nacija.hr

Političari, naročito lijevi su očajno loši glumci!!! Domovina

Političari, naročito lijevi su očajno loši glumci!!!

Skromna hrvatska teatarska publika, navikla na tradicionalne dramske komade, trčkara neprestano na relaciji HDZ i SDP teatara ne kužeći da je sponzor tim kazališnim kućama isti.

Tekst: Smiljan Strihić

Još od smrti predsjednika Franje Tuđmana hrvatski je politički teatar ispunjen lošim glumcima iliti slugama crnih, žutih i crvenih vragova, koji u ovih petnaestak godina dočaravaju vlastiti jad glumeći u drami “Nemamo Hrvatsku”. Ta glumačka “elita” otpočela je svoje umjetničke korake na mig Njenog Veličanstva i pripadajućeg engleskog imperija rastačući Hrvatsku uzduž i poprijeko, a skrbeći pritom za vlastite, i interese navedenih nalogodavaca. Pošteđen nije nitko i ništa, pa kada je 2001. godine na kazališne daske stupio glumački “dvojac sa kormilarom ”Budiša – Račan, teatar čerečenja Hrvatske je mogao otpočeti. Toj se kazališnoj sceni po nalogu probrane američke teatarske publike priključio zločesti Mesić, te kao prekaljeni udbaški umjetnik dobiva najveću životnu rolu u svojoj inače jadnoj i nikakvoj glumačkoj karijeri ponižavajući hrvatsku državu i pokojnog predsjednika Tuđmana. Mesić je toliko loše odglumio svoju ulogu, da bi ga Oliver Frljić uskoro mogao angažirati kao gljivu u nekom svom jadnom i otužnom kazališnom komadu. Ipak u svoje je vrijeme najviše zanimanja za ozbiljni teatar, onaj na “Otoku”iskazao Ivica Račan, pa nakon putovanja u London, taj veliki hrvatski kazališni redatelj u Hrvatsku dovodi na stotine britanskih glumaca, redatelja a najviše scenarista, koji još i danas bauljaju teatarskim daskama “Kazališne naše”.

Njega i većinu tih očajnih i netalentiranih glumaca nadmašio je Ivo Sanader u katastrofalnoj glumačkoj roli, zasjenjujući sve epizodne protagoniste koji su se imalo pokušali približiti glumačkoj mizeriji tog jedinstvenog “Glumca sa rive”. Svojim diletantskim nastupom Sanader je u svom drugom nastupu na kazališnim daskama Hrvatske priskrbio gromoglasni zvižduk zahtjevne međunarodne publike koja ga je brzinski uklonila i na daske Jadranku Kosor postavila, inače uvjerljivo jednu od najlošijih glumica u povijesti moderne hrvatske drame. Opsjednuta svojim izgledom i uz lošu glumu u zahtjevnim ulogama uspjela se preplašiti europske i svjetske publike koja je i nju ubrzo izviždala, tako da napuštajući kazalište Banskih dvora i dan danas luta hrvatskim teatarskim bespućima kucajući na vrata raznobojnih kazališta tražeći neku, makar i sporednu ulogu.

Ono što je u hrvatskoj političkoj drami konstanta, to je svakako loša gluma prvih ministara Vlade ili premijera koji naprosto baštine to prokletstvo svojih prethodnika, pa se iznenadna pojava naturščika Zorana Milanovića kao najlošijeg glumca SDP-ove partijske glumačke škole očekivala sa velikim zanimanjem. U prvim je nastupima na skromnoj hrvatskoj dramskoj sceni u komediji “Ajde da kukuričemo”onako neartikulirano zakukurikao misleći da će mu zaboravljeni tekst uloge prišapnuti inspicijenti Linić ili Čačić. Ali oni su kao lošiji glumci od Milanovića i uz loše ocjene kazališne kritike, morali napustiti daske, koje lovu nose, ostavljajući Milanovića da glumata sam kako zna i umije.

Za te domaće glumce, poglavito neprihvaćene od publike je najbolje potražiti sreću na australskim i američkim kazališnim daskama, ali i tamo je teško uspjeti, pa ispada kao da neiskusni glumac Milanović i nije u kratkoj kazališnoj karijeri glumio nigdje. To se vidjelo nakon njegova gostovanja u Americi i lošeg glumovanja kad su tamošnje kazališne kritike ostale nijeme. To se vidjelo nakon prošlogodišnjeg očajno lošeg glumatanja na vrućim daskama Silicijske doline ili Silikonske, kako primjeti zapaženi brucoš ugledne partijske glumačke akademije Gordan Maras. Očito je u vrhunskim teatrima Banskih dvora i Sabora pravilo da tijekom ovih petnaestak godina poslije Tuđmana dominira katastrofalno loša gluma, nikakva scenografija i očajni redatelji, mada su se mogli ugledati na puno bolje protagoniste sedme umjetnosti državnih teatara u zemljama bivše države. Ne, oni su doslovno iskopirali Ivu Josipovića, uvjerljivo najgoreg glumca među predsjednicima srednjo-europskih liderskih kazališta kojeg je publika na svim predstavama zapostavljala, izbjegavala, a nekoliko puta i izviždala. To se dogodilo u zadnjoj drami prekaljenog srpskog glumca Dejana Jovića kada se zbio presedan u novijoj povijesti hrvatskog glumišta gdje sporedni glumac Josipović smjenjuje glavnog glumca Jovića zbog odlične glume u poznatoj drami “Ja Delija”. Tada na iznenađenje zbunjene teatarske publike, posebice kritičara, Josipović dvostrukom glumačkom bravurom uspjeva nekako odglumiti glumu. Inače Josipović je kao rijetko koji glumac uspio spojiti teatar i glazbeni izričaj nastupom u dosadnom komadu ZAMP-ovanje, koji baš I nije oduševio malobrojnu nezahtjevnu publiku u Hrvatskoj.

Skromna hrvatska teatarska publika, navikla na tradicionalne dramske komade, trčkara neprestano na relaciji HDZ I SDP teatara ne kužeći da je sponzor tim kazališnim kućama isti. Ti su teatri poput uglednih njemačkih CSU-a i SPD-a umreženi preko jednog sponzora po uzoru na američki Demokratski i Republikanski teatar gdje uvijek “lijeva ruka zna što čini desna”. To se političko i dramatsko u jednom te istom scenariju neprestano prožima tako da publika hendikepirana kilometarskom udaljenošću teatara prati iste predstave istog autora u isto vrijeme, posjećujući različita kazališta u brojnim gradovima diljem Amerike ne znajući da aplaudira jednome autoru. Poznato je, Amerikanci se u svemu trude biti vodeći pa su već prije tridesetak godina od lošega glumca Ronalda napravili uglednoga glumca Regana, dovodeći ga direktno iz publike na užarene daske teatra postavljajući tako temelje današnjem novom trendu u kazališnoj umjetnosti. To se zove “Otvoreno kazalište” i publika sjedi svugdje unaokolo bine, te može izbliza gledati protagoniste i gotovo sudjelovati u samoj predstavi. Na nedavno završenom Svjetskom festivalu kazališta u Zagrebu, naznačen je poseban trend kojim će Hrvatska biti konačno upisana na teatarsku kartu svijeta, ali sve je pokvareno s putujućim teatrom predsjedničkih izbora gdje smo bili prisiljeni pratiti očajno loš dvojac glumačkih kandidata, Kolindu Grabar-Kitarović i Ivu Josipovića. Po najavama su odglumili već viđenu i užasno dosadnu dramu “Predsjednički kandidat”. Publika je uobičajeno zijevala za trajanja komada, a živnula je tek kada se teatar prebacio na male ekrane u nekakvom kvazi sučeljavanju gdje su predsjednički kandidati glumili po uzoru na jalovu zagrebačku tenisku školu ”Oprostite-izvolite”.

Glumački antitalent ne iskazuju samo političari i diplomati već tu ima i podosta novinara, urednika raznih medija, a među najlošije glumce na javnoj sceni Hrvatske spadaju tzv. intelektualci. Oni su naprosto rasadnik glumačkih antitalenata nadmašujući u glumatanju i ekipu “Stipe u gostima” i postav sapunice “Vila Marija”. Tu se toliko nastanilo očajnih glumaca da će Hrvati uskoro morati potražiti pomoć putem EU fondova kako bi se makar oko vitalnih kazališnih komada okupila kakva-takva glumačka družina kojoj domaća publika može makar zviždati. Ovi naši intelektualci, recimo na čelu sa dosadnim Žmegačem su toliko loši da ih nadalje neće angažirati ni seoske amaterske družine, poglavito kada vide glumu Velimira Viskovića ili Antuna Vujića. Ovaj potonji nam gura pod nos staru i olinjalu dramu “Socijaldemokrati svi i svuda”u kojoj se brojni glumci svih uzrasta i dobi uzaludno prenemažu na prastaroj pozornici nebi li u tragediji partije kroz decenije uspjeli sačuvati samu esenciju te scenske blasfemije, a to je samoupravljanje.

U nadolazećoj ljetnoj sezoni, kada glumišta izlaze na otvorenu scenu, veliko zanimanje hrvatske a i svjetske publike izazvat će monodrama uvjerljivo najlošije hrvatske glumice Vesne Pusić, koja će se publici predstaviti u monodrami “Glavna tajnica”. Ne manju pozornost razmažene ljetne publike izazvala je najava SDP-ovog teatra koji će u ovoj sezoni postaviti jednočinku komičnog sadržaja “Kapetan Dragan u golfu”. Međutim procurila je vijest kako će direkcija SDP-ovog teatra tu kratku komediju ipak premijerno izvesti u Beogradu, jer su veliko zanimanje za taj dugo očekivani komad izrazili “Draganovi” fanovi, nastanjeni diljem lepe njihove.

U dugoj sezoni ljetnih priredbi pozornost publike zasigurno će izazvati opera “Županica” komično scensko glazbeno djelo i hrvatskim prilikama prilagođena, sa partijskom mezosopranisticom Marinom Merzel u glavnoj ulozi. U to je djelo matični teatar SDP-a uložio ne mala sredstva, poput skupih kostima, te glomaznog orkestra, koji je najskuplja stavka ovog skupog scenskog projekta. U umjetničkim krugovima se šuška kako bi cijelu stvar oko niza loših predstava u Hrvatskoji i još lošije glume moglo izvući novokomponirano glazbeno scensko djelo “Investicije”- komična opereta scenarista i glumca Branka Grčića, po nekima proslavljenog umjetnika sa uzavrelih kninskih balvan – scena.

Zbrajajući ovu hrvatsku plejadu očajnih glumaca i još lošijih najavljenih dramskih naslova, dolazimo do spoznaje da je većinu predstava i glumaca iznjedrila stara i ofucana provincijska partizanska glumačka škola “Po šumama i gorama”, začeta sredinom četrdesetih u okolini Topuskog, a kasnije profilirana i osmišljena u Titovom Kumrovcu. Stoga danas nikoga i ne čudi izbor loših predstava i još lošija gluma sadašnjih vladajućih političara i najava o skorom zatvaranju svih partijskih teatara diljem Hrvatske koje će razočarana domaća publika masovno napuštati.

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci