nacija.hr

 Možda Ga mi ne poznamo, ali On zna nas!

Piše: Zvonko Franc

Iznenađen novinar nato mu reče:  „A vi i dalje dolazite svaki dan da je nahranite, iako ona ne zna da ste joj vi muž!?“. Starac mu se nasmiješi, pomilova ga rukom po kosi i reče: „Sinko, ona ne zna tko sam ja, ali ja znam tko je ona!“.

Priča, ne znam jel’ istinita ili ne, pronašao sam je na internetu, ide ovako:

Starac iznemogla lica, star oko 80 godina, svaki dan dolazi u dom za stare i nemoćne kako bi nahranio svoju ženu. Novinar koji je bio u obilasku ove ustanove, bio je zadivljen time kako ovaj starac hrani svoju ženu. Upitao ga je za razlog njenog boravka u domu, na što mu je starac odgovorio da mu žena boluje od Alzheimerove bolesti.

Pa dobro, upita ga novinar, zabrine li se ona ako vi ne dođete na vrijeme s obzirom da ste stari?

Starac mu odgovori: „Ne, ona čak mene ni ne poznaje više, ima već pet godina“.

Iznenađen novinar nato mu reče:  „A vi i dalje dolazite svaki dan da je nahranite, iako ona ne zna da ste joj vi muž!?“.

Starac mu se nasmiješi, pomilova ga rukom po kosi i reče: „Sinko, ona ne zna tko sam ja, ali ja znam tko je ona!“.

Pročitavši priču, sjetio sam se, najprije, svoje žene i obećanja koje sam joj pred Bogom dao primajući i dajući sakrament ženidbe, a onda, ovaj me starac podsjetio na Isusovu prispodobu o milosrdnom Ocu koji svakog dana odlazi gledati hoće li na horizontu ugledati lik svoga izgubljenog sina.

I doista, možda mi ljudi znamo zaboraviti na Boga i sjetimo ga se samo kad nas snađu muke i problemi, no On nikad ne zaboravlja na nas. Pa i onda kada, zaluđeni svojim uspjesima i snagama, samouvjereno i oholo napuštamo Njegov očinski dom u potrazi za nekom svojom „boljom“ srećom.

I možda mi ljudi zbog različitih bolesti, tjelesnih i duhovnih, zaboravimo, a ponekad i ne želimo znati tko je On, no zato Bog ne zaboravlja tko smo to mi. Ja, ti, svaki od nas. On nas najbolje poznaje, i u toj svojoj očinskoj ljubavi čak i računa s našom slabošću uvijek iznova upućujući nam poziv da se vratimo kući u sigurnost Njegova očinskog doma.

Pritom On nije samo pun strpljenja čekajući nas, nego je upravo On taj koji, kao što to čini starac u priči, dolazi k nama. Gdje će se zaustaviti, ne ovisi o njemu, jer on je bio spreman i umrijeti na križu zbog nas, već to ovisi o nama. Našoj spremnosti da svoju sigurnost povjerimo u Njegove ruke, da mu otvorimo širom vrata  svojih života.

Velik je naš Gospod, vjeran svakom svom obećanju!

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci