nacija.hr

Genetika i entropija: Evolucija je znanstveno propala paradigma

Entropija je, jednostavno rečeno, opća tendencija prema rasipanju, gubitku energije, degeneraciji, raspadanju i smrti. Tako, ako kupimo potpuno novi predmet, mi znamo da će on s vremenom propadati, a neće se usavršavati. Svakodnevno, u svakom aspektu našega života, mi se borimo protiv te moćne sile zvane entropija. Zato nije iznenađujuće da se entropija odnosi i na biološke/genetičke sustave. Genetičari u novije vrijeme otkrivaju da će utjecaj štetnih mutacija koje se nakupljaju imati vrlo značajne posljedice nakon nekoliko desetaka generacija, te da će za samo 2-3 stoljeća ljudi biti značajno onesposobljeni na morfološkoj, fiziološkoj i neurobiološkoj razini. Genetika jasno upućuje na zaključak da je evolucija nemoguća.

Tekst: Ivan Rusarin

Entropija je, jednostavno rečeno, opća tendencija prema rasipanju, gubitku energije, degeneraciji, raspadanju i smrti. Tako, ako kupimo potpuno novi predmet, mi znamo da će on s vremenom propadati, a neće se usavršavati. Svakodnevno, u svakom aspektu našega života, mi se borimo protiv te moćne sile zvane entropija. Zato nije iznenađujuće da se entropija odnosi i na biološke/genetičke sustave. Taj proces primijećen je kod svih, pa čak i kod virusa. Naime, stopa nagomilavanja mutacija kod ljudi je iznimno visoka. Mi imamo zaista čudesno dizajnirane mehanizme popravka DNK za ispravljanje većine mutacija, ali ipak, mutacije se probijaju kroz sustav za popravke, te se i dalje nagomilavaju u našem tijelu. Stopa mutacija u čovjeku je otprilike do 3 mutacije (3 „pravopisne“ greške) na svaku diobu stanice u našem tijelu. Prosječna stanica u tijelu 15-godišnjaka ima u prosjeku i do 6000 mutacija. Stanice kože 60-godišnjaka imaju i do 40 000 mutacija. Tako ova genetička entropija, to kvarenje naše genetike, stvara problem ne samo za pojedince, već za populacije i za cijelo čovječanstvo.

  Prije nekoliko desetljeća vrlo slavni genetičar je rekao: „Da je stopa mutacija visoka 1 mutaciju po osobi, po generaciji, ljudsko izumiranje bilo bi sigurno i ljudska degeneracija bila bi sigurna.“ Drugi autoritet, genetičar dr. Kondrashov, suočen sa stopom propadanja, šokiran je pitao: „Zašto nismo izumrli već 100 puta?“. Prestižni časopis Nature, u kolovozu 2009., objavio je da je izmjerena stopa mutacija kod ljudi od 100 do 200 mutacija po osobi, po generaciji. To znači da svatko od nas ima barem 100 mutacija više nego što su imali naši roditelji, a kao roditelji to smo prenijeli našoj djeci, a svako od djece imat će još drugih 100 mutacija. U svakoj generaciji 100 drugih mutacija dodano je genomu. A to je najniža procjena, a stvarna stopa mutacija vjerojatno je bitno viša od toga (do 300 mutacija prema dr. Kondrashovu). Tako, do sada mi imamo desetke tisuća štetnih mutacija, svaki od nas. Statistika pokazuje da 2–3% novorođene djece imaju vidljiva oštećenja od rođenja što je tragično visoka stopa. Tih 2–3% predstavljaju samo vrh „sante leda“ jer je većina mutacija prefina da bi pokazale izraziti učinak. To je kao hrđa na autu – mi ne vidimo svaki atom dok hrđa. Mi vidimo samo nakupljajući učinak mnogih oksidirajućih atoma hrđe koji uzrokuju vidljivu hrđu. Tako, u uvjetima ovoga genetičkog tereta koji je ljudska populacija nakupila, do sada je klasificirano tisuće ljudskih mendelijanskih genetskih bolesti. Problem ljudske genetičke degeneracije je ogroman. Ako danas pitate genetičara koji se bavi ljudskom genetikom degenerira li genetički ljudska populacija, oni će, u osnovi, u sveopćem smislu reći – da.

  Evolucionisti su zamišljali da ako se poveća prirodna selekcija, možda bi se nekako mogla zaustaviti genetička entropija. Ali, to nije bilo točno. Pokazalo se da prirodna selekcija ne može zaustaviti problem mutacija. Tako je vrlo poznati genetičar, dr. Crow, nedavno rekao: „Mi smo genetički slabiji od naših predaka.“ Danas je svima savršeno jasno da nas mutacije i selekcija (kao ni bilo koji drugi mehanizam) ne usavršavaju. Već je intuitivno očito da se evolucijski napredak ne bi smio događati. Svjetski poznati genetičar s 30-ak patentiranih izuma na području genetike, profesor genetike na prestižnom sveučilištu Cornell, prof. dr. John Sanford, kao bivši evolucionist, kaže da je evolucionistički koncept samo-organizacije bizaran i potpuno nerazuman. Selekcija (odabir) ne može spasiti ideju evolucije jer selekcija djeluje u jako, jako ograničenom kontekstu. Može se odabrati jako loš gen, ali ne može se odabrati tipičan štetni gen zato što je tipični štetni gen prefin, presićušan u svojem učinku. To je kao atomi hrđe na autu: ne vidimo ih, pa ih ne možemo odabrati. Zapravo, zapanjujuće, kaže dr. Sanford, ako čitate pažljivo stručnu literaturu populacijske genetike tijekom zadnjih nekoliko desetljeća, pronaći ćete puno svjetskih najboljih populacijskih genetičara koji kažu da postoji temeljni problem s njihovom evolucionističkom teorijom. Ona zapravo ne funkcionira. Ali to nije bilo priopćeno ostatku znanstvene zajednice. To je nešto kao profesionalna tajna. I svakako nije bila priopćena javnosti. Dr. Sanford podsjeća da većina biologa uopće ne razumije ono što govori uski krug evolucionističkih autoriteta na području populacijske genetike već njihove hipoteze prihvaćaju samo na osnovi vjere u mišljenje tih autoriteta bez ikakve provjere tih ideja.

U osnovi, fatalne logičke greške neo-darvinističke hipoteze su sljedeće:

1. Ako imate vrlo visoku stopu mutacija s većinom mutacija koje su štetne, ne postoji trik selekcije koji se može nositi s mutacijama dok mutacije preplavljuju populaciju. Možete samo selektivno odstraniti samo određeni komadić iz populacije. To je slično kao da stojite u brodu i ulazi voda, vi izbacujete vodu, ali voda brže ulazi nego što vi možete izbacivati. Prirodna selekcija se rješava nekih od najgorih mutacija, ali se ne može nositi s ovako visokom stopom mutacija. Može se riješiti svega par postotaka od svih štetnih mutacija.

2. Većina štetnih mutacija ne može biti odstranjena selekcijom. Čak i da je stopa mutacija niska, većina štetnih mutacija je prefina, previše gotovo nevidljiva da bi proizvele reproduktivni uspjeh, a jednako tako, dobre mutacije su prefine za selekciju. Ispostavilo se da selekcija ne može razvrstati one rijetke povoljne mutacije od čestih štetnih mutacija što je nužno za prirodnu selekciju da bi funkcionirala.

  A ove fatalne pogreške populacijski genetičari neće pobijati, niti jednu od njih. Dr. Sanford, kao bivši evolucionist, svjedoči da evolucionisti svoju ideju nastavljaju naučavati isključivo kao dogmu na osnovi vjere, a ne na osnovi znanosti. Povoljne mutacije nisu niti izbliza dovoljno povoljne da bi se suprotstavile štetnim mutacijama. Analize pokazuju da početno dobro genetičko stanje populacije nakupljanjem mutacija neprekidno propada, a kroz dulje vrijeme (tj. više vremena), populacija će biti u sve lošijem stanju i zasigurno izumrijeti. Dr. Sanford opisuje kako niti jedan model kojim su evolucionisti pokušali riješiti ovaj problem nije bio utemeljen na znanstveno realističnim pretpostavkama. Sanford ističe da evolucionistički model pada na ispitu kada ga se precizno analizira. Također, zbog stope degeneriranja, pokazao se nerealnim i model koji su predložili oni koji ne vjeruju u evoluciju, ali ipak vjeruju da je čovječanstvo staro desecima tisuća godina i da je postojalo puno više generacija ljudi od onih o kojima svjedoči od Stvoritelja objavljena biblijska kronologija. Da je model starog čovječanstva realan, pokazalo se, čovječanstvo bi već dugo bilo izumrlo.

  Dr. Sanford, također, podsjeća da postoje snažni genetički dokazi da svi ljudi potječu od jednoga para ljudi, Adama i Eve. Tako, kada je provedena analiza modela utemeljenog na biblijskoj kronologiji od prvoga para Adama i Eve (prije 6000–7000 godina), globalnog Potopa, Noe i njegove obitelji, a zatim do današnjeg doba, biblijski model pokazao se najrealnijim u najznanstvenijem smislu. Nikakvi navodni deseci tisuća godina, a kamoli stotine tisuća godina navodne starosti čovječanstva ne dolaze u obzir. Prema samim genetičkim činjenicama, biblijska kronologija pokazuje se jedinim održivim vremenskim okvirom. Stvarnost genetičke entropije je upravo suprotnost hipotezi darvinovske evolucije koju znanost danas snažno pobija.

  Dr. Sanford otkriva da u znanstvenicima postoji ogromna količina straha. Sanfordu su neki doslovno rekli: „Molim te, nemoj me uvjeriti jer mislim da to možeš, a to bi mi moglo uzrokovati mnogo nevolja.“ Zato mnogi prilagođavaju svoje radove evolucionističkoj dogmi da bi lakše opstali u znanstvenim krugovima. To svjedoči kako se često zastrašuje znanstvenike u znanstvenim krugovima, a također svjedoči, kaže Sanford, o duhovnom ratu u kojemu je strah glavno oružje protiv istine. Pozicija kreacionizma je, ističe dr. Sanford, znanstveno silno ojačala i puno je jača nego što su toga čak i mnogi kreacionisti uopće svjesni i zato je svako povlačenje i strah pred zastupnicima evolucije potpuno nerazumno ponašanje.

  Dr. Sanford podsjeća da vodeći evolucionistički populacijski genetičari, npr. dr. Crow, dr. Kondrashov i dr. Lynch, priznaju da ljudi degeneriraju. U siječnju 2010. godine, u prestižnom časopisu PNAS, dr. Lynch je objavio da će utjecaj štetnih mutacija koje se nakupljaju imati vrlo značajne posljedice nakon nekoliko desetaka generacija, te da će za samo 2-3 stoljeća ljudi biti značajno onesposobljeni na morfološkoj, fiziološkoj i neurobiološkoj razini.

  Knjigu dr. Johna Sanforda “Genetička entropija i misterij genoma” (Genetic Entropy and the Mystery of the Genome) i njegove zaključke, prirodoznanstvenici katolici kreacionisti više su puta navodili tijekom katoličke kreacionističke konferencije na Gustav Siewerth akademiji, kojoj je papa Benedikt XVI. dao svoj službeni apostolski blagoslov (ovdje). Prof. dr. Sanford bio je osobno sudionik dvije katoličke kreacionističke prirodoznanstvene konferencije (vidi: konferencija katoličkog Međunarodnog instituta za kulturu i konferencija u Londonskoj katoličkoj katedrali).

sanford katolička kreacionistička konfrenecija u londonskoj katedrali 2013.

Katolička kreacionistička konferencija u londonskoj katoličkoj katedrali, 2013. godine, na kojoj je predavač bio i svjetski poznati genetičar, prof. dr. John Sanford.

U siječnju 2013. godine, genetičar dr. Jeffrey Tomkins, objavio je da najnovija otkrića objavljena u prestižnim časopisima Science i Nature pokazuju da se razlike koje vidimo u ljudskom genomu počele brzo događati prije ne više od 5000 godina. To se datiranje dobro poklapa s vremenom nakon globalnog Noinog Potopa. Također, otkriveno je da je značajna razina varijacija zapravo povezana s degradacijom ljudskog genoma, a ne s evolucijskim napretkom. Dr. Tomkins ističe da se ovo slaže s rezultatima istraživanja dr. Sanforda o propadanju po genetičkoj entropiji.

  Također, u veljači 2013. godine, dr. Tomkins je izvijestio o najnovijim otkrićima koja su pokazala da je na razini genoma razlika između genoma čimpanze i čovjeka čak nešto veća od 30 % što, kaže dr. Tomkins, pobija i evolucionističku vremensku ljestvicu (navodne milijune godina starosti) i evolucionističku dogmatsku pretpostavku prema kojoj ljudi i čimpanze imaju zajedničko životinjsko porijeklo. Naravno, objava dr. Tomkinsa o ovim novootkrivenim ogromnim razlikama između genoma ljudi i čimpanzi silno je uznemirila neke evolucioniste, te su oni pokušali osporiti Tomkinsova otkrića nudeći neka svoja “objašnjenja”. Analizirajući ta evolucionistička “objašnjenja”, dr. Tomkins je razotkrio nevaljanost u radu tih evolucionista, što im je otvoreno i napisao. Niti jedan od evolucionista nije uspio osporiti zaključak dr. Tomkinsa. Jedan od tih evolucionista naivno je izložio svoje vjerovanje prema kojemu velike regije između genoma ljudi i čimpanzi koje međusobno ne odgovaraju, navodno nisu važne. Ovakva amaterska tvrdnja pokazala se samo kao očajnički pokušaj da se odbaci najnoviji prirodoznanstveni dokaz koji pobija vjerovanje da se ljudi nastajali evolucijom iz životinjskih predaka. Na taj amaterski evolucionistički “argument”, dr. Tomkins, s pozicije profesionalca, veterana genomike i genetike, 5. srpnja 2014. godine, za Naciju odgovara: “To je naravno apsurd. Sav je genom važan kada se uspoređuju jedan naspram drugoga, a ne samo regije koje blisko odgovaraju. To je zdravorazumski.” Jednostavno, najsuvremenija znanost jasno pokazuje da je razlika između genoma ljudi i čimpanzi čak nešto veća od 30 % što se nikako ne može valjano objasniti unutar paradigme evolucije.

  Danas, u 2014. godini, za ideju darvinovske makroevolucije više se zaista ne može reći da je to znanost jer nema stvarno znanstveno utemeljenje. Ideja evolucije je istrošeno vjerovanje iz vremena puno slabijeg stupnja znanosti i tehnologije. Danas, najsuvremenija znanost daje katoliku sve potrebne argumente za povratak vjeri u povijesnu pouzdanost biblijske kronologije koji su nepokolebljivo držali Oci i Naučitelji Katoličke Crkve.

Vezani članci