nacija.hr

Komparativna embriologija ne daje dokaz za hipotezu evolucije

U udžbenike biologije ubačena je neznanstvena tvrdnja prema kojoj razvoj zametka ukazuje na zajedničko evolucijsko porijeklo organizama. Autori udžbenika pogrešno tvrde da su u prvim fazama razvitka svi embriji kralježnjaka isti, te da je vrlo teško razlikovati čovjekov zametak od zametka kokoši, ribe ili nekog gmaza. Uz to, koristi se ilustracija, tj. tipična ikona te evolucionističke hipoteze, za koju se odavno sa sigurnošću zna da je svjesno podvaljena krivotvorina. Razlog ubacivanja pseudoznanstvene krivotvorine u udžbenike može biti samo ili šokantno, katastrofalno neznanje autora udžbenika, ili svjesno indoktrinacijsko obmanjivanje učenika sa svrhom da se djecu pod svaku cijenu navede da povjeruju u ideju evolucije.

Tekst: Ivan Rusarin

U udžbenike biologije ubačena je neznanstvena tvrdnja prema kojoj razvoj zametka ukazuje na zajedničko evolucijsko porijeklo organizama. Autori udžbenika tvrde da su u prvim fazama razvitka svi embriji kralježnjaka isti (nevjerojatno, ali, u jednom od udžbenika doslovno su napisali – isti!), te da je vrlo teško razlikovati čovjekov zametak od zametka kokoši, ribe ili nekog gmaza. Uz to, koristi se ilustracija, tj. tipična ikona te evolucionističke hipoteze, za koju se odavno sa sigurnošću zna da je svjesno podvaljena krivotvorina. Razlog ovome može biti samo ili šokantno, katastrofalno neznanje autora udžbenika ili svjesno indoktrinacijsko obmanjivanje učenika.

Sramotna krivotvorina

Naime, ovo što udžbenici našoj djeci prezenziraju jest ono što se nazivalo „rekapitulacijskom teorijom“, a to je već je duže vrijeme odbačeno od strane ozbiljne, objektivne znanosti. Termin „rekapitulacija“ je sažetak izreke „Ontogeneza (razvoj od začeća do rođenja) rekapitulira (ponavlja) filogenezu (zamišljeni evolucijski razvoj)“, koju je formulirao evolucionist Ernst Haeckel na kraju 19. stoljeća.

Cijela haeckelovska hipoteza utemeljena je na vjerovanju da su slojevi stijena nastajali milijunima godina i da fosili u sedimentnim stijenama govore o tijeku zamišljene evolucije. Znači, evolucionisti vjeruju da se ono što se navodno događalo u geološkoj povijesti sada navodno ponavlja u individualnoj povijesti kod jedinki neke vrste. Upravo su na katoličkoj kreacionističkoj konferenciji na Gustav Siewerth akademiji, kojoj je papa Benedikt XVI. osobno udijelio svoj službeni apostolski blagoslov, katolici prirodoznanstvenici kreacionisti iznijeli najsuvremenije činjenice geologije i sedimentologije koje snažno upućuju na pogrešnost evolucionističke vjere u milijune godina polaganih geoloških procesa, te su iznijeli rezultate najnovijih eksperimentalnih provjera metoda datiranja na koje se evolucionisti pozivaju, a koje su se zahvaljujući eksperimentima pokazale nevaljane i neupotrebljive za određivanje starosti stijena.

Dakle, prema ovoj Haeckelovoj ideji, embriji živih bića ponovo proživljavaju evolucijski proces koji su prošli njihovi navodni evolucijski preci. On je postavio ideju da za vrijeme svojeg razvoja u majčinoj utrobi ljudski embrij prvo ispoljava karakteristike ribe, a zatim karakteristike gmaza i, na kraju, čovjeka. U godinama koje su uslijedile nakon toga dokazano je da je ova ideja potpuno pogrešna. Čak je i čuveni evolucionist, jedan od osnivača neodarvinizma, George Gaylord Simpson, priznao: „Sada je čvrsto ustanovljeno da ontogeneza ne oslikava filogenezu.“ U članku objavljenom u časopisu American Scientist čitamo: „Zasigurno biogenetski zakon (Haeckelova ideja) je mrtav.“ Naime, Ernst Haeckel se pokazao kao šarlatan i varalica jer se dokazalo da je pravio krivotvorene crteže samo da bi potvrdio svoju ideju o rekapitulaciji. Krivotvorine je crtao tako da pokažu da riblji i ljudski embrij podsjećaju jedan na drugoga. Haeckelovi crteži potpuno izostavljaju najranije stupnjeve i počinju od sredine razvoja. Raniji stupnjevi su pak vrlo različiti. Kada je konačno razotkriven, jedina obrana koju je Haeckel ponudio bila je sramotna činjenica da su i drugi evolucionisti počinili slične prevare: „Nakon ove kompromitirajuće krivotvorine trebao bih biti obavezan smatrati samoga sebe osuđenim i uništenim kada ne bih imao utjehu da vidim usporedno sa mnom na optuženičkoj klupi stotine kolega krivaca, između kojih su mnogi najpovjerljiviji istraživači i najcjenjeniji biolozi. Velika većina dijagrama u najboljim udžbenicima biologije, studijama i časopisima, navukla bi isti stupanj optužbe za krivotvorinu zato što su svi oni netočni i, više ili manje, dotjerani, namješteni, prerađeni i konstruirani.“ Dakle, sam je Haeckel potvrdio da zna da je krivotvorenje i obmanjivanje u svrhu spašavanja hipoteze evolucije bila vrlo raširena praksa. Nažalost, kao što vidimo i prema našim udžbenicima biologije, niti danas situacija nije puno bolja.

Embriolog Michael Richardson, nakon što je s timom međunarodnih stručnjaka napravio usporedbu Haeckelovih crteža i novih fotografija stvarnih embrija, izjavio je za časopis Science u vezi Haeckelovih crteža: „Izgleda da se ispostavlja da je to jedna od najvećih prevara u biologiji.“

Jedan od vodećih evolucionističkih autoriteta, Stephen Jay Gould, rekao je da Haeckelove crteže karakteriziraju „netočnosti i izravna krivotvorenja“, a u vezi korištenja takvih haeckelovskih crteža i u novijim udžbenicima, iskreno je priznao: „Mislim da imamo pravo biti zaprepašteni i posramljeni stoljetnim nepromišljenim recikliranjem koje je dovelo do opstanka ovih crteža u velikom broju, ako ne i u većini, suvremenih udžbenika.“ Ono čega se srami čak i ovaj evolucionistički autoritet, u našim se udžbenicima besramno djeci podvaljuje kao da je to znanost, a zapravo je krivotvorina i najprimitivnija pseudoznanost.

Na poveznici pogledajte te čuvene krivotvorene crteže embrija iz 19. st.: http://creationwiki.org/File:Haeckel_drawings.jpg Zapanjujuće je i gotovo za ne povjerovati da je doslovno taj isti crtež, za koji se apsolutno svi stručnjaci slažu da je pseudoznanstvena krivotvorina i da je znanstveno netočan, dakle, protivno najsuvremenijoj znanosti, stavljen učenicima 4. razreda gimnazija u jedan od najkorištenijih udžbenika biologije kao da se radi o autentičnom, znanstveno točnom prikazu. U jednom od udžbenika biologije za 7. razred osnovnih škola, isti taj krivotvoreni crtež stavljen je u skraćenom obliku s krivotvorenim izgledom embrija vodozemca, ptice i čovjeka. Prema službenom udžbeničkom standardu Republike Hrvatske, udžbenici moraju iznositi samo 100%-tno znanstveno točne podatke. Ovakvo indoktrinacijsko, pseudoznanstveno obmanjivanje djece sa svrhom da ih se navede da povjeruju u ideju evolucije krajnje je sramotno za hrvatski školski sustav.

Pogledajte sliku koja u gornjem redu prikazuje Haeckelove krivotvorene crteže koje su djeci ubacili u udžbenike, a u donjem redu prikazuje stvarne snimke embrija u toj fazi:

Picture

Razlike između krivotvorina i stvarnih snimki embrija, koje svi mogu lako vidjeti, zapravo su ogromne i suprotne tvrdnjama evolucionista.

Na ovoj poveznici također možete vidjeti u gornjem redu Haeckelove krivotvorine koje su ubačene u udžbenike, a u srednjem redu primjer stvarnog izgled embrija pojedinih stvorenja: http://www.truthinscience.org.uk/images/library/embryos_fake_from_icons_of_evo.jpg

Propali pokušaj „povratka“ Haeckela

Prije par godina, Tomislav Domazet-Lošo i njegov kolega tvrdili su da su na molekularnoj razini, istražujući ekspresiju gena u ribi zebrici, svojim konceptom tzv. genomske filostratigrafije, praktički dokazali da je Haeckel ipak imao pravo i da se u embrionalnom razvoju zrcali cjelokupna navodna evolucijska povijest. Povezano s tim evolucionističkim vjerovanjem, tvrdili su da su u organizmima neki geni evolucijski stariji, a neki mlađi, a proglašavali su starijim genima one koji se prvi pojavljuju, a mlađima one koji se kasnije eksprimiraju.

Genetičar dr. Jeffrey Tomkins je, u svibnju 2012. godine, zaključio da je Domazet-Lošin evolucionistički koncept tzv. genomske filostratigrafije potpuno utemeljen na izmišljenoj paradigmi i hipotetskom dugom vremenu (tj. na vjeri da geološka povijest navodno traje već milijardama godina). Neutemeljenost i nelogičnost tog Domazet-Lošinog evolucionističkog vjerovanja, također je, u veljači 2011. godine, komentirao genetičar prof. dr. Milan Kojić, sljedećim riječima: „Proglašavanje nekih gena koji su vitalni za život, kao onih koji su najstariji, jest nešto što ne mogu opisati kao neku posebnu mudrost. To je ono bez čega sve drugo nema postojanje ili pitanje zašto se prvo eksprimiraju geni kućepazitelji. Jasno je da bez njih nema funkcioniranja stanice. Tek je u drugom planu pitanje što će ta stanica sintetizirati. Ljudi koji vjeruju u Stvaranje zasigurno mogu redosljed paljenja gena tijekom rasta i razvitka i vremensku korelaciju ekspresije između različitih vrsta pripisati zajedničkom Stvoritelju koji je koristio jedinstveni princip funkcioniranja živog. Čovjek vjernik bi to slikovito predočio kao kada npr. više autoindustrija ugrađuje isti motor (npr. motor VW se ugrađuje u vozila VW, Seata, Škode i Audia), ali su ostali dijelovi drukčiji. Sve su to npr. automobili srednje klase Golf, Leon, Fabia i Audi 3 i sličnih su karakteristika. Kada ih startamo i promatramo, vidimo da su neke funkcije iste i to su one koje su vezane za ‘srce’ automobila, njegov motor (i prije nego što možemo vidjeti bilo koju drugu osobinu bilo kojeg od automobila, osim izgleda, mora biti startan motor), dok su druge manje ili više različite i to su one koje su specifične za svakog od konstruktora i one se sukcesivno bez neke korelacije kod različitih automobila aktiviraju u različito vrijeme.” Dakle, tu se ne radi o dokazu evolucije iz zajedničkog pretka, već se radi o osnovnom konstrukcijskom principu koji je Stvoritelj primijenio kod stvaranja od početka međusobno odvojenih tipova organizama. Važno je razumjeti da je određena razina sličnosti u ranoj fazi razvoja između različitih tipova organizama savršeno smislena iz perspektive dizajna. Sljedeća ilustracija može nam djelomično pomoći:

Naime, kada nešto konstruiraš, počinješ s nečim što još nema oblik ili ima tek temeljnu formu, a tada sve više dodaješ specijalizirane detalje. Lončar počinje s grumenom gline. Bez obzira želi li napraviti široki vrč ili usku vazu, lončar glinu oblikuje u cilindrički oblik. U ovoj fazi i vrč i vaza izgledaju slično jer imaju isti osnovni plan. Daljnji rad rezultira vrčem ili vazom koje sve više i više izgledaju različito. Naravno, ovoj djelomičnoj usporedbi moglo bi se prigovoriti da se lončar može predomisliti na kraju faze temeljnog plana i od te gline napraviti vazu, iako je npr. u početku želio napraviti vrč. Ali, kada je u pitanju embrij nekog organizma, npr. ribe, on nikako ne može postati embrij čovjeka ili embrij nekog drugog tipa organizma (ili obratno) zato što embrij ribe ima u sebi od početka kodirano uputstvo samo za stvaranje ribe i ničega drugoga. Postojanje ovoga kodiranog uputstva, tj. informacije, jasno upućuje na postojanje Inteligentnog Dizajnera – Boga Stvoritelja.

Nismo imali ni škrge, ni repove, ni plivaće kožice

Danas je poznato da su navodne „škrge“, za koje se pretpostavljalo da se pojavljuju u ranim stadijima ljudskog embrija, zapravo inicijalna faza kanala srednjeg uha, paratireoidne žlijezde i timusa, te još nekoliko važnih struktura. Za embrijski dio koji je upoređen sa „vrećom žumanjka jajeta“ ispostavilo se da je struktura koja proizvodi krvne stanice za dijete. Čak je i izraziti evolucionist, embriolog Lewis Wolpert, priznao da te strukture u embrionalnom razvoju sisavaca samo prividno sliče strukturama od kojih će kod riba nastati škrge. Nema niti jednog znanstvenog dokaza za vjerovanje nekih evolucionista prema kojemu su te strukture izvorno imale neku drugu funkciju koju su navodno s vremenom izgubile. Mnogi biolozi smatraju da nema razloga da se te strukture uopće naziva „sličnim škrgama“ i da nema logičnog razloga da se te strukture koriste kao primjer dokaza evolucije. Jedino opravdanje za takve tvrdnje jest znanstveno potpuno neutemeljena vjera evolucionista da su ribe zapravo daleki evolucijski preci sisavaca (vidi ovdje).

Biolozi ističu da se danas sa sigurnošću zna da je svaka struktura kod embrija rezultat složenog, vremenski i prostorno točno definiranog događanja. Svaka je ta struktura potpuno funkcionalna i vremenski vrlo precizno aktivna, a svako odstupanje bi dovodilo do oštećenja organizma.

Također, evolucionisti su često djecu uvjeravali da je donji dio tijela ljudskog embrija rudiment životinjskog repa. No, već se u 19. st. dovodilo u pitanje ispravnost naziva „rep“ za zadnji dio ljudskog embrija, a suvremeni rezultati podupiru tu sumnju. Utvrđeno je da zadnji dio ljudskog embrija nije homolog s pravim repom. Dio za koji su evolucionisti tvrdili da je rep, u stvari je kralježnica koja podsjeća na rep zato što dobiva svoj oblik prije nego što ga dobivaju noge. Ovo su u znanstvenom svijetu općepoznate činjenice i one su prihvaćene čak i od strane mnogih evolucionista. Biolozi ističu da niti u jednoj od ontogenetskih faza, ni sa morfološkog, ni sa funkcionalnog stajališta, nema govora o postojanju nikakvog rudimenta repa.

Također, bioloizi ističu da su znanstveno pobijene i tvrdnje evolucionista prema kojima čovjek u jednom razdoblju fetalne faze navodno ima plivaće kožice (usp. Junker R., Scherer S., Evolution – Ein kritischer Lehrbuch, 2013., str. 222.-223). Šaka ljudskog embrija vrlo rano pokazuje sposobnost savijanja palca i zatvaranja šake, te hvatanja, i to prije nego što bi se to očekivalo u slučaju kada bi embrionalni razvoj bio nekakvo ponavljanje zamišljene evolucijske povijesti. Srasli prsti (sindaktilija) ili pak povećani broj prstiju (polidaktilija) patološki su poremećaji ovih, inače, vremenski i prostorno unaprijed programiranih procesa.

Za evolucionističku tvrdnju prema kojoj su embriji različitih tipova kralježnjaka međusobno najsličniji u njihovim najranijim fazama, biolog dr. Jonathan Wells, posebno stručan u embriologiji, kaže da je ta izjava potpuno pogrešna. Embriolog William Ballard je to potvrdio rekavši da samo po semantičkim trikovima i subjektivnoj selekciji dokaza i po iskrivljavanju dokaza netko može tvrditi da su najranije faze embrija kralježnjaka više slične negoli njihovi odrasli primjerci. Embriolog Richard Elinson napisao je da se rane razvojne strukture kod žaba, pilića i miševa radikalno razlikuju. Brazdanje oplođene jajne stanice, formiranje blastule, gastrulacija itd. kod vodozemaca, gmazova, ptica i sisavaca pokazuju jasne međusobne razlike. Također, pokazalo se da tijekom ontogeneze svi organi, tkiva i stanice imaju svoju funkciju, nema niti organa bez funkcije, niti navodnih atavizama, a svi prenatalni sustavi funkcioniraju prema potrebama u svakoj fazi razvoja. Sve što je znanost do sada zabilježila u ontogenezi, nije uvjetovano evolutivnom rekapitulacijom, već funkcionalnim potrebama organizama. Znanstvenici koji su ovo detaljno analizirali ističu da slično nastajanje nekih struktura kod embrija različitih tipova kralježnjaka nije potvrda za hipotezu evolucije već je to jednostavno osnovni konstrukcijski princip koji je Stvoritelj primijenio prilikom stvaranja svih tih, oduvijek međusobno odvojenih, tipova kralježnjaka.

Biolozi zaključuju da upravo primjer ljudske ontogeneze pokazuje da je svaki embrionalni začetak i razvoj svakog organa i njegove anatomije i fiziologije znanstveno razumljiv bez ideje evolucije. Također, oni podsjećaju da se ontogeneza ne može poistovjetiti sa zamišljenim evolucijskim napretkom od općeg ka specijalnom, do zamišljene filogeneze. Naime, čak i dok je jednostanični zametak, čovjek ima 46 visokoorganiziranih i potpuno ljudskih kromosoma. I u stadiju faringule, u kojemu bi trebala biti najveća embrionalna sličnost između kralježnjaka (na početku embrionalnog razdoblja), postoje jasna i tipična obilježja pojedinih klasa, redova i vrsta organizama, tj. čak i tada postoje jasne razlike između vrsta.

Na poveznici pogledajte, kao primjer, jasnu razliku između blastociste čovjeka (gore) i blastociste rezus majmuna (dolje), u stadiju implantacije: http://www.evolutionslehrbuch.info/bilder/11/ekl-11-08-g.jpg.

Na poveznici pogledajte sljedeći primjer: http://www.evolutionslehrbuch.info/bilder/11/ekl-11-09-g.jpg Radi se o stadijima ontogenetskog ranog razvoja do razine oblikovanja osnovne građe tijela (stadij zvan faringula – najdonji red slika) vodozemca žabe (čitatelju slijeva), pileta (u sredini) i čovjeka (čitatelju zdesna). Očite su jasne različitosti kada se radi o izgledu i tijeku razvoja kod pojedinih kategorija kralježnjaka. I u stadiju faringule (najdonji red slika), u kojemu bi trebala biti najveća sličnost između različitih tipova kralježnjaka, pokazuje se da postoje jasna tipična obilježja svake pojedine klasa, redova i vrsta.

Istraživanja pokazuju da se čovjek u svakoj fazi svoje ontogeneze jasno razlikuje od ostalih sisavaca, pa i od primata. Najsuvremenija znanost potvrđuje da je čovjek bez sumnje čovjek od samoga začeća s očitom individualnošću u svakoj fazi. Čovjek ne postaje čovjek tijekom razvoja, već je postao čovjekom od trenutka začeća. Dakle, ne razvija se u čovjeka, već kao čovjek započinje razvoj. Čovjek nije proizišao iz ontogeneze, nego time što je čovjek od začeća, čovjek je preduvjet svoje ontogeneze.

Objektivni biolozi i embriolozi zaključuju da sadašnja istraživanja na području embriologije pokazuju da evolucionistička tumačenja nisu dokazana i da se sve može razumjeti bez pozivanja na evolucionističke pretpostavke, te dodaju da je pokazano da evolucionističko tumačenje može znanost odvesti na pogrešan put. Ovi biolozi i embriolozi podsjećaju da znanstvena činjenica da je čovjek već od samog trenutka začeća čovjek, znači da je svako uništavanje oplođene jajne stanice ili embrija – ubojstvo čovjeka (usp. Junker R., Scherer S., Evolution – Ein kritisches Lehrbuch, 2013., str. 225.-226.).

„Jahve, proničeš me svega i poznaješ…ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao, kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti“ (Ps 139, 1.13-15).

NAPOMENA: U ovome članku korištene su i poveznice na slike iz sjajne njemačke kreacionističke prirodoznanstvene knjige Evolution – Ein kritisches Lehrbuch koju je osobno kardinal Ratzinger (papa Benedikt XVI.) više puta citirao pišući o nepostojanju empirijskih dokaza za makroevoluciju. Knjigu Evolution – Ein kritisches Lehrbuch pisalo je čak 18 doktora znanosti (biologa, biokemičara, geologa i paleoantropologa), među kojima je i mikrobiolog/molekularni biolog, dr. Roland Süßmuth, profesor i član senata katoličke Gustav Siewerth akademije.

Pogledajte sljedeći video povezan s temom:

https://www.youtube.com/watch?v=p2OVcWiYyH8&t=639s

Vezani članci