nacija.hr

Biogeografija dokaz evolucije? Pa, ne baš!

U srednjoškolskim udžbenicima biologije ubačeno je evolucionističko vjerovanje prema kojemu rasprostranjenost živih stvorenja (biogeografija) navodno daje dokaz za hipotezu evolucije. Ta tvrdnja pokazuje se netočnom. U stvarnosti, biogeografija ne daje dokaz evolucije, a daleko se bolje slaže s modelima znanstvenika kreacionista koji su usklađeni s Božjom objavom, tj. biblijskom kronologijom Knjige Postanka, te vjerom otaca i naučitelja Katoličke Crkve.

Tekst: Ivan Rusarin

    Biogeografija se bavi istraživanjem zemljopisne rasprostranjenosti živih stvorenja na Zemlji. Osim sadašnje rasprostranjenosti životinja i biljaka, biogeografija pokušava ispitati uzroke rasprostranjivanja i pokušava pratiti povijest životinjskih i biljnih grupa. Biolozi ističu da su ovdje podaci skromni i ograničeno dostupni, te da je vrlo teško rekonstruirati povijest nastanjivanja Zemlje.

    Raspodjela vrsta na manjim područjima nema veze s makroevolucijom već se radi o mehanizmima ograničene promjenjivosti, npr. specijaciji (formiranju bioloških vrsta unutar čvrstih i nepremostivih granica izvorne od Boga stvorene vrste – osnovnog tipa što je u biološkoj klasifikaciji razina porodice). Ti mehanizmi nikada nisu dali potvrdu hipotezi makroevolucije.

    U Africi vidimo životinje koje ne vidimo u Južnoj Americi. U Australiji vidimo životinje koje ne vidimo na drugim kontinentima. Evolucionisti vjeruju da na različitim kontinentima vidimo različite životinje zato što su te životinje evoluirale na tim kontinentima. Npr. vjeruju da gorile nalazimo u Africi jer su gorile navodno u Africi evoluirale. Zatim, vjeruju da se na otocima može pronaći dokaze evolucije, npr. na osnovi razlika u kljunovima ptica zeba na Galapagosu. Ili na Havajima, primjerom evolucije smatraju to što se samo tamo može pronaći neke vrste muha i puževa. Ili, to što se oko 140 vrsta tobolčara može pronaći u Australiji oni smatraju primjerom prema kojemu su te životinje evoluirale samo u Australiji. Dakle, evolucionisti vjeruju da zemljopisna rasprostranjenost (biogeografija) biljaka i životinja daje dokaz za ideju evolucije.

    U stvarnosti, rasprostranjenost životinja daleko se bolje slaže s modelom znanstvenika kreacionista i Knjigom Postanka. Model utemeljen na Božjoj objavi u biblijskoj Knjizi Postanka podrazumijeva da niti jedan tip stvorenja nije stvoren na prostoru na kojemu se danas nalazi već su stvorenja nakon katastrofičkog globalnog Potopa postupno migracijama naseljavala površinu poslijepotopne Zemlje, pa tako i područja na kojima ih danas nalazimo. Evolucionisti su, površno pristupajući biološkim činjenicama i temi biblijskog Potopa, naivno tvrdili da bi se, ukoliko su se svi tipovi životinja počeli širiti poslije Potopa s jednog mjesta, brda Ararat, tada morao vidjeti zakon smanjivanja raznolikosti vrsta što se više udaljavamo od brda Ararat, a to se u prirodi ne vidi. Biolozi koji su napustili evolucionističku vjeru ističu bi takvo smanjivanje raznolikost sa sve većom udaljenošću moglo biti primijećeno samo u vrlo kratkom vremenu od početka migracija, ali tijekom 4500-5000 godina od Potopa to uopće ne mora biti tako. Naime, pritisci konkurentskih stvorenja mogu prisiliti neke tipove životinja da migriraju dalje od epicentra (brda Ararat), tako da bi nakon 4500-5000 godina od Potopa kod epicentra raznolikost bila uvelike umanjena. Zapravo, imamo sličan primjer i u novijoj povijesti. Naime, rani doseljenici u Australiji pustili su manji broj zečeva na malom području (epicentru), a danas ih se u Australiji nalazi u svakom dijelu Australije i nema ni najmanjeg traga da bi veća raznolikost bliža epicentru, a sve manja što se više udaljavamo od epicentra.

BiogeografijaŠirenje

Brzo širenje poljskog zeca (Lepus europaeus).

    Kada se radi o npr. australskim tobolčarima, tijekom migracije oni bi naseljavali i druga područja na putu kojim su se kretali kroz Aziju do Australije, ali su te populacije u međuvremenu izumrle, a preživjele su samo u Australiji jer su tamo možda doselili prije placentalnih sisavaca i tada postali izolirani od tih sisavaca i tako zaštićeni od konkurencije i napadanja. Također, samo zato što nema fosila klokana u nekom području svijeta, ne znači da tamo nekoć nisu živjeli. Zašto ne nalazimo na tim područjima njihove fosile? Fosilizacija je rijetka pojava koja u pravilu zahtijeva vrlo brzo zatrpavanje organizma jer tako biva spriječeno raspadanje tijela. Takvo zatrpavanje događalo se tijekom katastrofičkog biblijskog Potopa (prije 4500-5000 godina) i tada je nastao najveći dio fosilnog zapisa kojeg pronalazimo u sedimentnim stijenama. Kada životnje uginu na neki od uobičajenih načina, one nikada ne bivaju fosilizirane. Na primjer, postoje značajni povijesni dokazi da su na Bliskom Istoku živjeli lavovi, ali danas tamo nema živih lavova, niti njihovih fosila. Milijuni bizona nekoć su živjeli u Sjevernoj Americi, a nisu ostavili za sobom nikakve fosilne ostatke. Tako, ne bi bilo ništa čudno da nakon Potopa, nakon što su nastanjivale tijekom nekoliko generacija određeno područje, određene vrste budu pod pritiskom konkurencije i napada uklonjene bez da za njima ostane fosilnih ostataka.

    Također, transport koji bi provodili ljudi može objasniti neke životinje koja zbunjuju evolucioniste. Npr. vuk na Falklanskom otočju (Dusicyon australis) zbunjuje evolucioniste zato što je Falklandsko otočje udaljeno 500 km od Argentine, pa se postavlja pitanje odakle tamo vuk kada to otočje nema „domorodačke“ sisavce, čak niti glodavce. Neki su predložili da je vuk prešao držeći se balvana ili sante leda. Ali, zanemarili su mogućnost da su ljudi prenijeli vuka na Falklande. Tu su mogućnost evolucionisti odbacili isključivo zbog toga što im ta mogućnost ruši evolucionističko datiranje i metode datiranja prema kojima su zaključili da se taj vuk navodno genetički odvojio od svojih najbližih rođaka Chrysocyon brachyurusa na kontinentu prije navodnih 6.7 milijuna godina. U tom zamišljenom razdoblju, unutar evolucionističkog vjerovanja, nije moglo biti ljudskog roda. Ali, u novije vrijeme znanstvenim eksperimentima u međusobno neovisnim institutima dokazano je da su evolucionističke metode datiranja (kojima dobivaju sve te navodne milijune godina navodne starosti), zapravo utemeljene na nedokazanim i nedokazivim pretpostavkama, te su znanstveno nevaljane i neupotrebljive. Isto je i s njihovim pokušajima molekularnog datiranja. Stoga, u stvarnosti, nema nikakvih prepreka za ideju prema kojoj bi ljudi prevezli vuka na Falklande ili npr. neke životinje u Australiju. Dakle, ako evolucionisti mogu predložiti da su vukovi doplovili na Falklande preko 500 km mora, tada zaista nema nikakvih problema da tobolčari prijeđu manju vodenu prepreku između jugoistočne Azije i Australije (pogotovo zato što je tijekom poslijepotopnog ledenog doba dio vode bio zarobljen u ledu, pa je razina mora bila niža i postojalo je puno više „kopnenih mostova“). Što se tiče kopnenih mostova, čak se i evolucionisti slažu da su ljudi i životinje u prošlosti mogli slobodno prelaziti preko jednog takvog kopnenog mosta, Beringovog prolaza, koji danas razdvaja Aziju od Sjeverne Amerike. Niža razina mora tijekom poslijepotopnog ledenog doba, stoljećima je omogućavala životinjama seobu preko tadašnjih kopnenih mostova. S otapanjem leda, razina mora je porasla i dijelovi tih kopnenih mostova završili su pod vodom, a životinje bi tako npr. u Australiji ostale odvojene od Azije i time izolirane i zaštićene od konkurencije.

    Također, u javnosti je rašireno pogrešno mišljenje da tobolčare nalazimo samo u Australiji, što potiče i to da evolucionisti vjeruju da su tobolčari evoluirali u Australiji. Ali, npr. oposume (štakoraše, naboruše) nalazimo i u Sjevernoj i u Južnoj Americi, a fosile tobolčara nalazi se na svim kontinentima. Tako su nekada smatrali da jednootvorni, monotremata (npr. čudnovati kljunaš) stvorenja karakteristična samo za Australiju. Ipak, u novije vrijeme otkriven je fosilni zub čudnovatog kljunaša u Južnoj Americi što je šokiralo evolucioniste, a potvrdilo je očekivanja znanstvenika kreacionista. Tobolčare, također, nalazimo i na Papua Novoj Gvineji i u Indoneziji (čak i na indonezijskom otoku Sulawesiju). Jednu vrstu australskog tobolčara ljudi su prenijeli na Novi Zeland i sada je tamo glavna pošast. Taj australski tobolčar sličniji je rijetkom čileanskom tobolčaru Dromiciopsu nego što su tom čileanskom tobolčaru slični drugi južnoamerički tobolčari. Prema tome, nipošto nije nestvarno zaključiti da su tobolčari nekoć živjeli na područjima gdje ih danas ne nalazimo, a u međuvremenu su izumrli. Objektivno, u znanstvenom smislu biogeografija ne daje nikakav stvarni dokaz za hipotezu evolucije.

    Madagaskar je otok udaljen 402 km od Afrike. Evolucionisti su pokušali tvrditi da njihovu vjeru potvrđuje činjenica da na Madagaskaru živi puno vrsta lemura, a uz ove živuće, neke su vrste izumrle. Vrste lemura variraju u veličini, od vrlo malih koji su manji od hrčka, pa sve do lemura većeg od gorile koji je izumro u nedavnoj prošlosti. Živih lemura nema nigdje drugdje u svijetu. U isto vrijeme, na Madagaskaru nema majmuna i gotovo nijednog afričkog velikog sisavca. Evolucionisti su se pitali zašto nije prilikom naseljavanja niti jedna vrsta lemura ostala putem živjeti na afričkom kontinentu. Model znanstvenika kreacionista podrazumijeva da je jedna populacija lemura, koja je potekla od para lemura koji su bili u Noinoj Arci, dospjela do Madagaskara i tu su se kasnije formirale vrste lemura unutar čvrstih, nepremostivih granica tog tipa životinje. Najvjerojatnije je bilo lemura koji su ostali živjeti na području Afrike, ali od njih nije ostalo fosila jer, kao što znamo, kada životinja ugine, a da nije iznimno brzo zatrpana sedimentom, ne može biti fosilizirana već biva pojedena ili istrune. Zato nema njihovih fosila. Lemuri s Madagaskara predstavljaju problem za evolucioniste. Kao prvo, nemaju nikakve stvarne fosilne prijelazne oblike. Nadalje, cijelo područje taksonomije lemura, a osobito pitanje kako bi se moglo vrlo različitoga aj-aja (Madagaskarskog prstaša) unutar evolucionističkog vjerovanja povezati s „drugim“ lemurima, evolucionisti su iskreno nazvali zloglasno problematičnim. Zatim, evolucionisti se muče s time kako objasniti način na koji su lemuri prešli veliko područje oceana do Madagaskara, a da to evolucionističko „objašnjenje“ bude u skladu s evolucionističkim „datiranjem“ (navodnim milijunima godina starosti koje dobivaju metodama koje su, kao što su višegodišnja testiranja pokazala, znanstveno neupotrebljive).

    Kada se radi o evolucionističkim metodama datiranja, iznijet ćemo samo jedan od primjera nevaljanosti tih metoda koji je na katoličkoj kreacionističkoj konferenciji kojoj je papa Benedikt XVI. osobno dao svoj apostolski blagoslov, iznio stručnjak za ovu temu, ugledni nuklearni fizičar dr. Jean de Pontcharra. Dr. de Pontcharra je podsjetio na pokušaj datiranja uzorka vulkanske stijene koja je bila stara svega nekoliko godina. Kada su joj znanstvenici pokušali odrediti starost koristeći evolucionističke metode datiranja, ta stijena stara svega par godina ispala je stara od 340 tisuća godina do 2.8 milijuna godina! Dakle, u znanstvenom smislu, radi se o izrazito nevaljanim i neupotrebljivim metodama koje uopće ne mogu pokazati stvarnu starost uzoraka.

    No, vratimo se lemurima. Svi se slažu da su možda lemuri doplovili na plutajućim komadima vegetacije (npr. na deblima). Nakon globalnog Noinog Potopa (prije 4500-5000 godina), ovakav je transport životinja bio moguć. Naime, znanstveni model koji polazi od Božje objave u Knjizi Postanka o početnom savršenom stanju cijelog stvorenog svijeta, te globalnom katastrofičkom Noinom Potopu, podrazumijeva da je nakon Potopa površinom mora i oceana još dosta dugo plutala ogromna količina vegetacije koja je nekoć prekrivala površinu pretpotopnog svijeta. Na toj vegetaciji, npr. deblima, mogli su neki organizmi preploviti velike udaljenosti. Tako je u novije vrijeme zabilježeno da iguane na vegetaciji koja je otkinuta u olujama preplovljavaju stotine kilometara morske površine između karipskih otoka.

BiogeografijaDebla

Nakon globalnog katastrofičkog Potopa dugo je morima plutala ogromna količina pretpotopne vegetacije na kojoj su organizmi mogli preploviti velike udaljenosti.

BiogeografijaPlutanjeNaDeblima

I danas životinje na otrgnutoj vegetaciji preplovljavaju i stotine kilometara morskih površina.

   Također, zanimljiv je primjer jedne vrste palme. U dolina Palm Valley u središnjoj Australiji postoji vrsta palme Livingstonia mariae koja ne raste nigdje drugdje na svijetu. Znači li to nužno da je sjeme te vrste palme doplovilo isključivo do ovog malog kraja svijeta? Ne, ne znači. Modeli zračnih struja koje su obrađivali stručnjaci za temu globalnog Potopa i poslijepotopnih procesa pokazuju da je današnja klima puno suša od klime koja je vladala u prvim stoljećima nakon Potopa. Svi se znanstvenici slažu da je npr. pustinja Sahara relativno nedavno bila zelena i puna bujne vegetacije, a središnja Australija je imala vlažnu tropsku klimu. Palma Livingstonia mariae mogla je tada biti rasprostranjena po većem dijelu Australije, a moguće i u dijelovima svijeta koji su danas suhi, a ranije nisu bili (npr. neki dijelovi Afrike). Palma Livingstonia mariae bi preživjela samo u dolini Palm Valley jer je jedino tamo bila zaštićena od isušivanja koji je pogodio ostatak ogromnog područja središnje Australije. Ta palma više nije mogla preživjeti na tim isušenim područjima. Tu leži i odgovor na pitanje koje su neki postavljali, a koje  je glasilo: „Kako su bića kojima danas treba gusta vlažna šuma kao stanište pregazila tisuće kilometara spržene pustinje na svojem putu do staništa na kojima danas obitavaju? Odgovor je jednostavan: Tada, u prošlosti, to prostranstvo nije bilo pustinja!

    Zanimljivo je da je ponovno naseljavanje onih područja čija je površina opustošena u katastrofama moguće preplovljavanjem mora u prilično kratkom vremenu. Erupcija vulkana Krakatau 1883. najveći dio otoka potopila je u more, a preostali dio otoka bio je prekriven slojevima lave debljine nekoliko metara. Sve živo bilo je uništeno. Već nakon 6 godina preostali ostatak otoka naselilo je 40 vrsta člankonožaca i jedna vrsta gmaza. Nakon 25 godina, stanje vegetacije bilo je potpuno obnovljeno, a već je bilo 240 vrsta člankonožaca, 4 vrste puževa, 2 vrste gmazova i 16 vrsta ptica s trajnim leglima. Nakon 40 godina bilo je 500 vrsta člankonožaca, 7 vrsta puževa, 3 vrste gmazova (1 vrsta zmija i 2 guštera), 26 vrsta ptica s trajnim leglima, 3 vrste sisavaca (2 vrste šišmiša i jedna vrsta štakora). Nakon 50 godina situacija flore i faune bila je potpuno obnovljena kao prije erupcije. Biolozi su zaključili da su vrste aktivno ili pasivno morale biti prenesene preko mora sa susjednog otoka Sibesija koje je udaljeno 18.5 km od Krakataua.

BiogeografijaKrakatau

    Zebe na Galapagosu također nisu potpora ideji da geografska rasprostranjenost daje dokaz za hipotezu makroevolucije. Sve varijacije zeba koje postoje danas na Galapagosu vjerojatno su potomci jedne skupine zeba koja je iz Južne Amerike prešla na Galapagos. Sve raznolikosti zeba koje se tu vide samo su varijacije dobivene specijacijom unutar čvrstih i nepremostivih granica istog tipa organizma. Ovo ni na koji način ne podupire vjerovanje u mogućnost makroevolucije (vidi ovdje).

    Morske iguane (rod Amblyrhynchus) mogu se pronaći jedino na Galapagosu. One su potomci kopnenih iguana koje su vjerojatno prenesene preko mora na plutajućem drveću. Za te morske iguane neki su poznati propovjednici evolucionističke vjere, poput Richarda Dawkinsa 2009. godine, u knjizi The Greatest Show on Earth, na str. 261.-262., tvrdili da one više ne mogu davati potomstvo s kopnenim iguanama. To je, naravno, potpuno pogrešno. Morske iguane daju potomstvo s kopnenim iguanama (rod Conolophus). Evolucionisti su bili šokirani ovom spoznajom koja je bila potpuno usklađena s očekivanjima biologa kreacionista jer se tu radi o istom tipu organizma, iako su službeno klasificirani u različite rodove. Također, ovo je potpuno usklađeno s očekivanjima na osnovi biblijske kronologije koja govori o nekih 4500-5000 godina koliko je prošlo od globalnog Potopa i početka ponovnog naseljavanja Zemlje do danas. U isto vrijeme, činjenica da morske i kopnene iguane još uvijek međusobno daju potomstvo snažno se protivi evolucionističkom dogmatskom vjerovanju prema kojemu su navodno protekli milijuni godina od razdvajanja morskih i kopnenih iguana. Uz sve navedeno, postoje brojne biogeografske „anomalije“, i u vezi živih vrsta i u vezi fosila, koje se ne uklapaju u evolucionističke hipoteze i datiranja.

    U strogo znanstvenom smislu, geografska rasprostranjenost živih stvorenja (biogeografija) zaista ne daje potporu hipotezi darvinovske makroevolucije.

NAPOMENA: U ovome članku korištene su i slike iz sjajne njemačke kreacionističke prirodoznanstvene knjige Evolution – Ein kritisches Lehrbuch koju je osobno kardinal Ratzinger (papa Benedikt XVI.) više puta citirao pišući o nepostojanju empirijskih dokaza za makroevoluciju. Knjigu Evolution – Ein kritisches Lehrbuch pisalo je čak 18 doktora znanosti (biologa, biokemičara, geologa i paleoantropologa), među kojima je i mikrobiolog/molekularni biolog, dr. Roland Süßmuth, profesor i član senata katoličke Gustav Siewerth akademije.

 

 

Vezani članci