nacija.hr

Grčka bolest Eura – 1. Dio

Uz odobrenje autora prenosimo u cijelosti ovo zanimljivo razmišljanje s portala nezavisni.hr

Tekst: Ivan Vidas-Punta

Verona, proljeće 1996. Šest godina prije nego što je uveden euro, pala je jedna već legendarna oklada između dva ministra financija, njemačkog i grčkog. Kad je došlo do zaključnog sastanka da se definitvno uvede euro, to su Theo Weigl i Yannos Papantoniou u jednoj pauzi malo poćaskali.

Kako priča, Weigl je Papantoniou tražio da se i grčka slova tiskaju na nove euro-novčanice. Papantoniou je obajsnio Weiglu da grčki radnik i grčki seljak neznaju latinicu pa je zato potrebno euro-novčanicu i s grčkim pismom tiskati kako bi je i oni mogli čitati, jer samo brojke gledati nije dovoljno.

Weigl prepričava tadašnji dialog:

– Pogledao sam ga čudno i rekao mu, pa slušaj, vi niste unutra i nikada nećete biti dio toga! … Jesi siguran da ćete biti unutra?

Papantoniou mu je samopuzdano uzvratio:

– Ma sigurno! Kladimo se!

Bavarski socijalkršćanin (CSU) Theo Weigl, koji je 2002. izgubio tu okladu, je u međuvremenu u mirovini i baš ovih dan na svim njemačkim kanalima neumorljivo ponavlja kako Grčka nikada nije smijela ući u eurozonu. Grčki socijalist (PASOK) Yannos Papantoniou je 2014. osuđen uvjetno na 4 godine jer je zatajio milijunsko bogatstvo svoje žene, a našao se sa svojom ženom i na takozvanoj Lagarde-listi Grka s milijunskim računima u švicarskim bankama. To samo pokazuje da tom masonu (pretpostavka autora op. ur.) nitko ne može ništa iako mu je dokazano ‘neprirodno’ bogatstvo. Papantoniou je očigledno više znao nego Weigl i mogao se ‘na ziher’ kladiti. Već pri genezi eura se spremala njegova ‘bolest’, ali ne u u valdama, nego u ložama.

Kad je u budućim Euro-zemaljama došlo do prezentacije proračuna za uvođenje eura, svi su lagali i ‘mazali’, netko više neko manje, ali kad su se Grci preparirali za euro onda su daleko sve nadmašili. Oni su se isprsili kao primitivni ‘hoštapleri’ jer su s najednostavnijim statističkim lažima ušli u euro, a znali su točno da nitko neće te njihove brojke kontrolirati. Tako su jednim primitivnim statističkim blefom Grci ušli k’o gospoda u eurozonu. Od samo početka svog ulaska ti Grci postaju pod zaštitom Francuske, nadzorom Amerike i medijskom propagandom Britanije faktor koji neprestano vuče euro prema dnu. Sve po masonskom maslu s kojim je ta ‘daska na dole’ namazana.

Tri godine prije nominalnog uvođenja eura trebalo je postaviti stroga i jasna pravila za budući čvrsti euro, takozvane konvergenc-kriterije, makar su se Njemci to tako zamišljali. Dublin u prosincu 1996. – sastanak EU-političara s temom uvođenje eura; njemački kancelar Helmut Kohl traži stroge kriterije, maksimalno 3% deficita i 60% duga od godišnjeg proračuna i tko prekrši biti će automatski kažnjen. Već od prvog dana Njemci hoće uvesti automatske kazne u slučaju slabljenje eura. Njemci vide ni više ni manje nego nastavak svoje tvrde ‘Deutsch-Marke’ u budućem euru, no ima i snaga koje to gledaju puno ‘mekše’.

Yannos Papantoniou

Yannos Papantoniou

Dogovorit ćemo se

Francuski predsjednik odbija kako stroge tako i automske kazne prema prekršiteljima konvergenc-kriterija. Na njemački strogi prijedlog je francuski predsjednik Jaques Chirac bahato ubacio u raspravu da je to je dijelo ‘njemačkih tehnokrata’, te da to neće proći, što je Njemce ozbiljno razljutilo. Pogotovo se Weigl našao osobno duboko uvrijeđen. Kad je sljedeći dan Chirac ušao u dvoranu i kad ga je Weigl vidio, doslovce mu je ‘pukao film’, išao je Kohlu i rekao mu kako tu uvredu od jučer ne može dopustiti, i neka on ide kod Chiraca to poravnati. Kohl je išao i sam ljut k’o ris na Chiraca, te ga napao kako se nemože prema njima tako ponašati, a i branio je svoje stavove od prijašnjeg dana.

Nastalu svađu je promatrao nizozemski premijer Wim Kok, inače socijaldemokrat, koji je cijelo vrijeme dovikivao; “Helmut ne daj se, Helmut ne daj se“. Što ujedno i ukazuje kako je bila situacija prije eura, naime, postojala je čvrsta vertikala Nizozemska (i Luxemburg) – Njemačka – Austrija. Gulden (Frang), Marka i Šiling su bili desetljećima čvrsto vezani, sve južnije od njih izuzev Švicarskog franka su bile meke valute, koje su gotovo dnevno devalvirale naspram ‘sjevernjacima’. Jean-Claude Juncker, tadašnji luxemburški premijer i današnji šef Europske komisije priča kako se tada junački hrabro ubacio između Chiraca i Kohla, jer je geneza eura počela za teškom svađom između Njemačke i Francuske. Ipak je išlo po Francuzima, nema automatske kazne za prekršaje stabilnosti eurozone, a zaključeni ‘pakt stabilnosti’ podliježe političkim ocijenama, po principu ‘dogovorit ćemo se’.

Njemci su poklekli i euro je krenuo ‘dogovorno’ umjesto ‘stabilno’, što se pokazalo kobno, jer prvi koji su prekršli pakt stabilnosti su bili baš Njemci i Francuzi i dogovorili su se da nema nikakvih sankcija prema njima. Prvo, to je uvelo da se prekršaje prema stabilnosti eura od početka počelo tolerirati, a drugo, to pokazuje kako se strogoća samo prema malima ispoljava, a šefovi su slobodni od sankcija.

Euro je ‘produkt’ ujedinjenja Njemačke

Na sastanku ljeta 1997. u Bruxellesu Nizozemci traže da euro krene bez Italije, Šapnjolske i Portugala, a Njemačka traži još dodatno i Belgije, jer sve te države ne ispunjavaju kriterije za ulazak u eurozonu, niti s nafriziranima proračunima, što su tada baš svi prakticirali. Francuska prijeti da ako Italija ne uđe u eurozonu neće ni ona, ali to je samo blef, što Kohl zna ali ne i Weigl. Zato Weigl na to vrlo ozbiljno uzvraća riječima; “onda ništa, zaboravimo sve to“. No, opet se političkim mešetarenjem predsjednika i premijera država Francuska probila, tako da je još jedan gnjili kompromis stvoren već u samoj genezi eura, što je vrlo čudno pokraj čvrstih stražara kao što su ‘Švabe’. Da bi se sve to razumijelo treba pogledati kako je došlo do ideje stvaranja eura, i zašto je Francuska uspjela nametnuti svoje kriterije.

Kad se Njemačka ujedinila, Kohl je Francuze i Britance (i Amerikance) tim činom iznenadio. Kohl se najprije tajno dogovrio s Gorbačovom o ujedinjenju Njemačke, a kao glavni argument su išli kamioni Deutschmaraka u majčicu Rusiju, a ni sam Gorbačov nije lišo prošao. Američki predsjednik George Bush stariji nije imao ništa protiv ujedinjenja Njemačke. Naprotiv, još jači i veći saveznik u sredini Europe je sasvim u interesu Amerike, a kamioni maraka koje su Njemci ‘uvalili’ Sovjetima većinom su bili namijenjeni za izgradnju stanova u Sovjetskom Savezu za Crvenu armiju koja se je povukla baš iz (bivšeg) DDR-a, što je Amerikancima perfektno odgovaralo. Britanska premijerka Margaret Tatcher i Francuski predsjednik François Mitterrand su se našli totalno zatečeni, a ujedinjenje Njemačke nije im nikako sjelo. Ujedinjena, a s time na srednji rok gospodarski još jača Njemačka, je zadnje što su trebali u Europi.

 

Theo Weigl i Helmut Kohl

Theo Weigl i Helmut Kohl

Mešetarenje oko eura

Kao službeni saveznici i prijatelji, ali u realnosti sumnjivci i zavidnici Njemačke, nisu mogli spriječiti ujedinjenje kada su već dva velika službena ‘okupatora’ dali svoj ‘ok’. Ali su ipak mogli postaviti neki uvjet, a to je da im se omražena Deutsch-marka makne s očiju i time i oslabe Njemačku moć, ako već ništa drugo. Takva je njihova računica. Zato je njihov uvjet za pristanak ujedinjenja Njemačke bio da se stvori nova valuta u EU, kojom bi se obuzdala buduća još jača njemačka ekonomska sila i stavila u određenu vezanost i ovisnost južno-europskih ‘slabića’. To je za Njemce bila prevelika cijena, napustiti su svoju omiljenu marku, taj simbol gospodarskog čuda nakon ‘četrdestpete’. Ali Njemci nisu nikako mogli odbit tu ‘punudu’, pa su makar još nešto za sebe ‘ušićarili’. Naime, da EU sufinancira ujedninjenje Njemačke.

Oni ‘gore’ odlučili uvesti euro

Ideja eura je, površno gledano, proizvod Francusko-britanske zavidnosti i straha od probitačnog Njemačkog gospodarskog diva, i iz toga proizašlog trgovanja interesima na najvišoj razini na račun manjih članova EU, kojima je podvaljen euro, a i morali su sufinancirati ujedinenje Njemačke. Manje države članice ne samo da nisu znale pravi nagon stvaranja eura, nego je sve pokrenuto mimo znanja i volje svih EU-naroda i njihovih parlamenta članica EU-a. Ovo je bio dogovor par ‘glavešina’ po naređenju ‘onih’, naknadno prodan kao veliki projekt prosperiteta i mira u Europi, i sve preparirano mahanjem rukama prodanih i glupih političara u marionetskim parlamentima. Njemci su se bez da su znali zašto mrzovoljno odrekli svoje ljubljene marke, i šutke pristali da im Francuzi nameću ‘južnjačke kriterije’ na novu valutu, i to bez mogućnosti prijetnje da će izaći iz eura, kako je naprimjer još Weigl mislio kad je u Bruxellesu reko ‘zaboravimo to’. Očito on tada još nije bio upućen na to što su samo šefovi znali – da o tome nema rasprave, niti među ministrima, nego da je to već negdje ‘gore’, čak iznad Britanije i Francuske, zaključeno, a oni dole, tj. predsjednici, premijeri, ministri, parlamenti… moraju to sprovesti. Dakako uz potporu medija koji narodima nekoliko godina prije javnog glasanja u parlamentima ‘peru mozak’ dok sve to prihvate kao “demokratski čin svoje volje”.

 

Slijedi:

Grčka bolest Eura – 2. dio

Grčki hoštaplerski ulaz u Euro

Izvor: nezavisni.hr

 

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci