nacija.hr

Ispovijedili ste se? A pomirenje i pokora?

Piše: Zvonko Franc

Kaže mi jedan čovjek da ne želi ići u Crkvu jer je svećenik loš. Postavio sam mu pitanje – bi li ti primio pismo s novcima od svoje rođakinje iz Amerike da ti ga donese poštar pijanac? Rekao je bez razmišljanja – bih. Na to sam mu odgovorio – a zašto onda ne želiš primiti dar od Boga kojeg ti šalje po svom slabom i grešnom sluzi svećeniku? Nije mi ništa odgovorio.

Sjedim s prijateljem na kavi. U jednom trenutku pita me – kad si zadnji put posjetio našeg Prijatelja? Priznajem, nisam očekivao to pitanje. Doista me iznenadilo, pa i posramilo jer već dugo Ga planiram posjetiti. Pokušavam se na neki način opravdati, ali stvarno mi je bilo neugodno. Završavamo razgovor. On odlazi svojoj kući, a ja na put našem Prijatelju. Dolazim u Njegovu Kuću. Sjedam. Razmišljam o danima koji su protekli od našeg zadnjeg Susreta. Puno se toga dogodilo lijepoga, ali i ružnoga. Kuća mog Prijatelja je izvanredno lijepa. Visoki zidovi, stropovi obojani u kraljevsku plavu boju sa zlatnim zvijezdama što joj daje poseban čar, a u kombinaciji sa svjetlima jednu neodoljivu mističnost.

Konačno, dolazi Prijatelj. Pozdravljamo se. Ja pomalo postiđen zbog dugog razdoblja od zadnjeg susreta. Govorim mu što mi se sve dogodilo od zadnjeg susreta. Pala je i koja suza. Radosnica. Završavamo razgovor, a On me poziva da ostanem na Večeri. Ostajem. Radostan sam zbog susreta. Toliko je lijepo i mirno u Kući mog Prijatelja da bih mogao ostati stalno, no čeka me moja obitelj. Pozdravljamo se i odlazim svom domu. Pun darova za sebe, svoje najdraže i one koje ću sresti.

Taj Prijatelj je Isus, a susret o kojem pišem je dar sakramenta ispovijedi, pomirenja i pokore te sveta misa.

Postoje mnogi susreti u životu, no susret s Bogom u sakramentu ispovijedi, pomirenja i pokore, najintimniji je susret između Boga i čovjeka, jer na tom susretu čovjek prima toliko dragocjen dar da kad bi ga bio svjestan u svoj punini, vjerojatno se ne bi mogao odvojiti od njegova Izvora. Zbog toga vam ovo i pišem, sa željom da u vama probudim pitanje – kad ste Vi zadnji put posjetili svog Prijatelja? Ne čekajte. Ne odlažite. Ne sramite se. Ne bojte se.

Namjerno pišem sakrament ispovijedi, pomirenja i pokore, a ne samo ispovijedi, jer možda je i to ponekad razlog našeg zanemarivanja tog sakramenta što nam se svodi samo na ispovijed, što ne doživimo pomirenje i iz toga jaku i čvrstu želju da kroz pokoru uznastojimo očistiti svoj život od grijeha i zla.

A grijeh je užasan. To je rak. Sa svakim grijehom mi postajemo ranjiviji. Naš duhovni imunološki sustav slabi. I ako se ne utečemo Bogu, zamolimo ga za iscjeljenje, vrlo je vjerojatno da ćemo duhovno umrijeti. Ali ne samo duhovno, nego čovjek pod utjecajem grijeha propada i fizički, propada u svojim društvenim relacijama. Zidovi našega života počinju pucati. Odnosi između nas i bližnjih postaju teški, puni sukoba, nerazumijevanja, sebičnosti, mržnje.

Samo Bog može zacijeliti rane koje nanosi grijeh. Samo Bog. I samo On nas može zaštititi od optužbi koje o nama pred Njim iznosi otac laži i mrzitelj čovjeka – sotona. Ne bih o tome pisao da nisam to proživio.

Zaboravite antistres programe, yoge i ne znam kakve sve vrste psihološke samopomoći i meditacije. One vas ne mogu osloboditi boli koju uzrokuje grijeh. One vas isto tako ne mogu zaštititi od napasti, jer čovjek koji nije pod Božjom zaštitom lak je plijen zla.

Mnogi ne prihvaćaju Božji dar sakramenta ispovijedi, pomirenja i pokore zbog svećenika, jer – što će sad neki čovjek slušat’ moje grijehe i što on ima tu posredovat’, ja svoje grijehe mogu sam reći Bogu i Bog će mi oprostit’.

Vjerojatno je svaki vjernik jednom bar tako zaključio. Najčešće zato jer su vidjeli loše primjere svećenika, njihove slabosti. I argument je na mjestu, ako nam se sakrament ispovijedi, pomirenja i pokore svodi samo na ispovijed. No, što je s pomirenjem? Pokorom?

Jednom mi se u radijsku emisiju javio slušatelj koji je na pitanje o lošim primjerima svećenika ovako odgovorio:

Kaže mi jedan čovjek da ne želi ići u Crkvu jer je svećenik loš. Postavio sam mu pitanje – bi li ti primio pismo s novcima od svoje rođakinje iz Amerike da ti ga donese poštar pijanac? Rekao je bez razmišljanja – bih. Na to sam mu odgovorio – a zašto onda ne želiš primiti dar od Boga kojeg ti šalje po svom slabom i grešnom sluzi svećeniku? Nije mi ništa odgovorio.

Ovim jednostavnim primjerom završavam kolumnu, dragi moji prijatelji. Ne znam što bih više pisao. Tek pitanje – kad ste vi zadnji put posjetili našeg Prijatelja?

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci