nacija.hr

Biologija i paleontologija potvrđuju: Kopnena stvorenja nisu nastajala evolucijom iz riba

Krajem kolovoza 2013. godine, papa (emeritus) Benedikt XVI. je tradicionalno evolucionističko vjerovanje prema kojemu su kopneni četveronožni organizmi nastali evolucijom iz riba, otvoreno nazvao znanstvenom fantastikom. Zašto je papa Benedikt XVI. mogao takvu poznatu evolucionističku ideju javno proglasiti znanstvenom fantastikom? Objasnit ćemo to što jednostavnijim riječima na osnovi analiza paleontologa, biologa i anatoma koji su imali hrabrosti progovoriti o stvarnim činjenicama.

Tekst: Ivan Rusarin

U udžbenike biologije djeci je ubačeno znanstveno netočno evolucionističko vjerovanje prema kojemu su  ribe resoperke i dvodihalice navodno dokazi evolucije i prijelazni evolucijski oblici. U tu tvrdnju ne vjeruju čak niti mnogi evolucionistički autoriteti. Ne postoji stvarni znanstveni dokaz za vjerovanje da su vodozemci evoluirali iz riba.

Koliko je to već jasno, svjedoči i činjenica da je krajem kolovoza 2013. godine, papa (emeritus) Benedikt XVI. tradicionalno evolucionističko vjerovanje prema kojemu su kopneni četveronožni organizmi nastali evolucijom iz riba, otvoreno nazvao znanstvenom fantastikom, sljedećim riječima: „Veliki Jacques Monod je napisao rečenice koje bi sigurno on sam uvrstio u svoje djelo samo kao znanstvenu fantastiku. Citiram: ‘Pojavljivanje kopnenih kralježnjaka… vlastiti postanak vuče iz činjenice da je primitivna riba ‘odabrala’ poći istraživati zemlju, ali na kojoj se nije bila u stanju kretati osim skačući na nespretan način i stvarajući tako, kao posljedicu, promjenu ponašanja, selektivni pritisak pod kojim su se razvijali snažni udovi kopnenih kralježnjaka. Među potomcima tog smionog istražitelja, tog Magellana evolucije, neki mogu trčati i brzinom većom od 70 kilometara na sat…’“ Zašto je papa Benedikt XVI. mogao takvu poznatu evolucionističku ideju javno proglasiti znanstvenom fantastikom? Objasnit ćemo to što jednostavnijim riječima na osnovi analiza paleontologa, biologa i anatoma koji su imali hrabrosti progovoriti o stvarnim činjenicama.

Geolozi i paleontolozi koji su bivši evolucionisti otkrivaju da su podaci u vezi fosila, njihovih nalazišta, te njihovog položaja u slojevima stijena često neprecizni, vrlo diskutabilni i nesigurni, a to, ističu oni, ostavlja širok prostor za smišljanje maštovitih evolucionističkih scenarija. No, čak su i neki paleontolozi koji vjeruju u evoluciju priznali da fosili ništa ne doprinose u stvaranju evolucionističkih scenarija, te da postoji veliko manipuliranje podacima pri kojemu svaki evolucionistički autoritet odlike riba i vodozemaca tumači na osnovi svojih osobnih uvjerenja tako da bi nekako išle u prilog baš njegovoj ideji.

Evolucionisti se, na primjer, unutar svoje evolucionističke vjere ne mogu dogovoriti jesu li pluća evoluirala prije škrga ili su pak škrge evoluirale prije pluća. Naravno, niti jedna, niti druga hipoteza, kao ni ta cijela evolucionistička rasprava nemaju utemeljenje u stvarnim znanstvenim činjenicama. Niti pluća, niti škrge nisu rezultat zamišljene evolucije, već su od početka stvorene potpuno formirano i kao potpuno formirane ih nalazimo u fosilnom zapisu. Također, paleontolozi koji vjeruju u evoluciju međusobno se žestoko ne slažu oko toga koje bi ribe proglasili zamišljenim precima vodozemaca. Uz to, evolucionist Kraig Adler, stručnjak za vodozemce, priznao je da u fosilnom zapisu nema evolucijskih faza od riba do vodozemaca.

Pogledajmo neke od problema ideje evolucijskog prelaska iz vode na kopno:

1. Nošenje vlastite težine: Stvorenja koja žive u moru nemaju problema pri nošenju svoje vlastite težine. Međutim, većina stvorenja koja žive na kopnu troše 40% svoje energije samo na nošenje svojih tijela. Stvorenja koja bi prelazila iz vode na kopno trebala bi razviti novi mišićni i koštani sustav da bi tako istodobno odgovorila novoj potrebi za energijom, što je očito nemoguće postići, ni slučajnim mutacijama, ni ikako drukčije.

2. Zadržavanje topline: Na kopnu se temperatura može brzo promijeniti i varirati u širokom opsegu. Stvorenja koja žive na kopnu imaju tjelesne mehanizme koji im omogućuju da mogu izdržati tako velike temperaturne promjene. Međutim, u moru se temperatura mijenja polako i takve se promjene ne događaju unutar nekog velikog opsega. Živi organizmi koji imaju tjelesni sustav reguliran prema konstantnoj temperaturi mora trebali bi steći zaštitni sustav da bi osigurali minimum štete od temperaturnih promjena na kopnu. Besmisleno je tvrditi da su ribe stekle jedan takav sustav slučajnim mutacijama odmah nakon što su stupile na kopno, a niti za bilo kakav drugi način promjena nema dokaza.

3. Korištenje vode: Ono što je neophodno za metabolizam je da voda, a čak i vlaga, trebaju biti korišteni štedljivo zbog oskudnih izvora vode na kopnu. Na primjer, koža treba biti dizajnirana tako da dopusti gubitak vode samo do određene mjere, dok bi u isto vrijeme sprječavala prekomjerno isparavanje. Zbog toga, stvorenja koja žive na kopnu imaju osjećaj žeđi, dok ga organizmi koji žive u vodi nemaju. Uz to, koža životinja koje žive u vodi nije pogodna za jednu nevodenu sredinu.

4. Bubrezi: Organizmi koji žive u vodi mogu lako izbaciti otpadne materije, posebno amonijak, iz svojih tijela s obzirom da se tu u njihovoj sredini nalazi mnogo vode. Na kopnu, voda mora biti korištena ekonomično. To je razlog zašto ova živa bića imaju bubrege. Zahvaljujući bubrezima, amonijak se skladišti tako što se pretvara u ureu, i na taj način se koristi minimalna količina vode za njegovo izlučivanje. Dodatno, potrebni su novi sustavi da osiguravaju funkcioniranje bubrega. Ukratko, s ciljem da prijeđu iz vode na kopno živa bića bez ijednog bubrega trebala su iznenada i odjednom razviti cijeli bubrežni sustav, a to se sigurno nije dogodilo.

5. Respiratorni sustav: Ribe „dišu“ uzimajući kisik rastvoren u vodi koji onda propuštaju kroz škrge. One ne mogu živjeti više od nekoliko minuta izvan vode. Da bi opstale i živjele na kopnu, one moraju naprasno, u jednom trenu, steći jedan savršeni plućni sustav. Jasno da je je nemoguće da su se sve ove dramatične fiziološke promjene mogle dogoditi slučajno, u istom organizmu i u isto vrijeme.

Koliko je veliki problem nedostatak fosila koji bi bili valjani prijelazni oblici između riba dvodihalica i vodozemaca, zatim zahtjev kretanja i nošenja tijela po čvrstoj podlozi, te koliko je teško razumno zamisliti postupno, malo-pomalo evolucijsko pretvaranje riba u vodozemce, tj. evolutivni prijelaz od riba do vodozemaca, i evolucionistički autoritet Carroll (1993., str.182.) iskreno je priznao sljedećom rečenicom: „Teško se može zamisliti cijeli proces dugotrajnog prilagođavanja kopnenom načinu života.“ I što čine evolucionisti suočeni s ovim problemima? Nevjerojatno, ali, jednostavno počinju javno maštati o iznimno brzoj evoluciji i uvjeravati čitatelje da se iznimno brza evolucija morala odigrati.

Paleontolog i biolog, dr. Gary Parker, bivši gorljivi evolucionist i višestruko nagrađivani autor evolucionističkog školskog udžbenika, osoba je koja jako dobro poznaje stvarno stanje evolucionističke hipoteze. Dr. Parker svjedoči da su ribe koje mogu izaći iz vode i neko vrijeme boraviti izvan vode, primjeri čudesnog Božjeg dizajna, te da nisu nikakva potpora hipotezi evolucije. Dr. Parker kaže da takve ribe nisu prijelazni evolucijski oblici, već su one oduvijek dizajnirane za prijelazni (vodeno-kopneni) okoliš. Također, Parker kaže da su fosili vodozemaca koji su pronađeni najdublje u slojevima stijena (koje evolucionisti pogrešno tumače kao puno starije slojeve od onih slojeva koji su iznad njih), posramili evolucioniste jer su se pokazali kao vrlo kompleksni, potpuno formirani vodozemci koji su čak bili rastom veći od danas još uvijek živućih vodozemaca. Tako, kaže dr. Parker, to nije svjedočanstvo evolucije već svjedočanstvo dizajna za kojim je uslijedilo opadanje veličine i bogatstva varijacija.

Skelet ekstremiteta četvoronožnih kralježnjaka (kopneni kralježnjaci, tetrapodi) tumači se kao evolutivna modifikacija parnih peraja navodnih prariba (izrazi kao pra-riba, pra-ptica, pra-konj, pra-čovjek, i sl. izraz su mašte evolucionista i nisu utemeljeni u stvarnosti jer se uvijek radi o potpunim, cjelovito stvorenim, iznimno složenim organizmima). Međutim, evolucionistima je nepoznato odakle potječu same peraje. Ranije, evolucionisti su vjerovali da potječu od modificiranih škržnih lukova, ali ovo mišljenje nije se moglo održati na osnovi morfoloških i embrioloških nalaza. Hipoteza o evoluciji peraja iz bočnog tjelesnog nabora je spekulativna. Prema ovoj hipotezi parne peraje potječu iz bočne tjelesne evaginacije hipotetičkih evolucijskih predaka. Ipak, evolucionisti Romer i Parons iskreno priznaju problem koji imaju evolucionisti: “Ako se osvrnemo na najprimitivnije fosilne ribe u nadi da ćemo dobiti jasan odgovor na pitanje postanka parnih peraja, doživjet ćemo razočaranje” (1991., str. 196.). Paleontološka je činjenica da se peraje u fosilnom zapisu javljaju bez preteča. Naravno, evolucionistički izraz „primitivno“ ni na koji način objektivno ne odgovara stvarnosti. Ne postoje, niti su ikada postojali primitivni organizmi.

Ribe resoperke

Zamišljene evolucijske pretke kopnenih kralježnjaka evolucionisti traže među fosilnim grupama tzv. devonskih riba („devon“ je zamišljeno geološko razdoblje, a zapravo se radi o jednom dijelu slojeva nataloženih u globalnom katastrofičkom Potopu prije 4500 do 5000 godina). Ovaj zamišljeni evolutivni prijelaz bio bi povezan s nastankom pluća, pretvaranjem riblje kože prekrivene krljuštima u žljezdanu golu kožu vodozemaca i formiranjem skeleta ekstremiteta (s ramenim i zdjeličnim pojasom). Izvan vode na organizme djeluju drukčije sile negoli u vodi. S tim u skladu, građa kralježnice, rebara i muskulature tjelesnog zida mora biti tako konstruirana da spriječi kolaps i pritisak tijela na sustav za probavu i pluća, te da drži glavu iznad zemlje. Osim toga kopnene životinje upućene su na drukčiji način razmnožavanja, opažanja putem osjetila, na drukčiji način ishrane, razmjene materija (na primjer izlučivanje) i raspolaganje vodom. Na osnovi fosilnih ostataka mogu se dati samo djelomične pretpostavke o ovim neophodnim promjenama jer pretpostavljena evolucija mekih tkiva nije dokumentirana (fosilnim ostacima). Ovo je veliko ograničenje, zbog toga što čitav niz obilježja, na osnovi kojih se razlikuju klase kralježnjaka, iz fosilnih ostataka skeleta nije moguće rekonstruirati (kao npr. dlaka, žlijezde itd).

Čak je i evolucionistički autoritet, paleontolog Robert L. Carroll iskreno je priznao da nema prijelaznih oblika između rhipidistia riba (resoperki) i vodozemaca. I po ovom pitanju evolucionisti se međusobno gorljivo pobijaju. Naime, jedan dio paleontologa evolucionista potpuno odbacuje ideju da su resoperke preci vodozemaca jer su suvremena proučavanja anatomije i fiziologije tih riba pokazala da ih je neopravdano nazivati evolucijskim karikama između riba i kopnenih životinja. Paleontološke činjenice pokazuju da su sva ta stvorenja svoje odlike (koje ponekad uključuju i određene međusobne sličnosti) dobila nezavisno jedna od drugih (tj. posebno su stvorene), a ne evolucijom iz zamišljenog zajedničkog pretka. Zbog ovoga evolucionisti se pokušavaju izvući pozivanjem na svoje maštovite hipoteze paralelne i konvergentne evolucije, te reverzije. No, ove ideje su, čak i prema nekim evolucionistima, iznimno nevjerojatne i zato ih se ne može nazivati znanstvenim teorijama. Objektivne paleontološke činjenice pokazuju da se vodozemci u fosilnom zapisu uvijek pojavljuju potpuno razvijeni i cjeloviti bez ikakvih stvarnih dokaza o evolucijskom porijeklu i bez dokaza o stvarnim prijelaznim oblicima. Od stvaranja svijeta do danas, ribe su oduvijek bile ribe, a vodozemci su bili vodozemci. Naime, resoperka je riba koja živi na velikim dubinama (slika: http://www.evolutionslehrbuch.info/bilder/14/ekl-14-12-g.jpg). U perajama ima kosti koje su evolucioniste podsjetile na kosti šake. Evolucionisti vjeruju da su kopneni kralježnjaci nastali postupno evolucijom od takvog tipa riba. Samo zbog tih košćica u perajama koje su evolucioniste podsjetile na kosti šake i što su ih kosti njezine lubanje podsjetile na lubanje vodozemaca, oni su povjerovali da su te ribe evolucijski preci kopnenih kralježnjaka. Već sama činjenica da se njezino ekološko mjesto u prirodi nalazi u dubokim vodama ne ide u prilog vjerovanju evolucionista prema kojemu su ribe tog tipa počele izlaziti na kopno. Postavlja se jednostavno i logično pitanje: Zašto bi riba resoperka koja je očito dizajnirana da živi u dubokim vodama, i koja zaista živi na velikim dubinama, uopće ikada počela izlaziti na kopno? Cijela ideja je jednostavno puka besmislica. Također, istraživanja su pokazala da resoperkine fleksibilne peraje imaju funkciju koja nema nikakve sličnosti s onima kod kopnenih kralježnjaka. Te peraje joj zapravo omogućuju da pliva glavom prema dolje i u svim smjerovima, čak i unazad.

Također, djecu se pokušava uvući u vjerovanje prema kojemu bi dokaz evolucije navodno bile ribe dvodihalice (vidi: http://creationwiki.org/File:Australian-Lungfish.jpg). Već spomenuti evolucionistički autoritet Carroll, priznao je da ne postoje fosili koji bi premostili jaz između riba dvodihalica i vodozemaca, te da se teško može zamisliti cijeli proces dugotrajnog prilagođavanja kopnenom načinu života. Savršeno je jasno da dvodihalice nisu nikakvi prijelazni evolucijski oblici. To su ribe koje su dizajnirane da mogu koristiti atmosferski zrak. Postoje i druge ribe koje mogu koristiti zrak i koje se mogu kretati po kopnu. Dvodihalice i sve te ribe oduvijek su bile potpune i oblikovane za okoliš u kojem žive.   Naime, dvodihalice imaju u ždrijelo izvučen mjehur koji je vezan otvorom za usnu šupljinu pomoću koje mogu udisati atmosferski zrak. Ukopavajući se, riba u blatu iskopava kanalić promjera 2 do 3 cm tako da kroz taj kanalić može primati zrak preko sićušnih otvora na stijenkama sluznog omotača. Stežući vratne mišiće, riba uvlači zrak i vodi ga do zračnog mjehura. Stijenke mjehura su ispunjene krvnim žilama koje upijaju plinoviti kisik, zahvaljujući tome, dvodihalica može preživjeti nekoliko mjeseci, pa čak i nekoliko godina. Zbog činjenice da te ribe mogu udisati zrak, preživjeti dosta dugo izvan vode i mogu se po blatu pomoću svojih peraja vući po svojem trbuhu, neki su evolucionisti zamislili da bi te ribe mogle biti preci četveronožnih životinja poput vodozemaca. No, čak i neki evolucionisti iskreno priznaju da kao ni resoperke, tako ni dvodihalice ne mogu proglasiti precima kopnenih životinja jer se kosti njihovih lubanja jako razlikuju od kostiju fosilnih vodozemaca. Tu je važno znati da čak i kada bi imale sličnosti lubanja, objektivno govoreći, to se još uvijek ne bi moglo proglasiti nepobitnim dokazom evolucije. Zapravo, ribe koje mogu udisati zrak nisu tako rijetke (npr. betta ribe i gurami). Čak i korištenje peraja za povlačenje tijela kroz blato, pa čak i preko suhog tla, nije rijetkost. Na primjer, ribe skokunice (vidi: http://otterman.files.wordpress.com/2009/03/20090228-giant_mudskipper-scaled-10001.jpg) koje izlaze iz vode i penju se na drvo bile bi evolucionistima idealan primjer prijelaznog evolucijskog oblika od ribe do kopnenog kralježnjaka, ali čak i oni priznaju da to nije primjer prijelaznog oblika jer se anatomija prsnih peraja i anatomija lubanje skokunica ne slaže s onim što imamo kod vodozemaca. Naravno, čak i kada bi se anatomske odlike jako poklapale, čak niti to se još uvijek ne bi moglo proglasiti nepobitnim dokazom evolucije od riba do vodozemaca. To bi jednostavno značilo da ih je Stvoritelj stvorio s određenim sličnostima. Ali, ovdje uopće nema govora o sličnostima anatomskih odlika između skokunica i vodozemaca. Zato su evolucionisti prisiljeni vjerovati u nelogičnu, besmislenu hipotezu da je riba resoperka iz velikih dubina navodni predak kopnenih kralježnjaka. Kako te ribe dišu izvan vode? Skokunica i još neke ribe uspijevaju u tome tako da napune usta vodom te okretanjem glave oplahuju vodu po ustima da bi izvukle iz nje kisik. Dio kisika upijaju izravno iz zraka kroz svoju mokru kožu, ali tako mogu ostati izvan vode samo kratko vrijeme.

Evolucionisti su pokušali očito 100 %- tnu ribu Eusthenopteron

(slika: http://www.evolutionslehrbuch.info/bilder/14/ekl-14-13-g.jpg) proglasiti pretkom kopnenih životinja koja se navodno tijekom zamišljenjih dugih vremenskih razdoblja, prilikom izmjena vlažnih i sušnih razdoblja, počele napuštati vodu i lutajući za hranom sve spretnije kretala po tlu i uspješno disala izvan vode, te se razvila u prve vodozemce. No, peraje te ribe imaju takve odlike da se teško mogu proglasiti prethodnicima četveronožaca. I druge anatomske odlike Eusthenopterona pokazuju da ta riba teško može biti zamišljeni predak vodozemaca. Uz to, otkud bi se takvoj ribi malo-pomalo pojavili organi za udisanje zraka? Na to evolucionisti ne znaju dati stvarno znanstveno utemeljen odgovor. Objektivni paleontolozi zaključuju da su svi fosilni oblici su ili ribe (tako i Eusthenopteron) ili vodozemci (kao što je Ichthyostega).

Također, evolucionisti su nedavno neuspješno pokušali proglasiti primjerom evolucijskog koraka od ribe u kopnena stvorenja male promjene kod ribe Polypterus, koje su se pojavile kada je Polypterus uzgajan u svega par milimetara vode umjesto u dubljoj vodi. U stvarnosti, promjena uvjeta života nije dovela do evolucije, nije dovela niti do nastanka novih kostiju, niti do nastanka nogu kod Polypterusa. Ribe polypterusi su ostale ribe polypterusi. (https://answersingenesis.org/theory-of-evolution/fish-out-water-rise-lift-heads-and-walk/; http://crev.info/2014/08/is-this-fish-evolving/)

Ribe „hodačice“ poput Clarias batrachusa ili Anabas testudineus koje izlaze van iz vode i „hodaju“ bile bi idealan prijelazni evolucijski oblik, ali i evolucionisti priznaju da ih nemaju zašto smatrati precima kopnenih životinja. Također, imamo i ribe poletuše koje imaju tako stvorene peraje koje im omogućuju da iskoče iz vode i na visini i do 6 m lete zrakom stotinama metara u daljinu, pri brzinama i do 70 km/h. Pa ipak, nikome ne bi palo na pamet da takve ribe proglasi evolucijskim precima ptica. Ribe poletuše su tako zadivljujuće dizajnirane da prema njihovim odlikama dvojica korejskih inženjera namjeravaju napraviti zrakoplov koji bi koristio aerodinamična svojstva ovog zadivljujućeg morskog stvorenja. Ribe „hodačice“, „penjačice“ i „poletuše“ nisu malo-pomalo evolucijski stjecale svoje zanimljive odlike, već su od početka stvorene s tim odlikama što jasno upućuje na izravno stvaranje od strane Boga Stvoritelja.

Paleontolozi kreacionisti podsjećaju da objektivan pristup otkriva da fosilne činjenice ne daju potporu vjerovanju evolucionista prema kojemu su organizami kao što su Tiktaalik, Acanthostega, Ichthyostega, Kenichthys, Sauripterus, Tulerpeton, Panderichthys, Eusthenopteron i dr. navodno nekakvi prijelazni evolucijski oblici između riba i vodozemaca.

Ichthyostega nije nikakav pra-vodozemac već potpuni vodozemac

Na poveznici pogledajte usporedbu (vidi: http://www.evolutionslehrbuch.info/bilder/14/ekl-14-16-g.jpg) koštanog skeleta prsne peraje fosilne ribe dvodihalice (lijevo) i prednjeg ekstremiteta Ichthyostege (desno). Zamišljeni evolucijski prijelaz od ribe u vodozemca je prema maštovitom vjerovanju evolucionista morao biti skokovit. Ekstremitet Ichthyostege pokazuje rasčlanjivanje u nadlakticu, lakat i žbice podlaktice, korijen ruke i 6-8 prstiju (na kopiji fosila koji je izložen u muzeju prikazano je samo 5 prstiju). Ovo raščlanjivanje kod riba dvodihalica (ako ga uopće ima) samo je naznačeno. (Westfälisches Museum für Naturkunde, Münster; Vestfalski prirodoslovni muzej, Münster).

Evolucionisti prema svojem vjerovanju Ichthyostegu proglašavaju tzv. primitivnim vodozemcem. Ovo stvorenje pokazuje odlike ribe i vodozemca. Ichthyostega ima repnu peraju ojačanu koštanim elementima što podsjeća na odliku ribe, a odlika tetrapoda je ekstremitet kopnenih kralježnjaka (sa sedam prstiju). Ali, uz to, Ichthyostega ima i specijalizirane odlike zbog kojih je evolucionisti ne mogu proglasiti izravnim pretkom drugih vodozemaca, već je proglašavaju sporednim ogrankom. Zanimljivo, poznati je evolucionist Peter L. Forey priznao da je pogrešno tvrditi da je Ichtyostega potomak riba rhipidistia na osnovi toga što repna peraja Ichthyostege podsjeća na riblju jer su, ističe Forey, riboliki repovi odlika grupe kralježnjaka s vilicama (Gnathostomata).

Pronađeni su fosili vodozemaca koji su imali više od pet prstiju, a među njima i Acanthostega, čiji je prednji ekstremitet imao osam prstiju (vidi: http://www.evolutionslehrbuch.info/bilder/14/ekl-14-19-g.jpg). Kosti podlaktice ovog stvorenja su izrazito riboliko oblikovane. Neki evolucionisti vjeruju da je Acanthostega svoje udove slične udovima četveronožaca koristila za kretanje kroz vodu. Ako je to bilo tako, to ruši vjerovanje da su ekstremiteti četveronožaca evoluirali tek nakon njihovog prelaska na kopno. Stručnjaci za ovaj fosil ističu da nemaju objašnjenje homologizacije između četveročlankastog ekstremiteta tetrapoda i kostiju u prerajama riba jer, kao i ranije, nedostaju im potrebni prijelazni oblici da bi konstruirali zamišljeni evolucijski slijed. Također, evolucionistima potpuno nedostaje valjano objašnjenje kako bi ekstremiteti nastali i povezali se s kralježnicom. Objektivan pristup pokazao je da je Acanthostega bio potpuni vodozemac i ni na koji način nije prijelazni oblik.

Sve veći broj pronalazaka fosila vodozemaca u dubokim slojevima čini evolucionistima konstrukcije zamišljenih evolucijski linija sve težima. Paleontolozi dodaju da poznavanje tih fosila vodozemaca ni na koji način ne može objasniti porijeklo danas još uvijek živućih vodozemaca (žabolikih vodozemaca, vodozemaca s repom, lissamphibia). Paleontolozi zaključuju da su ti fosili iz dubokih slojeva stijena, da upotrijebimo evolucionistički izraz, tako visokorazvijeni da iz njih evolucionisti nikako ne mogu na valjan način smisliti evolucijsko nastajanje danas živućih žaba i vodozemaca s repom.

Tako, na primjer, predstavnici reda zmijolikih vodozemaca iz tzv. donjeg karbona (zamišljeno geološko razdoblje, a zapravo dio slojeva nataloženih u globalnom Potopu) imaju do 230 pršljenova, a nemaju (!) ekstremitete. Evolucionističko tumačenje dakle zahtjeva, da su skoro istovremeno sa stjecanjem kopnenih ekstremiteta (Ichthyostega), ekstremiteti u drugim skupinama vodozemaca potpuno zakržljali. Razlozi za to nikome nisu poznati. Carroll (1993., str. 196) ukazuje na to da između fosila navodno ranih vodozemaca (u stvarnosti, izrazi kao što su “rani”, “kasni”, “primitivni” ili “napredni” rezultat su evolucionističkih nedokazanih pretpostavki i evolucionističkog krivog tumačenja geoloških slojeva) s jedne strane, i žaba, repatih vodozemaca kao i beznožnih vodozemaca s druge strane, postoji „iznenađujuća praznina“. „U juri (zamišljeno geološko razdoblje, a zapravo, dio slojeva nataloženih u globalnom Potopu) se javljaju fosili žaba i daždevnjaci čiji skeleti u principu izgledaju suvremeno.“ U kompletnom fosilnom zapisu, ove grupe vodozemaca međusobno se vrlo jasno razlikuju bez naznaka prijelaznih oblika.

Parne peraje ribe Panderichthys, koju evolucionisti pokušavaju prikazati kao nekakav prijelazni oblik, u stvarnosti ne pokazuju nikakve karakteristike četveronožaca. Kosti peraja Panderichthysa još manje sliče kostima četveronožaca negoli kosti peraja također potpune ribe Eusthenopteron. Objektivan pristup pokazuje da su razlike toliko velike da se Panderichthys ne može ozbiljno smatrati prijelaznim oblikom.

Za stvorenje prozvano Tiktaalik, evolucionisti su se ponadali da bi moglo biti toliko željeni prijelazni oblik između riba i četveronožnih kopnenih stvorenja. Ono što je zaista otkriveno (vidi: http://dl0.creation.com/articles/p095/c09533/Tiktaalik.jpg), tj. sami fosilni fragmenti, nimalo ne podržava ideju da je Tiktaalik ikakav prijelazni oblik. Čak niti kod najnovijeg otkrića, kosti zdjelice Tiktaalika nisu podržale ideju da je to prijelazni oblik, nije funkcionirala poput onih kod četveronožaca, već se vidi da je zdjelica funkcionirala tipično za ribe. Jednostavno, sve što je otkriveno od Tiktaalika pokazalo je da je Tiktaalik bio potpuna riba.

Uz to, nedavno poljsko otkriće četveronožnog stvorenja koje je pronađeno u slojevima koji su prema evolucionističkom datiranju puno stariji od onih slojeva u kojima su pronađeni navodni prijelazni oblici između riba i vodozemaca kao što su Tiktaalik, Panderichthys i Eusthenopteron šokiralo je evolucioniste. Šok je zato što je to unutar evolucionističkog koncepta kao da su otkrili da je praunuk živio generacijama prije svoga pradjeda i još daleko poraznije od toga.

otisci

Otisci stopala četveronožnog stvorenja pronađeni u slojevima stijena u kojima ih prema evolucionističkom datiranju ne bi smjelo biti. Ovi su otisci potpuno pobili najjači pokušaj uvjeravanja javnosti u ideju evolucije kopnenih stvorenja iz riba.

Neki su evolucionisti uznemireni ovim otkrićem odmah počeli davati usiljene, brzinski smišljene, neozbiljne izgovore poput ovih: „Pa, možda to nisu otisci četveronošca već nešto drugo“ (!); ili ovo: „Pa, možda su kralježnjaci imali dva odvojena evolucijska prelaska na kopno, nakon kojega su predstavnici poljskog (koji im stvara problem) izumrli, a Tiktaalikovi preživjeli (!) i od njih su nastali kopneni četveronošci; ili se pak izgovaraju na nepoznate, nepronađene, zamišljene pretke u fosilnom zapisu. Za razliku od autora tih neozbiljnih izgovora, evolucionisti profesionalci su iskreno, otvoreno izražavali šokiranost ovim poljskim otkrićem i priznavali da ih ovo prisiljava na radikalno preispitivanje svojih modela.

pobijena hipoteza evolucije kopnenih stvorenja iz riba

Nova otkrića pobijaju ideju da prema kojoj su kopnena stvorenja evolucijski potomci riba.

Ovo pokazuje koliko samo jedno jedino otkriće može snažno uzdrmati evolucionističko vjerovanje koje oni djeci obmanjivo prikazuju kao navodno čvrsto utemeljenu znanstvenu činjenicu.

Zapravo, sve činjenice upućuju da su svi pronađeni fosilni oblici oko kojih se vodi rasprava, u stvarnosti, ili potpune ribe ili potpuni vodozemci sa svim svojim bogatstvom raznolikosti i specifičnim odlikama, svi su živjeli istovremeno, a zatrpani su brzo u katastrofičkim uvjetima globalnog Potopa prije 4500 do 5000 godina. O očito vrlo brzom katastrofičkom nastanku slojeva sedimentnih stijena, o maloj starosti tih slojeva i fosila u njima, te nevaljanosti metoda datiranja na koje se oslanjaju evolucionisti, znanstvenici katolici kreacionisti izvijestili su, u rujnu 2009. godine, na katoličkoj kreacionističkoj konferenciji (vidi ovdje). Nakon što se unaprijed osobno upoznao sa sadržajem te kreacionističke konferencije, papa Benedikt XVI. joj je udijelio svoj službeni apostolski blagoslov. Konferencija je održana na katoličkoj Gustav Siewerth akademiji.

NAPOMENA: U ovome članku korištene su i poveznice na slike iz sjajne njemačke kreacionističke prirodoznanstvene knjige Evolution – Ein kritisches Lehrbuch koju je osobno kardinal Ratzinger (papa Benedikt XVI.) više puta citirao pišući o nepostojanju empirijskih dokaza za makroevoluciju. Knjigu Evolution – Ein kritisches Lehrbuch pisalo je čak 18 doktora znanosti (biologa, biokemičara, geologa i paleoantropologa), među kojima je i mikrobiolog/molekularni biolog, dr. Roland Süßmuth, profesor i član senata katoličke Gustav Siewerth akademije.

Vezani članci