ova usporedba najstarijih rukopisa obuhvaća rukopise koji su se neovisno umnožavali, uključujući i najranije prijevode na različite jezike, tako da nitko ne može reći: “možda je jedan prepisivač pogriješio, a poslije su svi prepisali od njega”. Jednostavno nema tog jednog prepisivača od koga su svi ostali prepisivali. Već originalni dokument prepisalo je, neovisno, više prepisivača, koji su potom otišli svaki svojim putem; drugi su dalje prepisivali od njih.

(4) Teoretska nemogućnost namjerne promjene teksta. Čak kad bismo, argumenta radi, i zanemarili sve prethodno navedene činjenične stavke koje govore da novozavjetni tekstovi nisu u bitnome mijenjani, morali bismo priznati da takvo mijenjanje ne bi ni teoretski bilo moguće. Naime, takvo mijenjanje moralo bi biti ili svjesno, ili nesvjesno. Nesvjesnom promjenom (npr. pogreškom prepisivača) neće se u bitnome promijeniti značenje teksta, kako smo vidjeli gore. Pretpostavimo li pak da je riječ o svjesnom mijenjanju, nameće se pitanje: kad je uopće moglo doći do toga? Od 2. stoljeća nadalje – nikako, jer je evanđelje već bilo rašireno po čitavom tadašnjem civiliziranom svijetu; tko bi mogao sustavno intervenirati u sve nebrojene postojeće rukopise razasute širom svijeta? Onda možda na samom početku, u 1. stoljeću? Opet nemoguće, jer tada su postojali živući svjedoci koji bi lako osporili svaki pokušaj krivotvorenja.

(5) Javno čitanje. Od najranijih vremena, kako nam svjedoče ranokršćanski autori, postojao je običaj javnog čitanja evanđelja pred vjernicima. Tako primjerice ranokršćanski svetac Justin Mučenik veli: “A u dan zvan nedjelja drži se zajednički sastanak svih bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-zapisi apostola i knjige proročke.” (Prva apologija, 67). Pod “spomen-zapisima apostola” sv. Justin misli upravo na evanđelja, kao što sam objašnjava u prethodnom poglavlju (Prva apologija, 66). Puk je, dakle, imao prilike svake nedjelje čuti tekstove iz evanđelja, te ih je dobro poznavao. Bilo kakav pokušaj promjene tih tekstova, stoga, ne bi prošao neprimijećen, niti bi narod preko takvog pokušaja šutke prešao. U potvrdu toga imamo jedno zanimljivo svjedočanstvo sv. Augustina. On opisuje situaciju do koje je došlo kad je biskup u njemu susjednoj biskupiji pokušao uvesti novi prijevod Knjige o Joni umjesto prijašnjeg, gdje je samo riječ bršljan bila zamijenjena riječju tikva. Već je ta bezazlena promjena urodila takvim nezadovoljstvom naroda da je biskup bio prisiljen vratiti stari prijevod. (Augustin, Pisma 71,5) Ako je jedna tako beznačajna promjena uzrokovala revolt u narodu, kako bismo onda mogli vjerovati da narod ne bi reagirao na bilo kakav pokušaj promjene smisla evanđelja?

(6) Veliko poštovanje prve Crkve prema svetim spisima. Može netko misliti što god hoće o kršćanstvu i vjerodostojnosti njegovih izvora, ali ne može zanijekati da su sami kršćani za svoje spise od početka gajili najveće poštovanje. Štoviše, držali su ih svetima. Pa kako onda možemo i pomisliti da bi kršćanin svjesno mijenjao tekstove koji drži svetima i od Boga danima? Tko bi se usudio svjesno nešto mijenjati u njima, čak i kad bi tako nešto bilo moguće pored drugih vjernika koji su budno pazili? I zašto, s kojim motivom, ako nam povijest svjedoči da su kroz prva tri stoljeća kršćani bili nemilosrdno proganjani upravo zbog svojih vjerovanja koja nalazimo u današnjim evanđeljima? Druga su stvar nenamjerne pogreške u prepisivanju, no time se – kako smo vidjeli gore – nije mogla promijeniti bit teksta, odnosno smisao i sadržaj.

Iz svega rečenoga s apsolutnom sigurnošću zaključujemo: današnji tekstovi evanđelja i Djela apostolskih po smislu i sadržaju identični su originalima. Tko bi htio tvrditi suprotno, taj bi morao vjerovati u doista apsurdnu teoriju da je netko u najranije doba kršćanstva, bez ikakvih motiva i razloga odlučio promijeniti svetopisamske tekstove; da je zatim uspio tu promjenu uvrstiti u sve kopije Novog zavjeta razasute po čitavom svijetu; da je uspio same kršćane natjerati da bez otpora prihvate takvu promjenu – one iste kršćane koji su tada dragovoljno stavljali glavu na panj i bili bacani lavovima ne želeći se odreći istina u koje su vjerovali; te konačno, da od cijele te zavjere nije ostalo nikakvog povijesnog traga u obliku fragmenta ili povijesnog zapisa koji bi osporio današnji tekst evanđelja. Razuman čovjek takvu teoriju ne može prihvatiti; on može jedino pristati uz neizbježan zaključak: današnji novozavjetni tekstovi, barem u bitnome, identični su originalima.

1 Podatci su preuzeti iz uvoda u kritička izdanja tekstova u izdanju Societe d’Edition Les Belles Lettres, Paris; citirano u M. Sheehan, Apologetics and Catholic Doctrine, London, 2001
2 Spominje se nekih 250 000 varijacija, što je dobiveno usporedbom svakog rukopisa sa svakim drugim. I uz tu brojku 7/8 teksta ostaje neupitno.
3 Radi se o odlomcima Mk 16,9-20 (završetak Markova evanđelja), Lk 22,43 (o krvavom znoju), Iv 5,3 (o anđelu koji pokreće vodu) te Iv 7,53-8,11 (o preljubnici).

 

 

Vezani članci