nacija.hr

“Darwinove” zebe pobijaju darwinovsku ideju makroevolucije

U vrijeme kada se u znanstveno jakim zemljama u učionicama državnih škola sve slobodnije kritizira ikone evolucionističke vjere, kod nas se provodi najprimitivnija pseudoznanstvena darvinistička indoktrinacija. Ipak, informiranje o padu udžbeničkih ikona darvinizma više se ne može zaustaviti.

Tekst: Ivan Rusarin

U udžbeniku biologije neizostavna je jedna od tipičnih ikona evolucionističke vjere, a to su ptice zebe s otočja Galapagos. Darwin je primijetio na otočju Galapagos par različitih vrsta zeba kojih nema na kopnu Južne Amerike od koje je Galapagos udaljen 1100 km (tj. od obale Ekvadora). U Južnoj Americi otkrivena je jedna vrsta zeba koje nema na Galapagosu.

VarijacijeistogtipaNISUevolucija

Vjerojatno je da su te zebe iz Južne Amerike prešle na otočje Galapagos, te su zebe na Galapagosu potomci te skupine zeba iz Južne Amerike. Slika sa 13 varijacija zeba sa Galapagosa sa različitim kljunovima često je prisutna u udžbenicima i evolucionisti tvrde da je to primjer evolucije. Te zebe se razlikuju po kljunovima, veličini i perju. Svaka je prilagođena svome staništu, no barem polovica varijacija se međusobno sparuju i vidi se po karakteristikama da su blisko povezane. Na primjer, pokazuju isto ponašanje i istu pjevnu šablonu – sve su očito zebe. Ne razlikuju se ni po kromosomima. 13 varijacija se održava razdvojenim prvenstveno zbog ponašanja u izboru partnera. Dokazi pokazuju da biraju partnera po morfologiji kljuna i šabloni pjesme.

Važno je imati na umu da tjelesni izgled nije pouzdan kriterij za određivanje vrste. Golubovi međusobno još više variraju nego zebe, ali ih svi smatraju istim tipom organizma. S psima je ista stvar. Očito je da se isto tiče i zeba sa Galapagosa. To su samo varijacije unutar istog tipa organizma. Pretvaranje jednog tipa u drugi (makroevoluciju) nitko nikada nije promatrao.

Najnovija istraživanja zeba, objavljena u travnju 2014. godine u časopisu Nature, opisuju kako su na otoku Floreana u prošlosti dokumentirane skupine velikih, srednjih i malih zeba. Velike su nestale s otoka u zadnjih dvadeset godina, a dvije preostale skupine međusobno se križaju „specijacijom u obrnutom smjeru“. Dugotrajno promatranje je pokazalo kako hibridizacijom dolazi do despecijacije zeba (specijacije u obrnutom smjeru) razmjenom genetskog materijala. Izgleda da ptice koje su trebala nastaviti razdvajanje na nove podvrste prkose vjerovanju evolucionista i stapaju se natrag u jednu vrstu. Kako autori navode „nova ispitivanja pokazuju kako kod dvije vrste zeba dolazi do hibridizacije, dok je treća vrsta u potpunosti nestala križanjem“, uz objašnjenje kako je „jedna od populacija zeba nestala križanjem s drugom populacijom.“ Kako biolog Peter R. Grant koji je proveo istraživanje objašnjava: „Na malom i nenaseljenom otoku dvije vrste zeba konvergiraju morfološki i genetski kroz više od 30 godina, kao rezultat trajne (iako rijetke) introgresijske hibridizacije praćenjem promjene izvora prehrane. Ako se introgresija (razmjena gena) nastavi jednakom brzinom, dvije će se preostale podvrste stopiti u jednu kroz sljedećih četrdesetak godina.” Ako se dvije vrste mogu križati, onda znači da među njima nije niti postojala reproduktivna barijera i da su od početka ostale i isti tip, a i ista vrsta, prema samoj definiciji „vrste“.

Biolozi koji su otvoreno progovorili o stvarnim činjenicama istaknuli su da u vezi sa zebama sa Galapagosa zapravo vidimo samo ciklične varijacije unutar jedne vrste i da se prosječna veličina kljuna za par godina vraća u normalu čim prestane sušno razdoblje i dođu kišna razdoblja. Naime, kada je bila suša, zebe koje su preživjele sušu imale su malo veća tijela i malo veće kljunove što je, kako neki smatraju, povezano s time da su u oskudici prvo pojedene mekanije sjemenke, a kasnije su izdržale samo jedinke s jačim tijelom i kljunom koje su mogle razbiti i pojesti veliko i tvrdo sjemenje. Ali, također je primijećeno da u godinama s obiljem kiše, prednost imaju ptice s kraćim kljunovima, pretpostavlja se zato što tada dominiraju mekane sjemenke. Dakle, postoje oscilacije u veličini kljunova zeba, ovisno je li godina sušnija ili kišnija, jedne godine veći, druge godine manji kljunovi. Čim dođe kišna godina, koja omogućuje obilje hrane, veličina kljunova zeba vraća se u normalu. Biolozi koji su se detaljno bavili ovom tematikom zaključili su da takva „naprijed, nazad“ oscilirajuća selekcija ne može ni na koji način dovesti do dugoročnih promjena kakve evolucionisti u svojoj vjeri priželjkuju.

ZebaGrafikon

Nedostatak znanja i kriva predodžba o varijabilnosti dovodili su evolucioniste do zaista čudnog zaključka koji bi glasio „ako se zebin kljun može promijeniti za nekoliko milimetra, onda i produljenje prstiju može dovesti do nastanka krila šišmiša“. Međutim, detaljno proučavanje oblika kljuna zeba daje u potpunosti drukčije objašnjenje. Dva su biologa proučavanjem preko 200 različitih vrsta pjevica pronašli 33 različita uobičajena oblika kljuna, te došli do zaključka kako „ptice koriste isti razvojni mehanizam, koji predstavlja snažno ograničenje novim varijacijama oblika kljuna.“.

Izgleda kako varijacija oblika kljuna prati matematičke funkcije, a ne slučajne promjene pod utjecajem selekcije, kakva je do sada bila predodžba. Istraživanje „pokazuje da su varijacije oblika kljuna sve samo ne slučajne – ptice koriste iste specifične geometrijske transformacije za izradu morfoloških raznolikosti. Sa samo dvije matematičke transformacije možemo objasniti sve raznolikosti vrsta“, kažu autori. Kako se embrij ptice razvija počinje se stvarati kljun u obliku stošca od kojeg posmakom i skaliranjem dobivamo sve raznovrsne varijacije oblika.  Autori navode kako su „ većina ptica pjevica u prirodi, iako nevjerojatno raznolika i različita, sjedinjena ovim pravilima kada promatramo varijacije dvjema transformacijama koje objašnjavaju njihovo porijeklo.“ Autori također priznaju kako to stvara paradoks u cijelom procesu vezanom za kljun zbog fleksibilnosti, ali i snažnog ograničenja novim oblicima. Kljun je programiran da transformacijama stvara razne varijacije, ali i da uvijek ostane funkcionalan kljun. Oblik varira pod utjecajem ishrane, krupniji kljun pogodan je za otvaranje koštica dok je dugački tanki pogodan za ispijanje nektara.

Postavlja se pitanje: ako se ptice mogu brzo adaptirati novonastalom okolišu gdje se onda nalazi glavni mehanizam adaptacije? Je li u pitanju mutacija i selekcija kako bi evolucionisti svojim hipotezom moderne sinteze evolucije predložili ili se radi o drukčijem tipu prilagodbe? Provedena istraživanja na pticama dala su objašnjenje kako se često radi o epigenetskim varijacijama koje dovode do morfološke varijacije. Isto vrijedi i za “Darwinove” zebe, ispitivanja na pet različitih vrsta zeba pokazala su kako su zebe genetski ostale iste dok su se epigenetski markeri na lokacijama genoma vezanim uz morfološke razlike (oblik kljuna, uzorci boja, imunološki sustav) promijenili. Ulogu epigenetskih markera (koji se nalaze na DNK lancu ili na histonima, proteinima oko kojih se DNK lanac namata) mogli bi objasniti poput preklopki koje dopuštaju/onemogućuju pristup DNK lancu ili poput potenciometra koji steže/otpušta namatanje DNK lanca i čini ga pristupačnijim polimerazi. Varijacije broja kopija ponavljajućih sekvenci (CNV) unutar DNK razlikuju se od pojedinca do pojedinca. Na temelju tih varijacija kod ljudi se provodi ispitivanje očinstva i naveliko se koriste u forenzici. Istu su metodu proveli i na pticama, ali različite vrste zeba nisu pokazale veće razlike broja kopija CNV unutar DNK, dok su istovremeno pokazale izražene razlike metilacijskih uzoraka pojedinih regija genoma (epigenetički markeri).

Dakle, zebe su ostale unutar osnovnog zadanog osmišljenog tipa, tj. ostale su potpuno isti tip stvorenja, dok su se ugrađenim mehanizmima samo prilagodile okolišuI to je sve. Ništa više od toga.

Čak su i neki biolozi koji su izraziti evolucionisti, npr. Gutmann i Weingarten, otvoreno napisali da slučaj sa zebama nije izraz evolucije, da se radi samo o varijetetima, te da je osnovna anatomija kljunova ostala relativno ista i da je očito da darvinizam ovo nije uspio objasniti u svoju korist (usp. Gutmann,Weingarten, str.192.,1994.).

Cijela stvar s kljunovima zeba je stvar inteligentno dizajniranog mehanizma prilagodbe koji je oduvijek dio genetičkog potencijala tog tipa organizma bez ikakvog dodavanja nove genetičke informacije. Biolozi podsjećaju da se djelovanje prirodne selekcije i prilagodbe mogu vrlo brzo očitovati. Molekularni genetičar, dr. Georgia Purdom, podsjeća na primjeru vrste zeba koja se nije dobro prilagodila oskudici i kojoj se tada nije promijenila veličina kljuna (vjerojatno zbog već ranije izgubljene genetske informacije za promjenu veličine kljuna) da prirodna selekcija dovodi do smanjenja genetske informacije, te da se samo one vrste zeba s prisutnim većim varijetetom mogu prilagoditi svojem okolišu. Dr. Purdom ističe da niti prilagodbe niti prirodna selekcija ne dovode do evolucije. Niti prirodna selekcija, niti prilagodbe, niti drugi zabilježeni mehanizmi nisu dali niti jednu stvarnu znanstvenu potvrdu za vjerovanje evolucionista prema kojemu bi ptice (npr. zebe) evolucijom nastajale iz dinosaura ili npr. ljudi nastajali iz životinjskih predaka.

Molekularni i stanični biolog koji se posebno bavi ovom temom, dr. Jonathan Wells, kaže da slučaj sa zebama nije evolucija na djelu, već oscilacije unutar vrste bez evolucijske promjene i da je cijela priča oko zeba namjerno preuveličana da bi se prikazala kao dokaz za hipotezu darvinovske evolucije, a u isto vrijeme se prešućuju otkrivene kritične činjenice u vezi zeba koje su nezgodne za evolucioniste i time evolucionistički establišment svjesno obmanjuje javnost.

Kada su 2009. godine neki evolucionisti tvrdili da su uočili nastanak nove vrste zeba na Galapagosu, pokazalo se da ta nova vrsta nema novu genetsku informaciju već samo mješavinu genetičke informacije raznih vrsta zeba. Biolozi koji su se detaljno bavili ovom temom podsjećaju da ovakav proces ne može malo, pomalo početi mijenjati jedan tip organizma u drugi tip organizma. Formiranje vrsta (specijacija) unutar granica nekog tipa organizma može biti iznenađujuće brzo. Formiranje vrsta unutar čvrstih i očito nepremostivih granica određenog tipa organizma nikada ni na koji način nije potvrdilo opravdanost vjere u mogućnost darvinovske makroevolucije, a potpuno je u skladu s očekivanjima biologa koji zastupaju kreacionistički model.

Hipoteza evolucije je beskorisna za znanost

Biolog dr. Jerry Bergman, član mnogih uglednih znanstvenih organizacija, uključujući New Yoršku akademiju znanosti i Američku asocijaciju za unaprijeđenje znanosti (AAAS), u veljači 2012. godine, osvrnuo se na izjavu poznatog evolucionista Theodosiusa Dobzhanskog na koju se evolucionisti vole pozivati, a koja glasi: „Ništa u biologiji nema smisla osim u svjetlu evolucije“. Dr. Bergman tvrdi da je ta izjava dokazivo netočna i zatim je dodao: „Osoba može biti prvoklasni biolog bez da je darvinist. U stvari, osoba koja odbacije tvrdnju Dobzhanskog može biti bolji biolog od onoga koji je nekritički prihvaća. Naročita odlika i najveća vrlina prirodne znanosti, kako nam je rečeno, jest njezino oslanjanje na dokaze. Netko tko započinje s unaprijed stvorenom idejom i izvrće dokaze da bi se uklapali u nju, čini upravo suprotno znanosti. Ipak, ovo je ono na što maksima Dobzhanskog ohrabruje ljude.“

S obzirom da evolucionisti pokušavaju javnost uvjeriti da bez prihvaćanja ideje evolucije suvremena znanost ne može niti napredovati niti postojati, treba podsjetiti da je opće poznata stvar da su neki hrabriji biolozi otvoreno izjavili da je ideja darvinovske evolucije potpuno nepotrebna za razvoj znanosti.

Na pitanje zašto je hipoteza darvinovske evolucije beskorisna, pa čak i štetna za znanost i napredak znanosti, te zašto je kreacionistički koncept poticajan za znanstveno istraživanje, naš suradnik, genetičar dr. Jeffrey Tomkins, nam je odgovorio: „Darvinovska paradigma gleda na genom kao na proizvod slučajnih, nasumičnih procesa. Godinama su znanstvenici smatrali mnoge dijelove genoma beskorisnom prtljagom nošenom tijekom evolucijskog vremena. Tako je skovan izraz „junk DNK“ (junk = beskorisno, smeće). Sada znamo da ti takozvani beskorisni sadržaji genoma jesu funkcionalni i kritični za život. Mnoge su mutacije u tim područjima DNK štetne i smrtonosne za organizam. Ključni je problem što evolucionist nema koncept inteligentnog dizajna i inženjerstva u svojem mentalnom sklopu. To nije dio njegove paradigme. Zamislite napredak koji bi bio učinjen kada bi znanstvenici gledali u DNK s mentalnim sklopom utemeljenim u Stvaranju. Oni bi pokušavali shvatiti namijenjenu svrhu DNK sekvence umjesto da misle o tome kako se ona mogla slučajno pojaviti i nekako biti dovoljno sretna da bude selekcijom odabrana. Kada ja proučavam genom koristeći alate bioinformatike i genomike, ja tragam za svrhom, korisnošću i dizajnom. To nije samo zbog moje vjere u Boga i Bibliju, već zato što je također dokazano da je to dobar i produktivan oblik znanosti. U stvari, mnogi molekularni biolozi evolucionisti sada koriste pristup traženja dizajna i svrhe, a tada, na kraju, podijeljenog srca daju naklon evolucionističkoj paradigmi. Otkriće nevjerojatno složenog splicing koda za funkciju gena preko cijeloga genoma jest dobar primjer ovoga.“

Molekularni genetičar, dr. Georgia Purdom, također ističe da je kreacionistički koncept poticajan za znanstvenika jer ono što evolucionisti smatraju evolucijskim ostatkom u organizmu i ne žele se previše s time baviti, kreacionisti, zato što vjeruju u Boga Stvoritelja koji je sve stvorio sa svrhom, žele to dodatno proučavati i shvatiti što to Bog čini.

Koliko je hipoteza evolucije nepotrebna za razvoj znanosti, potvrđuje i vijest o tome da Južna Koreja nakon argumenata znanstvenika kreacionista službeno uklanja iz školskih udžbenika kao neznanstvene neke od ikona evolucije kao što su hipoteze o archaeopteryxu kao navodnoj „praptici“, prijelaznom obliku između dinosaura i ptica, te hipotezu o evoluciji konja. U planu je pokretanje izbacivanja hipoteza o evoluciji čovjeka, te o darvinovim zebama. U SAD, savezna država Tennessee nedavno je stavila na snagu zakon koji štiti akademsku slobodu učitelja da u državnim školama otvoreno poučavaju o znanstvenim slabostima ideja poput kemijske i biološke evolucije, globalnog zatopljenja itd. Učitelji i učenici moći će slobodno kritički analizirati do sada isključivo promovirane zaključke i bit će ohrabrivani da to čine. Profesorima nitko neće moći uručiti otkaz zbog njihovog kritičkog analiziranja tih hipoteza u učionicama. Vrlo sličan zakon savezna država Louisiana proglasila je 2008. godine, a senatori su nedavno odbili prijedlog uklanjanja toga zakona, te tako zakon o akademskoj slobodi i dalje ostaje na snazi. U siječnju 2011. godine objavljeni su rezultati istraživanja prema kojima je čak 72 % profesora biologije u SAD izjavilo da ne uvjeravaju učenike u hipotezu darvinovske evolucije. Ovo su dobri primjeri kako znanstveno i tehnološki razvijene zemlje ne trebaju ideju evolucije za razvoj znanosti.

NAPOMENA: U ovome članku korištena je i slika iz sjajne njemačke kreacionističke prirodoznanstvene knjige Evolution – Ein kritisches Lehrbuch koju je osobno kardinal Ratzinger (papa Benedikt XVI.) više puta citirao pišući o nepostojanju empirijskih dokaza za makroevoluciju. Knjigu Evolution – Ein kritisches Lehrbuch pisalo je čak 18 doktora znanosti (biologa, biokemičara, geologa i paleoantropologa), među kojima je i mikrobiolog/molekularni biolog, dr. Roland Süßmuth, profesor i član senata katoličke Gustav Siewerth akademije.

Vezani članci