nacija.hr

Povjesničar, katolički intelektualac, prof. dr. Roberto de Mattei: Stav kardinala Stepinca bio je proročki

Na međunarodnom simpoziju o bl. Alojziju kardinalu Stepincu, održanom u sklopu proslave 10. obljetnice kardinalove beatifikacije sudjelovao je i gost iz Italije dr. Roberto de Mattei. Dr. de Mattei predaje kolegij Povijest kršćanstva i Crkve na Europskom sveučilištu u Rimu te suvremenu povijest na Sveučilištu u Cassinu. Nadalje predsjednik je Zaklade Lepant, čije je poslanje štititi vrijednosti zapadne i kršćanske civilizacije, član talijanskoga Nacionalnog vijeća za istraživanja te Upravnog odbora Talijanskoga povijesnog instituta. Osim brojnih stručnih radova, gost iz Italije urednik je revije »Nova Historica« te mjesečnika »Radici Cristiane« (Kršćanski korijeni). U Zagrebu je dr. De Mattei govorio o odnosu kardinala Stepinca prema fenomenu komunizma, kao i o razvoju prilika u godinama neposredno nakon blaženikove smrti.

Između Crkve i komunizma samo borba

Biste li ukratko mogli iznijeti glavne teze vašeg izlaganja koje ste održali na međunarodnom simpoziju o bl. kardinalu Alojziju Stepincu u Zagrebu?

DR. DE MATEI: Moje predavanje imalo je dva bitna dijela. U prvom sam govorio o stavu kardinala Stepinca prema komunizmu, a u drugome o preokretu koji je nakon njegove smrti uslijedio u Crkvi i u stavu Svete Stolice prema komunizmu i komunističkim režimima, o takozvanoj »politici prema Istoku« (sugovornik koristi njemačku riječ »Ostpolitik«)). Svoje sam tvrdnje popratio mnoštvom dokumenata i svjedočanstava iz onoga vremena.

Dakle stav kardinala Stepinca prema komunizmu sažeo bih u tri točke. Prvo, komunizam, kao što je već ustvrdio Pio XI. u enciklici Divini Redemptoris iz 1937. godine, u sebi je izopačen i ne postoji mogućnost da se s njim surađuje. Drugo, između komunizma i Crkve ne može biti suživota, nego samo oštra borba. I treće, ta borba između Crkve i komunizma ne može se shvatiti u posve političkim kategorijama, nego ju valja uvrstiti u mnogo širu teologiju povijesti, u kojoj je na jednoj strani Krist, glava otajstvenoga Tijela, a na drugoj Đavao i njegovi sljedbenici. U to je vrijeme i Sveta Stolica i općenito javno mnijenje u Crkvi podržavalo taj stav.

No nakon smrti kardinala Stepinca, počevši od sredine šezdesetih godina i Drugoga vatikanskog koncila, ozračje u Katoličkoj Crkvi se promijenilo, što je dovelo do drugačijeg stava prema komunizmu, koji je konkretne obrise poprimio u novoj »politici prema Istoku«. Tvorci »politike prema Istoku« smatrali su da je moguće doći do određenih kompromisa kako bi se samomu komunizmu omogućilo da evoluira iznutra, da se preobrazi u socijalizam s ljudskim licem. Teoretičari »politike prema istoku« nadalje su smatrali da će komunizam potrajati stotinu ili stotinu pedeset godina te da je traženje »modusa vivendi« na neki način nužno. Stepinac je pak držao da će trajati vrlo kratko. I to iz vrlo jednostavna razloga: budući da su komunizam i komunistički režimi u sebi protiv ljudske naravi, moraju se srušiti.

Svojevrsni simbol te nove politike Svete Stolice, tadašnji državni tajnik kardinal Agostino Casaroli, četiri je puta u razdoblju od 1964. do 1966. godine putovao u Beograd. Pohodi su rezultirali bilateralnim sporazumom s Titovim režimom, a navodni dobri odnosi kulminirali su 29. ožujka 1971. godine posjetom predsjednika Tita papi Pavlu VI. No sporazum nije riješio bitne poteškoće katolika u Jugoslaviji. Nastavila su se uhićenja svećenika, restrikcije na području vjeronauka, kolegiji, škole i sjemeništa i dalje su bili zatvoreni. Jedini tko je iz te politike kompromisa izvukao korist, bio je Titov režim. Navodno bolji odnosi ojačali su njegovu sliku »socijalizma s ljudskim licem«, u međunarodnim se odnosima stvorio dojam da režim poštuje vjersku slobodu…

Premda to izrijekom ne kažete, ne osjeća li se u Vašem govoru izvjesna simpatija, i to ne samo prema osobi kardinala Stepinca, nego također i prema njemu kao simbolu, prema njegovu stavu prema komunizmu?

DR. DE MATEI: Moje je predavanje bilo prije svega strogo povijesno, no povjesničari nikad nisu posve neutralni. Naime povjesničar ima iz sebe određenu idealnu viziju svijeta, određeno kulturno usmjerenje. Stoga je točno da zbog svojega viđenja povijesti, kao i zbog činjenice da sam katolik, ne samo da gajim veliku simpatiju i divljenje prema kardinalu Stepincu, nego u njegovu liku i stavu vidim određeni model ponašanja i stava prema komunizmu. Mislim da se upravo u tome pokazao junački značaj njegovih kreposti.

Ako je istina da gajite simpatiju prema Stepinčevu protivljenju komunizmu, onda je jasno da ste kritični prema takozvanoj »politici prema Istoku«, koju je Sveta Stolica promicala nakon njegove smrti…

DR. DE MATEI: Nema sumnje da je stav kardinala Stepinca prema komunizmu kao model bio alternativan, drugačiji u odnosu na onaj koji se razvio u Jugoslaviji i općenito u katoličkom svijetu nakon njegove smrti, a to je ideja da postoji način za »modus vivendi«, za suživot između Crkve i komunizma. Danas možemo reći da je stav kardinala Stepinca bio proročki. To se ne može reći za »politiku prema Istoku«, koja je nažalost za posljedicu imala samo to da je za desetak, dvadesetak godina usporila pad komunizma.

Politika kompromisa danas na zalazu

Nije li donekle shvatljiv stav Svete Stolice iz onoga doba? Nije li se naprosto morala suočiti s činjenicama, kao što se danas suočava sa stanjem primjerice na Kubi ili, još očitije, u Kini?

DR. DE MATEI: Svakako, danas komunizam preživljava u nekim zemljama, kao što su Kina, Kuba i još neke, no mislim da danas više ne postoji filozofija »politike prema Istoku« i da je ona prošlost. Ne čini mi se da je pristup Svete Stolice danas sličan pristupu iz sedamdesetih i osamdesetih godina. Danas se više ne nameće problem komunizma, ni izdaleka u onoj mjeri u kakvoj je bio aktualan u ono doba, no nameće se jedan drugi sustav, koji je u većini slučajeva jednako tako totalitaran, a to je islam. No čini mi se da je stav Svete Stolice pod vodstvom pape Benedikta XVI. danas mnogo mudriji i mnogo odmjereniji.

Naime Sveta je Stolica uvijek imala izvjestan diplomatski pristup i diplomatski oprez prema svim sugovornicima. Logično je da tako nastupa i prema totalitarnim režimima, između ostaloga i zbog katolika koji u tim zemljama žive. No u slučaju »politike prema istoku« postojala je filozofija kompromisa, uvjerenje da se komunizam može promijeniti i da mu u tome na neki način treba pomoći. Mislim da je ta filozofija kompromisa u katoličkom svijetu na zalazu. U svakom slučaju nije toliko snažna kao u sedamdesetim i osamdesetim.

Riječ je o istim neprijateljima od jučer

Začuđuje što se i među europskim katolicima, reklo bi se osobito među talijanskima, mogu čuti razmišljanja tipa: »beatifikacija kardinala Stepinca bila je pogrešan korak«, ili »zašto je bilo potrebno tom beatifikacijom izazivati ove ili one«, ili pak »da nije bilo pape Poljaka, Stepinac nikada ne bi bio beatificiran« i slično. Kako komentirate tu činjenicu?

DR. DE MATEI: Ne bih pridavao puno važnosti tim tvrdnjama. Istina, one postoje, no ne smatram ih irelevantnima jer ne proizlaze iz istinski kršćanskog i katoličkog stava i misli, nego se rađaju i hrane iz kulturnih okružja koja su neprijateljski nastrojena prema Crkvi. Dakle normalno je da Crkva ima neprijatelje. Imao ih je i kardinal Stepinac. I Crkva, koja ga je beatificirala, također ima neprijatelja. Riječ je o istim onima koji su jučer progonili kardinala.

Određeni europski katolički miljei također su pod utjecajem progresizma, neki često na rubu pravovjerja. Jer katolički svijet nije monolitna stvarnost. I u vrijeme kardinala Stepinca postojali su svećenici kolaboracionisti i prorežimska svećenička udruženja. Današnji svećenici koji kritiziraju kardinala Stepinca duhovni su nasljednici onih koji su jučer surađivali s komunističkim režimima. Reći ćete možda da tako govore neki katolici u Italiji jer nisu na svojoj koži iskusili što je to komunizam. Može biti, no zašto je toga bilo ovdje u Hrvatskoj, u Poljskoj i svugdje? Mislim da je, ipak, riječ o manjkavu katoličkom osjećaju.

Stoga smatram da nas takvi glasovi ne trebaju previše zabrinjavati. Ono što se meni čini važnim jest da Crkva proglašavajući kardinala Stepinca blaženim i, nadamo se, uskoro svetim iskazuje kardinalu Stepincu veću čast nego Pio XII. kad ga je proglasio kardinalom. To nama kao katolicima mora biti važno, a ne ovi glasovi koji najčešće ne proizlaze iz dobronamjernoga stava.

Želio je što katoličkiju Hrvatsku

Mnoge bivše socijalističke zemlje imale su tu nesreću da, zbog povijesnih i međunarodnih okolnosti, nisu mogli ostvariti svoju neovisnost pa su osvajačke pohode Trećeg Reicha doživjele kao povijesnu prigodu za ostvarivanje neovisnosti, premda većina u tim narodima niti je prihvaćala nacističku ideologiju niti je dijelila njegove osvajačke aspiracije. Kasnije im se svejedno »pod nos« uvijek stavljala suradnja s fašizmom. Tu je sudbinu podijelio i kardinal Stepinac…

DR. DE MATEI: Smatram da je učinio dobro time što je prihvatio hrvatsku neovisnost. Jer nipošto nije, pa ni prihvativši hrvatsku neovisnost, prihvatio nacističku ideologiju, kao ni kasnije komunističku. Stepinčev model bila je neovisna hrvatska država, duboko katolička, protivna i jednoj i drugoj ideologiji. Stepinac je bio katolički biskup i katolički kardinal. I katolikom je uvijek ostao. Dakle nije mogao prihvatiti nijednu od te dvije ideologije, jer su one duboko protivne katoličkomu duhu. Logično je da je želio što katoličkiju Hrvatsku i da se borio protiv protukršćanskih ideologija. To bi trebao činiti svaki istinski katolički pastir. Kritika ili teorija o suradnji s nacizmom povijesna je besmislica.

I ta se misao rađa iz komunističkog mentaliteta. Jer u komunističkom mentalitetu svako spominjanje nacionalnog identiteta smatra se fašizmom. Iz tih će vas krugova optužiti za »filofašizam« i autoritarnost ako se zauzimate za naravnu obitelj koja se zasniva na braku između muškarca i žene, u kojoj otac ima izvjesni autoritet i sl. Na isti način marksistički relativizam kritizira svako shvaćanje koje se poziva na povijesnu i naravnu vrijednost nacionalnih država. Za njih su one osuđene na nestanak, na odumiranje. Mi pak moramo imati hrabrosti reći da su obitelj i država naravne stvarnosti, a ne samo povijesne te ih treba štititi.

Nakon povijesnog sloma komunizma mnogi od tih naroda stekli su nacionalnu neovisnost. Je li se stanje time popravilo?

DR. DE MATEI: Dakako da je stanje bolje, no nisu svi problemi time riješeni. I to upravo zbog komunizma. Jer za trideset, četrdeset ili sedamdeset godina komunizam je toliko duboko promijenio način razmišljanja, običaje, navike da ih danas nije lako ponovo izgraditi. Vjerujem da je temeljni uzrok problema preživljavanje komunizma u tim zemljama.

Oprez s Europskom Unijom

Kad se govori o prošlosti europskih naroda, osobito onih iz bivšega istočnog bloka koji za to nisu imali pravu prigodu, često se spominje »suočavanje s prošlošću«, o »čišćenju sjećanja« i slično. Vjerujete li da Europska Unija pruža dobar institucionalni okvir za to sučeljavanje?

DR. DE MATEI: Prema mojemu mišljenju, riječ je o dobroj ideji, ali i o njezinoj lošoj izvedbi. Poznato je da je ideju europskog ujedinjenja podupirao još papa Pio XII. Europa koja je rođena potpisivanjem Rimskih ugovora 1957. godine, a glavni protagonisti bili su kršćanski i katolički usmjereni političari poput Konrada Adenauera, Roberta Schumana, Charlesa de Gaullea, Alcidea De Gasperija. Ta je Europa u svojim temeljima bila kršćanska Europa, sa snažnom ulogom nacionalnih država. Nažalost, današnja EU jest Europa koja niječe čak i svoje kršćanske korijene, koja izdaje svoj duh i svoje ideale. Stoga je, kad je riječ o EU-u, potrebno imati mnoge zadrške i treba joj pristupati s oprezom. Jer ponekad nastoji ugasiti nacionalne države i naravne institucije kao što je obitelj, nastojeći nametnuti protunaravne zakone, kao što su onaj o pobačaju ili o istospolnim brakovima. Vjerujem da bi se pregovori s EU-om trebali voditi tako da se uvijek zahtijeva apsolutno poštivanje vlastitih nacionalnih i vjerskih tradicija.

A može li Unija zajamčiti mir?

DR. DE MATEI: Europska Unija rođena je iz potrebe za mirom, prije svega zbog potrebe da se prevlada stoljetno neprijateljstvo između Francuske i Njemačke, koje su se u razdoblju od nepunih sto godina sukobile u tri užasna i krvava rata. Dakle EU je stvorena oko francusko-njemačke jezgre iz pedesetih godina. Današnja Europska Unija jest bitno različita. Prvo, na međunarodnom političkom planu je iznimno slaba. Čini mi se da u ovome času nije u stanju vršiti ulogu protagonista na tom planu. Ne bih želio da se dogodi nešto što se dogodilo s Ujedinjenim narodima, tj. da se pretvori u velik i nepregledni organizam koji nije kadar vršiti političku ulogu. Nažalost, čini mi se da je u opasnosti da prestane biti politički prostor, nego se umjesto toga pretvara u intelektualni prostor, u laboratorij postmoderno shvaćenih ljudskih prava. To čine Ujedinjeni narodi, a bojim se da je na tom putu i Europska Unija.

»Još uvijek živi komunistička kultura«

Kako to da u izvjesnim krugovima u Europi i u svijetu još uvijek, nakon svega, postoji određeno nepovjerenje prema kardinalu Stepincu, da se ne kaže neprijateljstvo?

DR. DE MATEI: Mislim da je temeljni problem ovaj: dok je nakon pada nacionalsocijalizma i fašizama uslijedio Nirnberški proces i čišćenje na svjetskoj razini te su zaživjele antifašističke vrijednosti, to se nije dogodilo kada je riječ o komunizmu. Nikad nije bilo »nirnberškog procesa« protiv komunističkih zločinaca i zločina, niti u Sovjetskom Savezu, niti u drugim komunističkim zemljama. Štoviše, vidimo da su, kako u bivšim komunističkim zemljama, tako i u zapadnim zemljama, često na vlasti takozvani »postkomunisti«. Bilo bi nezamislivo da su u pedesetim ili šezdesetim godinama u Europi vladali »postnacisti«, tj. nositelji bivše nacističke ili fašističke hijerarhije. Danas je međutim tako. Dakle u većini političkih sustava dolaze na vlast bivši komunisti ili postkomunisti. Nadalje, u masovnim medijima, tj. u glavnim središtima medijske moći prevladava kriptokomunistička filozofija. Mislim da to hrani nepovjerenje i određenu mrzovolju, pa i neprijateljstvo prema kardinalu Stepincu. Razlog je u tome što danas to »neprijateljstvo« ne postoji prema njegovim progoniteljima.

Da malo pojasnim. Komunizam se srušio kao politički i društveni sustav, no još uvijek živi na dva načina. Prvo u bivšim komunistima – sjetimo se samo Vladimira Putina, a on je tek jedan od vrlo brojnih primjera – koji su na vlasti. Ili ponekad u opoziciji. U mojoj zemlji imamo primjer: Walter Veltroni i Massimo d’Alema proizašli su iz komunističkog miljea i filozofije zapadnog tipa. Trenutno su u opoziciji, ali pretendiraju na vlast. Dakle imamo ljude koji se na mijenjaju. No i bez obzira na ljude, još uvijek živi komunistička kultura i način razmišljanja. U kojem smislu? Objasnit ću. Obilježje komunizma nisu bili samo projektili usmjereni na Zapad niti samo tenkovi, nego je komunizam materijalistička i dijalektička, dakle duboko relativistička filozofija. Kao takav on u korijenu niječe sve tradicionalne institucije, obitelj, državu, privatno vlasništvo, religiju, Crkvu. Danas i na Istoku i na Zapadu također dominira filozofija koja je također duboko relativistička te niječe iste one vrijednosti koje je jučer nijekao komunizam. Riječ je o takozvanoj postmodernoj misli, o relativizmu koji ja papa Benedikt XVI, nipošto slučajno, nazvao ni više ni manje nego »diktaturom relativizma«. Slažem se s tom analizom.

Izvor: Glas Koncila

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci