nacija.hr

SUVIŠNA PRTLJAGA

Tekst: Ivica Ursić

“Ako želiš putovati daleko i brzo,

putuj  s malo prtljage.

Odbaci sve svoje zavisti, ljubomore,

nepomirljivosti, sebičnosti i strahove.”

(Glenn Clark)

Uvijek sam se divio ljudima koji su na put kretali s malo prtljage. Zavidio sam im, jer ja imam običaj, naviku, nositi sa sobom, i to neovisno o dužni putovanja, sve živo i neživo. A to nije dobro.

Ponajprije dok vi čekate, recimo u zračnoj luci, pokraj pokretne trake za prtljagu, kada će se konačno pojaviti vaši koferi, i hoće li uopće svi biti na broju, drugi neki putnici već su krenuli dalje. Ne želim ni spominjati kolika je cijena dodatnih kilograma po cjeniku zrakoplovnih kompanija.

I što je najgore, pretvaraš se u nosača, u nervoznog patnika koji gura, vuče, i koji više brige vodi o svojoj prtljazi nego o samom sebi. Postaješ rob prtljage i nemaš slobodu ustati i krenuti, naglo promijeniti odluku i pravac svog putovanja.

Koncentracija se rasipa na sve strane i umjesto da upoznaš nove ljude, otkriješ nove zanimljivosti, ti se baviš jako dobro poznatim koferima i stvarima koje si u njih utrpao prije polaska. Što je manje nepotrebne prtljage to je lakše opažati svijet oko sebe. I ne samo vidjeti nego i pružiti nekome ruku gdje je to potrebno.

Postoji priča o grupi putnika koja je posjetila velikog mudraca.

Bili su šokirani kada su vidjeli koliko je malo namještaja u njegovoj kući.

„Učitelju, gdje vam je namještaj?“ upitaše ga.

„A gdje je vaš namještaj?“ odgovori mudrac protupitanjem.

„Pa mi nemamo nikakav namještaj.“ rekoše oni zbunjeno. „Mi smo samo u prolazu. Na proputovanju.“

Mudrac se nasmija i reče im: „I ja sam samo u prolazu.“

Smisao našeg života nije u prikupljanju stvari iako se to ponekad (?) tako čini. Neke stvari su nam nužne za život, kao hrana, odjeća i stan, ali u nekoj točki piše „dosta je“ – „dovoljno je“. Ako se ne osvrnemo na to upozorenje onda ulazimo u svijet u kojem stvari dominiraju našim životom. I počinju nas užasno opterećivati.

A mi, mi umjesto da zastanemo s prikupljanjem, umjesto da dio toga podijelimo s onima koji nemaju ni ono najnužnije, mi nastavljamo još žešće. Kupujemo nove stvari, zatrpavamo svoje domove, jer mislimo kako ćemo kroz sve te stvari doći do mira i do sreće.

Daleko je lakše kontrolirati što ćemo ponijeti sa sobom na neko putovanje, a daleko je teže odrediti granicu prema onome što posjedujemo, što kontroliramo i što prikupljamo, dok ne putujemo. Daleko je teže reći “ne” trivijalnom i materijalnom nego duhovnom i transcendentnom.

Kažemo kako nam malo toga treba za sreću. I to je točno.

Ali onda, rekavši to, žurimo u prvi prodajni centar kako bismo se opteretili još nečim nepotrebnim.

Prošli tjedan mogli smo razmišljati koliko je teška uloga koju imaju proroci. Vidjeli smo kako je sam Isus po tom pitanju prošao u svojem gradu. Mogli smo razmišljati o mogućnosti da i mi možemo biti pozvani nositi teret sličan njihovom.

Ovonedjeljno čitanje, iz evanđelja po Marku, ne ostavlja, po tom pitanju, niti malo sumnje. Uistinu svi smo mi pozvani, svatko na svoj način, „prorokovati svojemu narodu“.

Možda vas ova tvrdnja zaprepasti.

Možda vas uznemiri.

Preplaši.

Možda vaša reakcija bude: „Tko? Ja?“

Možda, ne znam, ali znam da je odgovor uvijek isti: „Da! Ti!“.

Ovonedjeljna čitanja još jednom nam otkrivaju da Bog bira obične ljude i daje im izvanrednu odgovornost. Amos je bio običan pastir i uzgajivač divljih smokava, pa ipak je bio poslan izazvati glavnog svećenika hrama u Betelu, Amasiju.

Mnogi od apostola su bili obični ribari, pa ipak ih Isus šalje, najprije po mjestima u Galileji, zatim Samariji, a onda i po čitavom svijetu. Pavao je bio obični izrađivač šatora, pa ipak je stajao ponosno pred kraljevima.

Kršćani su danas mehaničari i činovnici, učitelji i prodavači, liječnici i kućanice. Rijetki među nama su pozvani ostaviti svoju struku i svoju profesiju, jer baš u njoj i ispunjavamo svoj kršćanski poziv.

Na jako obične načine, mi obični vjernici, sudjelujemo u nevjerojatnoj uspostavi kraljevstva Božjeg. Možda naša početna nevjerica, kada je u pitanju naš poziv, proizlazi iz krive ideje da mi ne možemo činiti ono što se od nas traži ili da mi ne možemo napustiti način života kojeg vodimo.

Ali mi to možemo, jer smo „blagoslovljeni svakim blagoslovom duhovnim u nebesima u Kristu.“ (Ef 1,3). Mnogi od nas i ne moraju napuštati život kojim žive. Moraju ga samo živjeti – bolje. Mi trebamo samo otkriti načine u svojim životima pomoću kojih ćemo objaviti radosnu vijest spasenja, kako bi pomogli ljudima da se oslobode od brojnih zala.

Tko? Mi? – A tko drugi?

Evangelizacija, objava radosne vijesti, za kršćane nije opcija, nije nešto fakultativno, stvar izbora. Evangelizacija se od nas zahtjeva.

Isus šalje dvanaestoricu da u biti čine ono što je on činio.

Isus ne traži volontere. Isus ne bira dobre govornike. Isus ne šalje najhrabrije.

Isus šalje svojih 12 apostola. Šalje svih 12.

Svi su oni poslani. Svi.

Kao i mi.

Svi.

Mi moramo shvatiti da smo pozvani ići među ljude. Ne možemo neprestano sjediti u crkvenim klupama, nego trebamo krenuti „na put“.

Međutim potrebno je krenuti na taj put bez suvišne prtljage.

Isusovi učenici nisu ništa uzeli sa sobom.

Ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu.

Samo štap, sandale i jednu haljinu. I mi na put moramo bez viška prtljage.

Toliko željene promjene na bolje u našem životu i u našem društvu nisu moguće ukoliko mi očekujemo da će ih ostvariti politika, gospodarstvo, kapital, tehnologija.

Promjene na bolje jedino su moguće ukoliko mi obični ljudi, mi Kristovi sljedbenici, očistimo svoja srca od svih tih naslaga zla i sebičnosti koje su u njih nanijele plime ove bezbožne kulture.

Promjene na bolje jedino su moguće ukoliko tako očišćenih srdaca i lišeni sve te suvišne prtljage kojom nas je opteretio ovaj svijet, krenemo među ljude, krenemo na put.

Rasterećeni svega onoga što nas sputava i što nas ponižava, biti ćemo u stanju više se posvetiti bližnjem, moći ćemo poput apostola pronositi Riječ Božju i moći ćemo stvarati razliku u ovome svijetu.

Tko? Mi?

Da! Mi!

„Bože, podari nam slab vid, slabe oči, za stvari koje nisu važne,

i oči pune bistrine za svu tvoju istinu.“

(Søren Kierkegaard)

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci