nacija.hr

Poredbena (komparativna) anatomija ne daje dokaz evolucije

U udžbenicima biologije djecu se pokušava uvjeriti da poredbena anatomija (komparativna anatomija) daje dokaze da se evolucija odigrala tvrdeći da sličnosti organa kod različitih tipova organizama i sličnost njihovog kemijskog sastava svjedoče o njihovom zajedničkom evolucijskom porijeklu. Biolozi koji su imali hrabrosti kritički preispitati ove tvrdnje, uvjeravaju da biološka stvarnost pokazuje da ove evolucionističke tvrdnje iz udžbenika nisu znanstvene i nisu utemeljene na strogo znanstvenom opažanju, već su rezultat neznanstvenog vjerovanja pripadnika evolucionističke vjere. Ti biolozi uvjeravaju da sve sličnosti između različitih tipova stvorenja, u stvarnosti, ne upućuju na zajedničko evolucijsko porijeklo iz zamišljenog zajedničkog evolucijskog pretka, već upućuju na istog zajedničkog inteligentnog Dizajnera – Boga Stvoritelja.

Tekst: Ivan Rusarin

Tjelesne i biokemijske sličnosti različitih tipova stvorenja nisu dokaz evolucije

U udžbenicima biologije djecu se pokušava uvjeriti da poredbena anatomija (komparativna anatomija) daje dokaze da se evolucija odigrala tvrdeći da sličnosti organa kod različitih tipova organizama i sličnost njihovog kemijskog sastava svjedoče o njihovom zajedničkom evolucijskom porijeklu. Biolozi koji su imali hrabrosti kritički preispitati ove tvrdnje, uvjeravaju da biološka stvarnost pokazuje da ove tvrdnje iz udžbenika nisu znanstvene i nisu utemeljene na strogo znanstvenom opažanju, već su rezultat neznanstvenog vjerovanja pripadnika evolucionističke vjere.

Sličnosti u građi među različitim tipovima organizama u biologiji nazivaju se „homologija“. Evolucionisti pokušavaju predstaviti ove sličnosti kao dokaz za evoluciju. Evolucionisti vjeruju da su međusobno različiti tipovi bića sa sličnim (homolognim) organima imala evolucijsku povezanost i da ovi organi moraju biti naslijeđeni od zajedničkog evolucijskog pretka, tj. da su evoluirali su iz jednog zajedničkog pretka.

Na poveznici pogledajte klasičan primjer homologne strukture prema kriteriju položaja: http://www.evolutionslehrbuch.info/bilder/10/ekl-10-01-g.jpg U pitanju je građa kostiju prednjih ekstremiteta kopnenih kralježnjaka. Evolucionisti vjeruju da je u zamišljenoj evoluciji polazna struktura prednji ekstremitet jednog izumrlog vodozemca, te da je u daljnjoj evoluciji kralježnjaka zadana osnovna mustra koja se usprkos različitim funkcijama, može samo djelomično izmijeniti, ali ne i iznova konstruirati. No, biolozi, anatomi i paleontolozi koji daju kritiku na ovo vjerovanje evolucionista podsjećaju na to da su sličnosti ekstremiteta logično objašnjive tehničkim zahtjevima konstrukcije, a ne pozivanjem na zamišljenu evoluciju. Drugim riječima, ne radi se o zajedničkom evolucijskom porijeklu, već se radi o zajedničkom inteligentnom Inženjeru i Dizajneru (Westfälisches Museum für Naturkunde, Münster; Westfalski prirodoslovni muzej, Münster).

Iako nekome može zvučati na prvi pogled logično, evolucionističko tumačenje homologija je zapravo vrlo slab argument koji nema znanstvenu osnovu jer je postavljen jedino na temelju pojavne tjelesne sličnosti i ničemu drugome. Radi se doslovno o slijepom evolucionističkom vjerovanju jer ovaj evolucionistički argument nikada nije bio provjeren niti na jednom jedinom konkretnom empirijskom znanstvenom otkriću u svim ovim godinama još od Darwinovog doba. Nitko ni u jednom sloju stijena nije pronašao fosil zamišljenog zajedničkog pretka. Čuveni njemački evolucionist, Dietrich Starck, iskreno je priznao da sličnosti ne znače dokaz za ideju zajedničke evolucije, sljedećom izjavom: „Sličnosti između struktura većeg broja organizama same po sebi ne dokazuju srodnost po porijeklu.“ Također, na činjenicu da sličnosti ne znače dokaz zajedničkog evolucijskog porijekla upućuje i poznati evolucionist Roger Lewin, riječima: „Sličnosti ne podrazumijevaju nužno identično genetsko naslijeđe: morski pas (koji je riba) i pliskavica (koja je sisavac) izgledaju slično.“

Biološka stvarnost pokazuje da su homologne strukture kontrolirane ne-homolognim genima i imaju različit embrionalni razvoj. Događa se i obratno, a to je da gotovo identični geni kontroliraju strukture koje nisu niti izdaleka homologne.

Činjenice jasno pokazuju da homologija ne osigurava dokaz da se evolucija ikada dogodila.

1. Postoji određeni broj sličnih organa koje posjeduju potpuno različiti tipovi organizama, a koje evolucionisti nisu u stanju uklopiti u bilo kakvu zamišljenu vrstu evolucijskog odnosa. Krila su jedan primjer. Uz ptice, krila nalazimo i kod šišmiša (koji su sisavci), i kod kukaca, i pterosaura (koji su izumrli gmazovi). Nitko od evolucionista nije uspostavio stvarnu povezanost ili srodstvo između ove četiri različite klase krilatih životinja. Biolozi koji uvjeravaju da evolucija nije znanstvena činjenica, ističu da se ovakve sličnosti mogu shvatiti kao svjedočanstva planskog stvaranja, pri čemu su na analogni način primjenjeni isti principi izgradnje.

Sličnosti na osnovi sličnih funkcija

Usporedba živih stvorenja ili njihovih dijelova (od razina sustava organa do razina makromolekula) s tehničkim uređajima pruža drukčije, neusporedivo realnije tumačenje sličnosti od onog evolucionističkog: Naime, i u tehničkom području često se mogu utvrditi duboke sličnosti, na primjer u građi automobila, hladnjaka ili fotoaparata. Sličnosti slijede prije svega iz činjenice da postoje slični funkcionalni zahtjevi. Traženi uzrok za postojanje sličnosti, kao što vidimo, ni na koji način ne mora biti zamišljeno evolucijsko srodstvo, već može biti upravo sličnost funkcija. Živa stvorenja mogu postojati samo ako zadovoljavaju određene funkcionalne zahtjeve. Dakle, postojanje sličnosti može se očekivati već i na osnovi toga što su različiti tipovi stvorenja izloženi više ili manje sličnim životnim uvjetima. Kako su ove sličnosti nastale, empirijski se ne može neposredno ispitati jer proces nastanka leži u prošlosti koju se ne može ponoviti i empirijski istražiti. Ovo će biti objašnjeno na klasičnom evolucionističkom primjeru vjerovanja o sličnosti kostiju ekstremiteta kod kralježnjaka.

Kostur ekstremiteta kralježnjaka

Kosti ekstremiteta kralježnjaka evolucionisti često navode kao navodni primjer tumačenja uzroka sličnosti nastalih evolucijom i postojanjem navodnih zajedničkih predaka (http://www.evolutionslehrbuch.info/bilder/10/ekl-10-01-g.jpg). Zamišljena evolucijska promjena od riblje peraje do ekstremiteta sisavca naravno nije znanstveno promatrana, dakle ne predstavlja znanstveni, empirijski nalaz. Empirijski je potvrđena samo sadašnja sličnost, ali ne i to kako je sličnost nastala.

Mogu li evolucionisti uopće navesti empirijske, dakle, stvarne znanstvene činjenice koje nedvosmisleno ukazuju na zajedničko evolucijsko porijeklo ekstremiteta kralježnjaka i koje tako predstavljaju neovisnu, istinsku potvrdu evolucije?

Evolucionisti pokušavaju argumentirati svoje vjerovanje o zajedničkom porijeklu tvrdnjom da su sličnosti kostiju ekstremiteta kopnenih kralježnjaka veće nego što je to potrebno na osnovi same funkcije. Zbog čega je plan građe kostiju krtice koja kopa isti kao i kod konja koji može galopirati ili kod šišmiša koji je letač (http://www.evolutionslehrbuch.info/bilder/10/ekl-10-01-g.jpg)? Kako to da je usprkos različitim funkcijama plan građe jedinstven? Vjerovanje evolucionista glasi ovako: Osnovni plan građe kostura ekstremiteta poslije prvobitnog nastanka više se nije mogao iz temelja promijeniti; mogao se samo prepravljati, pa su zbog toga sličnosti veće nego što to zahtijevaju funkcionalni razlozi. Objektivni biolozi koji kritički analiziraju ovo evolucionističko vjerovanje ističu da to evolucionističko „objašnjenje“ nije znanstveno utemeljeno. Ti biolozi postavljaju pitanje evolucionistima: Kako se empirijski može dokazati, da te konstrukcije (krila šišmiša, stopalo konja, noga za kopanje kod krtice) pokazuju više sličnosti nego što je to funkcionalno potrebno? Poznati njemački paleontolog i biolog, Dieter Stefan Peters, 1993. godine, navodi da građa ekstremiteta kod svih kralježnjaka optimalno odgovara funkciji i iz toga Peters zaključuje da sličnost ovih struktura sama za sebe ne predstavlja argument u prilog ideji evolucije. Nije poznata neka alternativa koja bolje funkcionira u sklopu kostiju ekstremiteta kralježnjaka, pa ne možemo tvrditi da je međusobna sličnost veća nego što to zahtjeva funkcija.

Objektivni biolozi ističu da se nameće logičan zaključak da međusobne sličnosti između živih stvorenja u potpunosti mogu biti objašnjene funkcionalnim zahtjevima koji nemaju veze sa zamišljenom evolucijom.

Također, evolucionisti do sada nisu uspjeli dati empirijski dokaz da neke sličnosti nisu određene funkcijom i da se zato mogu objasniti samo zajedničkim evolucijskim porijeklom.

Postoji još jedan razlog zbog kojega se iz činjenice o sličnosti ne može izvesti zaključak o zajedničkom evolucijskom porijeklu. Da bismo ga objasnili, vratimo se još jednom na primjer kostiju ekstremiteta kralježnjaka. Sličnost ovog sklopa kod kralježnjaka (slika: http://www.evolutionslehrbuch.info/bilder/10/ekl-10-01-g.jpg) se, kao što je pokazano, unutar evolucionističke vjere tumači jednokratnim formiranjem skeleta riblje peraje, a zatim njegovim različitim evolutivnim mijenjanjem. Međutim, evolucionisti nikako ne mogu isključiti najrealnije tumačenje, a to je da su različite grupe kopnenih kralježnjaka neovisno jedne od drugih dobile osnovni plan građe kostiju kopnenih ekstremiteta. Time, međutim, (opisna) homologna sličnost ovog plana građe više ne ukazuje na egzistenciju jednog zajedničkog evolucijskog pretka, već se svodi samo na funkcionalne razloge.

Objektivni biolozi zaključuju sljedeće: Na osnovi samih sličnosti pitanje o porijeklu tih sličnosti ne može biti riješeno u korist ideje evolucije. Opisane znanstvene primjedbena na ovo evolucionističko vjerovanje valjane su i primjenive na svim razinama homolognih sličnosti, bilo da je u pitanju morfološka, etološka, genetička, ontogenetska ili biokemijska razina.

Biološki i logički, homologija je kao navodni dokaz u prilog ideji evolucije najozbiljnije znanstveno dovedena u pitanje. U nastavku će biti navedene činjenice koje evolucionističko tumačenje sličnosti dodatno otežavaju ili, bolje rečeno, u potpunosti pobijaju.

Evolucionisti nikada nisu uspjeli dokazati da je zaista moguća takva kombinacija djelovanja mutacija i prirodne selekcije koja bi proizvela upadljivu sličnost među nesrodnim organizmima. Tu su se evolucionisti pokušali izvući iz neugodnosti hipotezom konvergencije koja se pokazala nelogičnim i znanstveno neutemeljenim vjerovanjem.

Homologe strukture iz nehomolognih začetaka organa

Evolucionisti su pokušali svoje vjerovanje pravdati tvrdnjom da homologni organi ne pokazuju sličnosti samo u odraslom stanju, već i da nastaju iz identičnih dijelova embrija. Ali, ističu biolozi koji ne vjeruju u evoluciju, problem za evolucioniste jest to što u vezi toga ima dosta iznimaka. U mnogim slučajevima se pokazalo da homologne strukture kod organizama za koje evolucionisti vjeruju da su evolutivno srodni, formiraju iz različitih embrionalnih začetaka (slika: http://www.evolutionslehrbuch.info/bilder/10/ekl-10-11-g.jpg). Kao primjer može se navesti jednjak kralježnjaka: kod morskih pasa se formira iz krova embrionalne crijevne duplje, kod beznogih vodozemaca i vodenjaka iz dna, kod žaba iz krova i dna, a kod gmazova i ptica iz najnižeg sloja klice, koja pliva na žumanjku.

Nadalje, ispostavilo se da nije moguće sigurno povezivanje neke pojedinačne, vrlo rano nastale embrionalne strukture s pojedinačnim odraslim obilježjem. Utvrđivanje kada je neka struktura u toku ontogeneze usporediva s odraslim stadijem, a kada ne, objektivno nije moguće jer je to stvar osobne procjene. U tijeku embrionalnog razvoja često nastupaju značajni morfogenetski pokreti različitih tkiva, zatim migracije stanica i fuzija drugih tkiva, a organi su često sačinjeni od struktura složenog porijekla, tako da je vrlo teško reći nešto o porijeklu organa na osnovi njegovog embrionalnog razvoja. Uzmimo za primjer razvoj srednjeg uha kod sisavaca. Ono nastaje od različitih tkiva i ako bi se homologni odnosi izvodili uzimanjem u obzir svih tih tkiva u smislu evolutivnog porijekla srednjeg uha, došli bismo do paradoksa da je jedno uho nastalo evolucijski na nekoliko načina. Postoje i obrnuti primjeri koji ukazuju da od jednog tkiva nastaje više organa: Iz prvog embrionalnog luka ždrijela kod čovjeka nastaju kosti gornje i donje vilice, mišići za žvakanje kao i dijelovi jezika, zuba, ušne školjke i nepca. Broj homologija koje na osnovi toga treba izvesti tako je veliki da je evolucionistima nemoguće jasno razjašnjenje zamišljene ontogenetske i evolutivne (tzv. filogenetske) povezanosti.

Drugi problem s kojim se evolucionisti na ovom polju susreću jest činjenica da često postoje sličnosti i među organizmima kod kojih je mogućnost homologije u potpunosti isključena. Tako dolazimo do evolucionističkog maštovitog pojma konvergencije, kovanice kojom su se evolucionisti neuspješno pokušali izvući iz neugodne situacije u kojoj su im ponestala razumna, logična i istinski znanstveno utemeljena objašnjenja.

Konvergencija u vjerovanju evolucionista

Konvergencije se u modelu evolucije interpretiraju kao rezultat neovisnog razvoja sličnih struktura u različitim evolutivnim linijama. Čine se pokušaji da se konvergentne strukture objasne sličnim evolutivnim putem vrlo različitih struktura, koje su na isti ili sličan način oblikovane međudjelovanjem mutacija i prirodne selekcije. Selekcija je istom vrstom pritiska učinila da različite strukture kod različitih živih bića konvergiraju (međusobno se približavaju) po formi i funkciji. Kao i u slučaju homologija i ovdje važi činjenica da put razvoja konvergentnih struktura nikada nije znanstveno promatran već evolucionisti u njega vjeruju onako kako to nameće evolucionistička pretkoncepcija. Evolucionisti su prisiljeni i dalje tragati za čudesnim pritiscima selekcije, koji su bili u stanju (ponekad do detalja) ponavljati slične forme kod različitih organizama, kao što to potvrđuju nabrojani primjeri. Prirodni odabir (selekcija) i odabiranje mutacija nema sposobnost oblikovanja složenih organa i struktura, pa evolucionističko vjerovanje o zamišljenom višekratnom nastajanju međusobno sličnih složenih struktura očito je nerealno. Zato mnogobrojni primjeri konvergencije dodatno povećavaju težinu znanstvene kritike upućene ideji o makroevolutivnim sposobnostima prirodnog odabira, mutacija i drugih razmatranih čimbenika.

Sličnosti kao osnova za rekonstrukciju zamišljenog evolucijskog obiteljskog stabla?

S obzirom da evolucionisti vjeruju da su sličnosti nekakvi argumenti evolucije, oni su na osnovi sličnosti počeli izrađivati zamišljeni slijed navodnih evolutivnih linija (tzv. filogeniju).

Filogenetička (tj. evolucionistička) sistematika dogmatski je nametnuta, ali s druge strane susreće se sa snažnom kritikom koja dolazi upravo od strane prirodoznanstvenika. Kritika počinje problemom postojanja konvergencija, a na temelju sličnosti ne može se dokazati zajedničko evolucijsko porijeklo, ako to već unaprijed nije dogmatski nametnuta pretpostavka bez stvarnog znanstvenog dokaza. Čuveni njemački evolucionist, Dietrich Starck, iskreno je priznao: “Sličnosti između struktura većeg broja organizama same po sebi ne dokazuju srodnost po porijeklu. Sličnosti uvjetovane pojavama konvergencije i paralelnim razvojima često su veće nego između srodnih oblika.” (STARCK, 1978., str. 15.). Sličnosti tada nisu objašnjive idejom o zajedničkom evolucijskom porijeklu, već nužnošću sličnih funkcionalnih rješenja – drugim riječima, objašnjive su inteligentnim inženjerskim dizajnom – Božjim Stvaranjem.

Ovaj slikoviti primjer može pomoći u shvaćanju ove teme: Posebne sličnosti VW “bube” i jednog modela porschea (vidi sliku: http://www.evolutionslehrbuch.info/bilder/16/ekl-16-24-g.jpg), kao što su karoserija, motor smješten u zadnjem dijelu, prtljažnik s prednje strane, dvoja vrata i mnoge druge sličnosti „homologije”, ukazuju u ovom slučaju na istog dizajnera – Ferdinanda Porschea. Sličnosti kod tehničkih uređaja zasnivaju se prije svega na zahtjevima konstrukcije kojih se treba pridržavati. Isto važi i za živa bića, čija građa, razmjena materija itd. moraju zadovoljiti određene životne uvjete. Tako sličnosti međusobno različitih tipova stvorenja nisu dokaz u korist ideje evolucije iz zajedničkog pretka.

Još jedan upadljiv primjer jesu začuđujuća sličnost i strukturalna istovjetnost pronađena u očima različitih bića. Na primjer, hobotnica i čovjek su dva izrazito različita tipa organizma među kojima evolucionisti nikako ne mogu predložiti navodnu evolucijsku srodnost, a ipak su oči, i kod jednog i kod drugog, vrlo slične građe i funkcije. Čak niti evolucionisti ne tvrde da su čovjek i hobotnica imali zajedničkog pretka na osnovi njihovih sličnih očiju. Ovi i brojni drugi slični primjeri potvrđuju da evolucionistička tvrdnja da „slični organi dokazuju da su žive vrste evoluirale iz njihovog zajedničkog pretka“ nema znanstvenu osnovu. Činjenica da se takav organ, koji je kompleksan kao što je oko, pojavio nekoliko puta, na primjer kod lignje, kralježnjaka, itd. za evolucioniste je ogroman problem. Dovoljan problem predstavljalo je kako objasniti slučajni, evolucijski nastanak tog organa samo jednom, ali činjenica da se ona pojavljuju kod nekoliko potpuno različitih bića poražavajuća je za njih.

2. Da bi evolucionističku tvrdnju, koja se tiče njihovih stavova o pitanju homologije, uzeli ozbiljno, prije svega slični (homologni) organi u različitih bića trebali bi, u isto vrijeme, biti šifrirani sa sličnim (homolognim) DNK šiframa. Međutim, to nije tako. U većini slučajeva genetsko šifriranje je sasvim različito. Štoviše, slične genetske šifre u DNK molekulama različitih bića često su povezane s vrlo različitim organima. Agnostik i evolucionist, biokemičar dr. Michael Denton, priznao je loš položaj evolucionističke interpretacije homologije sljedećim riječima: „Evolucionistički temelj homologije je vjerojatno najozbiljnije uzdrman kada se ustanovilo da su naizgled homologne strukture specificirane prilično različitim genima u različitim vrstama…S nestankom bilo kakve vrste poštenog objašnjenja za homologije, jedan od glavnih stupova teorije evolucije postao je tako oslabljen da je njegova vrijednost kao dokaza za evoluciju uvelike umanjen.“ Prividno homologne strukture specificirane su različitim genima u različitim vrstama, a to znači da nema šanse da su homologne strukture mogle biti naslijeđene od tog zamišljenog zajedničkog evolucijskog pretka. Osnovne genetičke činjenice nam jasno govore da jedini način da se nešto naslijedi od pretka jest kroz genetski kod, a ovdje to nije slučaj tako da to nikako nije dokaz za ideju evolucije. Zapravo, ističu biolozi kreacionisti, te strukture upućuju na zajedničkoga Dizajnera – Boga Stvoritelja jer bi i svaki ljudski inženjer, kada mu dizajn funkcionira, koristio taj dizajn ne samo u jednom proizvodu već i kod drugih proizvoda.

3. Pored toga, da bi tvrdnja o homologiji bila smatrana valjanom, tada bi embriološki razvoj (razvojni stadiji u jajetu ili maternici) u vrste sa homolognim organima trebao biti paralelan jedan drugom. Ustvari, embriološki razvoj takvih organa je potpuno drukčiji kod svakog tipa organizma. U mnogim slučajevima se homologne strukture kod organizama za koje evolucionisti vjeruju da su evolucijski srodni, formiraju iz različitih embrionalnih začetaka. Možemo reći da su genetska i embriološka istraživanja dokazala da koncept homologije, koji je Darwin definirao kao „dokaz za evoluciju živih bića iz zajedničkog pretka“, nikako ne može biti smatran kao bilo kakav dokaz za ideju evolucije.

4. Evolucionističko promoviranje homologije kao dokaza za evoluciju nije valjano ne samo na razini organa nego, isto tako, i na molekularnoj razini. Evolucionisti kažu da su DNK šifre ili proteinske strukture različitih živih bića slične i da je ta sličnost dokaz da su ovi organizmi evoluirali iz zajedničkih predaka ili jedne od drugih. Naprimjer, redovito se u evolucionističkoj literaturi izjavljuje da „postoji velika sličnost između ljudske i majmunske DNK“ i ova sličnost je predstavljena kao dokaz za evolucionističku tvrdnju da postoji evolucijska povezanost između čovjeka i majmuna. Najočitiji primjer „sličnosti“ je postojanje 46 kromosoma kod čovjeka i 48 kromosoma kod nekih majmuna, npr. čimpanzi. Da ovo ima ikakve veze s evolucijom iz zajedničkog pretka, onda bi čovjek bio jednako blizak srodnik krumpiru i duhanu koji isto imaju 48 kromosoma kao i čimpanza. U isto vrijeme neke vrste štakora, vjeverica, dabra, antilope, šišmiša, zebre i biljaka imaju 46 kromosoma kao i čovjek. Sličnosti u broju kromosoma nikako ne mogu biti dokaz za evolucijsku povezanost. Jaz između 48 čimpanizinih kromosoma i 46 ljudskih, evolucionisti su pokušali izbjeći hipotezom o navodnoj fuziji dva kromosoma zamišljenog majmunskog pretka čovjeka koji bi tom fuzijom formirali ljudski kromosom 2. No, najnovijim znanstvenim otkrićima u zadnjih godinu dana, ta je evolucionistička hipoteza potpuno pobijena, tako da je danas jasno da se ta navodna fuzija nikada nije dogodila. Također, tvrdnja iz udžbenika da ljudi i čimpanze dijele 98 % genoma je znanstveno pobijena. Uz znanstvenu činjenicu da je genom čimpanzi barem 8 % veći od ljudskog, genetičar dr. Jeffrey Tomkins objavio je, u veljači 2013. godine, da je sveukupna sličnost genoma čimpanzi i ljudi nešto manja od 70% što je zapravo nepojmljivo velika razlika i nepremostivi problem za evolucioniste. O najnovijim otkrićima koja pobijaju i evolucionističku hipotezu o fuziji kromosoma 2 i mit o 98% sličnosti genoma ljudi i čimpanzi, pročitajte u ovom članku Nacije: http://nacija.hr/2015/06/30/planet-majmuna-krah-mitova-o-2-razlike-ljudi-i-cimpanzi-i-fuziji-kromosoma-2/.

Suprotno tvrdnjama evolucionista, molekularne homologije često su u sukobu s morfološkim homologijama. Štoviše, molekularne homologije čak dolaze u sukob i s drugim molekularnim homologijama. Suprotno tvrdnjama iz udžbenika, protein citokrom-C koji sudjeluje u staničnom metabolizmu stvara veliki problem za ideju darvinovske makroevolucije. Hipoteza makroevolucije sadrži i vjerovanje da su „složeniji“ oblici života evoluirali iz „jednostavnijih“. Prema tome vjerovanju npr. bakterije bi bile bliže npr. kvascima više nego što bi bile slične npr. dudovom svilcu, a njemu više negoli ribi, ribi više negoli golubu, golubu više negoli konju, itd. Dakle, citokrom-C kvasca bi trebao biti najsličniji citokromu-C bakterije, sljedeći po sličnosti bio bi onaj dudovog svilca itd. Ali, istraživanja pokazuju da se bakterija razlikuje od konja jednako koliko i od kvasca. Citokorom-C paklare, kralježnjaka sličnog jegulji, jest nakon onoga kod šarana, najsličniji je onome kod konja, a jednako se razlikuje od kornjačinog i golubovog. Razlika između dvije vrste gmazova pokazala se veća negoli razlika između ptice i ribe, ili ribe i sisavca. Jedno drugo istraživanje pokazalo je da je molekularna razlika između nekih ptica veća nego razlika između tih istih ptica i sisavaca. Također je otkriveno da je molekularna razlika između bakterija koje su izgledale vrlo slično, veća nego razlika između sisavaca i vodozemaca ili kukaca.

Slične usporedbe su načinjene i u slučajevima feredoksina kod biljaka, hemoglobina, mioglobina, životinjskog relaksina i inzulina, gena, itd., i izvučeni su slični zaključci. Biolozi kreacionisti podsjećaju da evolucionisti često ističu onih 1 % podataka koji im se prividno uklapaju u njihovu hipotezu, a ignoriraju 99 % podataka molekularne biologije koji se očito protive makroevolucionističkom vjerovanju. Dakle, radi se ili o vrlo neodgovornom ponašanju evolucionista ili o njihovom svjesnom prešućivanju informacija (tj. radi se o indoktrinaciji).

Tvrdnja evolucionista da je genetski kod univerzalan i da je dokaz zajedničkog evolucijskog porijekla pokazala se netočnom jer se pokazuje da nije univerzalan, a da se događala evolucija jednog koda iz drugog različitog koda to bi rezultiralo ispremiješanim proteinima, baš kao što bi u slučaju da vam netko ispremiješa tipke sa slovima na tipkovnici, pisanje rezultiralo zbrkanom porukom.

Genetičar dr. Jeffrey Tomkins, pisao je, u svibnju 2012. godine, o pravom razlogu biokemijske sličnosti različitih tipova stvorenja: „Ideja da su ljudi srodnici životinja po zajedničkom [evolucijskom] porijeklu nije zdravorazumska niti dobra znanost – to je ispiranje mozga od strane evolucionističkih tehnokrata. Ljudi i životinje dijele fiziološke sličnosti na različitim razinama zato što su dizajnirani da dijele slična sredstva iz okoliša (izvore hrane, vodu, itd.). Oni su također stimulirani sličnim senzornim signalima koji su i fizikalni i kemijski. Bog stvara najoptimalniju biokemiju i fiziologiju za tip organizma koji također dijeli sličnosti diljem spektra života zato što svi živimo na istoj Zemlji! Postoje jasne nepremostive genetičke granice između stvorenih tipova biljaka i životinja koje se prirodno ne mogu prijeći. Bog je stvorio svaki opći tip ili klasu organizma jedinstveno. Sličnosti u staničnoj biologiji morale bi se očekivati u kreacionističkom modelu porijekla. Nekako evolucionisti vjeruju da Bog to ne bi učinio, a mnogi kršćani osjećaju da moraju kapitulirati pred ovakvim tipom zabludjelog zaključivanja. Kome stvarno manjka zdravog razuma u vezi ove teme?“

Biokemijska sličnost svih živih bića je nužna. Naime, da su ljudi potpuno drukčiji od svih živih bića, kako bismo preživjeli? Mi moramo jesti druge organizme da bismo dobili tvari i energiju potrebnu za život. Kako bismo probavili tkivo tih organizama koje jedemo i kako bismo mogli iskoristiti aminokiseline, šećere itd. ako bi ti njihovi materijali bili različiti od onih koje mi imamo u svome tijelu? Biokemijska sličnost je nužna da bismo ih mi mogli koristiti za hranu. To ni na koji način nije dokaz evolucije već je svjedočanstvo svjesnog brižnog plana našega Boga Stvoritelja. Sve sličnosti, uključujući sve varijante homologija, daleko bolje objašnjava postojanje istog zajedničkog Dizajnera, Boga Stvoritelja, a sličnosti su čak logične jer ih je radio samo jedan Dizajner, a po tim sličnostima u svakom se organizmu može prepoznati Njegov „potpis“.

Tako, za homologije koje su navodno bile jedan od najjačih navodnih dokaza za evoluciju, znanost pokazuje da uopće nisu nikakav dokaz za ideju evolucije.

Zahvaljujući najsuvremenijoj znanosti, danas je jasno da nema niti prirodoznanstvenog, niti teološkog razloga da katolik 21. stoljeća prihvati hipotezu darvinovske evolucije. Povjerenje u tradicionalni nauk Katoličke Crkve o Stvaranju objavljenom u Knjizi Postanka, koji su nepokolebljivo držali oci i naučitelji Katoličke Crkve, potpuno je opravdano.

NAPOMENA: U ovome članku korištene su i poveznice na slike iz sjajne njemačke kreacionističke prirodoznanstvene knjige Evolution – Ein kritisches Lehrbuch koju je osobno kardinal Ratzinger (papa Benedikt XVI.) više puta citirao pišući o nepostojanju empirijskih dokaza za makroevoluciju. Knjigu Evolution – Ein kritisches Lehrbuch pisalo je čak 18 doktora znanosti (biologa, biokemičara, geologa i paleoantropologa), među kojima je i mikrobiolog/molekularni biolog, dr. Roland Süßmuth, profesor i član senata katoličke Gustav Siewerth akademije.

Vezani članci