nacija.hr

ZBUNJENOST DO BESKRAJA

Tekst: Ivica Ursić

„Život je poput konzerve sardina

i svi mi tražimo ključ.“

(Alan Benett)

Kako smo samo zbunjeni kada tražimo ključ od stana, automobila, ormara, neke ladice. Sto posto smo sigurni da smo ga stavili baš tu, na to i to mjesto, ali ključa jednostavno nema, pa nema, i to ključa kojeg svaki meštar može izraditi za par minuta.

Ali kada izgubimo ključ svojeg života, jedinstveni, unikatni, “master” ključ, mi onda ni ne razbijamo baš nešto glavu i nismo ni malo zbunjeni. Čovjek teško, bolje reći nikako, ne želi priznati svoju zbunjenost, krije to kao zmija noge, izmotava se na bezbroj načina ne bi li prikrio stanje koje je u biti stanje slabosti. Zbunjen čovjek ne kontrolira situaciju, lako podliježe različitim utjecajima, a to će vam rijetko tko priznati.

Hrvatska je 25. lipnja obilježila Dan državnosti. Obilježila, a ne proslavila. Političari su paradirali, družili se sami među sobom, ugošćavali takozvanu društvenu elitu, šalili se, osmjehivali se jedni drugima, nazdravljali, bavili se povješću i slali narodu poruke i pouke.

A narod umoran, nezainteresiran i zbunjen otišao je u – hladovinu.

Godinama smo radosno, ushićeno i masovno proslavljali Dan državnosti 30. svibnja, a onda je jedna politika zavirila u naša srca, polegla nas kolektivno na kauč i donijela dijagnozu da narod pojma nema što mu je i kada mu je slaviti. I brzo je naškrabala drugi datum.

Došla je druga politika koja je preuzela dežurstvo i nezainteresirano samo potvrdila dijagnozu prve politike i koja je nastavila istom terapijom. Narod nitko ništa nije pitao, jer pacijenta se ništa ni ne pita. Politika je i dalje autistički ustrajavala svojim putem, a narod je stajao sa strane.

Zbunjen.

Zbunjen do beskraja.

Možda bi se narod i privikao na novi datum kada danas ne bi vladala opća moda mijenjanja stavova. Uistinu do beskraja zbunjuje s kakvom lakoćom su se neki među nama do jučer zaklinjali u jedno, a danas u sasvim nešto drugo.

A sutra? Koju će nam sutra “istinu” servirati kao onu “bez alternative”?

Kažete, pa kako ne biti zbunjen kada poruke koje šalju politika, mediji, intelektualci, znanost, jednostavno čovjeka – zbunjuju?

A jeste li možda pomislili kako je u biti naše stanje zbunjenosti poželjno? Kako je inducirano, planirano, poticano? Iscrpljeni i zbunjeni, pa razočarani i nezainteresirani, u biti smo idealni. I kao pojedinci i kao narod.

Narod skrojen po mjeri. Po mjeri velikih lutkara.

Postmodernizam, u koji smo utrčali glavom bez obzira, počiva na aksiomu da je svo znanje relativno. Postmodernisti se zaklinju u relativizam i najviše ih brine tvrdnja da postoji neka apsolutna istina koju ljudi žele prihvatiti, pa bila ona etička, vjerska ili kao u ovom slučaju naša, domoljubna, hrvatska. Oni takvu istinu odbacuju „a priori“ kao nešto arogantno, uskogrudno i netolerantno.

Ali, ukoliko ne postoji apsolutna istina onda nema ni stvarnosti, nema ni slobode, nema osjećaja u kojem se pravcu ide i u konačnici nema ni nade.
Je li onda čudno što nas toliko, poput lađa bez kompasa, pluta na moru kolektivne zbunjenosti?

Sve svetinje ovoga naroda neprestano su pod prismotrom i neprestano se izvrgavaju različitim vrijednosnim sudovima. Uvijek netko drugi ima o njima nešto reći. Ma što god mi učinili uvijek se pojavi dežurni „dušobrižnik“ koji ustvrdi kako smo to trebali učiniti drugačije. Pisanje povijesti velikodušno smo prepustili onima koji više niti ne kriju da im je Hrvatska kao samostalna država “magnum crimen”.

Mi, na žalost, često idemo linijom manjeg otpora i puno nam je lakše držati „jezik za zubima“ i šutjeti nego trpjeti porugu i ismijavanje. Naše se mišljenje gura među naša četiri zida, a neki među nama na to pristaju, jer se boje agresivnosti – bučne manjine. Oni kojima je u ovakvim trenucima dužnost i obveza govoriti, a to su hrvatski intelektualci, zadovoljavaju se šutnjom ili mlakim govorima, uglavnom, izabranima. Od političara je iluzorno očekivati bilo što na tragu državotvornosti kad im je primarno na umu kako rastaviti i osloboditi Hrvatsku od Hrvata.

Hrvatska se je šutnja još jednom pokazala gromoglasnom.

Nažalost to nam postaje normalna pojava. Narodni običaj.

I zar je onda čudno što su ljudi zbunjeni i izgubljeni i kada, oni koji posjeduju nekakav talent, ili se boje eksponiranja ili i sami relativiziraju Istinu čekajući da netko umjesto njih kaže caru da je gol.

A kada je istina u pitanju, onda kod onih koji su Kristovi, za zbunjenost mjesta ne bi smjelo biti. “Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.” (Ivan 8, 31-32)

 Nažalost danas su i mnogi kršćani zbunjeni. Odustali su od Krista. Kristovu riječ zamijenili su poslanicama političkih elita. Kristovu istinu ne žele upoznati, jer ne žele biti slobodni, nego žele tu istinu mijenjati za malo kruha i puno igara, pa makar lancima različitih ovisnosti bili okovani.

Ovo su nova, zbunjujuća vremena, kada oni koji znaju Istinu moraju izići na javnu scenu i stvoriti razliku u ovom izgubljenom svijetu, jer jednoga dana biti ćemo pitani što smo učinili s Istinom, jesmo li je skrivali ili smo je širili.

I ne će nam biti lako dati odgovor na to pitanje.

I posljedice će za nas biti pogubne.
I opet ćemo biti zbunjeni.

 Bojim se zauvijek.

“Uvijek trgovina.

Uvijek kompromis.

Sve dok više ništa ne ostane

oko čega bi se pogađali,

jer nitko od nas pojma nema

što mu je činiti.”

(Steph Campbell, My Heart for Yours)

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci