nacija.hr

Velečasni Marko Tilošanec: Nakon Drugog vatikanskog nisu se dogodili novi Duhovi ili proljeće Crkve, nego naprotiv opća dekadencija!

Velečasni Marko Tilošanec je prvi Hrvat koji je kao svećenik postao član Svećeničkog bratstva Svetog Pija X, skraćeno FSSPX. Voljeli ili ne voljeli “Lefebreovce”, kako još nazivaju članove FSSPX-a, mora se priznati da imaju nedvosmislene stavove koje tako rijetko čujemo u zadnje vrijeme…

 Razgovarao: Elvis Duspara

 Velečasni Marko, jeste li vi prvi Hrvat koji je član FSSPX-a?

– Da, imao sam tu milost postati prvi svećenik koji je službeno primljen u Bratstvo kao član.

Bili ste u Varaždinskoj biskupiji, ali više niste. Gdje ste sada?

– Za svećenika sam nakon dovršene formacije u zagrebačkoj Bogosloviji zaređen 2013. god. za Varaždinsku biskupiju. Potom sam nakon kraćeg vremena na župi odlučio prijeći u Svećeničko bratstvo sv. Pija X. – zajednicu koja se posvetila očuvanju tradicionalnog katoličkog nauka i liturgije. Trenutno prolazim formaciju za redovno uključenje u djelovanje zajednice kao svećenik.

Spomenuli ste da prolazite formaciju za redovno uključenje u djelovanje zajednice kao svećenik? Zar Vi niste već svećenik?

– Da bismo ovo bolje razumijeli, valja istaknuti da je formacija u modernim bogoslovijama defektna – da se o brojnim elementima katoličkog nauka gotovo uopće ne govori, ili pak samo površno i nedostatno, i još više, da se poučavaju brojni nauci koji nisu u skladu s katoličkom vjerom. Stoga je potrebno te nedostatke upotpuniti i ispraviti da bi netko mogao djelovati dosljedno kao katolički svećenik, u duhu vjekovne tradicije Crkve.

Ovo bi mogao biti šok nekim našim čitateljima jer vlada mišljenje da čim neki svećenik nešto kaže da on to zna bolje i da ne može pogriješiti. Možete li, kao regularno zaređeni svećenik, dati primjer što se to na modernim bogoslovijama naučava, a da nije u skladu s katoličkom vjerom.

– Prije svega, Crkva je za temelj formacije budućih svećenika uvijek postavljala solidan filozofski nauk na temelju skolastike – tradicionalne crkvene filozofije, koja omogućava formiranje ispravnog načina razmišljanja utemeljenog na objektivnosti istine. No na modernim teološkim fakultetima studij se bazira na povijesti svjetovne filozofije – pregledu autora čije je mišljenje nekatoličko, dok se sv. Tomi i crkvenim ocima ne ostavlja gotovo nikakvog prostora. Time se otvara prostor relativizmu i na teološkom području, što zaista dolazi do izražaja. Tako se naučava krivovjerni nauk o nadahnuću sv. Pisma – osporava se vjerodostojnost i odbacuje povijesna točnost svetopisamskih izvještaja. A najveći trn u oku modernim teolozima je božanski objavljeni nauk da izvan Crkve nema spasenja i da je svatko dužan prihvatiti katoličku vjeru – tako se naučava da su i ostale religije, iako defektne, ipak spasonosne. U tim religijama ističu se samo pozitivni elementi uz ignoriranje zabluda koje priječe put prema spasenju. Zato se i preuzimaju – na suptilan način, mnoge zablude, pa se primerica narušava autoritet svećenika i crkvenog Učiteljstva u poučavanju i vođenju zajednice. Iz svega toga nije čudno da se uništava misionarski duh i revnost za spasenje duša i događa dekadencije crkvenog života, kao što je to očito u zapadnim zemljama gdje je taj duh poprimio najveće razmjere.

FSSPX_vlcMarko

Uh, kako onda komentirati međureligijski dijalog koji je pokrenuo papa Ivan Pavao II? A pogotovo, kako komentirate zajedničku molitvu pape Franje s ostalim vjerama koju smo imali priliku vidjeti nedavno u Sarajevu?

– Susret u Asizu je kulimacija čitavog tog duha – najočitiji pokazatelj dokle vodi cjelokupna modernistička orijentacija koja se nametnula na Drugom vatikanskom saboru te se nakon njega razvija i provodi u djelo. Nakon takve jedne manifestacije nijedan katolik ne može razumjeti zašto bi bilo potrebno da se itko obrati na katoličku vjeru te će po logici stvari lako upasti u temeljno krivovjerje da su sve religije dobre i spasonosne.

Znači, nisu sve religije dobre i spasonosne?

– Nipošto, samo je jedna religija od Boga objavljena – a to je katolička, jer je Katoličku crkvu utemeljio naš Gospodin Isus Krist, dok su druge religije ljudsko iznašašće i sadrže u sebi nebrojene zablude. Odatle je jasno da one ne mogu voditi do spasenja.

Kada spominjete modernističku orijentaciju koja se nametnula na Drugom vatikanskom saboru, što pod time mislite? Naime, kada slušam neke svećenike o Drugom vatikanskom saboru stječem dojam da je to najveće dobro koje se dogodilo Katoličkoj Crkvi, a vi sada kritizirate ono što neki svećenici uzimaju za svoj uzor u djelovanju.

– Drugi vatikanski sabor bio je jedan jedinstveni događaj u povijesti Crkve, ali u jednom drugom smislu. Naime, papa Ivan XXIII. koji je ovaj sabor sazvao postavio je jedno sasvim nečuveno načelo koje ga treba voditi – da više ne treba osuđivati zablude, nego da treba govoriti samo pozitivno i da će zablude nestati same od sebe kao oblaci nakon kiše. No takav način razmišljanja protivan je cjelokupnoj povijesti Crkve i temeljnom ljudskom isustvu, da se bolest neće sama zaliječiti ako je naprosto ignoriramo i govorimo samo pozitivno o zdravlju. Naprotiv, ta će bolest ako je pustimo da se razvija, prijeći u još gore stanje i navući druge bolesti. I upravo to se dogodilo u životu Crkve. Već na Drugom vatikanskom saboru dana je sloboda modernističkim teolozima koji su prethodno bili osuđeni te su tako uspjeli ubaciti u dokumente dvoznačne izraze, pa čak i očite zablude koje su razbuktale neviđenu krizu u životu Crkve, kada se zabludama i krivovjerjima u krilu Crkve dopušta sloboda te one uništavaju kompletni vjerski život.

Može li netko reći da ono što je prije vrijedilo da sada ne vrijedi i da su danas druga vremena? Ima li istina rok trajanja?

– Istina je jedno od božanskih obilježja – sam Isus kaže nam da je on Put, Istina i Život, a Bog je nepromjenjiv, pa prema tome i kompletna njegova narav. Zato je nemoguće da njegova Riječ koju je on obznanio kao konačnu objavu, bude promijenjena pa u nekom drugom vremenu ne vrijedi – da se objavljena vjera i moralni zakon promijene.

Kako se onda dogodilo da je na Drugom vatikanskom saboru dana sloboda modernističkim teolozima koji su, kako kažete, već prethodno bili osuđeni da ubace svoje dvoznačne izraze? Da li to znači da više te zablude koje je Crkva osudila nisu više zablude? Ili, da li je Crkva prije bila u zabludi kada je osudila te zablude? Totalno sam zbunjen.

– Gospodin je sv. Petra postavio za svog zemaljskog namjesnika, njemu i njegovim nasljednicima predao vlast upravljanja Crkvom i poseban dar nezabludivosti u definiranju vjerskih istina. Crkvu zato vrata paklena neće nadvladati, jer će uvijek čuvati onu istu vjeru koju je Bog objavio preko Isusa Krista. Ali su apostoli, i njihovi nasljednici – biskupi, kojima je na čelu papa kao nasljednik sv. Petra, također i ljudi i za njihovo redovito djelovanje kada se ne utječu karizmi nezabludivosti (koja vrijedi u definiranju vjerskih istina), ne vrijedi to jamstvo te se lako može dogoditi da podlegnu svojim ljudskim ograničenostima. Povijest nam o tome daje brojne primjere. Sam sv. Petar učinio je sablazan da se odvajao od kršćana obraćenih iz poganstva te tako ostavio dojam da je potrebno držati se starozavjetnog Zakona, zbog čega ga je sv. Pavao prekorio. Slične – i još očitije primjere, nalazimo kod kasnijih papa. U tu liniju treba svrstati Drugi vatikanski sabor i susljedna događanja, gdje su se crkveni autoriteti izričito odrekli svoje karizme nezabludivosti te se priklonili ljudskim, svjetovni mišljenjima, koja nisu put za život Crkve.

Papa Pio XI. 1928. u enciklici Mortalium Animos zabranjuje okupljanje katolika s nekatoličkim skupinama, dok danas vidimo da se Papa ne samo okuplja nego i moli zajedno s drugim vjerama. Sukladno tome, što nam je garancija da Papa neće proglasiti neku “drugu” vjersku “istinu” suprotno onome što je već definirano kao istina?

– Duh Sveti je taj koji Crkvi jamči nezabludivost i tijek ove postkoncilske krize može nam ipak dati pouzdanja i učvrstiti nas u toj vjeri – jer se postkoncilski pape nisu usudili nametati novotarije na autoritativan način, nego samo s vrlo slabim i neobvezujućim izričajem. Kao potvrdu toga možemo uzeti dva primjera. Prvi je bila enciklika Humanae vitae kod koje je većina papinih savjetnika podržavala krivovjerni nauk – o dopuštanju kontracepcije, te je iznijet takav prijedlog da ga Papa proglasi, ali je on prihvatio manjinsko, pravovjerno mišljenje. Drugi je slučaj oko uvođenja novog obreda Mise koji je nametnut s vrlo neodređenim i neobvezujućim izričajem, koji ni u čemu nije narušio pravnu snagu tradicionalnog obreda – koji ima svoju trajnu vrijednost i nitko ga ne može ukinuti, što je potvrdio i papa Benedikt XVI. u svom motupropriju Summorum Pontificum.

FSSPX_vlcMarko2

Ja bih za potrebe naših čitatelja malo se vratio na Svećeničko bratstvo Svetog Pia X ili skraćeno FSSPX. Neki znaju kolokvijalno za FSSPX reći i “Lefebreovci”. E, kada spomenem FSSPX onda se kod nekih probude duhovi i ružno reagiraju. Možete li nam ukratko reći je li FSSPX dio Katoličke Crkve ili se radi o raskolnicima kako to neki žele prikazati?

– Svećeničko bratstvo Svetog Pija X. osnovao je nadbiskup Marcel Lefebvre 1970. god. uz crkveno odobrenje friburškog biskupa – na čijem području se nalazi Bogoslovija Bratstva u Econeu. Tako je Bratstvo u svojim počecima djelovalo sasvim normalno i neometano. Tradicionalna formacija koju je Bratstvo držalo, a u čitavoj Crkvi je kao posljedica reformi nestajala, privlačila je mnoga zvanja što je privuklo pozornost biskupa i crkvenih struktura. Tradicionalni, pretkoncilski način djelovanja postao je francuskim biskupima ubrzo trn u oku te su se odlučili s Bratstvom obračunati. Stvorio se u Rimu jak progresivistički lobi koji je izvršio utjecaj i na samog papu te se željelo nadbiskupa Lefebvrea prisiliti da prihvati novu Misu i ostale reforme. Kako on to nije htio – jer je znao da bi u tom slučaju čitavo svoje djelo mogao zatvoriti jer bi te reforme urodile katastrofalnim posljedicama kao u čitavoj Crkvi, odlučio se nepokolebljivo držati svega onog što je čuvao čitav život kao svećenik – misionar i biskup. I to je bio toliki prijekor za savjesti progresivista da su postigli da se izrekne kazna – zabrani djelovanje nadb. Lefebvreu i Bratstvu. No kao što znamo, crkveni autoritet nema ovlasti da djeluje samovoljno i protivno tradiciji Crkve, nego mora upravo čuvati sve ono što vodi izgradnji Crkve, jer je spasenje duša najviši zakon. Tome zakonu odlučio je nadb. Lefebvre ostati vjeran do kraja.

Znam da je papa Benedikt XVI. povukao izopćenje četvorice biskupa koje je nadbiskup Lefebvre zaredio, ali i dalje kod ljudi vlada strah da ne učine nešto krivo i nije im jasno kakav je status FSSPX-a u Katoličkoj Crkvi. Jasno mi je da modernisti ne žele niti čuti za FSSPX, ali što vi kažete o svom statusu? Jeste li dio Katoličke Crkve ili niste?

– Razvoj stvari kasnije je poprimio takav tok da se nastavilo inzistirati na prihvaćanju reformi i kako je vrijeme odmicalo, nadbiskup Lefebvre tražio je svog nasljednika – biskupa koji bi nastavio djelo očuvanja katoličke vjere. Kako to tadašnji autoriteti nisu htjeli prihvatiti, nadb. Lefebvre bio je 1988. god. prisiljen zarediti biskupe, zbog čega je papa Ivan Pavao II. nad njih izrekao izopćenje (ekskomunikaciju). No samo crkveno pravo opravdava zabranjeni čin počinjen u stanju nužde (kan. 1323) – pa čak i ako ona ne postoji, a počinitelj je uskreno uvjeren da postoji. Stoga je očito da se ne može govoriti o utemeljenosti te kazne, kao ni o raskolu – što su potvrdili i neki ugledni prelati poput kard. Hoyosa. Jedinstvo Crkve temelji se na ispovijedanju iste vjere, sakramenata i crkvenog vodstva. Bratstvo sv. Pija X. sasvim jasno i najodlučnije drži sve ove veze jedinstva, dok ih upravo modernisti narušavaju deformacijama u nauku, novim obredima koji radikalno odstupaju od tradicionalnih i potkopavanjem autoriteta. Nalazimo se nažalost u mučnoj situaciji kada ne možemo prihvatiti reforme koje dolaze od autoriteta u Crkvi – moramo uskratiti poslušnost tim destruktivnim reformama, ali činimo to iz vjernosti Crkvi svih vjekova – katoličkom nauku, liturgiji, duhovnosti, koja je sigurno i jedino jamstvo našeg spasenja. Zbog te vjernosti se tradicionalne svećenike kažnjava i zabranjuje im se djelovanje, no kako kaže apostolski prvak sv. Petar: treba se više pokoravati Bogu, nego ljudima. Odnosno, trebamo se pokoravati i biti poslušni onome što je Crkva uvijek ispovijedala i činila, a ne destruktivnim novotarijama koje to dovode i pitanje. To je pojam prave poslušnosti. Zato kažemo – da, katolici smo jer držimo sve ono što je potrebno da bi netko bio katolik, dok mnogi koji se sami nazivaju tim imenom, ne ispunjavaju te uvjete.

Jesam li vas dobro shvatio, FSSPX jest dio Katoličke Crkve dok su modernisti ti koji, iako formalno jesu, u stvarnosti nisu dio Katoličke Crkve zbog krivog nauka?

– Papa sv. Pio X. nazvao je modernizam sintezom svih zabluda. To je jedan sustav, način razmišljanja koji se temelji na relativističkim principima – virus koji se manifestira na različite načine i različitim intenzitetom te stoga nije lako dati jednu preciznu opću prosudbu. Postoji veća ili manja zahvaćenost tim zabludama, u različitim oblicima, i možemo samo prosuđivati o konkretnim slučajevima. U nekim slučajema se radi o dvoznačnostima, o pogrešnim pojmovima ili izrazima, u nekima o zabludama, ponegdje pak o pravim krivovjerjima. Možemo kazati da je to tenedencija odvajanja od Crkve – koja ponekad doseže i ekstremne razmjere, ali ipak u tim slučajevima je autoritet Crkve taj koji treba odlučiti da je netko upao formalno u krivovjerje te nakon kanonskih opomena proglasiti kaznu izopćenja zbog krivovjerja. Problem je upravo što se danas nalazimo u takvoj pomutnji da sami nositelji autoriteta u Crkvi uzmiču od njegove primjene – kao što je već prethodno spomenuto. To je načelo tzv. kolegijalizma – jedan od najkobnijih elemenata postkoncilske orijentacije koja u konačnici omogućava slobodno širenje zabluda.

Na koji način djeluje FSSPX u Hrvatskoj?

– Naše je djelovanje tek u počecima – nastojimo stvoriti uvjete za daljnji apostolat. Zasada se naše djelovanje sastoji od povremenog služenja Misa, izdavanje pojedinih knjiga i brošura – među ostalim valja istaknuti naš časopis Christus Rex, a vodimo i blog pod istim imenim. U ovoj fazi želimo prije svega posvijestiti našoj braći u vjeri koje je stvarno stanje današnje Crkve i koji su odgovori i rješenja za istinsku obnovu katoličku vjere u hrvatskom narodu, da bismo kasnije mogli zauzetije djelovati na tim ciljevima.

Kada ste spomenuli služenje Svete Mise, neki vam prigovaraju da svetu Misu po tradicionalnom latinskom obredu ne služite u crkvama nego po dvoranama. Koji je razlog da u Hrvatskoj svetu Misu ne služite u crkvi?

– Razlog je vrlo jednostavan – ne postoji mogućnost da služimo Mise u našim crkvama zbog cjelokupne krize u Crkvi, gdje se beskompromisno pristajanje uz tradiciju kažnjava i progoni, dok se destruktivnost modernizma podržava i honorira. Zbog tog progona nam se ne želi ustupiti nijedna crkva. Takvo je stanje i u drugim zemljama, štoviše još drastičnije i apsurdnije jer se crkve ustupaju drugim religijama – protestantima i muslimanima, dok za tradicionalne katolike nema mjesta. Situacija se ne razlikuje puno od prvih kršćanskih vremena, kada su kršćani morali održavati svoja bogoslužja u katakombama.

No, tamo gdje FSSPX djeluje, čujem da su vaše bogoslovije pune i da vam je odaziv na svetu nedjeljnu Misu skoro pa 100%. Je li to istina?

– Prije II. vatikanskog sabora obilježje je katoličanstva bilo obitelji s puno djece odakle su se rađala brojna zvanja. Taj trend nastoji slijediti i Bratstvo – naravno u manjem okviru, i zaista vidimo da nastaju takvi plodovi i da Gospodin blagoslivlja naša nastojanja ako smo vjerni Tradiciji Crkve. Premda ne govorimo o apsolutno velikim brojkama (u okviru opće Crkve), možemo uočiti jedan stabilni trend rasta tradicionalnog pokreta uopće koji je identičan rastu Crkve prije koncila. Tako u SAD-u gradimo novu, veličanstvenu Bogosloviju – jedinstveni projekt u posljednjih pola stoljeća, jer je dosadašnja postala pretijesnom. Također primijećujemo obnavljanje onog istog apostolatskog duha koji je krasio Katoličku akciju. Požrtvovnost nekih naših vjernika zaista je zadivljujuća. Neki od njih – kod nas u Hrvatskoj, spremni su putovati više sati samo da bi došli do svete Mise. Jedan svećenik ispričao mi je svoje iskustvo, da je jednom prilikom zakasnio na let, ali vjernici nisu otišli, nego su čekali nekoliko sati samo da bi bili na svetoj Misi. To su primjeri koji nadahnjuju i daju snage u ovom izvanrednom vremenu kada su potrebne velike žrtve za očuvanje vjere, kako svećenika tako i vjernika.

VlcMarkoMisa

Zašto toliko forsirate Tradicionalnu latinsku Misu?

– Tijekom jednog razgovora s nadbiskupom Lefebvreom 1978. god., papa Ivan Pavao II. bio je spreman dopustiti korištenje tradicionalnog Misala (kojeg se dotad promatralo kao zabranjenog), na što je kardinal Šeper uskliknuo da Papa to ne smije učiniti jer nadb. Lefebvre od te Mise pravi svoj ‘barjak’. Uistinu, Tradiciolna latinska Misa mora postati barjak vjere svakog katolika jer ona na savršeni način izražava katoličku vjeru – poglavito vjerske istine koje se tiču otajstva sv. Mise (žrtveni karakter sv. Mise, pretvorba, Kristova stvarna prisutnost, svećeništvo) i na taj način liturgijski obredi izgrađuju i hrane našu vjeru. Nasuprot tome, novi obred formiran je na principima koji su potpuno strani i kompromitiraju katoličku vjeru jer je liturgijska reforma vođena ekumenskim motivima – da se ukloni sve ono specifično katoličko i što više približi protestantima. Zato je uveden stol umjesto velikog oltara, napušten latinski jezik i gregorijanski koral, uvedena pričest na ruku, ukinute nebrojene uzvišene i sadržajne molitve, a uvedene bezoblične i dvoznačne molitve – upravo po uzoru na protestantske obrede. Zato kažemo da novi obred – u kojemu se po automatizmu događaju nebrojene zlouporabe i svetogrđa, predstavlja opasnost za našu vjeru i ne možemo u njemu sudjelovati, nego moramo pristajati uz tradicionalne obrede Crkve. Jedno od najstarijih doktrinarnih načela glasi: lex orandi – lex credendi; način na koji molimo (u liturgiji) odgovara načinu na koji vjerujemo i to se uistinu potvrđuje u praksi, gdje su već nebrojeni katolici kompromitirali ili čak izgubili svoju vjeru zbog zlosretnih reformi. Nasuprot tome, Tradicionalna latinska Misa po uzvišenosti svojih obreda i dubini molitvi uzdiže naše duše Bogu i izgrađuje našu vjeru, koja je uvjet spasenja.

Je li Adam povijesna osoba i prvi čovjek?

– Apsolutno, ispravan pristup sv. Pismu ne dopušta nikakvo drugo shvaćanje osim onog da je stvaranje prvih ljudi uistinu povijesni događaj. Sv. Pismo nije samo nadahnuta knjiga koja bi sadržavala vjerske istine, nego je ono Božja Riječ koja je potpuno istinita – u svemu onome što su nadahnuti autori zapisali, pa tako i u povijesnim činjenicama jer one stoje u uskoj vezi s izričito vjerskim sadržajima. Sve nas to uči crkveno Učiteljstvo u svojim brojnim izjavama, a u vezi s ovim pitanjem valja posebno istaknuti Odgovor Biblijske komisije iz 1907. god. koji izražava da svi katolici trebaju držati da je stvaranje prvih ljudi povijesna istina.

Možete li nam dati neke primjere vezano uz svećenička zvanja prije Drugog vatikanskog sabora? Koliko je bilo zaređenih svećenika prije i koliko u današnje vrijeme?

– Kao što je spomenuto prije, s obzirom na razdoblje prije II. vatikanskog sabora možemo ustanoviti drastičan pad svih vjerskih pokazatelja, pa tako i svećeničkih zvanja. Tako primjerice u SAD-u pojedini redovi bilježe strahovit pad kandidata u formaciji, pa je kod isusovaca 1965. god. bilo 3559 kandidata, a 2000. samo 389, kod franjevaca 2200, a kasnije 60, benediktinaca 1500 pa stotinu. Isto vrijedi i za svećenička ređenja: u SAD-u je 1960. zaređeno 1527 novih svećenika, a 1998. samo 460. U Francuskoj je u pedesetima bilo oko 1000 svećeničkih ređenja godišnje, a u devedesetima ih nije bilo više od 100 godišnje; ove godine samo 80-ak. U Njemačkoj su 1996. biskupijske i redovničke bogoslovije imale samo 232 novih kandidata; dok ih je još 1986. bilo 727. Što tek reći o drugim katastrofalnim statistikama – u Nizozemskoj je prije Koncila vjerski život cvao dotle da je bilo mnogo svećenika koji su mogli biti slani u misije i nedjeljom je Misu pohađalo čak 90 % vjernika. Danas je to svega 5%, a dvije trećine – oko 1000 crkvi, je pred zatvaranjem! Duhovni život svećenstva je također srozan do nevjerojatnih razina – tako jedna studija pokazuje da samo 58% njemačkih svećenika svakodnevno moli, a 54% njih ide najviše jedanput godišnje na ispovijed! Iz suočavanja sa stvarnošću očito je da se nakon II. vatikanskog nisu dogodili novi Duhovi ili proljeće Crkve kao što su to naviještali postkoncilski pape i moderni teolozi, nego naprotiv opća dekadencija. Uzrok tome nije teško otkriti – zaboravilo se da kroz otvaranje prozora svijeta može ući zagađeni zrak u Crkvu, pa se upravo to i dogodilo.

Velečasni Marko, hvala vam puno na ovom razgovoru i nadam se da ćemo imati još koji razgovor u kojem ćemo obraditi teme koje sada nismo stigli.

Bogu hvala. Bit će mi drago progovoriti i o drugim temama koje se tiču aktualne situacije u Crkvi. Za kraj preporučam čitateljima sljedeće svete Mise koje će Bratstvo sv. Pija X. održati u Hrvatskoj, i to 10. srpnja u Splitu te 12. srpnja u Zagrebu.

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci