nacija.hr

Prodajem svoje mjesto na nebu!

 

 

Piše: Zvonko Franc

Zašto je Bog morao na tako dramatičan način intervenirati u ljudsku povijest? Zar je morao umrijeti takvom okrutnom smrću da bi pokazao kako život ima smisla samo ako ga se čovjek nesebično odrekne? U konačnici, koliko li je Bog velik kad je za spasenje svog stvorenja spreman podnijeti teret sveg zla povijesti? To ne može učiniti netko tko ne ljubi bezuvjetno. To može učiniti samo roditelj, otac, majka.

Za Francois-Marie Arouet Voltairea se kaže da je za jednog boravka u Pruskoj nudio na prodaju svoje mjesto na nebu. Odgovorili su mu da u Pruskoj čovjek ne može prodavati ono što nema. Priznajem da sam se zamislio nad ovime. Čovječe…  Koji je drznik bio taj Voltaire!? Zapravo, kad iskreno promislim, zar se ja puno razlikujem od tog „bogohulnika“ Voltairea? Ne razmećemo li se i mi vjernici počesto „svojim duhovnim bogatstvom“, „svojim“ mjestom u nebu?  Samo zato jer smo kršteni, primili Sakramente, idemo nedjeljom na misu, ne jedemo meso na Čistu srijedu i Veliki petak, ispovijedamo se za Božić i Uskrs…

Prilikom jedne pismene rasprave u kojoj sam se, sad sam toga svjestan, razmetao svojim mjestom u nebu, prijatelj mi je u povratnom mailu napisao:  „Gospodin je napisao obećanje uskrsnuća ne samo u knjigama nego također i u svakom  proljetnom  listu“. Riječi su to jedne francuske uzrečice. I doista. Naš Gospodin nije umro i uskrsnuo samo za nas „njegove“, nego za sve ljude. To što imamo ničim zasluženu privilegiju da smo Isusovu Radosnu vijest mogli slušati od malena i sudjelovati u životu Crkve, ne znači da nam je vječnost zajamčena.

Skoro su pola tri sata ujutro dok ovo pišem. Na televiziji se prikazuje film „Tvoji, moji, naši“. Dirljiva je to priča o zajedništvu, o domu i obitelji. I ne nekoj maloj obitelji u kojoj mama i tata čine sve kako bi svojem mezimcu skinuli zvijezde s neba ako on to poželi, nego cijeloj nogometnoj momčadi sa svim rezervnim igračima. Nakon što su se njihovi roditelji vjenčali, klinci jednog i drugog roditelja, po desetero njih, dolaze u novi zajednički dom. Razlike u odgoju su velike pa se klinci u novoj velikoj obitelji osjećaju nesretni i neslobodni. Kao rješenje na povratak starom načinu života vide u rastavi roditelja. Kada im to nizom nepodopština uspije, shvate da su izgubili najvrednije – zajedništvo koje se rađa i raste samo na nesebičnoj ljubavi i čine sve kako bi zaustavili rastanak roditelja. U tome na kraju i uspiju.

Gledajući film, misli mi lete na Isusov život. Zašto je Bog morao na tako dramatičan način intervenirati u ljudsku povijest? Zar je morao umrijeti takvom okrutnom smrću da bi pokazao kako život ima smisla samo ako ga se čovjek nesebično odrekne? U konačnici, koliko li je Bog velik kad je za spasenje svog stvorenja spreman podnijeti teret sveg zla povijesti? To ne može učiniti netko tko ne ljubi bezuvjetno. To može učiniti samo roditelj, otac, majka.

Vratimo se na početak razmišljanja. Voltaireu su prema priči odgovorili da ne može prodavati nešto što nije njegovo. Siguran sam da ga je taj odgovor duboko povrijedio. Ako ne potresao u duši, a ono barem njegov ego i oholost. I doista. Tko od nas može reći da je zaslužio svoje mjesto u nebu? Nitko, jer Nebo ponajprije DAR kojeg Bog daje slobodno kako i kome hoće. Mjesto u nebu, Bog Otac „rezervirao“ je poput brižnog oca za svako svoje dijete, no hoćemo li prihvatiti taj dar ili ne ovisi o tome želimo li ga.

Ako smo sebični i nespremni odreći se svojeg komoditeta, izaći drugome u susret, otvoriti se zajedništvu s drugima, teško da ćemo biti sposobni vidjeti taj dar neba kojeg nam Bog nudi. Baš kao što to nisu vidjeli ni klinci iz filma kojeg sam ukratko opisao. Bez otvorenosti za drugoga teško da ćemo moći iz iskustva vlastitih Golgota nazrijeti zoru vlastitog Uskrsa. Umjesto toga mogli bismo život provesti u paničnom strahu od križa ili s lažnim uvjerenjem da je naše mjesto na nebu nešto što nam pripada jer smo mi „naši“, nasuprot „onima drugima“.

Neka nam ovi uskrsni blagdani* koje još slavimo pomognu upravo u ovome – da ako još nismo, shvatimo da nebo nije nešto što nam samo po sebi pripada, zato jer smo kršteni, nego DAR koji nam Bog daje u svojoj svemoćnosti i slobodi.

Možemo ga pospremiti na neko manje vidljivo mjesto da nam ne smeta, a da opet bude tu negdje da ga pokažemo ako zatreba. Možemo ga zapakirati poput stare odjeće u kutije da se nađe ako naiđu teška vremena. Možemo ga staviti na neku policu u dnevnoj sobi jer se lijepo uklapa u interijer. A možemo ga ugraditi u svoje srce da nas hrani, pokreće naše misli, riječi i djela. Tik do savjesti da ga čuva od svega onoga što bi moglo zatrovati naše srce da taj DAR odbaci kao neko strano i suvišno tijelo.

* Napisano 2. travnja 2013.

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci