nacija.hr

Prirodni odabir ne odabire hipotezu evolucije

Učenike 7. razreda kroz udžbenik biologije pogrešno se informira tvrdnjom prema kojoj su promjenjivost organizama, mutacije, prirodna selekcija i izolacija čimbenici koji dovode do evolucije. Donekle je razumljivo da je u to netko mogao povjerovati prije nekoliko desetljeća, ali danas, jasno je da ništa od toga ne dovodi niti do prvoga koraka za ostvarenje scenarija makroevolucije u kojega evolucionisti vjeruju bez znanstvenih dokaza. Što o tome kažu genetičari? Što je o tome rečeno na katoličkoj kreacionističkoj konferenciji na Gustav Siewerth akademiji koja je službeno dobila apostolski blagoslov pape Benedikta XVI.?

Tekst: Ivan Rusarin

Jedan od znanstvenika čije ćemo zaključke upoznati jest populacijski genetičar, član poljske akademije znanosti, dr. Maciej Giertych, ugledni član Crkve u Poljskoj i višegodišnji bliski suradnik kardinala Glempa, primasa Poljske. O unutarcrkvenom ugledu dr. Giertycha svjedoči i činjenica da ga je osobno papa Ivan Pavao II. pozvao da sudjeluje na sinodi biskupa u Rimu na temu uloge laika u Crkvi. Dr. Giertych je član savjetodavnog vijeća katoličkog kreacionističkog Kolbe centra za izučavanje Stvaranja. Godine 2006., Giertych je izvijestio usred prestižnog evolucionističkog časopisa Nature o znanstvenim činjenicama koje snažno osporavaju hipotezu darvinovske evolucije. Već na početku jasno je dao do znanja: „Ja sam kritičan prema teoriji evolucije kao znanstvenik, bez religijske konotacije.“ Zatim je nastavio: „Vjerujem da, kao rezultat medijske neravnoteže, čini se postoji potpuno neznanje o novim znanstvenim dokazima protiv teorije evolucije.“

Od činjenica koje je dr. Giertych naveo, ovdje su nam važne ove: 1. Formiranje rasa (što je tzv. mikroevolucija) nije mali korak u makroevoluciji (to je ono u što evolucionisti vjeruju bez znanstvenog dokaza) zato što je formiranje rasa korak prema smanjenju genetske informacije, a ne prema njezinom povećanju, te 2. da informacija koja postoji u biologiji, a koja se prenosi generacijama kroz DNK/RNK/proteinski sustav može biti oštećena mutacijama, ali nikada informacija samu sebe spontano ne usavršava. Giertych ističe da pozitivne mutacije nikada nisu viđene jer prilagodbe na antibiotike i herbicide ne stvaraju novu genetsku informaciju. Giertych zaključuje da se za nedokazanu teoriju evolucije ne smije tvrditi da je ona činjenica. Objavljivanje Giertychevog kreacionističkog teksta usred prestižnog evolucionističkog časopisa Nature razbjesnilo je mnoge evolucioniste i izazvalo burne reakcije, ali niti jedan evolucionist nije uspio valjano pobiti Giertycheve tvrdnje što je on u svojem odgovoru na napade za Nature i argumentirao.

Poznati genetičar koji se bavi izučavanjem akumulacije mutacija u genomima, dr. John Sanford, na katoličkoj kreacionističkoj konferenciji katoličkog International Institute for Culture, 2009. godine, zaključio je da genetika pokazuje da je ideja evolucije putem mutacija i selekcije doslovno nemoguća, te da u genomima organizama znanstveno uočavamo nešto što je suprotno ideji evolucije – vidimo genetičku entropiju, degeneraciju i devoluciju.

Prirodna selekcija (odabir): Nema evolucije

Molekularni genetičar dr. Georgia Purdom, stručnjak po pitanju rasprave oko evolucije, podsjeća da prirodna selekcija samo odabire informaciju koja već postoji i ona nema mogućnost dovesti do makroevolucije. Prirodna selekcija umanjuje genetsku informaciju, a ne može povećati ili dati novu informaciju. Prirodna selekcija dopušta organizmu da preživi u danom okolišu, a ne može dovesti do evolucije (da se jedan tip organizma pretvara u drugi tip organizma, npr. da se psi pretvaraju u ne-pse). Prirodna selekcija je „selektor“ili „birač“, ali nije izvor i začetnik. Unutar granica svakog tipa organizma postoji više vrsta. Na primjer, izvorno stvoreni tip psa imao je gene i za dugu i za kratku dlaku. Kada se npr. izgubi varijanta s kratkom dlakom i ostane varijanta s dugom dlakom, taj gubitak je prednost u hladnom okolišu, ali to više nije prednost ako klima zatopli ili ako se ti psi premjeste u tople krajeve. Zbog smanjene genetičke varijabilnosti (uslijed gubitka gena za kratku dlaku), psi s dugom dlakom nisu sposobni dati potomstvo s kratkom dlakom, a u toplom okruženju s dugom dlakom život im je otežan. Tako se prirodnom selekcijom genetička informacija (varijanta) izgubila.

prirodna selekcija psi

Psi su i dalje ostali samo psi jer je varijacija ostala unutar čvrstih granica tog tipa organizma. Prirodna selekcija nije dovela do evolucije jer nije dovela do formiranja novog tipa organizma iz pasa (tj. nije počela psa mijenjati u ne-psa). Dr. Gietych podsjeća da selekcija ovisi o eliminaciji iz populacije svih oblika koji nisu prilagođeni određenom okolišu.

S ovom eliminacijom također neke varijacije gena (aleli) bivaju izgubljeni. Makroevolucija traži povećanje genetskih varijanti, tako formiranje rasa koje ovisi o njihovoj redukciji je proces u suprotnom smijeru, usporediv sa izumiranjima. Pozitivne mutacije, kao mehanizam koji dovodi do novih funkcija ili organa su nedemonstrirana hipoteza. Možemo demonstrirati mnoge neutralne i negativne mutacije, ali ne i one pozitivne. Formaciju rasa kao promatrani i ponovljiv proces navodi se kao mikroevoluciju, a korišten je, ili radije zlouporabljen, kao primjer malog koraka u evoluciji. Varijabilnost je činjenica. Kada je u pitanju izolacija, izolirane se populacije razlikuju. Kod izolacije je je važno znati da je varijabilnost svake izolirane populacije manja od one varijabilnosti koji je imala ona početna populacija od koje su se one izdvojile. Kada je populacija najmanja, smanjenje je varijacija najveće. Uslijed ovoga smanjivanja u veličini populacije, ponovno neke varijante mogu biti izgubljene dovodeći do daljnjeg osiromašenja izolirane populacije. Male izolirane populacije uvijek iskuse neki stupanj križanja. Tu postoji povećan spolni kontakt između rođaka. Ovo dovodi do homozigotnosti, daljnjeg smanivanja genetske varijabilnosti. Nakon par generacija neke varijante (aleli) bit će izgubljeni. Ovo se odnosi na genetički drift. Slikovito, to se može usporediti sa smanjenjem prezimena među izoliranim populacijama ljudi, npr. među otočkim populacijama. Giertych iznosi primjer biljke Festuca ovina L. čiju prilagodbu na zagađeno tlo evolucionisti ističu kao navodni primjer koraka u evoluciji. Ali, kada ta biljka dođe u normalne, čiste uvjete, ta se prilagodba odmah gubi uslijed prirodne selekcije, te ovo teško da može biti ikakav dokaz u korist hipoteze evolucije.

Giertych podsjeća da su istraživanja krvnih grupa i DNK razlika između izoliranih ljudskih populacija (sa Korzike, područja koja nastanjuju Baski, otočja Orkney itd.) pokazala da izolacija, genetički drift, selekcija, izbor staništa, introgresija imaju važan utjecaj na razvoj ljudskih rasa, a poziv na rasnu „čistoću“ jest biološki kontraproduktivan jer proizvodi genetički siromašnije populacije. Ovime je prezentiran dokaz za proces protivan ideji ljudske evolucije. Ipak, ističe Giertych, evolucionisti ovo i dalje povezuju sa svojom idejom evolucije. Mora se naglasiti da formiranje rasa nije primjer malog koraka u evoluciji i svatko tko tvrdi da to jest mali korak u evoluciji dovodi ljude u zabludu. Kada iz nekog razloga uzrok izolacije nestane, spajanje populacija dovodi do situacije u kojoj izvorna populacija biva više ili manje obnovljena. Ovaj rast varijabilnosti uslijed miješanja izoliranih populacija također evolucionisti ponekad pokušavaju prikazati kao primjer koraka u evoluciji. Ali, ističe Giertych, očito je da je prirodno formiranje rasa posljedica smanjenja genetske informacije i stoga je to proces suprotan evoluciji. Porast varijacija uslijed miješanja rasa također je utemeljen na već postojećoj varijabilnosti i nije proces koji stvara novu genetsku informaciju. Kod selektivnog uzgoja ljudi usmjeravaju prema odabiru određenih odlika, a ne toliko protiv nekih odlika (kao što se događa u nepovoljnom prirodnom okolišu). Selektivni uzgoj evolucionisti pokušavaju prikazati kao primjer usmjerene evolucije. Pa ipak, ističe dr. Giertych, uzgajivači koriste isključivo informaciju koja je već prisutna, a ne stvaraju ništa novoga, samo koriste postojeće gene. Danas znamo da postoji ograničena mogućnost križanja u bilo kojem od mogućih smjerova. Sadržaj informacije u genskoj zalihi (gene pool) je ograničen i koristi se samo ono što je već na raspolaganju, a ne više od toga. Znamo da naše oplemenjene varijacije trebaju izolaciju da bi zadržali svoju oplemenjenost. Bez izolacije one će postati divlje, križati se s divljim varijacijama i tako izgubiti svoj identitet. Znamo da su visoko oplemenjene varijacije biološki slabije od divljih varijacija.

Znamo da su divlje varijacije apsolutno potrebne za posao oplemenjivanja. Nema evolucije.

PrirodnaSelekcija

Nema znanstvenog dokaza da je ideja darvinovske makroevolucije moguća niti da se ikada dogodila (slika lijevo) JEDNOM PAS, UVIJEK PAS: Tzv. mikroevolucija su ograničene promjene (varijacije) unutar čvrstih, nepremostivih granica nekog tipa organizma. Ne postoji dokaz da dovode do makroevolucije (slika desno)

Mutacije: Nema evolucije

Mutacije su promjene u genetskom kodu. Bojimo ih se jer su škodljive.

Mi zapažamo porast broja letalnih gena u populacijama svih vrsta, uključujući i ljudsku populaciju, uslijed upornog djelovanja mutagenih agensa. Očito je da mutacije koje oštećuju funkcionalne gene ne mogu dovesti do evolucije. Neke su mutacije neutralne i one ne mogu dovesti do evolucije. Pozitivne mutacije, tvrdi dr. Giertych, su samo nedokazana hipoteza. Nema primjera pozitivne mutacije, a tvrdnja evolucionista da su prilagodbe i otpornost na antibiotike, pesticide itd. primjeri pozitivnih mutacija jest znanstveno neprihvatljiva. Govoreći o otpornosti biljke Amaranthus hybridus na herbicid Atrazin koji se protiv te biljke koristio, dr. Giertych podsjeća da se mutaciju koja je dovela do pojave otpornosti te biljke promovira kao primjer pozitivne mutacije koja je dala toj biljci novu funkciju, otpornost na herbicid. Pa ipak, ističe Giertych, mutirani oblik snižava funkcionalnost važnog proteina. Tako, čim se prekine korištenje herbicida, divlji oblik te biljke se vraća. Tako, prirodnom selekcijom divlji oblik ima prednost, a ne taj oblik koji je otporan na herbicid. Giertych ističe da sve viđeno i svi pokušaji evolucionističkih dodatnih ideja nisu dali dokaz za novu funkciju, već je isključivo u pitanju obrana već postojećih funkcija. Prema tome, ističe Giertych, pogrešno je informacije o otpornosti Amaranthus hybridusa na Atrazin koristiti kao primjer pozitivne mutacije ili kao navodnog malog koraka u evoluciji.

Dr. Purdom također ističe da evolucionisti pokušavaju otpornost bakterija na antibiotike prikazati kao evoluciju na djelu. Bakterija može steći otpornost prvenstveno na dva načina:

1. Gubitkom genetske informacije,

2. Koristeći danu im sposobnost da razmjene DNK – bakterija dobiva otpornost od druge bakterije koja ima otpornost.

„Superbakterije“ su zapravo „superslabići“. Izgubili su genetičku informaciju, mogu preživjeti u okruženju s antibioticima, ali u redovitim situacijama nesposobni su preživjeti. Važno je razumjeti da dobivanje otpornosti na antibiotik nije primjer pozitivne mutacije, već je u pitanju samo pozitivan ishod mutacije u danome okolišu. Ovakve su mutacije rijetke kod drugih organizama. Dr. Purdom pokazuje na primjeru bakterije Helicobacter pylori gdje je mutacijom bakterija izgubila informaciju za proizvodnju enzima. Taj enzim inače pretvara antibiotik u otrov koji ubija bakteriju. Bakterija koja je izgubila informaciju za proizvodnju enzima normalno preživljava i prenosi ovo na svoje potomstvo dok normalna bakterija umire.

h-pylori

Ali, ta bakterija otporna na antibiotik kada je stavljena u normalno okruženje biva manje sposobna preživjeti. To nije primjer pozitivne mutacije već samo primjer pozitivnog ishoda mutacije u određenom okolišu, ali u svakoj drugom okruženju ta je bakterija zapravo onesposobljena. Kada je u pitanju drugi način, kada bakterija dobiva otpornost razmjenom DNK, tj. dobivanjem mutirane DNK od druge bakterije, važno je znati da ovo nije dobivanje genetičke informacije koja bi Helicobacter pylori počela mijenjati u ne- Helicobacter pyori jer informacija već otprije postoji. Helicobacter pylori je i dalje Helicobacter pylori – to je ista bakterija s nekom varijacijom. To nipošto nije primjer evolucije na djelu.

I kod čuvenih eksperimenata Richarda Lenskog s bakterijama E.coli, na koje se evolucionisti vole pozivati, pokazalo se da su te bakterije, prilagođujući se životu u laboratoriju, izgubile svoj izvorni materijal, izgubile su početne sposobnosti, izgubile su gene flagele (biča) i izgubile su neke regulatorne kontrole. Izvan laboratorija one se ne mogu nadmetati sa normalnom E.coli i zato tamo umiru. Nisu dobile novu informaciju, nisu dobile nikakvu strukturu, nisu dobile ikakav funkcionalni sustav. Samo su izgubile. Dakle, ni to nije evolucija. Evolucionisti u korist svoje vjere pokušavaju koristiti i primjer bakterija koje probavljaju bioprodukte proizvodnje najlona. Ipak, u tome primjeru je otkriveno da, usprkos pogodnosti razgradnje najlona, mutacije nisu dodale novu informaciju, već se i tu samo mijenja ono što je već otprije postojeće, a uz to se dogodio i gubitak jer se izgubila posebnost važnoga enzima, tj. dogodilo se ono što je biokemijski degenerativno. To nije evolucija.

Također, evolucionisti su pokušali kao dokaz za evoluciju koristiti primjer eksperimenta gdje su E.coli bakterije počele koristiti citrat u uvjetima u kojima ga inače ne mogu koristiti. No, u stvarnosti, niti tu nisu uspjeli dobiti dokaz u prilog hipoteze evolucije. Naime, E.coli koristi glukozu, a obično ne može koristiti citrat, barem ne dok je kisik prisutan (aerobni uvjeti). Ipak, jedna je populacija tih bakterija počela korititi citrat kao i glukozu u aerobnim uvjetima. Je li to evolucija tih bakterija? Ne, nipošto. E.coli oduvijek mogu koristiti citrat u anaerobnim uvjetima što znači da su one već imale cijeli skup gena koji su spremni za korištenje citrata. To se inače aktiviralo u uvjetima bez kisika (anaerobni uvjeti). No, ovdje je mutacija izazvala to da ta sposobnost stalno bude aktivna. To slikovito možemo predočiti kao da imamo senzor koji pali rasvjetu onda kada registrira manjak sunčeve svjetlosti u vrijeme zalaska sunca, ali greška u senzoru rezultira time da je rasvjeta cijelo vrijeme upaljenja. Također, moguće je da je postojeći gen, koji inače ne transportira citrat, tako mutirao da je izgubio svoju izvornu specifičnost i zbog tog gubitka može transportirati citrat u stanicu. Takav gubitak specifičnosti je očekivani ishod nasumičnih mutacija, a u pitanju je zapravo gubitak koji samo u vrlo ograničenom smislu može biti od pomoći, ali ne može dovesti do stvaranja nove informacije. Tu ništa novoga nije evoluiralo, niti takve pojave mogu biti korak u zamišljenoj evoluciji od mikroba do čovjeka.

Dr. Purdom, istražujući sve primjere koje su evolucionisti isticali kao primjere mutacija koje su navodno dodale genetsku informaciju, otkrila je da doslovno niti jedan primjer nije to pokazao, već su te mutacije isključivo mijenjale već postojeću genetsku informaciju i umanjivale je. To nipošto nije evolucija.

Genetički drift ne izaziva nastanak novih gena i rezultat je gubitka neke genetske varijacije u malim populacijma. Selekcija eliminira, a s eliminacijom neke varijante gena (aleli) bivaju izgubljene. Brze promjene učestalosti alela kod malih populacija ostaju u okviru tzv. mikroevolucije. Darvinovska makroevolucija, da bi bila točna, trebala bi dobiti porast genetskih varijanti, a proces formiranja rasa ovisi o njihovom smanjenju i tako je to proces suprotan evoluciji, koji se čak može usporediti s izumiranjem. Pozitivne mutacije kao mehanizam koji dovodi do novih funkcija ili organa jesu nedokazana hipoteza. Pokazane su mnoge neutralne i negativne mutacije, ali nikada nije pokazana stvarno pozitivna mutacije.

Nema stvarnog dokaza da duplikacija gena doprinosi ideji evolucije, u većini slučajeva je štetna, a u slučajevima gdje duplikacija ne ošteti organizam ne može joj se pripisati radikalno nova funkcionalnost.

O tome da duplikacija gena ne daje argument za ideju makroevolucije, biolozi dr. Yingguang Liu i dr. Dan Moran pišu: „Većina genskih duplikacija su mejotičke ili mitotičke aberacije koje rezultiraju malformacijama ili bolestima. Biljke mogu tolerirati duplikacije, osobito poloploidiju, bolje negoli životinje zbog razlika u njihovom načinu reprodukcije. Da bi održale genomsku stabilnost, sve stanice imaju ugrađene mehanizme za utišavanje dupliciranih gena, nekon čega oni postaju podvrgnuti degenerativnim mutacijama. Skupine identičnih gena trebaju složene mehanizme za sprječavanje diverzifikacije da bi radili usklađeno. Također, genske porodice čiji članovi izvode različite funkcije održavani su pročišćavajućom selekcijom. Dok duplikacije mogu izmijeniti broj članova u genskoj porodici, to nije njihovo krajnje porijeklo. Trenutni modeli objašnjavajući očuvanje i neofunkcionalizaciju dupliciranih gena nailaze na prepreke na ovaj ili onaj način. Evolucija po genskim duplikacijama predviđa porast u veličini genoma sa složenošću organizma, ali ovo je je opovrgnuto dokazima. Nije veličina genoma, već su intergenske regulatorne sekvence i hijerarhije genske regulacije to što određuje složenost. Mreže regulacije gena su neumanjivo složene i sačinjavaju nepremostivu barijeru teoriji (evolucije po genskim duplikacijama).“

Također, biolog dr. Jerry Bergman o tome piše: „Prijedlog prema kojemu se evolucija velikog opsega dogodila putem genskih duplikacija osporena je brojnim dokazima. Trenutno postoji malo dokaza da je genska duplikacija značajan izvor novih gena, podupirući zaključak jednog molekularnog evolucionista (Austina Hughesa) sa Sveučilišta South Carolina da znanstvenici ne mogu ‘dokazati da se (duplikacija genoma) nije dogodila, ali (ako jest), ona nije imala veliki utjecaj…Za mene, to je mrtva tema‘…Kromosomske duplikacije mogu proizvesti korisne varijacije-ali samo unutar onoga što su najvjerojatnije stvoreni tipovi (biblijske, izvorno stvorene vrste)-kod biljaka i beskralježnjaka, a pojedinačna genska duplikacija čini se da čini tako u rijetkim slučajevima kod kralježnjaka, ali inače, genska duplikacija općenito uzrokuje bolest i deformiranost. Postojeći eksperimentalni dokazi ne podupiru gensku duplikaciju kao izvor novih gena barem za populacije manje od jedne milijarde. Prema Hughesu, ‘Sve ono u što smo gledali nije uspjelo podržati hipotezu.’ Darvinisti promoviraju gensku duplikaciju kao važno sredstvo evolucije, ne zbog dokaza, već zato što ne vide drugi održivi mehanizam za proizvodnju velikog broja novih funkcionalnih gena koji bi pretvorili mikroba u mikrobiologa. Drugim riječima, evolucija po genskoj duplikaciji je još samo jedan  primjer pričanja izmišljenih pričica.“

Specijacija bi se, utemeljeno na stvarnosti, mogla definirati kao formiranje vrsta unutar granica nekog tipa organizma, a može biti iznenađujuće brza. Specijacijom se nikada nije dobio drukčiji tip organizma od onoga izvorno stvorenog tipa od kojega je specijacija krenula. Sve promjene ostaju unutar čvrstih granica određenog tipa organizma, tj. specijacija djeluje samo unutar granica određenog tipa organizma. Specijacija također dovodi do gubitka informacije, a ne do dobitka informacije (koji bi bio potreban za evoluciju). Tako, specijacija se nikako ne može koristiti kao argument za darvinovsku makroevoluciju.

Genetičar dr. Robert Carter podsjeća da adaptivni imunitet, homologna rekombinacija i anemija srpastih stanica nisu primjeri stvarnog dobitka funkcije. Dr. Carter kaže da evolucionisti vole isticati adaptivni imunitet kao primjer novih svojstava koja su proizvedena mutacijama. Ali, kaže dr. Carter, DNK promjene u adaptivnom imunitetu događaju se samo na kontrolirani način među ograničenim brojem gena u ograničenom podskupu stanica koje su samo dio imunološkog sustava, a te promjene nisu nasljedne. Tako, podsjeća dr. Carter, primjer s adaptivnim imunitetom nije evolucija. Također, dr. Carter za evolucionistički argument u vezi rekombinacija kaže da rekombinacija iznosi na vidjelo samo informaciju koja je već bila u genomu, te nije nasumična i ima ograničenu količinu osobina koje se tako mogu pojaviti.

Korištenje ovakvih primjera i nedostatak boljih primjera od ovih u pokušaju dokazivanja evolucije zapravo je pokazatelj katastrofalnog stanja u kojemu se nalazi hipoteza darvinovske evolucije čija je valjanost istinski dovedena u pitanje. Zahvaljujući najsuvremenijoj znanosti, katolik 21. stoljeća nema niti jedan razlog za prihvatiti hipotezu darvinovske (makro)evolucije.

Tipovi

Unutar nepremostivih granica svakog izvorno stvorenog tipa organizma postoji više vrsta, ali to nije darvinovska evolucija (tj. mačke neće postajati ne-mačke, majmuni neće postajati ne-majmuni itd.)

 

Vezani članci