nacija.hr

Ustavnopravni poredak i njegova zaštita te pravosuđe

Tekst: Mate Knezović, predsjednik Obiteljske stranke

1. Ustavnopravni poredak i njegova zaštita

Ustavnopravni poredak je politički i pravni poredak koji utvrđuje Ustav pojedine države. Ustav je najviši politički i pravni akt. Ako je taj Ustav, u svojim bitnim odrednicama i stremljenjima pravedan, moraju ga štititi svi državljani pojedine države. Tako hrvatski ustavnopravni poredak moraju štititi svi Hrvati i hrvatski državljani.

Međutim, osobito značenje za zaštitu i stabilnost ustavnopravnog poretka imaju određene institucije, kao što je Hrvatski Sabor, Predsjednik Republike, Vlada, Državno odvjetništvo, pravosuđe, Ustavni sud, sigurnosne agencije i službe, vojska, policija i diplomacija. Da bi se taj poredak razvijao i unaprjeđivao, potrebno je uključiti znanstvene i kulturne institucije i zapravo cijelo društvo. Ulogu u njegovoj zaštiti imaju i mediji.

Ne treba posebno naglašavati da Hrvati ne osjećaju da institucije uistinu štite ustavnopravni poredak. Hrvatski narod ponekad osjeća da upravo oni najodgovorniji najviše ugrožavaju ustavnopravni poredak. Hrvatska uistinu treba novu generaciju nacionalno svjesnih političara, diplomata, sudaca, znanstvenika i svih drugih da bi se osjećala zemljom o kojoj se brinu oni koji su plaćeni da ju štite. Hrvatska treba jedinstvenost kada je u pitanju opstanak i napredak Hrvatske. Hrvatska treba, konačno, početi ulagati u sebe, u svoje ljude i razvoj svojih institucija. Svi oni koji su se ogriješili o Hrvatsku, njen narod i ljude, njezinu opstojnost i napredak, nemaju što tražiti u institucijama koje ju moraju štititi. Neka otiđu žurno ili moraju znati da će biti izbačeni iz tih institucija. Takvih je, na žalost, uistinu mnogo.

Hrvatskoj treba novi Ustav i novi mentalitet političara i drugih javnih radnika. Kod ovog su osobito važne političke stranke. One su, naime, svojom negativnom selekcijom, poltronstvom, ali i komunističko jugoslavenskim mentalitetom, onemogućile istinsku demokraciju u Hrvatskoj. Hrvatski domoljubi su svojom pasivnošću kumovali takvom ishodu. Takvom stanju dolazi kraj jer su se pojavili na političkoj sceni mnogi intelektualci, pokreti te političke stranke koje polako ,ali sigurno mijenjaju takvo stanje. Hrvatski domoljubi moraju jednom za svagda shvatiti lekciju da nikada više ne prepuste javni prostor i političke ishode na milost i nemilost političkim hijenama i zmijama.

Što se tiče izvorišnih osnova nužno ih je redefinirati. Veliki dio usmjeren je na ZAVNOH. Međutim, navedeni dio hrvatske povijesti treba sagledati onako kako se ona događala, a ne ideološki na temelju komunističkog antifašizma. Stoga Ustav treba osloboditi od komunističkog duha koji izvire iz izvorišnih osnova. Taj duh se pokušava zaogrnuti antifašizmom, no hrvatske antifašiste treba odvojiti od komunističke revolucije te u Ustavu jasno osuditi zlodjela počinjena nad hrvatskim narodom za vrijeme Drugog svjetskog rata, poraća i sve do sloma komunističkog jugoslavenskog sustava. Ostaci tog sustava vrše zločin protiv hrvatskog naroda do dana današnjega, uključujući i ubojstva tijekom Domovinskog rata. U takvim promjenama Hrvatska se treba pozvati na antifašizam Stepinčevog tipa, a ne Titovog. U Ustav osobito valja unijeti Domovinski rat, srbijansku agresiju, sukob s komunističkom agresijom te oslobodilačke akcije s posebnim naglaskom na Oluji. Daljnje promjene Ustava trebaju se osloniti na kršćansko iskustvo i ulogu hrvatskih domoljuba. Hrvatska treba graditi kršćansku demokraciju, a ne liberalnu demokraciju. Potrebna nam je demokracija kojoj je u temelju sloboda. Današnja demokracija nije nikakva sloboda, nego tiranija skrivenih moćnika nad ljudima, prirodom i moralnim poretkom stvari. Nadalje, Ustav treba snažnije zaštititi brak, roditeljstvo, obitelj, ljudski život od začeća do prirodne smrti te odbaciti moderne nasrtaje na brak, roditeljstvo, obitelj i ljudski život koji su nadahnuti rodnom ideologijom te liberalnim pristupom. Ustav treba odisati kršćanskom antropologijom i filozofijom.

Osobitu pozornost treba posvetiti Ustavnom sudu, izboru sudaca i ovlastima Ustavnog suda. Naime, dosadašnja praksa Ustavnog suda išla je za tim da se sam Ustavni sud razvlastio, samovoljno i bez ikakvog pravnog temelja, od ovlasti i dužnosti. Tako je Ustavni sud u nizu odluka odbio utvrditi jesu li međunarodni ugovori u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, tvrdeći da on nije mjerodavan. Tako u Hrvatskoj imamo apsurdnu situaciju dva pravna poretka. Jedan pravni poredak je onaj koji se temelji na Ustavu i koji mora biti u skladu s Ustavom, dok je drugi pravni poredak takav da može, ali i ne mora biti u skladu s Ustavom. To su međunarodni ugovori. U Hrvatskoj je tako na snazi samovolja Sabora i Vlade u odnosu na sklapanje i provedbu međunarodnih ugovora. Primjer te samovolje je i oglašavanje Ustavnog suda nemjerodavnim u svezi Sporazuma o arbitraži između Republike Hrvatske i Slovenije. Tako Republika Hrvatska može izgubiti teritorij, a da nitko nije utvrdio je li to u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, da Hrvatski Sabor nije o tome donio odluku, niti narod na referendumu.

Ustavni sud je, u zadnjih nekoliko godina našao načina (po riječima predsjednice Ustavnog suda), da se oslobodi velike većine predmeta koji se odnose na pojedinačna kršenja ljudskih prava. Tako redovito (uz tek poneku iznimku) odbacuje ustavne tužbe, a da i ne utvrđuje utemeljenost tih tužbi niti se mogu preispitati razlozi odbacivanja tužbi. Ustavni sud jednostavno „šprancama“ rješava nagomilane predmete. Radi se, dakle, o temeljitom gaženju ljudskih prava posljednje instance koja bi morala štititi upravo ljudska prava. Tako je Ustavni sud postao zaštitnik mnogih kršenja temeljnih ljudskih prava.

Smatram da bi također trebalo urediti referendum na način da on bude uređen kao normalan institut. Sadašnji pokušaji gušenja demokracije onemogućavanjem izjašnjavanja o pojedinim pitanjima nije prihvatljiv. Također je potrebno ojačati ulogu Pučkog pravobranitelja i onemogućiti množenje pravobranitelja za ono što padne komu na pamet. Pučkog pravobranitelja treba depolitizirati jer je od 2000. na dalje služio isključivo kao ideološki tumač ljudskih prava u skladu s novom gender ideologijom te zaštiti komunističkog nasljeđa. Takvo je stanje i drugih pravobranitelja.

2. Pravosuđe

Samo ono društvo koje se temelji na pravednom društvenom poretku, ili barem teži da takav poredak uspostavi, može opstati. Društvo koje je izabralo pravedan poredak i koje teži za takvim poretkom nužno mora uspostaviti pravosudni sustav u čijim je rukama, umnogome, ta težnja za pravdom i ostvarivanje pravde. Pravosuđe mora težiti, i prije želje da zaštiti državu, zaštititi pravdu i pravednost. Pravosudni sustav nije puki i slijepi izvršitelj slova zakona. On bi trebao biti izvršitelj pravde, odnosno imati težnju pune pravednosti, iako je ona na zemlji u punini nemoguća. Biti dio takvog pravnog poretka mora biti osobita čast svakom pojedincu. Takav poredak pomaže i čovjeku koji je dio takvog pravosuđa da se očovječi, da se izdigne iznad česte grube i hladne pravničke sljepoće u izvršavanju neke odredbe zakona. Jednostavno, hrvatski Ustav, zakoni i cijeli poredak trebaju služiti hrvatskom narodu i pojedincima da se osjećaju sigurni, slobodni i da im se daje sigurnost da će njihova pojedinačna stvar, ili neka opća stvar, biti u razumnom roku i pravedno riješena. Tako narod i država napreduju, a pravosuđe, kao tijelo pravde, ima svoj smisao.

I pravosuđe mora znati koji su temelji jednog društva, koji je cilj cijelog društva, te iz toga donositi odluke. Pravosuđe jasno mora znati koje vrijednosti štiti i na kojim izvorima se napaja. Pravosuđu su osobito bitna načela na kojima i po kojima djeluje. Samo takvo pravosuđe može izvršiti svoju zadaću, a to je brzo i pravedno donošenje odluka i time sigurnost društva i poretka.

Pravosuđe mora biti samostalno. Ono treba biti samostalno u odnosu na ostale vlasti, zakonodavnu, izvršnu, medijsku, udrugarsku, monetarnu. Međutim, ono nije samostalno od društva. Ono nije samostalno u odnosu na temelje koji su zajednički svima. Ono nije samostalno u odnosu na državu, ono je službenik pravde i službenik države koja ostvaruje pravdu. Dosadašnja podložnička svijest mnogih pravosudnih dužnosnika, u odnosu na izvršnu vlast, mora nestati radi uspostave istinske i zdrave autonomije.

Pravosuđe, prije oslobađanja od politike, mora se osloboditi od ideologije. Pravosuđe prvenstveno moramo osloboditi od sluga komunističkog totalitarnog sustava. Nadalje, mora se osloboditi od utjecaja izvršne vlasti. U hrvatskoj je vidljiv i snažan utjecaj ideologije i izvršne vlasti na pravosudni sustav. Nebrojeni su nasrtaji izvršne vlasti na pravosudne djelatnike i cijelo pravosuđe. Imamo niz primjera nasrtaja i zakonodavne vlasti na pravosuđe i to od donošenja zakona koji interveniraju u već donesene sudske odluke, i donošenje daljnjih odluka, pa do tzv. vjerodostojnog tumačenja nekog propisa. Pravosuđe pokazuje znakove straha, nesigurnosti i podložnosti drugim granama vlasti. Kada bi Hrvatska imala slobodno pravosuđe, razvoj pravne sigurnosti, brzina rješavanja predmeta, prostor zdrave slobode bi se brzo širio Hrvatskom. Takav pravosudni sustav brana je kriminalu, strahu, nepravednim posezanjima i sl.. Upravo zbog toga do danas nije uspostavljena samostalnost pravosuđa. Političari su u strahu od samostalnog pravosuđa jer bi izgubili svoj neopravdani utjecaj.

Danas je vrlo teško biti pravosudni dužnosnik. Sabor i Vlada, potaknuti neprestanim potpirivanjem pravne nesigurnosti od strane ideologiziranih medija, udruga, političara i znanstvenika, kontinuirano mijenjaju zakone, uredbe, odluke i uopće smjer kretanja društva. Političari se ne ustručavaju radi dnevno-političkih interesa mijenjati čak i Ustav i to po hitnoj proceduri, bez istinske javne rasprave, mišljenja struke i političkog i svenarodnog dogovora. O zakonima, koji su redovito protuustavni u pojedinim dijelovima ili cjelini, ne treba ni trošiti riječi. Po svemu sudeći radi se o programiranom kaosu radi neprestane napetosti i optužbi u društvu. Hrvatska se mora odreći neprestanih i brzih promjena važnih zakona. Samo tako pravosudni sustav moći će u potrebnoj mjeri ostvarivati pravdu.

Pravosudni djelatnici moraju imati i nacionalnu svijest. Oni, dakle, služe određenom narodu i državi. Posljednjih 15-ak godina zakonodavac je odstupio od naše pravne tradicije. Naime, naša pravna tradicija je srednjoeuropska, pobliže austro-ugarska. Taj pravni sustav temeljio se na čvrstim kršćanskim načelima te je kao takav prelijevan u zakonodavstvo. Zakoni koji se sada donose mješavina su naše pravne tradicije i „prepisivanja“ zakona od nordijskih zemalja do Francuske i anglo-američkih elemenata u nizu zakona. Takvim prepisivanjima zakona i unošenjem kaosa u pravosuđe valja žurno prestati kako bi sustav bio pouzdan, dosljedan i pravedan.

Na kraju ističem da Hrvatska ima dovoljno stručnjaka za provođenje ovakvog pogleda na Ustav i pravosuđe. Hrvatska se mora trgnuti i izabrati prvenstveno sebe. To važi i za Ustav i pravosuđe.

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci