nacija.hr

Hrvatska naftna mrlja Domovina

Hrvatska naftna mrlja

Po nekim procjenama Hrvatska ima 300 milijardi dolara zaliha ugljikovodika, što je dovoljno da se četiri puta otplati dug i da Hrvatska ne samo da nema nikakvog duga, nego da bude zemlja u kojoj nema siromašnih ljudi. Čisto za usporedbu, kada bi se tih 300 milijardi dolara ravnomjerno raspodijelilo, to bi značilo da bi svaki stanovnik Hrvatske dobio na svoj račun oko 75 000 dolara. Kome je u interesu da ovo nije tema svih tema i što će biti s tim zalihama?

Tekst: Smiljan Strihić

Konačno smo u Saboru doživjeli i taj “luksuz” da javnost neki dan čuje raspravu (obmanu) o ugljikovodicima sa manjim naglaskom na kontinentalna nalazišta, a više o onima u podmorju Jadrana. Raspravi su nazočili premijer Zoran Milanović i ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, kojima su odvojenim interpelacijama oporbeni HDZ i Mirela Holly priuštili prigodu da pred javnošću odgovore na punu vreću nevažnih pitanja o ekologiji, nekakvoj korupciji i netransparentnosti čitavog projekta istraživanjai i eksploatacije ugljikovodika u Hrvatskoj. Nikako gospodi oporbenim političarima u Saboru nije palo na pamet postaviti premijeru Milanoviću pitanje s kojim pravom se nalazišta ugljikovodika morskih i kontinentalnih dodjeljuju bez unaprijed pripremljene nacionalne strategije o važnosti tih energenata za opstanak i budućnost države Hrvatske, te o kolikim se KOLIČINAMA otprilike radi. Da bi se takva strategija postavila, bitno je da se struci dopusti kazati sa kolikim količinama raspolažemo, kako u podmorju, tako i na kopnu, a ne dijeliti Jadran u 29 polja pa sva ponuditi svjetskim kompanijama bez navedene strategije i plana iskoristivosti za domaće potrebe. To je zapravo i najvažnije pitanje koje rješava problem može li Hrvatska postati energetski neovisna zemlja ili nam to svjetska masonerija ne dopušta. Koliko je snažna šutnja i pritisak masonskih vladara oko ove prevažne teme, govori i ushićenje pomješano sa naivnošću ministra Vrdoljaka kada je prošle godine galamio kako Hrvatska postaje “mala Norveška” te energetski lider u Europi, da bi nakon što je kao politički brucoš od masonskih slugu dobio po jeziku i naglo zašutio. Nije li ovaj detalj dovoljan svim Hrvatima da shvate koliko bogatstvo u nafti i plinu krije jadransko podmorje, i da će mo doživjeti takvu bezočnu pljačku vlastitih energenata, poslije koje će nam se pokoljenja smijati. Ova se generacija imala prigode naslušati astronomskih brojki o arapskim resursima nafte, te se nagledati njihovih šeika u svim medijima, samo se o vlastitim količinama koje posjedujemo ne smije ni pisnuti. I onda nam predsjednica Kolinda govori o nekom zajedništvu, ne spominjući glasnost i drskost oduprijeti se stranim vladarima, sa kojima je i sama sjedila u, po svemu sudeći masoniziranoj, Trilateralnoj komisiji. Javnost također mora znati moramo li svako nalazište na moru ili kopnu ustupiti na tržišnu utakmicu, te kakvi su i tko određuje parametre po kojima se odruđuje postotak udjela države Hrvatske prilikom eksploatacije ugljikovodika. Sve druge priče o nekakvoj ekologiji, korupciji, i netransparentnosti su čista obmana i spinovi koji pogoduju uvoznicima i skrivenim eksploatatorima. Ako Hrvatska sama ne smije odlučivati o raspolaganju svojim energetskim resursima, tada je i to nužno reći javnosti, kako bi svi razumjeli kakve su nam obveze, te što tu smijemo a što ne, i što nas oko toga obvezuju strogi tržišni i drugi zakoni EU.

Angažiranje raznih estradnjaka u kampanji protiv bušenja i eksploatacije jadranskih nalazišta doista je prozirno i žalosno, iako je moguće da isti upadaju u zamku uvoznog lobija, a da toga nisu ni svjesni, ali posebno nasmijava nastup Vjerana Piršića i ostalih Green Peace umnika koji tom istom lobiju uporno nalijevaju vodu na mlin. Gdje su bili svi ti ekolozi i estradnjaci kada su susjedi Talijani u Jadranskom moru od 1970. do 2013. izbušili 1385 bušotina, dok je sa naše strane izbušeno samo 135, pa talijanski naftni div “ENI” iz Jadrana danas izvlači 46% svoje proizvodnje sa 71 platforme, odnosno 7 miljuna m3 na dan. Talijanima možda za opjevati tu eksploataciju nebi bio dovoljan ni Orkestar Milanske skale, dok nas u Hrvatskoj zabavljaju Meri, Oliver i Marijan Ban.

No problem je doista ozbiljan i neskriveni bijeg premijera Milanovića i ministra Vrdoljaka sa saborske rasprave dovoljno govori koliko oni o tome problemu pred hrvatskom javnošću u Zastupničkom domu smiju govoriti. Zato problema oko govorancije nema Rune Eng, predsjednik uprave “Spectruma”, norveške kompanije koja je istraživala jadranska nalazišta, izjavljujući za Sunday Times kako se naše zalihe kreću u količini od preko 3 miljarde barela, što je dovoljno za hrvatske potrebe u idućih sto godina. Vjerojatno J.P. Morganov zaposlenik Eng, kao ugledni norveški stručnjak zna što govori, ali ipak malo podalje od naših jadnih i zarobljenih medija. Zanimljivo kako tim istim domaćim medijima nije prihvatljiv ni akademik Sanjin Grandić, koji godinama govori o jednakim količinama kao Eng, ali ga razni stankovići i togonali ne pozivaju u svoje emisije.

Treba uporno našoj javnosti ponavljati da su ugljikovodici na ovim prostorima ponajveća “Titova tajna”, a ne lule, mercedesi i tabakere, jer da nije tako, onda bi Brozov sin Mišo i Špiljakov Vanja bili u drvnoj ili prerađivačkoj industriji a ne u mirisima nafte. Oni su kao ugledni komunistički sinovi začudo odlučili živjeti od benzinskih para i naftnog katrana, a nama prepustiti samo crne mrlje. Nevjerojatno da tih samozatajnih frajera nema gotovo nikada u medijima. Oni su kao sinovi komunističkih prvaka vjerojatno znali sve o tada najvrijednijoj jugoslavenskoj kompaniji INA-i, te možda i ono što je najvažnije- reduciranom, te gotovo zaustavljenom (odloženom) eksploatiranju hrvatskog dijela Jadrana. Ako znamo po objavljenim informacijama da je južni dio našeg dijela Jadrana bogatiji ugljikovodicima od sjevernog i srednjeg dijela, onda je tu eksploataciju netko zaustavio, što dokazuje da je Jugoslavija na toj razini odlučivanja bila samostalna poput današnje Hrvatske. Nije li nelogično i čudnovato da se tada Jugoslavija sa INA-om nije usredotočila na ovu fazu istraživanja, u kojoj je danas Hrvatska, već je gurnuta u istraživanja po bijelom svijetu, pa je čak i bila vlasnik ruskog nalazišta “Bijele noći” po čemu smo mogli i očekivati da će nam oko ugljikovodika doći “crni dani”. I to je važno reći javnosti, budući se u odnosu na druga mediteranska mora, naša jadranska nalazišta nalaze na izrazito maloj dubini, što umnogome pojeftinjuje bušenje i eksploataciju.

Budući je u jugoslavenskom režimu svako poduzeće poput INA-e bilo pod izravnom upravom komunističke vrhuške, nije problem zaključiti da je upravljanje istraživačkog i eksploatacijskog segmenta bilo preko britanskog sluge Tita podložno odlukama londonskih masonskih struktura i pridruženih naftnih korporacija, pa je jasnije zašto je sa ugljikovodicima siromašnije talijanske strane Jadrana istraženo 1358, a sa hrvatske samo 135 bušotina. Logično je da su istraživački i eksploatacijski segmenti u INA-i usko povezani, te tako u paketu od svjetskih vladara i kontrolirani, te sačuvani do ovih dana kada smo ušli u EU i NATO. Prije porobljavanja u ove dvije institucije, Hrvatima se NIJE SMJELO kazati da imaju velike i dovoljne rezerve ugljikovodika, jer energetski neovisna država ne treba nikakve asocijacije niti saveze, ponajmanje ovakve parazitskog i masonog karaktera.

Za tu kontrolu u Jugoslaviji je vrlo vjerojatno bio instaliran kao građanin Korčule i stvarni “otpravnik britanskih poslova na Balkanu” sir Fitzroy Maclean, iskusni diplomata, nekada visoki časnik, te ugledan obavještajac i za vrijeme Drugog rata šef britanske misije pri Titovom štabu u partizanima. Odrađujući važan i obiman posao za “Njeno Veličanstvo” Maclean je vjerojatno kordinirao i brinuo se da Pokret nesvrstanih, kao masonsko čedo bude što više personificiran uz lik i djelo Josipa Broza, pa se s njime sastao ni više ni manje nego sedam puta, i to 1949.1959.1953.1968.1971.1973. i 1974. Tito je u svim tim susretima morao iskazivati vjernost masonskim gazdama i pružati jamstvo svojim izdašnim financijerima da će im do današnjih dana očuvati njihov imperij milom ili silom, što je naša generacija u Hrvatskoj kroz Obrambeni rat na svojoj koži i osjetila.

Engleski imperatori su uplovili u Jadran još u 19.st. zauzimajući Korčulu i Vis, gradeći u Korčuli jednu fortifikaciju i malu pijacu u arhitekturi masonske simbolike. Koliko je ovaj prostor imao stratešku važnost za Britance kao južna vrata Srednje Europe, govori i činjenica da se nakon Titove smrti F. Maclean sastaje i sa, prema nekim izvješćima masonskim slugom, Antom Markovićem 1989. godine, koji je tada glumio malog Tita, u funkciji jugoslavenskog premijera. Zbog ovih nepobitnih povijesnih činjenica smijemo zaključiti kako je Jugoslavija bila prikrivena kolonija britanskog imperija, što možemo i danas ustvrditi za Hrvatsku, kada svjedočimo sveopćoj dezintegraciji, posebice gospodarskih, a i inih resursa. Vojno krilo tog imperija – Sjedinjene Države imaju ulogu penetracije NATO saveza u sve pore života Hrvatske, militarizirajući našu svakodnevicu na dvojni način gdje se kontrolirano izmišljaju nekakvi sigurnosni problemi, a potom ističe nužnost zaštite od istih, naravno sve preko svemoćnih NATO snaga. Tu je posebice važno onemogućiti djelovanje istinskih desnih stranaka, radi njihovog nacionalnog habita koji izuzetno ometa masonsku oligarhiju u provedbi svojih planova.

U svim ovim previranjima oko utvrđivanja i stabilizacije “imperija”, ugljikovodici ostaju najvažniji resurs, pa je u Hrvatskoj u svezi s njima i najintenzivnija obmana. Tako se mora naglasiti da Talijani za sada nisu imali nikakve naftne havarije na Jadranu, a naši pomorci se zasigurno ploveći slalom između njihovih poznatih platformi Barbara, Cervia, Angelina i Bonaccia začuđeni pitaju kako to da nam jadranski susjedi nedavno šalju nekakav brodić koji će na putu od Rovinja do Dubrovnika educirati vladajuće partijce da naše buduće platforme nazovu imenima Milanovich, Holly, Pirshic, Vrdoljak, Dorich i brojnim drugim, razdraganom puku omiljenim imenima. Možda bi u ta imena budućih hrvatskih platformi na Jadranu mogli dodati i Vlahusich, Sanader i Dobroslavich, kako bi ispoštovali i lokalne političare koji će bjelosvjetskim naftnim trutovima ponuditi terene za vile na Srđu i Marijanu, odakle bi ti masonski praunuci s visoka mogli promatrati isisavanje hrvatskog Jadrana od nama suvišnih ugljikovodika. Kolinda će za to vrijeme osigurati NATO-v kišobran, dok će se balkanski puk sa naglaskom na Hrvatima zabavljati sa latentnom opasnošću od “Vehabija” koji samo što nisu krenuli s terorom na nemuslimanske narode brdovitog Balakana. Već je postalo uobičajeno da se terorizam pali na dizel, a tko zna čeka li i Hrvatsku, poput sjeverno afričkih država nekakvo “Proljeće”, budući smo ono 1971. odradili vrlo loše i traljavo.

Da je tajming ovog teksta dobar, govori i jučarašnji vapaj u medijima kada je Mirela Holly izjavila kako je izložena ozbiljnim prijetnjama koje nema običaj prijavljivati, te dodala da je od visokog policijskog dužnosnika dobila potporu, pohvalivši je za hrabrost u borbi oko ugljikovodika koje nam želi oteti bjelosvjetska mafija. Holly ipak ne zaslužuje nikakvu pohvalu jer se zauzima za Piršićevu varijantu alternativnih i obnovljivih izvora energije, što je rezervna masonska podvala koju uvažena zastupnica treba dobro protresti i analizirati, kako bi uvidjela da ti izvori nisu dostatni. Možda će i biti ako nas do kraja deindustijaliziraju, rasprodaju i pretvore u prostor ladanja I ljetovanja bez proizvodnje gdje će dominirati uslužne i turističke djelatnosti, a one doiste ne troše puno energije.

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci