nacija.hr

(Ne)zabludivost pape

Donosimo dio zanimljivog izlaganja patera Marka Tilošanca u kojemu obrađuje temu (ne)zabludivosti pape i granica papinskog autoriteta, te kako se vjernik katolik treba odnositi prema tome. Tekst je potkrijepljen zanimljivim podacima iz povijesti Katoličke Crkve.

Tekst: pater Marko Tilošanec

Granice papinskog autoriteta

(…) Crkva ovdje nije donijela konačnu izreku, međutim, razumski možemo doći do sigurnog teološkog zaključka koji je neosporan. Postupak za to je jednostavan. Prva je pretpostavka da je svaki čovjek s obzirom na svoju razumsku nesavršenost, u svojim postupcima i sudovima, pogrešiv. I nadalje, kada govorimo o autoritetu, razlikujemo božanski i ljudski autoritet. Božanski je savršen i nepogrešiv, te mu dugujemo bezuvjetnu poslušnost, dok ljudski to nije – on je nesavršen i pogrešiv, te mu zato ne možemo dugovati apsolutnu poslušnost. Druga je pretpostavka da je sam rimski prvosvećenik, papa, također čovjek, pa iako Krist daje posebne milosti svojem zemaljskom namjesniku da bi mogao dostojno vršiti svoju službu, ipak on kao čovjek posjeduje prostor slobode u kojemu treba donijeti moralnu odluku. U tom prostoru javljaju se i utjecaji napasti i zavodljivosti zloga, zemaljske požude, kao i ograničenost ljudske naravi, koje otvaraju mogućnost odabira koji nije u skladu s Božjom voljom. Odatle dolazimo do jasnog zaključka, da iako vjernike obvezuje poslušnost prema zakonitim pastirima, mogu postojati slučajevi kada je ne samo dopušteno nego i nužno otkazati svoj pristanak na nepravedne i nezakonite odluke, pa čak i otvoreno se suprotstaviti.

Iako kako je rečeno, nema dogme, tj. nezabludive vjerske izjave koja bi taj nauk izričito formulirala, ipak postoje ozbiljni teološki izvori koji su o tome razlagali. Jedan od njih bio je veliki teolog iz 15. st., kardinal Juan de Torquemada, koji govori, kako se sam papa može odvojiti od Krista tako da postane neposlušan Kristovom zakonu, ili da izda zapovijed koja je protiv božanskog ili naravnog prava. Čineći to, papa se odvaja od tijela Crkve jer je tijelo samo povezano s Kristom po poslušnosti. Potom citira velikog papu Inocenta III. koji govori kako je potrebno pokoravati se papi u svim stvarima sve dok sam ne ide protiv univerzalnih običaja Crkve, ali ako postupa protiv univerzalnih običaja Crkve, ‘neka ga se u tome ne slijedi’. Također, veliki isusovački teolog F. Suarez govori: ,,ako papa odredi nešto protivno zdravom moralu, ne treba ga slušati. Ako poduzme nešto što je očito protivno pravednosti ili općem dobru, zakonito je oduprijeti mu se’’. A isto tako sv. Robert Bellarmin, crkveni naučitelj, naučava da je zakonito oduprijeti se Vrhovnom svećeniku koji bi želio uništiti Crkvu. Također, više teologa iz novijeg vremena govori da, ako postoje teški i objektivno utemeljeni razlozi koji ukazuju da je određeni iskaz koji nalazimo u službenim dokumentima u suprotnosti s trajno važećim naukom Crkve, dopušteno je uskratiti mu dužni pristanak volje i razuma.

Povijesni presjek – najjasniji pokazatelji ograničenosti papinskog autoriteta

Sada prelazimo na onaj središnji dio današnje teme, a to je potvrda, i potkrjepljenje ovog nauka u povijesnoj stvarnosti. Promotrit ćemo nekoliko najznačajnijih primjera, koji nam ukazuju na koji način trebamo shvatiti ovaj nauk o pogrešivosti pape, tj., o granicama njegovog autoriteta, kao i ispravnom pojmu poslušnosti koji dugujemo Petrovom nasljedniku.

Započnemo li naš povijesni hod u kojem ćemo promotriti najznačajnije situacije u kojima je papinstvo zbog ograničenosti ljudskog faktora zatajilo – pa je došlo do zlouporabe, iskrivljivanja autoriteta, protiv kojeg su vjernici i pastiri trebali reagirati, zaustavit ćemo se odmah na početku. Već u Novom zavjetu nalazimo jasan dokaz da je, kao prvo, moguće da nastupi takva situacija, i kao drugo, uzorni primjer kako oni koji su obvezani poslušnošću trebaju reagirati. Već kod prvog pape, sv. Petra, nailazimo na postupak koji nije bio u skladu s, kako sv. Pavao kaže, ‘istinom evanđelja’. O tome čitamo u poslanici sv. Pavla Galaćanima (2, 11-14), koji nam opisuje zgodu, kako je sv. Petar svojim ponašanjem izazvao pomutnju među vjernicima. Poznato nam je kako je u prvoj kršćanskoj zajednici nastao spor oko jednog od temeljnih pitanja, jesu li kršćani koji nisu pridošli iz židovstva, nego iz poganstva, dužni držati Mojsijev zakon. Iako je Jerazalemski sabor (usp. Dj 15) donio dogmatsku odluku da starozavjetni zakon – obredni propisi, nakon Kristovog otkupiteljskog djela na križu kojim je utemeljio novi savez s ljudskim rodom, više nemaju svoju snagu, bilo je i dalje judeokršćana koji su živjeli u opoziciji s tom istinom, koji su htjeli kršćane obraćene iz poganstva prisiliti da se obrežu i da drže starozavjetne obredne zakone. Petar se iz svoje ljudske slabosti povlačio od tih kršćana i u svojoj ljudskoj slabosti priklanjao društvu judaizanata. Pavao takvo ponašanje naziva – prijetvornost, i utvrđuje da je Petar zaslužio osudu, zbog čega mu se on ,,suprotstavio u lice”. Koje je značenje ovog primjera, tumači nam najveći crkveni naučitelj, sv. Toma Akvinski: ,,Kada postoji neposredna opasnost za vjeru, izjave prelata trebaju njihovi podložnici, čak i javno, osporiti. Tako je i sv. Pavao, kao podložnik sv. Petra, javno osporio njegov postupak zbog neposredne opasnosti od sablazni u pitanju vjere. I, kako nam glosa sv. Augustina govori (Ad Galatas 2,14): Sveti Petar je dao primjer onima koji upravljaju, da ako nekad skrenu s pravog puta, ne odbiju ispravak kao nešto nedostojno, čak i ako dolazi od njihovih podložnika’’ (Summa theologiae, II.II, q. 33, a. 4). Sveti Toma potvrđuje na jasan način ono načelo, koje smo prethodno konstatirali, da vršitelji autoriteta u Crkvi mogu zloupotrijebiti svoju službu zbog razloga koji dovode vjeru u opasnost, i da je u tom slučaju svatko tko je obvezan poslušnošću – od pastira ili vjernika, slobodan pa i dužan suprotstaviti se radi većeg dobra – vječnog spasenja i očuvanja vjere.

Sljedeći je slučaj pape Liberija – prvog pape ispred čijeg imena u povijesnom redoslijedu ne stoji da ga častimo kao sveca. Ovaj papa je u 4. st., kada je buktjelo arijansko krivovjerje, potpisao dvoznačnu ispovijest vjere koja je mogla pogodovati jednoj i drugoj strani – katoličkoj strani, koja ga je mogla tumačiti pravovjerno, kao i arijancima, koji su je mogli razumjeti u skladu sa svojim krivovjerjem, da Isus nije jednake biti s Ocem, nego samo sličan. Oni su držali da je Krist savršeni čovjek, Božji poslanik, ali da nije Bog, jer bi se to navodno protivilo Božjoj jedinstvenosti, ako bi postojalo više božanskih osoba. Ovo je krivovjerje u 4. stoljeću zahvatilo više od polovice Crkve – biskupa, svećenika, dakle nositelja autoriteta kojima su vjernici bili dužni poslušnost, te je i sam papa pogodovao hereticima svojim kompromisnim postupkom. S druge strane, bilo je vjernih katolika, koje su predvodili veliki crkveni naučitelji – sv. Atanazije, Hilarije iz Poitiersa, sv. Bazilije, Grgur Nazijanski, Grgur iz Nise, koji nisu pristali na lažne kompromise, i odvažno su se borili protiv pustošenja vjere, uz jasan uvid, da poslušnost autoritetima koji djeluju protivno vjeri treba biti suspendirana. Najsjajniji primjer za to bio je sv. Atanazije, koji nije prihvatio tu dvoznačnu ispovijest vjere te ga je papa zato ekskomunicirao. No on je nastavio dalje djelovati unatoč zabranama – naviještao je vjeru, obilazio je vjerne katolike diljem Crkve iako to nije smio, u svijesti, da se radi o izvanrednom stanju, situaciji nužde, kada je potrebno djelovati protivno odredbama crkvenih pastira kako bi se očuvala vjera. Crkva je njegov postupak potpuno opravdala, tako da se danas Atanazija časti kao sveca i crkvenog naučitelja.

Nadalje, pogreške nalazimo i kod inače besprijekornih, uzornih papa. Iznenadit ćemo se da jedna takva izjava dolazi i u važnom spisu jednog od najvećih papa u povijesti. U Pismu patrijarhu Flavijanu iz 449., papa Lav Veliki izjavljuje da je Krist od svoje Majke uzeo narav, ali ne i krivnju. Objavljena je istina vjere da je Blažena Djevica Marija bezgrešno začeta; da ju je Bog po Kristovim zaslugama unaprijed očuvao od svake ljage grijeha. Ovu je dogmu proglasio papa Pio IX. 1854. god. Prije toga ona nije obvezivala kao objavljena istina vjere i zato se papa Lav Veliki nije o nju ogriješio, ali je svakako spomenuta izjava pogrešna, što nam pokazuje da i najveći sveci i naučitelji nisu izuzeti ljudskih slabosti u svojim izjavama i postupcima.

Zatim nailazimo na protivnost između dvaju koncila. Kalcedonski sabor (451. god.) potvrđuje u svom tekstu teologe Teodoreta i Ibu kao pravovjerne, dok II. Carigradski sabor (553. god.) u kanonima osuđuje nauk ova dva teologa kao pogrešna. Nakon toga papa Pelagije izjavljuje da se slaže sa stavom prvog sabora, dok se papa Grgur Veliki priklanja drugome saboru. Tko je u pravu? Odgovor je da odluka koju nalazimo u kanonu ima veću obvezatnost od one u tekstu te stoga II. Carigradski ima veći autoritet, što pokazuje da je i u samom tekstu koncila moguća pogreška. Potom dolazimo do slučaja pape Honorija koji u jednom spisu – koji nema oznaku nezabludivosti, izjavljuje pogrešan nauk da Krist ima samo jednu volju. Nedugo kasnije ovaj je nauk osuđen na III. Carigradskom saboru (690.-681. god.) kao krivovjeran, i sam papa je kao takav osuđen, jer je zbog svoje nemarnosti pomogao širenju krivovjerja. Iako istraživanja pokazuje da je papa osobno imao pravovjeran stav, ali je zbog okolnosti podržao ta krivovjerna nastojanja zbog čega je kasnije osuđen. Ipak koncil nije izjavio da on ne bi bio papa ili da bi izgubio svoju službu, već je osudio nemarnost u njegovom izvršavanju papinske službe. Potom spominjemo papu Nikolu I. – kojemu se pridaje naziva Veliki, koji u svom pismu 866. god. izjavljuje da je krštenje koje podjeljuju krivovjerci u ime Kristovo, valjano. Taj je nauk prethodno više puta odbačen, osuđen, i to definitivno. Ovom nizu možemo dodati i kontroverziju o pitanju rimske liturgije na staroslavenskom jeziku, o kojoj je Crkva kroz povijest izrekla različite presude – ona je bila jedno vrijeme zabranjena, pa ju je papa Ivan VIII. ponovno dopustio, pa je papa Stjepan V. zabranio, da bi konačno papa Lav XIII. proglasio svetima Ćirila i Metoda i opravdao njihovo djelovanje.

Prelazimo nadalje u ono što se naziva u povijesti mračnim vijekom Crkve, to je 10. – 11. st., kada se papinstvo u moralnom pogledu srozalo i potpalo pod različite zlouporabe. Prvi u tom nizu skandal pape Stjepana VI. koji je tijelo svojeg prethodnika pape Formoza dao iskopati, odjenuti u papinsko ruho i održati postupak u kojemu ga je osudio i dao baciti njegovo tijelo u Tiber. Kasnije je on sam nastradao usred pobune sablažnjenog naroda. Papa Benedikt IX. navodi se u Papinskom godišnjaku 3 puta kao papa. On je najprije prodao svoje papinstvo idućem valjanom papi, Grguru VI. Nakon toga ponovno dolazi Benedikt IX., da bi ga potom car Henrik III. svrgnuo i postavio za papu Viktora II. Iako je taj postupak nekanonski, ipak Crkva sve ove pape prepoznaje kao valjane. To razdoblje okončava papa Grgur VII. koji je odlučio provesti potrebnu reformu u Crkvi. Najznačajniji dokument koji je on izdao bio je Dictatus papae, u kojem papa utvrđuje svoja prava nasuprot zemaljskih vladara. To je bilo razdoblje spora između dviju vlasti u kojem je bilo potrebno ispraviti zlouporabe koje su se nametnule i papa to uspješno čini, zbog čega će kasnije biti proglašen svetim. Ipak, u tom dokumentu sadržana je jedna vrlo zbunjujuća izjava; gdje stoji da papa od trenutka svog izbora po zaslugama sv. Petra, postaje svet. Kako to shvatiti – vidimo iz prošlih izjava da to u moralnom pogledu zasigurno ne stoji ali upravo se tako na prvi pogled može razumjeti. Nedugo nakon Grgura, dolazi papa Paskal II., kojeg spominjemo iz razloga što je doveo u pitanje prava Crkve za koji su se izborili njegovi prethodnici. S carom Henrikom V. potpisao je kompromisni sporazum po kojemu se vladaru daju ovlasti uvođenja biskupa u službu, koje pripadaju Crkvi. Zbog toga ga je sv. Bruno iz Segnija optužio za krivovjerje i pokrenuo otpor ovoj zlouporabi, koja je kasnije ispravljena.

Dalje navodimo papu Bonifacija VIII. koji je izdao dokument Unam sanctam 1302. god., gdje iznosi tzv. nauk o dva mača, prema kojoj papa ima duhovni i svjetovni mač – koji označava vlast, te onaj svjetovni daje zemaljskim vladarima na upravljanje. No Krist je kazao da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta i papa Lav XIII. (enciklika Immortale Dei) je na jasan način ovu teoriju otklonio tako da je formulirao nauk, da su Crkva i država dva savršena društva – koja imaju sva potrebna sredstva za postizanje svoje svrhe koja su međusobno povezana jer imaju iste članove, ali imaju različito poslanje. Potom spominjemo razdoblje tzv. Avignonskog sužanjstva (1309.-1377.) koje je imalo nesretne posljedice za Crkvu a čija odgovornost svakako spada na pape koji su to usmjerenje podržavali. Iz tog razdoblja valja istaknuti papu Ivana XXII. koji je za nas značajan kao još jedan primjer da papa osobno može zastupati stav koji je protivan sadržaju vjere, ali da je djelovanje Duha Svetoga ono koje sprječava da bi on taj nauk nametnuo čitavoj Crkvi kao članak vjere. On je zastupao stav da duše prije konačnog suda ne mogu ući u nebo nego tek tada, na koncu vremena. Ipak se papa na savjet kardinala i teologa ispravio, povukao svoj nauk te je njegov nasljednik Benedikt XII. u buli Benedictus Deus 1336. god. definirao pravi katolički nauk. Razdoblje Avignonskog sužanjstva završava s papom Urbanom VI. koji se vraća u Rim. No nakon toga nastaje tzv. Veliki zapadni raskol (1378.-1418.) u kojemu imamo dvojicu, u jednom trenutku čak i trojicu pretendenata na papinstvo. Sv. Katarina Sijenska, koja je prethodno oštro opominjala pape zbog njihovog nemara i nužnosti da se vrate u Rim, podržava valjanog papu Urbana VI., dok sv. Vinko Ferrerski podržava protupapu Klementa VII. Kao što vidimo, ni sveci u svojim istupima nisu izuzeti ljudskog elementa ograničenosti. Zapadni raskol završava općim Saborom u Konstanzu koji rješava pitanje ovih sukoba. Za papu je izabran Martin V., i ovdje valja istaknuti još jedan primjer očite zablude, štoviše na granici s krivovjerjem, koji dolazi od jednog pape. Martin V., kao i kasnije Eugen IV., izričito uče nauk da barem u određenim slučajevima koncil stoji iznad pape. Danas to promatramo kao herezu.

Potom se dotičemo razdoblja renesanse (15.-16. st.) o kojemu nam je svima vjerujem, poznato, na koji su način živjeli i djelovali pape. Možemo povući paralelu s onim što smo kazali o tzv. saeculum obscurum. Papinstvo se u to vrijeme posve uvuklo u duh vremena. Inocent VIII., Aleksandar VI., Lav X., su pape notorni po svom nemoralnom životu što predstavlja jedne od crnijih stranica u povijesti, no valja dodati ono što se rijetko čuje, da su posljednji dvojica dali da se utemelje katedra za kabalu. Za Klementa VII. ugledni crkveni povjesničar Leopold von Ranke kaže da se radilo jednom od najkobnijih pontifikata u povijesti Crkve, zato jer tada nije poduzeto ono što je trebalo, da bi se spriječio razvoj protestantizma koji je upravo tada doživio svoju najveću eksploziju tako da je od katoličke vjere otpao veći dio Europe. Nije se na vrijeme uvidjela ozbiljnost i opasnost tog novog krivovjerja, koje je uspjelo podići temelje koji će se trajno održati.

Mogli bi se još povijesnih primjera navesti koji govore o ljudskoj uvjetovanosti i pogrešivosti pape kada on ne koristi svoju karizmu nezabludivosti, dakle kada na redovni način djeluje, no ovdje možemo stati i doći do jasnih zaključaka. Samo ovaj povijesni dio dovoljan je, da se, u svjetlu zdravog katoličkog osjećaja, ukloni svaka smetnja, svaka zabluda s obzirom na pristup trenutnoj crkvenoj krizi. S jedne strane, trebamo ukloniti onaj široko rasprostranjeni mentalitet slijepe poslušnosti, prema kojoj se svaki mogući postupak i izjave pape drži savršenim i nepogrešivim. Ovaj povijesni pregled jasno nam pokazuje, da su i oni najsvetiji i najznačajniji pape činili pogreške u svojim izjavama i postupcima, a još više nailazimo na žalosne primjere zlouporabe papinske službe.
Cijeli članak pročitajte ovdje
Izvor: christusrexhrvatska.blogspot.com

Vezani članci