nacija.hr

Biologija i zdrava logika potvrđuju: Oko nije nastajalo evolucijom

Jesu li složeni organi poput naših očiju nastajali postupno evolucijski i jesu li naše oči loše dizajnirane kako nas pokušavaju uvjeriti evolucionisti? Biolozi koji su imali hrabrosti preispitati ova evolucionistička vjerovanja zaključuju suprotno – oči nisu nastajale evolucijski, nisu mogle postupno evolucijski nastajati, a zapravo su oči jako dobro, inteligentno dizajnirane.

Tekst: Ivan Rusarin

Rasprava oko postanka oka

Rasprava oko postanka oka traje već dva stoljeća. Biolozi koji, poput otaca i naučitelja Katoličke Crkve, vjeruju u savršeno dobroga Boga Stvoritelja, Isusa Krista, i njegovu riječ, tvrde da je nemoguće zamisliti da se složen uređaj kao što je oko mogao pojaviti sam od sebe postupnom evolucijom, dok oni koji pripadaju naturalističko-evolucionističkom vjerovanju tvrde da bi se uz dovoljno vremena oko nekako moglo pojaviti evolucijski. Charles Darwin je bio jako svjestan tog problema i posvetio je više stranica svoje knjige ‘Porijeklo vrsta’ tom pitanju, pod naslovom ‘Organi krajnjeg savršenstva i složenosti.’ U uvodu u taj problem Darwin priznaje da „pretpostaviti da se oko, sa svim svojim nemogućim aparatima za podešavanje fokusa na različite udaljenosti, za propuštanje različitih količina svjetlosti, i za korekciju sferičnog i kromatskog odstupanja, moglo formirati prirodnom selekcijom izgleda, iskreno rečeno, krajnje apsurdno.” Darwin, zatim, ističe da kroz cijelo životinjsko carstvo ima svakakvih vrsta očiju, od vrlo jednostavne, na svjetlost osjetljive točkice, do orlovskog oka. Male promjene mogle bi dovesti do postupnih poboljšanja. Darwin dalje tvrdi da nije nerazumno misliti da bi „prirodna selekcija ili opstanak najprilagođenijih”, djelujući i više milijuna godina na milijunima jedinki, mogla proizvesti žive optičke instrumente „superiorne u odnosu na staklo.” Darwin je vjerovao da je proces prirodne selekcije uzrokovao da oči malo pomalo postaju se naprednije. Stoljeće kasnije, evolucionistički autoritet, George Gaylord Simpson sa Harvarda, upotrebio približno istu vrstu argumenta, tvrdeći da zbog toga što su sve oči, od jednostavnih do složenijih, funkcionalne, one sve imaju vrijednost preživljavanja. I u novije vrijeme su gorljivi vjernici evolucije poput Dawkinsa upotrijebili istu vrstu argumenta. Ali, cijeli taj evolucionistički „argument“ preskače ključno pitanje nedostatka evolucijske vrijednosti preživljavanja nekompletnih sustava, koji ne funkcioniraju dok nema svih neophodnih međusobno ovisnih dijelova. Na primjer, većina evolucijskih dostignuća u oku, kao sposobnost razlikovanja boja, bila bi beskorisna dok ne postoji i usporediv napredak u mozgu koji omogućava tumačenje različitih boja. Evolucionisti ponekad iznose svoju vjersku pretpostavku da su detektori za razne boje evoluirali da bi povećali ukupnu sposobnost da se vide objekti iako imaju različite boje, pojačavajući tako „kolornu konstantnost”. Ovdje svakako nećemo gubiti vrijeme na razmatranje tog evolucionističkog maštovitog vjerovanja. Nas zanima sposobnost razlikovanja različitih boja i sklapanje te informacije u smislenu sliku u mozgu.

Oko1

Naime, oba procesa ovise jedan o drugome da bi imali korisnu funkciju. Zatim, to što neki evolucionist može prema svojem vjerovanju oči poredati u neki niz od jednostavnijih do složenih nipošto nije dokaz da su u stvarnom svijetu oči evoluirale jedne od drugih. Mnoge stvari u svemiru i mnogi predmeti koje mi koristimo, možemo poredati od jednostavnih prema složenijima i tako na umjetan način stvoriti privid evolucije tih predmeta. U stvarnosti, mi znamo da su ti predmeti odvojeno dizajnirani i načinjeni te da nisu evoluirali jedni iz drugih, niti su evoluirali iz nekakvog zajedničkog pretka. Ista je stvar i s biološkim sustavima.

Mnoge životinje imaju neku vrstu „oka” koje otkriva svjetlost. To su fascinantne strukture koje jako variraju. Postoji jednostavan morski crv koji ima vrlo složeno oko, a čuveni nautilus ima jednostavnije oko. Stupanj složenosti očiju očito ne slijedi zamišljeni evolucijski obrazac. Neke jednostanične životinje (protisti) imaju jednu jednostavnu, na svjetlo osjetljivu, točku. Kišne gliste imaju stanice osjetljive na svjetlost, osobito na krajevima tijela. Neki morski crvi mogu imati više od deset tisuća „očiju” na svojim pipcima, a skromni priljepak ima čudno oko oblika čaše. Organizmi kao što su rakovi, neki crvi, lignje, oktopodi, kukci i kralježnjaci (ribe, vodozemci, gmazovi, ptice i sisavci) imaju oči koje ne samo da detektiraju svjetlost, već i formiraju slike. Iako su lignje jako različit tip stvorenja od čovjeka, zanimljivo, oči liganja su uvelike slične ljudskima. Divovskim lignjama, koje mogu biti dugačke i 21 metar, i koje rone u dubinu u kojoj je malo svjetlosti, potrebne su velike oči da prikupe što više svjetla. Ti veliki organizmi imaju najveće oko za koje se zna. Oko lignje nasukane na Novom Zelandu imalo je promjer čak 40 centimetara. To je znatno više od naših globusa na stolu, promjera uglavnom 30 centimetara! Za takvo oko procjenjuje se da sadrži milijardu stanica osjetljivih na svjetlost. Usporedbe radi, naše oči imaju promjer od samo oko 2.5 centimetra. Oči koriste mnoge različite sustave da bi formirale slike. Kod kralježnjaka, a to uključuje i ljude, postoji leća pred okom koja fokusira dolazeću svjetlost na svjetlosno osjetljivu mrežnicu, što rezultira oštrom slikom. Kod životinja, kakav je nautilus, nema leća; umjesto leća jedna rupica pomaže da se dolazeća svjetlost usmjeri na razne dijelove mrežnice. Kukci formiraju slike sasvim drukčije, koristeći male „cijevi” zvane omatidija, usmjerene u malo drukčijim pravcima. Svjetlost iz svake cijevi se zatim kombinira i sastavlja sliku. Vilini konjici mogu imati čak 28.000 omatidija u svojim očima. Postoje i razni drugi složeni očni sustavi s raznim rasporedima međusobno ovisnih dijelova, uključujući i zapanjujući sustav malog, raku sličnog, organizma koji sastavlja sliku pomalo kao što čini TV sustav, brzim skeniranjem. Svi ovi različiti složeni sustavi s međusobno ovisnim dijelovima osporavaju ideju da su razne oči nastajale evolucijski malim postupnim promjenama. Promjena jednog sustava u drugi zahtjeva sasvim drukčiji pristup u sastavljanju slike, što se može vidjeti uspoređivanjem. Većina evolucionista prepoznaje ove osnovne razlike i predlaže ideju da je oko evoluiralo neovisno za svaki sustav. To negira sugestiju drugih evolucionista da su složene oči evoluirale iz jednostavnih. (Neki evolucionisti vjeruju da je oko evoluiralo puno puta, a istovremeno vjeruju da je evoluiralo unutar ograničenih grupa. Njihov primjer oka mekušaca predstavlja relativno minorne promjene u razvoju oka, i ne objašnjavaju evoluciju od vidne točke protista do oka orla.) Sustavi su tako različiti, ili su pak slični sustavi otkriveni u tako različitim vrstama životinjskih skupina, da neki evolucionisti iznose hipotezu prema kojoj je oko možda evoluiralo neovisno puno puta; ne jedno od drugog, i to možda čak 66 puta! S druge strane, istraživači su otkrili u DNK raznih organizama glavni (master) gen koji stimulira razvoj oka. Evolucionisti vjeruju da rasprostranjena prisutnost takvog gena odražava zajedničko evolucijsko porijeklo. Naprotiv, oni znanstvenici koji, poput otaca i naučitelja Katoličke Crkve, vjeruju u Božje Stvaranje objavljeno u Knjizi Postanka, smatraju taj master gen tragom inteligentnog Uma koji koristi sustav funkcionalan u različitim organizmima. Na primjer, taj glavni kontrolni gen za razvoj oka uzet iz miša može se ubaciti u voćnu mušicu i uzrokovati kod nje razvoj još očiju, na krilima, antenama i nogama. Voćna mušica ima uvelike drukčiju vrstu oka nego miš, ali ista vrsta glavnog gena može stimulirati razvoj i jedne i druge. Biolozi procjenjuju da je više tisuća gena povezano sa embrionalnim razvojem oka voćne mušice; otuda izgleda da se radi o glavnom kontrolnom genu koji aktivira mnoge druge gene koji uzrokuju razvoj različitih vrsta očiju u raznim organizmima. Razlike potječu od mnogih drugih gena, i glavni kontrolni gen ima malo veze sa pitanjem kako su različite vrste vizualnih sustava mogle evoluirati. Koncept da postoji nekoliko glavnih gena („Evo-devo“) koji pojednostavljuju evolutivni proces zakompliciran je otkrićem koje je pokazalo da su potrebni mnogostruki povezivači aktivatora i represora da bi ti glavni geni ispravno funkcionirali. Vrijeme aktivacije je vrlo važno, i kontrola samog vremena aktivacije također bi morala evoluirati. Proučavanje trilobita otkrilo je neke zapanjujuće činjenice o njihovim očima. Trilobite, koji su donekle slični potkovičastim rakovima, evolucionisti, na osnovi svojih metoda datiranja, smatraju jednim od najstarijih životinja, a ipak neki triloboti imaju izvanredne oči. Njihove leće sačinjene su od kristala minerala kalcita (kalcij karbonat). Kalcit je složeni materijal koji savija svjetlosne zrake koje ulaze ili izlaze iz njega, pod različitim kutevima, ovisno od orijentacije tog kristala. U trilobitskim očima je kalcit leća orijentiran upravo u pravom smijeru da može dati pravi fokus. Zatim, leća je oblikovana na osobit način koji ispravlja zamagljenje fokusa (sferično odstupanje) koje se javlja kod obične jednostavne leće. Ta vrsta dizajna odražava vrlo sofisticirano optičko znanje. To je vrlo značajno, jer kako se penjemo uz zamišljeni evolucijski fosilni zapis, trilobitske oči su među prvima koje susrećemo, a baš i ne izgleda da one imaju ikakve evolucijske pretke. Neki istraživači nazivaju leće tih očiju „najvećim podvigom optimizacije funkcije svih vremena.” Očito je da se radi o djelu inteligentnog Uma.

Složene oči

Oči kakve su naše, o kojima dosta znamo, čuda su složenosti. Sljedeći opis je pomalo stručniji, ali ćete i samim čitanjem steći opću predodžbu o tom fascinantnom organu koji vam omogućava da ovo čitate. Dok gledate raspored slojeva sferičnog oka, pokušajte zapamtiti što je okrenuto prema unutrašnjosti, tj. prema središtu očne sfere, a što prema vanjskoj površini oka. Ovo postaje važno u kasnijoj diskusiji o „obrnutoj” mrežnici. Oko je uglavnom prilično prazna sfera s vrlo složenim sustavima koji formiraju vanjski zid. Najveći dio unutrašnjeg oka oblaže najvažniji dio mrežnice, organ koji osjeća svjetlost koja dopire do oka kroz crnu točku zvanu zjenica. Mrežnica je vrlo složena i sastoji se od mnogih slojeva stanica. Sloj koji je najbliži vanjskoj površini oka je važan pigmentski epitel. Taj sloj sadrži pigment koji prikuplja zalutalu svjetlost, a i hrani stanice sljedećeg sloja u unutrašnjosti koji se sastoji od štapića i ćunjića. Ti štapići i ćunjići su najvažnije fotoreceptorske stanice koje otkrivaju svjetlost koja stiže u oko. Štapići funkcioniraju osobito u otkrivanju nejasne svjetlosti, dok tri vrste ćunjića služe za otkrivanje jasnije i obojene svjetlosti. Krajnji dio duguljastih štapića i ćunjića koji leži najbliže pigmentnom epitelu, drugim riječima, njihov kraj okrenut prema unutrašnjosti oka, sadrži mnoge diskove. Ti diskovi imaju posebnu vrstu proteinske molekule zvane rodopsin, a jedan štapić može sadržavati četrdeset milijuna takvih molekula. Kada svjetlost udari u molekulu rodopsina, ona uzrokuje da ta molekula promijeni svoj oblik. Taj odgovor se prenosi u puno više različitih vrsta molekula, što rezultira reakcijom „lavine“ koja brzo modificira naelektriziranost na površini štapića ili ćunjića, pokazujući tako da je ta stanica otkrila svjetlost. Zatim se cijeli proces okreće u pripremi za primanje još svjetlosti. Na kraju je u taj proves uključeno dvanaest različitih vrsta proteinskih molekula. Mnogi od njih su specifični i nužni za proces gledanja. Ovo je još jedan primjer neumanjive složenosti sustava koja ozbiljno osporava ideju evolucije, a snažno svjedoči u prilog inteligentnog dizajna – Božjeg stvaranja. Ta promjena naelektriziranosti na površini štapića ili ćunjića prenosi se kao impuls u složenu mrežu živčanih stanica. Te stanice formiraju sloj koji leži na unutrašnjosti (tj. prema središtu oka) sloja štapića i ćunjića („živčano- stanični sloj”). Iz živčano-staničnog sloja informacija se šalje u mozak vidnim (optičkim) živcem.

CunjiciStapici

U ljudskoj mrežnici ima više od sto milijuna na svjetlo osjetljivih stanica (štapića ili ćunjića), a informacije iz tih stanica djelomično se obrađuju u živčano – staničnom sloju. U tom sloju je identificirano više od pedeset različitih vrsta živčanih stanica. Pažljivim istraživanjem počinjemo otkrivati što neke od tih stanica rade. Na primjer, ako je jedno područje stimulirano, informacije iz stanica oko njega prigušuju se da bi se izoštrio kontrast. Ovaj tip obrade vrši se na više razina analize svjetlosti koja pristiže. On je vrlo složen i uključuje i sustave za povratnu informaciju. U stvari, mi ne vidimo u svojim očima, iako možda intuitivno mislimo da je tako. Oko samo skuplja i obrađuje informacije koje se šalju u zadnji dio mozga gdje se slika sklapa. Bez mozga ne bismo vidjeli ništa. Milijuni informacija brzo se prenose iz oka u mozak vidnim (optičkim) živcem. U mozgu, izgleda da se ti podaci rastavljaju radi analize na razne sastavnice kao što su sjaj, boja, kretanje, oblik i dubina. Zatim se sve to sklapa u integriranu sliku. Taj proces je nevjerojatno složen, nevjerojatno brz, a događa se bez svjesnog napora. Istraživači koji rade na tom području kažu da najjedostavniji vizualni zadaci, kakvi su opažanje boja i prepoznavanje poznatih lica, zahtijevaju složena izračunavanja i više živčane povezanosti nego što to možemo i zamisliti. Složene oči sadrže i više drugih sustava s međusobno ovisnim dijelovima koji ne bi funkcionirali ako nisu prisutne sve nužne osnovne sastavnice. Jedna od njih je i mehanizam koji analizira sjaj svjetlosti i kontrolira veličinu zjenice. Tu je i sustav koji određuje je li fokalna točka pristižuće svjetlosti ispred ili iza mrežnice, da bi mijenjao oblik leća i tako održao sliku u oštrom fokusu na mrežnici. Zatim imamo više drugih složenih sustava koji pomažu da vidimo bolje, kao što je to mehanizam koji osigurava sposobnost da oba oka gledaju istu stvar. Svi ovi čimbenici pokreću pitanja o mnoštvu međusobno povezanih dijelova. Na primjer, od kakve bi koristi bio sustav koji može otkriti da je slika u oku van fokusa ako nema mehanizma koji može podesiti oblik leće i dovesti sliku u fokus? U postupnom evolucijskom scenariju, ti razvijajući mehanizmi ne bi imali vrijednost preživljavanja, jer bi većina, ako ne i svi, njihovih dijelova bila beskorisna bez drugih dijelova. I ovdje kao i na tako puno drugih mjesta imamo tipičnu zagonetku „kokoši i jajeta“ – što je prvo nastalo, kokoš ili jaje? Oboje su nužni za opstanak. Darwin se ponekad nije ustručavao izazvati kritičare svoje evolucionističke hipoteze. Odmah poslije rasprave o evoluciji oka u knjizi „Porijeklo vrsta“, on kaže sljedeće: „Kada bi se moglo demonstrirati da postoji ijedan složeni organ koji se nije mogao formirati brojnim, sukcesivnim, neznatnim modifikacijama, moja teorija bi bila apsolutno pobijena.“ Dok je Darwin upućivao izazov tražeći da mu se pokaže da se to nije moglo dogoditi, on zalazi izravno u problem nedostatka vrijednosti preživljavanja razvijajućih međusobno ovisnih dijelova govoreći o „brojnim neznatnim modifikacijama.” Tu se misli osobito na uvjete u kojima sporo razvijajući međusobno ovisni dijelovi, koji ne funkcioniraju dok nema i drugih nužnih dijelova, dugo nemaju nikakvu vrijednost preživljavanja, a kao što to Darwin upućuje, njegova teorija je apsolutno pobijena.

Hipotetsko evolucijsko necjelovito oko

Dvoje evolucionista, Dan Nilsson i Susanne Pelger sa sveučilišta Lund, objavili su članak o ideji evolucije oka pod nazivom „Pesimistična procjena vremena potrebnog za evoluciju oka“ (A pessimistic estimate of the time required for an eye to evolve). Taj je članak objavljen u prestižnom časopisu „Proceedings of the Royal Society of London“, i dolazi do iznenađujućeg zaključka da je oko moglo evoluirati u samo 1829 faza sa proizvoljnih 1% poboljšanja. Uzimajući u obzir neke čimbenike prirodne selekcije (odabira), oni zaključuju da bi bilo potrebno manje od 364.000 godina da „kamera-oko” (oko s rupicom) evoluira iz dijela osjetljivog na svjetlost. Zatim, od zamišljenog kambrijskog doba, za koje evolucionisti (na osnovi svojih dokazano znanstveno nevaljanih metoda) vjeruju da je trajalo prije navodnih 550 milijuna godina, ima dovoljno vremena da „oči evoluiraju više od 1500 puta!” U svojoj hipotezi evolucije oka, oni počinju s jednim slojem na svjetlo osjetljivih stanica koji se nalazi između prozirnog sloja na vrhu i pigmentnog sloja ispod. Ti slojevi se postupno savijaju i prvo formiraju čašicu, a zatim oko s lećom. Svaki stupanj daje optičku prednost nad prethodnim, dajući tako evolutivnu vrijednost preživljavanja kroz taj proces. Eto, vidite kako je oko evoluiralo u vrlo kratkom vremenskom razdoblju! Je li? Iako se nekome može svidjeti ovaj pristup, teško je odrasloj, odgovornoj osobi ozbiljno shvatiti ovaj evolucionitički model. Uz to, vrlo je teško prihvatiti tvrdnju da je bilo dovoljno vremena da oko s lećom evoluira više od 1500 puta. Evolucionisti govore o oku koje je tako jednostavno da ne bi funkcioniralo. Ovo evolucionističko vjerovanje ima puno velikih problema:

1. Ovaj model izostavlja evoluciju najvažnijeg i najsloženijeg dijela oka, na svjetlost osetljivu mrežnicu. Kako je već rečeno, mrežnica ima mnoštvo različitih vrsta stanica za otkrivanje i obradu svjetlosnih informacija. Moraju se pojaviti različiti novi posebni proteini. Prije ili kasnije u evolucionističkom scenariju svi dijelovi naprednog oka moraju evoluirati, a isključiti najsloženiji i najvažniji dio oka iz vremenskih kalkulacija jest ozbiljan propust koji sasvim diskvalificira glavni zaključak.

2. Složeno oko je, kako je već rečeno, beskorisno bez mozga koji će tumačiti to što se vidi, a ipak ovaj model ne razmatra problem evolucije nužnih dijelova mozga. Barem kod ljudi, dijelovi mozga koji se bave viđenjem puno su složeniji i od same mrežnice, a vizualni dio mozga mora biti i usko povezan sa mrežnicom da bi ono što oko vidi imalo bilo kakav značaj.

3. Da bi oko bilo korisno, treba evoluirati veza između mozga i oka, što u slučaju čovjeka uključuje vidni živac koji ima preko milijun živčanih vlakana po oku, a ta vlakna trebaju biti pravilno povezana. Optički živac jednog oka križa se s optičkim živcem drugog i dolazi do složenog sortiranja. Malo dalje, dolazi do puno složenijeg sortiranja dok živčane stanice nose impulse k mozgu. Očekivalo bi se puno nasumičnih pokušaja prije nego što bi zamišljena evolucija uspostavila ispravne obrasce te veze.

4. Nije razmotreno vrijeme potrebno za evoluciju mehanizma fokusiranja leća. Čak i neki crvi imaju tu sposobnost. Kako smo već primijetili, to je složen sustav koji otkriva da je slika na mrežnici van fokusa i podešava leću do stupnja potrebnog da se stvori oštar fokus. Taj sustav obuhvata više osobitih dijelova. Kod nekih životinja, fokusiranje se obavlja pomicanjem leća, a kod drugih promjenom oblika leća.

5. Ovaj model ne razmatra niti vrijeme bi bilo potrebno za evoluciju mehanizma koji reguliraju veličinu zjenice. To je još jedan složeni sustav očiju koji uključuje mišiće, živce i kontrolni sustav. Bilo bi potrebno jako puno vremena da takav sustav evoluira čak i samo jedan puta, ako bi uopće ikada to i mogao. Takve važne dijelove treba uključiti u svaku realističnu procjenu toga koliko bi vremena bilo potrebno da oko evoluira.

6. Otprilike na polovini zamišljenog evolucijskog procesa počinje se pojavljivati leća. Potreban je vrlo sretan splet okolnosti da bi taj novi dio ispravno funkcionirao i imao vrijednost preživljavanja. Potrebna vam je leća s pravim proteinom, odgovarajućim oblikom i položajem, te da se sve to pojavi u isto vrijeme. Bilo bi potrebno ogromno vremensko razdoblje da u biti slučajne mutacije dovedu do svega ovoga odjednom, i tako mu osiguraju vrijednost preživljavanja.

7. U embrijima kralježnjaka, na primjer riba, žaba ili kokoši, oko se ne formira uvijanjem površinskih slojeva na površini glave, kako to pretpostavlja Nilssonov i Pelgerin model. Ono se pojavljuje kao izraštaj iz mozga u razvoju, a zatim izaziva razvoj leće iz jednog površinskog sloja. Zato treba razmotriti i koliko bi vremena bilo potrebno da jedan sustav razvoja evoluira u drukčiji.

8. Zatim, oči kralježnjaka i nekih beskralježnjaka koriste složen mišićni sustav za koordinaciju pokreta očiju. Neke ptice imaju sposobnost podešavanja pravca svojih očiju tako da imaju blisko fokusiran binokularni ili pak širok panoramski pogled, ovisno od pravca u kojem gledaju. To nisu jednostavni sustavi. Hobotnica ima šest mišića koji kontroliraju kretanje svakog oka, kao što je to slučaj i kod ljudi. Kod hobotnica nalazimo oko 3000 živčanih vlakana koja provode impulse mozga u tih šest mišića tako da pažljivo kontroliraju pokrete očiju. Za evolucijsko nastajanje svih tih sustava također bi bilo potrebno jako puno vremena, a treba ih uzeti u obzir kad se procjenjuje koliko je puta oko moglo evoluirati.

Nilsson i Pelger priznaju neke ovih propusta u svome izvještaju, ali ih naravno ne uzimaju u obzir niti u svojem naslovu, niti u zaključcima. Biolozi kreacionisti ističu da se Nilsson-Pelegerova „pesimistična procjena” ne može ozbiljno razmatrati. Svi složeni dijelovi oka, svo mnoštvo stanica i gotovo sve posebne vrste proteina koje se moraju oblikovati, ignoriraju se. Nedavno je otkrivena jedna posebna vrsta molekule u rožnici, koji sprječava razvoj krvnih žila. To održava rožnicu bez krvi koja se inače nalazi u većini tkiva, tako da svjetlost izravno ulazi u oko. Ne može se jednostavno presaviti nekoliko slojeva, proizvoljno dodati leću, i zatim ponosno tvrditi da ste odredili da je oko moglo evoluirati „više od 1500 puta” u zamišljenom evolucijskom vremenu. Dakle, ovakav neozbiljan model spada samo u kategoriju pseudoznanosti. Nevjerojatno, ali ta je neozbiljna hipoteza evolucije oka naišla je na jaku podršku u evolucionističkim krugovima. U poznatom časopisu Nature, apostol evolucionističke vjere, Richard Dawkins rado je prigrlio ovu hipotezu i nastavio je promovirati. Zanimljivo je da Dawkins, tijekom svojega javnog izlaganja ove hipoteze evolucije oka, izričito koristi izraz „If you imagine“- „Ako zamislite“ – čime jasno očituje da je cijela ideja evolucijskog nastajanja oka utemeljena na maštanju i maštanje je nužno da bi je se „ozbiljno“ shvatilo i prihvatilo. Biolozi kreacionisti podsjećaju da činjenica da su mnogi evolucionisti oduševljeni Nilssonovom i Pelgerovom maštovitom hipotezom u stvarnosti pokazuje koliko je oko godinama ozbiljan problem za one koji vjeruju u evoluciju. Ovakav model, koji je, kako ističu biolozi i oftalmolozi koji su ga stručno preispitivali, utemeljen na neznanju i koji ignorira sve složene sustave može poslužiti da se oduševi osoba koja silno želi da je evolucije istina, ali takav model jako malo može koristiti ozbiljnom tražitelju istine koji želi što više raspoloživih strogo znanstvenih podataka.

Je li oko okrenuto naopako?

Evolucionisti se često protive istini vjere da je Bog od početka izravno stvorio cjelovite organizme s cjelovitim očima pri čemu izgovaraju ovakve tvrdnje: „Ne bi bilo slijepe pjege da je oko kralježnjaka zaista inteligentno dizajnirano. U stvari je ono glupo dizajnirano.” Ili pak ovakve naivne izjave: „Međutim, žile i živci nisu locirani iza fotoreceptora, gdje bi ih stavio svaki razuman inženjer, već vani ispred njih, gdje zaklanjaju nešto od dolazeće svjetlosti. Dizajner kamere koji bi napravio takvu glupost bio bi odmah najuren. Naprotiv, oči skromne lignje, sa živcima vješto skrivenim iza fotoreceptora, primjer su dizajniranog savršenstva. Da je Stvoritelj zasta upotrijebio svoj najbolji dizajn za stvorenje koje je stvorio na svoju sliku, kreacionisti bi sigurno morali zaključiti da je Bog u stvari lignja.” Ili ovo: „Ljudsko oko ima ‘slijepu pjegu’, … nju uzrokuje funkcionalno besmislen aranžman aksona mrežničinih stanica koji idu naprijed u oko.” Ili ovo: „Kralježnjaci su prokleti s preokrenutom mrežnicom u oku … Je li Bog u vrijeme ‘Pada’ okrenuo mrežnicu?” Ili: „Svaki inženjer… bi se smijao bilo kakvoj sugestiji da bi fotostanice mogle biti usmjerene od svjetlosti, i da im žice polaze na strani najbližoj svjetlosti … Svaka fotostanica je, u stvari, okrenuta unazad.”

Ovakve površne i naivne izjave došle su od poznatih profesionalnih apostola evolucionističke vjere kao što su Dawkins i Futuyma. Po evolucionistima mrežnica je tako loše oblikovana da ne bi mogla biti rezultat nikakvog promišljenog planiranja. Ona je okrenuta, i, prema njima, nikakav sposoban Bog to ne bi napravio. Oni na osnovi toga zaključuju da ne postoji inteligentan Bog. Evolucionisti tvrde da postoji tri problema. Prvi je, kao što je već rečeno, to što su štapići i ćunjići ukopani duboko u mrežnicu, a njihovi na svjetlost osjetljivi krajevi okrenuti od svjetlosti u tamni pigmentni epitel. Slike oka pokazuju kako je glavno tijelo (jezgra, itd.) štapića ili ćunjića okrenuto udesno, dok su na svjetlost osjetljvi diskovi okrenuti ulijevo, a neki ukopani u pigmentni epitel. Za ovaj obrnuti aranžman se nekad smatra da je sličan slučaju u kojem je kamera za nadzor okrenuta prema zidu umjesto prema otvorenom području. Drugo, složeni živčano-stanični sloj mrežnice leži između dolazeće svjetlosti i na svjetlost osjetljivih štapića i ćunjića. Zašto ne postaviti na svjetlost osjetljive dijelove štapića i ćunjića tako da budu okrenuti prema svjetlosti (na desnoj strani mrežnice), pa da dolazeća svjetlost iz leće udara prvo u njih i ne mora prolaziti kroz sve te živčane stanice? Nazočnost svih živčanih stanica na unutrašnjoj strani sloja štapića i ćunjića uzrok je i trećeg problema. Informacije koje te živčane stanice obrađuju moraju izaći iz oka, a to obavlja vidni (optički) živac. U točki u kojoj taj živac prolazi kroz mrežnicu, nema štapića ili ćunjića, i to uzrokuje slijepu pjegu u kojoj ne možemo vidjeti. Evolucionisti vjeruju da bi, u slučaju da je oko dizajnirao inteligentni Um, aranžman slojeva mrežnice bio obrnut u odnosu na sadašnji. Tako bi živčani-stanični sloj bio iza štapića i ćunjića i ne bi bilo potrebe za slijepom pjegom. Kod nekih životinja, npr. lignje, ali i drugih, mrežnica nije obrnuta. One koriste različite vrste stanica koje osjećaju svjetlost, i kod tih stanica je njihov na svjetlost osjetljivi dio okrenut prema svjetlosti. Kod kralježnjaka (riba, vodozemaca, gmazova, ptica i sisavaca), uključujući i nas ljude, mrežnice su prema vjerovanju mnogih evolucionista obrnute. Ipak, kada znate malo više o fiziologiji i detaljima o tome kako funkcionira složeno oko kralježnjaka, vidi se da je obrnuta mrežnica zapravo jako dobar dizajn, tako da je čak i jedan broj evolucionista bio prisiljen podržati ovaj zaključak. Evolucionistički prigovor da živčane stanice leže ispred štapića i ćunjića nevaljan je u najvažnijem dijelu oka, kojim najoštrije vidimo. U tom području, zvanom fovea, nalazi se oko 30.000 ćunjića koji omogućavaju oštar tip vida koji koristimo kada čitamao tekst. Tu su živčane stanice i njihova vlakna osobito mali i ta vlakna se radijalno šire iz tog područja ostavljajući ćunjiće fovee otvorenijim prema izravnoj svjetlosti koja pristiže iz leća. Druga živčana vlakna i rijetke krvne žile u području fovee idu oko nje čime se dalje izbjegava blokada pristižuće svjetlosti. Oko je konstruirano tako da daje oštru sliku samo kada je to potrebno. Nadalje, živčane stanice i vlakna nisu tolika prepreka za pristižuću svjetlost. Ako uklonimo tamni pigmentski epitel sa zadnje strane mrežnice, ono što ostaje, i što uključuje štapiće i ćunjiće i živčano-stanični sloj je gotovo savršeno prozirno. Slijepa pjega oka, u stvarnosti, ne izgleda kao velika smetnja, kako to evolucionisti vjeruju.

Nju je teško pronaći, a većina ljudi uopće ne zna da ona postoji. Smještena je bočno, i jedno oko kompenzira slijepu pjegu drugog oka. Izgleda da postoji dobar razlog zašto je mrežnica izvrnuta, a to su posebne nutritivne potrebe štapića i ćunjića. Te posebne stanice su među najaktivnijim u našem tijelu i stalno mijenjaju svoje diskove, vjerojatno da bi održale svježu zalihu proteinskih molekula koje otkrivaju svjetlost. Jedan jedini štapić može imati gotovo tisuću diskova. Proučavanja rezus majmuna ukazuju na to da svaki štapić proizvodi 80 do 90 diskova dnevno, a vjerojatno je isto i kod ljudi. (To sporo u usporedbi s dva milijuna crvenih krvnih stanica koje se proizvode u našem tijelu svake sekunde!) Diskovi se razvijaju u onom dijelu štapićne ili ćunjićeve stanice koji je blizu jezgri, a odbacuju se na onom kraju te stanice koji je blisko povezan s pigmentnim epitelom. Taj epitel apsorbira stare diskove, reciklira neke od njihovih dijelova i šalje ih u štapiće. Iz više razloga odvojenost mrežnice od njezinog pigmentnog epitela rezultira sljepoćom, i zato je ta veza jako važna. Odmah izvan pigmentnog epitela je koroidni sloj za dovod krvi, koji osigurava pigmentnom epitelu nešto od nutrienata potrebnih aktivnim štapićima i ćunjićima tijekom izrade novih diskova. Biolozi koji se bave ovom temom ističu da u slučaju kada bismo okrenuli mrežnicu, kako neki evolucionisti vjeruju da bi Bog morao napraviti, izgleda da bismo imali vizualnu katastrofu. Diskovi štapića i ćunjića okrenuli bi se prema svjetlu, ali štao bi vršilo bitnu funkciju pigmentnog epitela – apsorbiranje starih diskova? Štapići i ćunjići se ne odmaraju već proizvode oko deset milijardi diskova dnevno u svakom našem oku. Oni bi se nakupljali u prozirnoj staklastoj tekućini oka i veliko mnoštvo njih bi uskoro pokvarilo našu sposobnost vida. Uz to, štapići i ćunjići bili bi bez nužnog pigmentnog epitela i koroidnog krvnog dotoka nužnog da se zamijene diskovi, pa sustav zamjene diskova uopće ne bi funkcionirao. Ako bismo pod ovom vrstom aranžmana zatim usmjerili krajeve diskova štapića i ćunjića prema svjetlu, s njihovim neophodnim pigmentnim epitelom i koroidnim slojem za dotok krvi, ti slojevi bi morali ležati na unutrašnjosti sloja štapića i ćunjića. Drugim riječima, oni bi ležali bliže središtu oka negoli ostatak mrežnice. Zbog toga bi svjetlost koja pristiže u oko prvo morala prolaziti kroz koroidni sloj za dovod krvi da bi doprla do diskova osjetljivih na svjetlost. Izljev krvi u mrežnici je krajnje štetan i ilustrira kako krv može biti razorna po vidni proces. Ispriječio bi se i pigment u pigmentnom epitelu koji apsorbira svjetlost, i još više doprinio kompletnoj sljepoći. Način na koji je mrežnica sad aranžirana pokazuje se kao vrlo dobar dizajn koji snabdjeva vrlo aktivne štapiće i ćunjiće složenih organizama krvlju i nutrientima koji su im potrebni. Uz to, oko je uspješno i jako dobro funkcionira u praksi. Biolozi kreacionisti za kraj pitaju evolucionističke vjernike: „Ako je, kako evolucionisti vjeruju, oko tako loše dizajnirano, i ako, kako evolucionisti vjeruju, oko može brzo evoluirati, zašto prirodna selekcija nije davno proizvela bolje oko?“ A kako bi bilo da evolucionisti proizvedu svoj vlastiti materijal i materijalom svoje proizvodnje evolucijski proizvedu bolje oko? Već unaprijed svi znamo ishod takvog pokušaja.

Suvremena biologija potvrđuje koliko su oci i naučitelji Katoličke Crkve bili u pravu kada su nepokolebljivo držali povijesno pouzdanim izvještaj o Stvaranju iz Knjige Postanka koji svjedoči da je Bog od početka izravno stvorio dovršena, cjelovita stvorenja s dovršenim cjelovitim organima poput očiju. Kao što nam Božja Objava u Bibliji i svjedoči: “Riječima Gospod stvori djela svoja…i ništa nije stvorio nepotpuno” (Sirah 42,15.24).

Literatura koja otkriva nepostojanje dokaza za ideju evolucijskog nastajanja oka:

Nilsson D-E, Pelger S. 1994. A pessimistic estimate of the time required for an eye to evolve. Proceedings of the Royal Society of London, B, 256:53-58.

Darwin C. 1859, 1872, 1958. The origin of species by means of natural selection or the preservation of favoured races in the struggle for life. New York: Mentor Books, New American Library of World Literature, p 168-171.

Simpson GG. 1967. The meaning of evolution: A study of the history of life and of its significance for man, revised edition. New Haven, CT, London: Yale University Press, p 168-175.

Dawkins R. 1986, 1987. The blind watchmaker: Why the evidence for evolution reveals a universe without design. New York , London: W. W. Norton & Company, Inc., p 15-18, 77-87

Futuyma DJ. 1998. Evolutionary biology, 3rd edition. Sunderland, MA: Sinauer Associates, Inc., p 682-684.

Goldsmith TH. 1991. The evolution of visual pigments and colour vision. In: Gouras P, editor. The perception of colour. Boca Raton, FL, Ann Arbor, MI: CRC Press, Inc., p 62-89;

Neumeyer C. 1991. Evolution of colour vision. In: Cronley-Dillon JR, Gregory RL, editors. Evolution of the eye and visual system. Boca Raton, FL, Ann Arbor, MI: CRC Press, Inc., p 284-305.

Gregory RL, Ross HE, Moray N. 1964. The curious eye of Copilia. Nature 201:1166-1168.

Futuyma DJ. 1998. Evolutionary biology, 3rd edition. Sunderland, MA: Sinauer Associates, Inc., p 683

Salvini-Plawen LV, Mayr E. 1977. On the evolution of photoreceptors and eyes. Evolutionary Biology 10:207-263.

Halder G, Callaerts P, Gehring WJ. 1995. Induction of ectopic eyes by targeted expression of the eyeless gene in Drosophila. Science 267:1788-1792.

Carroll SB. 2005. Endless forms most beautiful: The new science of EvoDevo and the making of the animal kingdom. New York, London: W. W. Norton& Company.

Clarkson ENK, Levi-Setti R. 1975 Trilobite eyes and the optics of DesCartes and Huygens. Nature 254:663-667

Towe KM. 1973. Trilobite eyes: Calcified lenses in vitro. Science 179:1007-1009.

Levi-Setti R. 1993. Trilobites, 2nd edition. Chicago, London: University of Chicago Press, p 29.

Behe MJ. 1996. Darwin’s black box: The biochemical challenge to evolution. New York: Touchstone, p 18-22.

Kolb H. 2003. How the retina works. American Scientist 91:28-35.

Shapley R, et al. 1990. Computational theories of visual perception. In: Spillmann L, Werner JS, editors. Visual perception: The neurophysiological foundations. San Diego, New York: Academic Press, Inc., p 417-448.

Duke-Elder S. 1958. The eye in evolution. Volume 1 of: Duke-Elder S, editor. System of Ophthalmology. St. Louis: The C. V. Mosby Company, p 143, 192, 591.

Baldwin JT. 1995. The argument from sufficient initial system organization as a continuing challenge to the Darwinian rate and method of transitional evolution. Christian Scholar’s Review 24:423-443.

Pettigrew JD. 1991. Evolution of binocular vision. In: Cronly-Dillon JR, Gregory RL, editors: Evolution of the eye and visual system. Boca Raton, FL, Ann Arbor, MI, Boston: CRC Press, Inc., p 271-283.

Dawkins R. 1994. The eye in a twinkling. Nature 368:690-691.

Osorio D. 1994. Eye evolution: Darwin’s shudder stilled. Trends in Ecology & Evolution 9:241-242.

Williams, GC. 1992. Natural selection: Domains, levels, and challenges. New York, Oxford: Oxford University Press, p 73.

Diamond, J. 1985. Voyage of the overloaded ark. Discover 6(6):82-92.

Futuyma DJ. 1998. Evolutionary biology, 3rd edition. Sunderland, MA: Sinauer Associates, Inc., p 123.

Thwaites WM. 1983. An answer to Dr. Geisler-from the perspective of biology. Creation/Evolution 13: 13-20.

Dawkins, R. 1986, 1987. The blind watchmaker: Why the evidence of  evolution reveals a universe without design. New York, London: W. W. Norton & Company, Inc. p 93.

Duke-Elder S. 1958. The eye in evolution. In: Duke-Elder S, editor. System of ophthalmology, Volume 1. St. Louis: The C. V. Mosby Company, p 147

Maximow AA, Bloom W. 1957. A textbook of histology, 7th edition.

Philadelphia, London: W. B. Saunders Company, p 566.

Vezani članci