nacija.hr

Poznati povjesničar i katolički intelektualac, dr. Roberto de Mattei: Crkva je danas bojno polje

Donosimo jedno razmišljanje katoličkog intelektualca dr. Roberta de Matteia o sadašnjem trenutku u kojemu se Crkva nalazi.
“R. kard. Marx, nadbiskup münchenski, izjavio je u jednom intervjuu: ‘Das Drama geht weiter!’ (‘La Repubblica’, 20. listopada 2014.). ‘Drama’ koja se nastavlja je Biskupska sinoda koja je u auli doživjela neočekivani obrat.
‘Relatio post disceptationem’ od 13. listopada 2014., unatoč preradama nije uspjela dobiti očekivanu dvotrećinsku većinu na dvije krucijalne točke: pripuštanje k pričesti razvedenih i ponovo vjenčanih te otvaranje homoseksualnim parovima. Za prvu je točku glasovalo 104 za i 74 protiv, a za drugu 118 za i 62 protiv. Usprkos očitom javnom debaklu, kard. Marx, koji je jedan od najgorljivijih eksponenata progresivnog krila, izjavio je da je zadovoljan jer se revolucionarni proces sastoji iz različitih etapa. O nekim temama je izjavio: ‘napravili smo dva koraka naprijed, a onda jedan natrag’.
Na korak natrag su bili prisiljeni zbog otpora sinodalnih otaca koji je bio jači, nego što su očekivali. Da bi se razumjela težina tog događaja, treba se sjetiti Drugoga vatikanskog koncila: usprkos žestokoj debati u auli, prijeporni dokumenti poput ‘Dignitatis humanae’ prihvaćena je s 2308 za i 70 protiv, a ‘Nostra Aetate s 2221 za i 88 protiv. Ako se tada govorilo o većinskom konsenzusu, danas je evidentna podjela.
Crkva je danas bojno polje kao što je mnogo puta bila od Niceje do II. vaticanuma, gdje su se uvijek sukobljavali ne konzervativci i progresivci, nego katolici koji nisu htjeli dirnuti ni iotu od božanskoga pologa, te oni koji su tom pologu htjeli dodati nešto novo. Rečenicu pape Franje: ‘Bog se ne boji onoga što je novo!’- trebalo bi shvatiti u drukčijem smislu od onoga koji joj je htio dati Prvosvećenik: može jednostavno značiti da se Bog ne boji ‘novotara’; On uništava njihovo djelo i braniteljima nepromjenjivoga Učiteljstva Crkve povjerava zadaću da ih poraze.
Na području vjere i morala svaki izuzetak uvodi novo pravilo, a svako novo pravilo otvara put normativnom sustavu koji ruši prethodni. Novina ima revolucionarni domet koji se može prepoznati već u embrionalnom stadiju. Kardinal Pell je u televizijskom intervjuu za ‘Catholic News Service’ označio zahtjev za davanjem pričesti razvedenima koji su ponovo civilno vjenčani, trojanskim konjem koji otvara put priznanju istospolnih partnerstava.
Broj ponovo vjenčanih razvedenih osoba koje traže pričest, zapravo je zanemariv. U igri je nešto sasvim drugo: da Crkva prihvati homoseksualnost koja se više neće shvaćati kao grijeh niti kao neuredno nagnuće, nego kao pozitivnu ‘tenziju’ prema dobru koja je dostojna pastoralnog prihvaćanja i pravne zaštite. Kardinali Marx i Schönborn bili su posve jasni u toj stvari, a pomoćni tajnik Sinode, msgr. B. Forte, gojenac krivovjerne Tübingenske škole, ispunio je njihove želje kao auktor najnepristojnijih dijelova prve ‘Relatio’.
Velika većina sinodalnih otaca je odbacila skandalozne paragrafe, ali ono što vjera ne dopušta jednostavno će biti dopušteno u praksi u očekivanju da će sljedeća Sinoda to odobriti. Za mnoge laike, svećenike i biskupe, homoseksualnost se može prakticirati, iako nije pravno prihvaćena, zato što ona za njih nije nikakav težak grijeh. S tim je povezano pitanje izvanbračnog suložništva. Ako seksualnost izvan braka više nije težak grijeh, nego- ukoliko je veza stabilna i iskrena- pozitivna vrijednost, onda zaslužuje svećenički blagoslov, a sa strane države legalizaciju. Ako je vrijednost, onda je i pravo, a ako postoji pravo na seksualnost, neizbježan je korak od priznavanja suložništva razvedenih do istospolnog braka.
Doktrinarno Učiteljstvo Crkve koje se nije mijenjalo tijekom dvije tisuće godina, uči da prakticiranje homoseksualnosti treba držati protunaravnim porokom koji za posljedicu nema samo vječno prokletstvo individua, nego i moralnu propast društva. Riječi svetog Augustina u ‘Ispovijestima’ sažimaju misao otaca: ‘Stoga protunaravne opačine, kao što su bile opačine Sodomljana, treba uvijek i posvuda osuđivati i kažnjavati. Pa i kad bi ih počinjavali svi narodi, svi bi bili potpali pod istu kaznu po božanskom zakonu, jer nisu stvoreni za to da na taj način čine zloporabu’ (‘Ispovijesti’, knjiga III., glava 8).
Crkveni su pastiri tijekom stoljeća uzimali i dalje predavali taj vazda vrijedeći nauk. Kršćanski je moral uvijek bezrezervno osuđivao homoseksualnost i ustanovio da taj porok ni na koji način ne može pretendirati na legalizaciju u pravnom poretku niti ga politička moć može promicati. Kad je Europski parlament 1994. prvi put donio rezoluciju u korist istospolnog pseudobraka, Ivan Pavao II. je u svom govoru od 20. veljače 1994. ponovio da je ‘pravno priznanje istospolne prakse moralno nedopustivo. (…) Tom rezolucijom Europskog parlamenta se traži legitimiranje moralnog nereda. Parlament je krivo dodijelio institucionalnu vrijednost devijantnim ponašanjima koja nisu u skladu s planom Božjim. (…) Zaboravljajući Kristove riječi- ‘Istina će vas osloboditi’ (Iv 8, 32)- pokušalo se stanovnicima našeg kontinenta indicirati moralno zlo, devijaciju, izvjesno ropstvo kao put oslobođenja, krivotvoreći samu bît obitelji.’
U toj se doktrinarnoj zgradi, 28. srpnja 2013. otvorila pukotina, kad je papa Franjo na letu iz Brazila izrekao eksplozivne riječi: ‘Tko sam ja da sudim!’- određene da se otada rabe za opravdanje svakog prijestupa. Suđenje, s definiranjem istine i osudom zablude koje iz njega proizlaze, pripada ‘par excellance’ Namjesniku Kristovu, vrhovnom čuvaru i sudcu vjere i morala.
Pozivajući se na Franjine riječi, neki su biskupi i kardinali unutar i izvan sinodalne aule, iznijeli zahtjev za priznanjem pozitivnih aspekata protunaravnih odnosa. No, ako jedan od najtežih grijeha prestaje biti takav, time se automatski napada shvaćanje grijeha uopće i oživljava se luteransko razumijevanje milosrđa koje je anatemizirao Tridentski koncil. U kanonima o opravdanju, promulgiranima 13. siječnja 1547., stoji: ‘ako netko tvrdi da vjera koja opravdava nije ništa drugo, nego pouzdanje u božansko milosrđe’ (kanon 12); ‘da je Bog dao ljudima Isusa Krista kao otkupitelja u kojeg se treba uzdati, a ne i kao zakonodavca kojem se treba pokoravati’ (kanon 21); ‘da ne postoji smrtni grijeh osim nevjere’ (kanon 27); ‘neka bude izopćen’.

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci