nacija.hr

ZAČUĐENI BOG

Tekst: Ivica Ursić

„Stojim bez riječi.

Začuđen.

Kakvi smo mi to ljudi?

I čudom se čudim.”

Sjećate li se predivnog dječjeg romana „Alisa u zemlji čudesa“?

Još tamo neke davne 1865. godine napisa ga engleski autor Charles Lutwidge Dodgson i odmah se sakri iza pseudonima Lewis Carroll. Radnja prati doživljaje djevojčice Alise, koja pada niz zečju rupu u fantastični svijet naseljen osebujnim stvorenjima i pojavama. I svemu, što vidi u toj zemlji, Alisa se čudom čudi.

Čini ti se kao da se je našla u Hrvatskoj naših dana.

Jer svatko tko nas posjeti i tko nas upozna mora se čudom čuditi.

I nikako se ne može načuditi.

Ostaje trajno začuđen.

S jedne strane nevjerovatna čudesa kojima nas dragi Bog obdari, prirodne ljepote i prirodna bogatstva, a s druge strane sve veće siromaštvo i sve veća zaduženost.

S jedne strane narod hrabar i čvrst u ratu, a s druge strane taj isti narod koji u miru slobodu razdaje „šakom i kapom“ i koji sudbinu svoju povjerava onima koji tu slobodu nikada ni željeli nisu.

S jedne strane apsolutna dominacija deklariranih kršćana, a s druge strane ti isti kršćani neprestano biraju, kao svoju vlast, osvjedočene bezbošce, koji donose protubožje zakone i koji sve otvorenije rade protiv interesa svoga naroda.

S jedne strane ostvarena demokracija postoji kao obično mrtvo slovo na papiru, a s druge strane „marš kroz institucije“ mentalnih komunista, nelustriranih boljševika i kriptokomunističkih glasila kojima se sustavno zaluđuje puk, kojemu se ispire mozak i kojeg se žednog prevodi preko vode.

S jedne strane stoljećima branjen i odbranjen domoljubni duh i zanos, a s druge strane, na tronu moći i slave, izrodi i izdajice, a na marginama i prepušteni zaboravu, heroji i junaci.

Priznajte ni Lewis Carroll ne bi svoju Alisu izvrgnuo ovolikim i ovakvim čudesima. Što je previše uistinu je previše. Ali kako za koga. Za Hrvate se čini da takvih „čudesa“ nikada nije previše. Možemo mi još. Puno više. I pri tom uopće se ne čuditi. Niti malo.

Ali svatko tko to vidi čuditi se mora. I svi se čude. I dragi Bog se sigurno čudi kada vidi svu tu količinu zla i opačina, koju smo pretvorili u „svetu kravu“ kojoj se neprestano klanjamo. I svima je to čudno, naravno, osim nama.

Međutim kada su naši izravni i osobni interesi u pitanju onda se i te kako znamo čuditi. Koliko ste puta, kada bi vas netko razočarao, stali onako ni tužni, ni ljutiti, ni bijesni, ni ogorčeni, nego biste s nevjericom u duši pomislili: „Pa sve im dadoh, sve im učinih, a oni meni ovako uzvraćaju?!“ Ostali biste začuđeni. Začuđeni od puste nevjerice, koju niste ni u snu očekivali.

Začuđenost je pojava koja se javlja u onom trenutku kada se nađemo pred nečim što nismo u stanju razumjeti, objasniti, kvalificirati, svrstati. To može biti nešto lijepo, ali može biti i nešto ružno. To može biti fascinantan prizor, prirodna pojava od čije ljepote zastaje dah, savršeno umjetničko djelo, čin nesebične ljubavi, veliko milosrđe, to može biti nečija žrtva, ali nažalost to može biti i nešto što je zlo i naopako. Ali i glupo. Izvan pameti.

Pred ljudskim zlom, pred našom nevjerom, pred našom nevjerojatnom glupošću, začuđen zna biti i sam Bog.

U ovonedjeljnom čitanju iz evanđelja po Marku pronalazimo začuđenog Isusa. Otkrivamo kako smo u stanju svojim postupcima začuditi i onoga koji nas najviše ljubi i koji nam je dao sve. U današnjem čitanju pronalazimo Boga koji je ostao začuđen.

„I čudio se njihovoj nevjeri.“

Isus, lokalni dečko, vraća se kući. Ali se kući vraća kao prorok, a ne kao tesar koji je otišao iz Nazareta. U očima grada on nije prorok, a kamo li toliko očekivani Mesija. Predobro ga oni znaju da bi prihvatili „novog“ Isusa.

Isus je neko vrijeme izbivao iz Nazareta. Proveo je neko vrijeme sa svojim rođakom Ivanom Krstiteljem. Okupio je oko sebe čudnu grupu ljudi. Susretao je ljude u nevolji, ljude u bolesti, u boli, u suzama. Prosjake, gubavce, hrome, slijepe. Opsjednute. Ljude koje nitko nije želio u svojoj blizini. Ljude koje su svi izbjegavali. I odbacivali. A on im je služio.

I tako Isusa njegova putovanja dovode kući. U Nazaret. Dovode ga k onima s kojima je odrastao i kojima je također spreman služiti. Ali oni ga odbacuju od sebe.

„I čudio se njihovoj nevjeri.“

Isus je iznenađen činjenicom da ljudi u biti odbijaju prihvatiti ono što im on nudi, a to je ono što je ljudima najpotrebnije, pomirenje s Bogom i vječni život. Ono što bismo trebali prihvatiti raširenih ruku, mi uvrijeđeni ponudom, mi to odbacujemo. I umjesto da se mi čudimo Isusovom daru, Isus se čudi našoj nevjerojatnoj nevjeri.

Nije da mi ne volimo Isusa. O ne, volimo mi njega, itekako ga mi volimo, ali mi ne volimo način na koji Isus djeluje. Mi smo se umorili od onog toliko uobičajenog što nam naša vjera vjekovima zbori.

Ovaj naš današnji svijet temelji se na uzbuđenju i na neprestanim promjenama. I kada je naša vjera u pitanju mi bismo tako rado i nju učinili uzbudljivijom, a to onda znači da stvari treba mijenjati. Sve se oko nas mijenja, pa što se onda ne bi mijenjala i naša vjera. Zašto je ne osuvremeniti. Prilagoditi trendovima. Modi.

I onda mi tražimo dalje od Isusa i dalje od riječi Božje. Tražimo druge i drugačije oblike duhovnosti, tražimo nešto novo, uzbudljivo. Okrećemo se duhovnosti New Age-a, istočnjačkom misticizmu, sektama, alternativi, estradnim ikonama, športskim idolima, bilo čemu i bilo komu, samo neka je novo i egzotično. I samo neka pred nas ne postavlja nemoguće zahtjeve. Znate ono, da ljubimo Boga iznad svega, a bližnjega kao samoga sebe.

Ta „modernizacija“, to klanjanje suvremenom „zlatnom teletu“, to nam se nekako čini snažnijim, barem neko vrijeme, dok ne otkrijemo nešto još novije. Ako ništa drugo onda je daleko uzbudljivije od onoga što su prakticirali naši očevi i majke, naši djedovi i bake.

Isus je nekako postao pomalo i dosadan. Isuviše jasan. Predvidljiv.

Zar bi onda uopće bilo ikakvo čudo kada bi Isus danas bio jednako tako zatečen našom, nevjerom?

Mi kršćani tako rado volimo slušati o Isusovim čudesima i uživamo kada Isus u red dovodi sve te farizeje i pismoznance. Ali sve ostalo, poglavito ako bi se moglo odnositi na nas, nama nije ni malo ugodno, pa mi to ili ublažavamo, ili razvodnjavamo, ili relativiziramo, ili jednostavno preskačemo. Odbacujemo.

Mi nastojimo „pripitomiti“ radikalnog Isusa i mi njega volimo samo kada je miran, blag, nježan. Mi volimo Isusa u čijem se društvu možemo opustiti i osjećati se dobro u svoj svojoj umišljenoj pravednosti.

Ali onda naletimo na tekst u Evanđelju gdje se od nas uistinu traži – žrtva. Traži se da sve prodamo što imamo, da to razdijelimo sirotinji, da nahranimo gladne svojom hranom, da osobno posjetimo zatočene, da skućimo beskućnike.

I što mi onda kažemo?

Kažemo, mrtvi hladni: „Ma, nije Isus stvarno tako mislio! Ne treba Bibliju shvaćati doslovno!“

I kada Isus to čuje, kako reagira? Pa začudi se kolika je naša nevjera.

„Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.“ (Mt 5,17-19)

Baš poput ljudi iz Nazareta mi jako dobro poznajemo Isusa i mi bismo mu trebali vjerovati kada on nešto kaže. Trebali bi mu odgovoriti svojom vjerom, a ne odbacivati njegovo učenje. Nažalost, mi pronalazimo na stotine načina kako bi reinterpretirali on što je Isus tako jasno rekao.

I zar je onda uopće ikakvo čudo što mi u Hrvatskoj u biti živimo u zemlji tolikih „čudesa“?

Mi se njima uistinu ne bismo trebali čuditi, ali jednako se tako ne bi smjeli čuditi što je i sam Bog danas začuđen našom nevjerom.

 „Kada biste dali svoje povjerenje Bogu

i pustili da sve stvari teku kroz njega,

bili biste začuđeni čudima

koje je on u stanju učiniti.“

(autor nepoznat)

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci