nacija.hr

Genetičari zaključuju: Tomislav Domazet-Lošo nije dokazao evoluciju

S obzirom da su ultraliberalni teolozi više puta katolike pokušali uvući u evolucionistička vjerovanja promoviranjem evolucionističkih interpretacija Tomislava Domazeta-Loše, za Naciju su o tome progovorili stručnjaci za ovu temu, genetičari dr. Jeffrey Tomkins, dr. Tomislav Terzin, dr. Milan Kojić, dr. Robert Carter, te mikrobiolog i geolog Troy Lacey. Oni su pokazali da nema prirodoznanstvenog razloga da katolici prihvate hipotezu darvinovske makroevolucije.

Tekst: Jeffrey Tomkins, Tomislav Terzin, Milan Kojić, Troy Lacey, Robert Carter

Priredio: Ivan Rusarin

Govoreći o navodnom dokazu za evoluciju do kojeg su navodno došli Tomislav Domazet-Lošo i njegov kolega Diethard Tautz s Max Planck Instituta, genetičar prof. dr. Milan Kojić kaže: „Naime, oni su razvili, više standardizirali, metodu temeljenu na transkriptomskoj analizi koristeći ekspresiju u zebra ribici za uspoređivanje ekspresije gena tijekom razvitka i utvrđivanjem korelacije s filogenetskom pojavom tih gena u živom svijetu. Navedeni rad, s još nekoliko radova koji su se pojavili u posljednjem desetljeću, pokušava revitalizirati hipotezu koju je iznio Ernst Heackel (evolucionist poznat po svjesnom krivotvorenju i prijevarama) da je ‘ontogenija (embrionalni razvoj) ubrzana i skraćena filogenetska rekapitulacija vrste’. Jednostavno bi rečeno to značilo da embrionalni razvoj od jednostaničnog začetka kroz razvoj blastule, gastrule i dalje do potpunog organizma u najvažnijim crtama odražava cjelokupnu evolucijsku povijest. Evolucionističke su postavke da se uvećavanje genoma, koje je dovodilo do usložnjavanja organizama, najvjerojatnije događalo uslijed duplikacija postojećih struktura, gdje su one uslijed mutacija dobivale nove funkcije, tako da je mjera identičnosti ili sličnosti, kako na strukturnoj tako i na regulacijskoj razini, pokazatelj filogenetske udaljenosti i to se matematički može izračunavati.

http://cleanwallpapers.blogspot.com

Ono što je važno, jest da su po ovom pitanju podijeljeni znanstvenici u svijetu, čak i među evolucionistima. Naime, morfološka sličnost embrija različitih vrsta u pojedinim fazama embrionalnog razvoja nije nikakav dokaz o njihovoj evolucijskoj povezanosti. Čak i ova „sljedeća” razina koju iznose navedeni autori o sinkroniziranoj vremenskoj ekspresiji gena nije dokaz da ti geni imaju isto filogenetsko porijeklo. Kada govorimo o regulaciji ekspresije gena, a posebno tijekom razvitka, to je dosta kompliciranija problematika nego što je evolucionisti žele prikazati, tako da pokušaji da se rezultati dobiveni koristeći zebra ribicu ekstrapoliraju na cijeli sustav nije u potpunosti ispravan. Jasno je da nam ovaj sustav služi da promatramo međuovisnost utjecaja pojedinih regulatornih faktora, ali ne može u potpunosti odslikati regulatorne procese koji se odvijaju u samom embriju. Ja se bavim izučavanjem regulacije ekspresije gena, ali u bakterijama, i zaista mogu sagledati koliko je sustav regulacije ekspresije gena složen i međuovisan. Kako bi to bilo malo jasnije, naveo bih nekoliko osnovnih znanja vezanih za regulaciju. Regulacija ekspresije obuhvaća procese regulacije na razini transkripcije (prepisivanja informacije s DNK u RNK) gdje su u regulaciju uključeni različiti in-cis i in-trans faktori. Najvažniji in-cis faktori promotorske su sekvence koje se nalaze u predvorju gena i imaju specifične strukture, za koje se vezuju različiti transkripcijski faktori i RNK polimeraza. Pored njih su uključene regije DNK unutar, nizvodno pa čak i veoma udaljeni od samog gena koji mogu pojačavati ili utišavati razinu transkripcije. Na ovo treba dodati i faktore koji utječu na stabilnost informacijske RNK itd. Sljedeća razina regulacije ekpresije na razini je translacije (prevođenja kodona u RNK) u strukture proteina. I na ovoj razini imamo različite faktore kao što su: upotreba kodona, inicijacijski faktori, elongacijski, terminacijski i drugi. Treća je razina posttranslacijska regulacija koja je odgovorna za dobivanje funkcionalnih produkata, njihov životni vijek, transport kroz membranu itd. Koliko je bitna regulacija ekspresije nekog gena možemo vidjeti iz najjednostavnije činjenice da taj strukturni gen može postojati u cijelosti (bez ikakvih mutacija), a da on ne funkcionira onako „kako treba” uslijed promjena u regulatornim sekvencama ili čak samo premještanjem u neko drugo okruženje genoma. Ovdje sam naglasio da ekspresija nekog gena treba biti adekvatna, „kako treba”, za razvoj organizma, jer ukoliko je izmijenjena bilo kvalitativno, bilo kvantitativno, imamo definitivno izmijenjen razvoj koji dovodi do abnormalnosti ili bolesti. Regulacija ekspresije jedan je precizan mehanizam u kome svaka promjena može dovesti do drastičnih posljedica. Kada u transkriptomskoj analizi promatramo utjecaj jednog regulatornog faktora, za koga iz ranijih istraživanja jako dobro znamo da ima utjecaj na jedan ili na mali broj gena, konstatirat ćemo da je npr. nedostatak tog faktora doveo do promjene ekspresije umjesto jednog i do po nekoliko stotina gena. Kada želimo vidjeti kolika je ekspresija nekog gena, najčešće nije dovoljno promatrati njegovu ekspresiju na transkripcijskoj razini, mada je ona najvažnija i energetski najekonomičnija, već ju je potrebno promatrati na svim razinama. Pored regulatornih molekula, utjecaj na ekspresiju mogu imati i kemijski spojevi bilo u ulozi kofaktora ili na neki drugi način gdje njihov utjecaj također i kao regulatora može biti dozno ovisan. Regulacija ekspresije gena jedan je jako složen proces koji postoji kod svih živih organizama, počevši od najjednostavnijih do onih najsloženijih kao što je čovjek. Naravno da je ovo područje budućnost znanosti”.

Ne postoje evolucijski stariji i mlađi geni

Prof. dr. Kojić o tvrdnji Domazet-Loše da su neki geni evolucijski stariji od drugih, kaže: „Kao i kod drugih evolucijskih dokaza (npr. paleontoloških), tako i u transkriptomskoj analizi koristi se isti princip proglašavanja starijim onoga što se pojavljuje prvo, a mlađi su geni oni koji se kasnije eksprimiraju. Takvim pristupom potvrđujemo monofiletsko porijeklo živih organizama (mada se u ovome ne slažu svi evolucionistički znanstvenici), što svakako više ukazuje na Tvorca. Proglašavanje nekih gena koji su vitalni za život, kao onih koji su najstariji, nešto je što ne mogu opisati kao neku posebnu mudrost. To je ono bez čega sve drugo nema postojanje ili pitanje zašto se najprije eksprimiraju geni kućepazitelji. Jasno je da bez njih nema funkcioniranja stanice. Tek je u drugom planu pitanje što će ta stanica sintetizirati. Ljudi koji vjeruju u Stvaranje zasigurno mogu redoslijed paljenja gena tijekom rasta i razvitka i vremensku korelaciju ekspresije između različitih vrsta pripisati zajedničkom Stvoritelju koji je koristio jedinstveni princip funkcioniranja živog. Čovjek vjernik to bi slikovito predočio ovako: kada npr. više autoindustrija ugrađuje isti motor (npr. motor VW se ugrađuje u vozila VW-a, Seata, Škode i Audija), ali su ostali dijelovi drukčiji. Sve su to npr. automobili srednje klase, Golf, Leon, Fabia i Audi 3, i sličnih su karakteristika. Kada ih pokrenemo i promatramo, vidimo da su neke funkcije jednake i to su one koje su vezane za „srce” automobila, njegov motor (i prije nego što možemo vidjeti bilo koju drugu osobinu bilo kojeg od automobila, osim izgleda, motor mora biti pokrenut), dok su druge manje ili više različite i to su one koje su specifične za svakog od konstruktora i one se sukcesivno bez neke korelacije kod različitih automobila aktiviraju u različito vrijeme. Moja mašta još nije sposobna predvidjeti mogućnost nastanka tako raznovrsnih automobila, lijepih za gledanje i uživanje u vožnji, bez konstruktora”.

U prosincu 2011. naši su ultraliberalni i ateizirani mediji slavodobitno objavili da je genetičar Tomislav Domazet-Lošo s Diethardom Tautzom s Max Planck Instituta riješio misterij porijekla tzv. orphan gena, važnih gena koji daju specifičnost vrstama i koji igraju važnu ulogu u embrionalnom razvoju i u interakcijama organizama s okolišem, a koje evolucionisti smatraju genima bez porijekla. Iako naši evolucionistički orijentirani mediji tvrde da je dr. Domazet-Lošo problem riješio u korist evolucionističke hipoteze, prava je istina bitno drukčija. Naime, Lošo i Tautz zapravo ništa nisu dokazali, već su samo prezentirali svoje vjerovanje koje su zatim ateizirani mediji spremno javnosti prezentirali kao još jedan navodni dokaz evolucije.

Kako su, Bogu hvala, prošla vremena kada se olako moglo ljude uvjeravati u evolucionističke ideje, petorica biologa, svih petorica iznimno dobro upućenih u raspravu oko hipoteze evolucije, za čitatelje Nacije dali su komentare o razlozima zbog kojih niti ovaj pokušaj Tautza i Domazet-Loše, baš kao niti onaj prošli, nipošto nije dokaz evolucije već samo Tautzova i Lošina interpretacija promatranih činjenica utemeljena na njihovoj vjeri u mnoge nedokazane evolucionističke pretpostavke i nagađanja. Prof. dr. Terzin je svoju karijeru započeo kao uvjereni evolucionist, ali je tijekom svoga rada prikupio dovoljno činjenica da napusti darvinizam i prihvati znanstveni koncept kreacionizma, tj. biblijskog Stvaranja. Da napuštanje darvinizma i prihvaćanje kreacionizma ni najmanje ne osiromašuje znanstveni rad svjedoči i činjenica da je rad dr. Terzina objavljen u prestižnom časopisu Nature.

O tome zašto Tautzov i Lošin rad nije dao dokaz u korist darvinovske evolucije, prof. dr. Tomislav Terzin kaže: „Razvojem usporedne genomike, tj. uspoređivanjem cjelokupnih genoma različitih organizama, zapaženo je da je oko 20-30% gena specifično za male taksonomske grupe, kao što su porodice i rodovi, pa čak i vrste unutar rodova imaju specifične gene koji ne postoje ni u jednoj drugoj grupi. Ako ovu činjenicu stavimo u perspektivu evolucionističke dogme, to znači da morate smisliti novo objašnjenje za porijeklo tih gena jer se do sada vjerovalo da su sve važne grupe gena nastale pradavno, putem duplikacija, a da je novost samo kako su stari geni regulirani. Nova saznanja pokazuju da je to bila još jedna u nizu evolucionističkih zabluda koja je bila na snazi dobrih tridesetak godina. Autori su pružili prilično racionalno i inteligentno objašnjenje za porijeklo orphan gena, ali je to objašnjenje čisto teorijsko i polazi od pretpostavke da se evolucija dogodila. Ako se dogodila, dogodila se vjerojatno na predloženi način, mada prihvatiti tako nešto znači vjerovati u čuda (spontano nastajanje funkcionalnih gena). Međutim, isti se rezultati mogu tumačiti alternativno. Očito je da se vrste morfološki i fiziološki razlikuju. Očito je da ta razlika mora biti posljedica gena stvorenih specifično za male taksonomske grupe ili pojedinačne vrste. Zato nije začuđujuće da ljudi imaju funkcionalni gen na mjestu gdje majmuni imaju samo nekodirajuću sekvencu. Sličnih otkrića će u budućnosti sigurno biti mnogo i ona odražavaju našu tehnološku sposobnost da na molekularnoj razini konačno identificiramo suptilne razlike među taksonomskim grupama koje se očituju kao orphan geni. Orphan geni su u potpunoj suglasnosti s predviđanjima kreacionizma. Stvar je samo kako ih tumačimo. Orphan geni daju vrstama njihovu specifičnost, to je molekularni izraz logosa: ‘po njihovim vrstama’. Prema tome, na zapadu ništa novo, priča ostaje stara, naše vjerovanje ili uvjerenje je uvijek primarno i ono definira naše shvaćanje znanstvenih činjenica (nažalost). Ako ste evolucionist, u novootkrivenim činjenicama ćete vidjeti novi dokaz za svoje uvjerenje, ako ste kreacionist, vidjet ćete novi dokaz za svoje uvjerenje.“ Složivši se s onim što je rekao dr. Terzin, prof. dr. Milan Kojić podsjetio je na to da ako se želi govoriti o nastanku orphan gena, analiza mora biti nepristrana [a to kod Tautza i Loše nije slučaj jer oni kreću s unaprijed prihvaćenim evolucionističkim pretpostavkama koje nisu dokazane]. Dr. Kojić ističe da svi spomenuti mehanizmi spadaju u tzv. mikroevolucijske procese [u vezi kojih u stvarnosti nikada nije zabilježeno da dovode do makroevolucije], a koje Kojić radije naziva „mehanizmi promjenjivosti“.

Mikrobiolog Troy Lacey kaže: „Postoje dvije glavne greške vezane za ovaj članak. Prva je „begging the question“ [tj. pretpostavka da je njihova tvrdnja točna bez da imaju dokaz, već jedino što imaju jest samo ta njihova tvrdnja]. A druga je spajanje pojmova ‘evolucija’ i ‘prirodni odabir’ kao da su one ista stvar, iako su, u stvari, one upravo suprotne. Oni [Tautz i Lošo] već pretpostavljaju zajedničkog [evolucijskog] pretka da bi dokazali zajedničko [evolucijsko] porijeklo. Ja bih jednako lako mogao, a i hoću, ustvrditi da zajednički dizajn od strane zajedničkog dizajnera adekvatnije objašnjava ove gene. Uz to, također tvrdim da su voćne mušice i zebra ribice (često spominjane u njihovom članku) još uvijek voćne mušice i zebra ribe upravo kao što se pojavljuju i u fosilnom zapisu i kao još uvijek živući primjerci pokazujući da one uopće nisu ‘evoluirale’. Razlike u genima često su promovirane kao ‘dokaz’ evolucije, iako su one samo dokaz prirodnog odabira.“ O tome da prirodni odabir (selekcija) u stvarnosti ne daje dokaz za evoluciju i ne može dovesti do makroevolucije, vidi ovdje.

Dr. Robert Carter nam je uz kratke dodatke dr. Kojića dao sljedeću izjavu: „Da budem vrlo kratak, orphan geni su bili šok za genetičarsku zajednicu. Pojavili su se niotkuda. Nisu trebali biti ondje. Umjesto dokaza za evoluciju, oni uporno gledaju evoluciji u lice izazivajući da ih se objasni. A pronađeni su na svim razinama filogenetskog stabla. Članak na koji ste uputili povlači pitanje je li ili nije moguće uzeti gen i ‘evoluirati’ ga u nešto potpuno novo u kratkom vremenskom okviru (‘kratkom’ u evolucionističkom kontekstu). Na isti način uzimati ne-genske regije (non-genic regions) i okrenuti ih u funkcionalne gene jest problematično. Ono što to čini još težim jest prisutnost spliceosoma. [To je sustav koji nascentnu RNK koja sadrži i egzone-kodirajuće dijelove RNK i introne-nekodirajuće dijelove RNK, obrađuje, odnosno prepoznaje specifične sekvence nukleotida na rubovima egzona, isjeca introne i spaja egzone u jedinstvenu molekulu RNK koji se translatira, odnosno prevodi u proteine. Jedna ista nascentna RNK može u različitim uvjetima uz pomoć ovog sustava biti različito obrađena i dati različite proteine.] U suvremenom načinu razmišljanja, pojam ‘geni’ više ne egzistira kao takav jer individualni egzoni imaju tendenciju da budu promiješani [ne samo da je dio jedne RNK] i sortirani i iskorišteni u mnogim produktima proteina [kao dio za veći broj proteina]. Orphan geni ne samo da su morali nastati u kratkom vremenu već su također trebali biti integrirani [da se prilagode da budu prepoznati] u složeni sustav mašinerije za splajsiranje [obradu nascentne RNK] stanice. Da, to se moralo dogoditi da bi evolucija bila istinita, ali to nije ista stvar kao dokaz. Opisivati situaciju također nije ista stvar kao pokazivati da se to dogodilo. ‘Moglo’ nije nužno jednako ‘bilo je’, ali u ovom slučaju ‘moralo je biti’ nije čak u skladu s realnošću.“ Ukratko, ono što se Tautzu i Loši čini da se moglo ili moralo dogoditi nipošto nije dokaz da se to zaista i dogodilo, a njihova interpretacija zapravo nije u skladu s cjelokupnom stvarnošću.

Kao što smo već rekli, Tautz i Domazet-Lošo su već u svojem ranijem radu tvrdili da su dokazali da se u embriogenezi zrcali cjelokupna navodna evolucijska povijest, ali se i za to pokazalo da je to bila samo priča utemeljena na nizu nedokazanih nagađanja i pretpostavki u koje vjeruju bez da za njih imaju stvarne dokaze. Zatim, na osnovi te vjere interpretiraju ono što se zaista znanstveno može vidjeti. Dakle, tu se nipošto ne radi o znanstvenoj činjenici već samo o njihovoj vjeri, a time ovakve evolucionističke hipoteze ne spadaju u okvir stvarne znanosti već imaju jasne odlike pseudoznanosti.

Genetičar dr. Jeffrey Tomkins koji je u svojoj knjizi pisao o kritičkom istraživanju argumenata na kojima se temelji Domazet-Lošin evolucionistički hipotetski koncept tzv. genomske filostratigrafije i o navodnom evolucijskom porijeklu orphan gena, tj. o vjeri u dvije evolucionističke hipoteze, u koju, uz pomoć evolucionistički orijentiranih medija i ultraliberalnih teologa, katolike pokušava uvući Tomislav Domazet-Lošo. Dr. Tomkins svjedoči koliko je Lošina hipoteza znanstveno neutemeljena i koliko djeluje neozbiljno vrlo iskusnom, dobro upućenom genetičaru. Upitan o tome što zaključuje o Lošinoj hipotezi i dojmu da je Lošina hipoteza utemeljena na vjeri u nedokazanu interpretaciju geoloških slojeva koji navodno svjedoče o milijunima godina i evoluciji, dr. Jeffrey Tomkins nam je odgovorio: „Apsolutno ste u pravu. Koncept filostratigrafije je potpuno utemeljen na izmišljenoj paradigmi i hipotetskom dubokom vremenu. Proučavam 5 objavljenih navodnih slučajeva dokaza za „de novo sintezu gena“. To je velika prevara zaogrnuta u znanstveno praznu slamu. Cijeli argument je utemeljen na kružnom razmišljanju koje ide otprilike ovako: ‘orphan geni’ dokazuju ‘de novo sintezu gena’, a ‘de novo sinteza gena’ dokazuje ‘orphan gene’. To je kao da kažete da nekakav uskrsni zeko dokazuje Svetoga Nikolu, a Sveti Nikola dokazuje uskrsnog zeku. Uistinu sam šokiran ovime što čitam i navodnom interpretacijom toga. Ovi slučajevi orphan gena, koji su uključeni u višestruke složene genetičke i biokemijske puteve i također su-ovisne o drugim genima u složene umrežene radove, viču: „Bog je stvorio ovu nevjerojatnu informaciju!“ Kako li dobivate ‘de novo sintezu gena’ iz toga? U stvari, neki od ovih gena su letalni kada su mutirani! Cijelo zaključivanje je utemeljeno na činjenici da se orphan geni pojavljuju iznenadno, tajanstveno i nemaju dvojnika u drugim genomima. Zato što odbacuju Božju mudrost, evolucionisti moraju isplivati s nekim maštovitim neozbiljnim izvještajem o tome kako su ove pametno dizajnirane DNK sekvence bile nasumično proizvedene u nedavnom evolucijskom vremenu. Filostratigrafija, utemeljena na imaginarnom evolucionističkom vremenu [vjeri u zamišljene milijarde i milijune godina navodne starosti svijeta], jednostavno kaže da su tzv. duplicirani geni stari, a orphan geni su novi. Naravno, ovo je besmislica. Ovi biolozi moraju naučiti lekciju iz računalnog programiranja. Dobri programeri uvijek iznova koriste njihov kod tako da ne moraju to prepisivati cijelo vrijeme. To također povećava brzinu i učinkovitost. Pojava duplikacije gena je jednostavno optimalno inženjerstvo kodiranja. Za mnoge duplicirane gene za koje se mislilo da su nefunkcionalni pseudogeni sada se zna da su transkribirani [prevedeni] kao regulatorni RNK za mnoge dulje verzije gena. Sav se genom sada pokazuje kao funkcionalan, složen i projektiran iznad svih naših očekivanja. Orphan geni su potrebni za jedinstvenost povezanu sa svakim stvorenim tipom kako je opisano u Knjizi Postanka. Dodatno, kada izbliza analizirate naizgled duplicirane gene, u većini slučajeva, postoje složene razlike između tzv. kopija.“

Orphan geni: ne evolucijom već Stvaranjem

Dr. Jeffrey Tomkins dodaje o orphan genima: „Svaki sekvencionirani genom sadrži veliki dio gena (~30%) koji su ograničeni na određenu skupinu organizama. Oni se nazivaju orphan genima i bili su identificirani po činjenici da im nedostaju slični dvojnici u drugim organizmima. Druga uzbudljiva odlika jest da je većina orphan gena, čini se, povezana s adaptivnim funkcijama pokazujući daljnju posebnost pojedinog tipa organizma – dopuštajući mu da ispuni ekološke rupe. Evolucionisti otkrivaju da su orphan geni vrlo teški za objasniti  jer, čini se, nemaju ikakvih predaka – oni se pojavljuju iznenada i jedinstveni su za određeni tip biljke ili životinje. Evolucionisti vjeruju da se većina gena pojavila tako što su bili kopirani i preuređeni tijekom dugih vremenskih razdoblja. Pa ipak, ovaj hipotetski scenarij nije valjan za orphan gene jer oni, čini se, nemaju predačke sekvence. Neki evolucionisti kažu da su orphan geni evoluirali iz potpuno nasumičnih mutacijskih procesa, ali ova teorija se pokazala kao potpuno netočna u mnogo prigoda. Nasumični mutacijski događaji su nemoćni proizvesti složenu informaciju kodiranu u genima. Nema valjanog naturalističkog objašnjenja za pojavu orphan gena. Znatno bolja paradigma za prisutnost orphan gena može biti formulirana unutar konteksta inteligentnog dizajna i stvorenih tipova. Zato što su orphan geni jedinstveni za svaki tip organizma i povezani s prilagodbom na okoliš u mnogim slučajevima, njihovo objašnjenje bliže se uklapa u biblijski model stvorenih tipova opisan u Knjizi Postanka.“

Ideja evolucije nije dobra znanost

Dr. Jeffrey Tomkins zaključuje o nedavnim pokušajima da se kršćane uvuče u evolucionističko vjerovanje tipičnim evolucionističkim tvrdnjama o određenim sličnostima između ljudi i životinja: „Čitao sam neke članke na dobro poznatoj web stranici koja pokušava spojiti kršćansku vjeru s darvinovskom evolucijom. Primijetio sam forumski članak koji čini se predstavlja na tipičan način ideju i objašnjava da je Bog nekako koristio koncept evolucije kao način stvaranja. Izdvojio sam ključni dio članka i pokazat ću ga niže zajedno s mojim odgovorom nakon toga. Nadam se da će ovo dati skladan odgovor na ovu uobičajenu zabludu.“ Zatim dr. Tomkins citira izjavu koja očituje tipičan način razmišljanja teističkih evolucionista: „Ne bi smjelo biti nikakvog sukoba između kršćanstva i Darwina. Činjenica da su ljudska bića u srodstvu s drugim stvorenjima je zdravorazumska. Ne testiramo li lijekove za ljude na životinjama? Ponekad koristimo lijekove proizvedene od drugih stvorenja. Hvala Bogu da dijelimo zajednički tjelesni i genetički kontinuitet s drugim stvorenjima.“ Tomkins komentira ovaj naivan, nelogičan i pogrešan način razmišljanja teističkih evolucionista: „Ova osoba govori da ne bi smjelo biti nikakvoga sukoba između kršćanstva i Darwina. Zašto? Zato što su oni tako rekli? Ne bismo li mi prvo trebali provjeriti da vidimo bi li darvinizam mogao biti propala znanstvena paradigma, što on u stvari i jest. Ideja da su ljudi srodnici životinja po zajedničkom [evolucijskom] porijeklu nije zdravorazumska niti dobra znanost – to je ispiranje mozga od strane evolucionističkih tehnokrata. Ljudi i životinje dijele fiziološke sličnosti na različitim razinama zato što su dizajnirani da dijele slična sredstva iz okoliša (izvore hrane, vodu, itd.). Oni su također stimulirani sličnim senzornim signalima koji su i fizikalni i kemijski. Bog stvara najoptimalniju biokemiju i fiziologiju za tip organizma koji također dijeli sličnosti diljem spektra života zato što svi živimo na istoj Zemlji! Postoje jasne nepremostive genetičke granice između stvorenih tipova biljaka i životinja koje se prirodno ne mogu prijeći. Bog je stvorio svaki opći tip ili klasu organizma jedinstveno. Sličnosti u staničnoj biologiji morale bi se očekivati u kreacionističkom modelu porijekla. Nekako evolucionisti vjeruju da Bog to ne bi učinio, a mnogi kršćani osjećaju da moraju kapitulirati pred ovakvim tipom zabludjelog zaključivanja. Kome stvarno manjka zdravog razuma u vezi ove teme?“

BiblijaGenetika

I novije evolucionističke tvrdnje Domazet-Loše također su potpuno utemeljene na Domazet-Lošinoj, zapravo, neznanstvenoj „metodi“ tzv. genomske filostratigrafije za koju, kao što smo vidjeli. iznimno iskusni genetičar dr. Tomkins kaže da je potpuno utemeljena na izmišljenoj paradigmi i hipotetskom dubokom vremenu. Iznimno je važno da katolici ne nasjedaju na tvrdnje Domazet-Loše jer ih on, jasno odbacujući više temeljnih učenja Katoličke Crkve, katolicima pokušava ubaciti potpomognut ultraliberalnim teolozima.

Kada se izađe iz tog svijeta evolucionističke pseudoznanosti i mašte, tada se vidi da u stvarnosti nema sukoba između čiste znanosti i vjere u povijesnu pouzdanost izvještaja iz Knjige Postanka upravo kako su crkveni oci i naučitelji čvrsto vjerovali. U stvarnosti postoji samo sukob dviju vjera – vjere u Božju objavu koju su držali oci i naučitelji Katoličke Crkve, a koju, usprkos nametnutoj evolucionističkoj dogmatskoj indoktrinaciji, i dalje zastupaju mnogi doktori prirodnih znanosti – s jedne strane, i s druge strane – vjere u niz nedokazanih pretpostavki o kojima ovisi hipoteza darvinovske makroevolucije za koju jednostavno ne postoje empirijski dokazi, iako je nevjerojatna količina vremena, snage i novca utrošena da se te dokaze makroevolucije nekako pronađe. Dakle, hipoteza evolucije definitivno nije znanost već je to samo jedna od mnogih vjera koje postoje na ovome svijetu. Krajnje je vrijeme da je tako počnemo i službeno tretirati.

Vezani članci