nacija.hr

Po plodovima ćete poznati

Blog Christus Rex donosi podatke o krizi koja je nastupila u Crkvi kao posljedica ubacivanja liberalnih ne-katoličkih ideja u razmišljanje i praksu katoličkih teologa i vjernika općenito:

1) Postoji li danas kriza u Crkvi?

Morali bismo zatvoriti oči da ne vidimo da Katolička crkva prolazi kroz ozbiljnu krizu. U šezdesetim godinama, za vrijeme Drugog vatikanskog sabora, postojale su nade za novo proljeće u Crkvi; dogodilo se upravo suprotno. Tisuće svećenika je napustilo svoju službu, a tisuće monaha i redovnika se vratilo svjetovnom životu. U Europi ima jako malo zvanja, a nema ih mnogo ni u Sjevernoj Americi; bezbroj bogoslovija, samostana i vjerskih ustanova zatvorilo je vrata. U mnogim župama nedostaje svećenika, a redovničke zajednice moraju napustiti škole, bol-nice i domove za stare i nemoćne. Kao što se papa Pavao VI. potužio 29. lipnja 1972.: ,,Kroz neku pukotinu, dim Sotonin je ušao u hram Božji”.

• Zar se danas situacija ne poboljšava i možemo li sada smatrati da je kriza prošla?

U SAD-u je 1960. godine bilo zaređeno za svećenike 1527 kan-didata. U 1998. god., samo ih je 460 zaređeno – pad od preko 1000 godišnje. U Francuskoj je u pedesetima bilo oko 1000 sveće-ničkih ređenja godišnje. U devedesetima ih nije bilo više od 100 godišnje; broj ulazaka u bogoslovije i dalje se smanjuje. U Njemačkoj je 1996. predstavila novu rekordno nisku razinu kandidata za svećeništvo: njemačke biskupijske i redovničke bogoslovije imali su samo 232 novih kandidata; dok ih je nedavne 1986. bilo 727. Broj redovnika u svijetu se i dalje smanjuje.

• Utječe li ova kriza i na vjernike?
U pedesetim godinama, odlazak na Misu u SAD-u je često bio veći od 70 % među katolicima; neke studije pokazuju da je u 2000. godini ta statistika pala na ispod 30 %. Godine 1958., 35 % Francuza pohađalo je Misu svake nedjelje; danas to čini manje od 5 %, i to uglavnom starijih ljudi. Godine 1950. više od 90 % Francuza bilo je kršteno kao djeca; danas je to manje od 60 %.

• Jesu li slučajevi Francuske ili SAD-a doista tipični?

Svugdje je interes za Crkvu u opadanju. Sada samo manjina katolika ispunjava svoju nedjeljnu obvezu, a tisuće napuštaju Crkvu svake godine. Osobito uznemirujuće je to što prije svega mladi ljudi okreću leđa Crkvi. Od 93 tisuće onih koji su napustili Crkvu u Njemačkoj 1989. god., 70 % ih je bilo ispod 35 godina. Između 1970. i 1993. godine, 1.9 milijuna Nijemaca službeno je napustilo Katoličku crkvu. Mržnja ili srdžba nisu najčešći uzroci, već jednostavno ravno-dušnost. Crkva više ne govori ljudima, ona više nema važnosti u njihovim životima i tako ljudi idu svojim putem, ponekad jednostavno da bi izbjegli njemački crkveni porez. Katoličanstvo polako postaje religija male manjine. Njemačka je u opasnosti da postane ,,poganska zemlja s kršćanskom prošlošću i nekim tra-govima kršćanstva”. Isto vrijedi i za većinu nekad kršćanskih zemalja.

• Može li se reći da je ta strašna kriza samo lokalna, te da utječe na zapadnu Europu i Sjevernu Ameriku, ali je poštedjela Latinsku Ameriku, Afriku i Aziju, gdje se, naprotiv, katoličanstvo čini osobito dinamičnim?

Neki statistički podaci sugeriraju da je kriza samo lokalna. Papin-ski godišnjak, primjerice, naglašava da povećanje broja bogoslova i ređenja u trećem svijetu kompenzira pad koji se opaža u zapadnim zemljama. Naime, kriza je univerzalna, čak i ako se ne pojavljuje svugdje na isti način. (Siromašne zemlje, gdje svećenstvo može predstavljati društveni napredak, regrutira nove zvanja relativno lako – ali koliko kvalitetna?) Latinska Amerika, primjerice, smatra se bastionom katoličanstva, ali zapravo postaje protestantskom bržim tempom nego što je to bilo i Njemačkoj u 16. st. Godine 1900., samo 3 % stanovništva Brazila bili su protestanti; sada ih je 18 %, a broj i dalje raste. Pet novih pentekostalnih crkava gradi se u Rio de Janeiru svakog tjedna.
Kardinal Franc Rode, tajnik Papinskog vijeća za dijalog s ne-vjernicima, procijenio je 1993. da Crkva gubi 600 tisuća latino-američkih vjernika svake godine. Drugi izvori pružaju još ozbiljnije indikacije: 8 tisuća katolika dnevno pređe u sekte. Vjeruje se da se u Čileu 20 posto stanov-ništva pridružilo protestantskim sektama od 1960. god., a 30 % u Gvatemali. U potonjoj zemlji, broj protestanata se usedmerostručio od 1960. do 1985.

2) Je li ova kriza kriza vjere?

Katolička vjera nestaje. Sve se manje vjeruje u temeljne kršćanske istine, kao što su vjera u Boga, božanstvo Isusa Krista, raj, čistilište i pakao. Najviše zabrinjava to što ove članke vjere niječu čak i ljudi koji sebe nazivaju katolicima i redovito pohađaju Misu.

• Postoje li statistike koje ilustriraju ovu krizu vjere?

Iako nisu posve pouzdane, ankete predstavljaju opće tendencije u društvu. Mnoge statistike za SAD mogu se pronaći u Kenneth C. Jonesovom Index of Leading Catholic Indicators. Npr., 77 % američkih katolika u 1999. god. nije smatralo da treba ići nedjeljom na Misu da bi netko bio dobar katolik. Samo 17 % mladih katolika u SAD-u vjeruje da svećeništvo treba biti ograničeno na muškarce. Samo 10 % vjeroučitelja katoličkih osnovnih škola slaže se s naukom Crkve o umjetnoj kontroli rađanja. Anketa 1992. u Der Spiegelu pokazala je da samo 56 % Nijemaca vjeruje u Božje postojanje, 38 % u Njegovu svemoć, 30 % u istočni grijeh, 29 % da je Isus Sin Božji, a 24 % u postojanje pakla. Jednako tako je katastrofalna situacija među katolicima. Samo 43 % njih vjeruje u temeljnu dogmu o Kri-stovom uskrsnuću. Od onih koji pohađaju nedjeljnu Misu, samo 55 % vjeruje u djevičansko rođenje, a samo 44 % priznaje papinu nezabludivost. Među svim katolicima, samo 32 % vjeruje u papinsku nezabludivost. U Francuskoj je nedavna anketa pokazala da samo 58 % Francuza smatra postojanje Boga sigurnim ili vjerojatnim (u usporedbi s 61 % u 1994.); 65 % (a 80 % od tog broja su između osamnaest do dvadeset i četiri godine starosti) kažu da ne vjeruju u Presveto Trojstvo, a 67 % (u usporedbi s 48 % u 1994. god.) ne vjeruje u postojanje pakla. Samo 12 % katolika kaže da definitivno vje-ruju u pakao (16 % ima neko vjerovanje u pakao, 72 % poriče nje-govo postojanje). Čak i među praktičnim katolicima, statistike su katastrofalne: samo 23 % njih čvrsto vjeruje u pakao, a 4 % poriče njegovo postojanje. Trideset i četiri posto tih istih praktičnih katolika je čvrsto uvjereno da je Muhamed bio prorok, dok samo 28 % njih to poriče. (35 % njih vjeruje u to do “određene točke”, ostali nisu sigurni).9 U 2006., samo 7 % francuskih katolika je vjerovalo da je katoličanstvo jedina prava religija. ,,Dubinu promjene možemo izmjeriti primjećujući da je 1952. većina katolika vjerovala da postoji samo jedna istinska religija”, primijetio je sociolog Yves Lambert. U Vala-isu, konzervativnom švicarskom kantonu koji je dom međuna-rodne Bogoslovije Svećeničkog bratstva sv. Pija X. (FSSPX) u Econeu, 81.3 % katolika tvrdi da sve religije vode do vječnog spasenja.

• Koju pouku možemo izvući iz ovih statistika?

One pokazuju pravi razmjer krize. To je prije svega kriza vjere. Ne samo da se broj onih koji se smatraju pripadnicima Crkve smanjuje, nego se čak i većina onih koji su službeno članovi Crkve više ne drži katoličke vjere! Netko tko niječe istinu vjere izgubio je vjeru, jer se vjera mora održati u cjelini. Ako 72 % katolika odbacuju vjerovanje u pakao, čak nijedan od triju katolika više nema vjere.

3) Je li to također i kriza morala?

Kriza morala ide ruku pod ruku s krizom vjere. Dok je sv. Pavao podsjećao kršćane da moraju svojim načinom života sjati u očima poroda izopačena i lukava u kojem svijetlite kao svjetlila u svijetu (Fil 2,15), način života suvremenih kršćana malo se razlikuje od onoga djece ovoga svijeta, nevjernika i drugih. Njihova slaba vjera, bez srži, više nema snage utjecati na njihov život, a još manje oblikovati ga.

Izvor: Christus Rex Broj 4 (veljača/ožujak 2015.)

 

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci