nacija.hr

Malo je lijepo

Tekst: Ivica Ursić

Mnogi su uvjereni da je frazu „small is beautiful“ skovao neki New Age guru ili osoba koja se pretežito bavi duhovnošću. Ni blizu! Zamislite, otac ove, globalno popularne uzrečice, je britanski ekonomist Ernst Friedrich „Fritz“ Schumacher (1911-1977), ekonomist, statističar, glavni ekonomski savjetnik Nacionalnog Odbora za ugljen Ujedinjenog Kraljevstva.

Fritz je ovu frazu posudio od svojeg učitelja i stavio je kao naslov knjizi svojih eseja: „Small Is Beautiful: Economics As If People Mattered“ („Malo je lijepo: Ekonomija kao da su ljudi važni“). Fraza se je koristila kako bi se poticalo male tehnologije za razliku od do tada puno omiljenije fraze „bigger is better“.

„Malo je lijepo“ ostade samo fraza, koju još samo idealisti rabe, i naši političari kada govore o rastu BDP-a i standarda, a ovaj naš svijet je visoko podigao transparent kojim se slavi – veliko. Najveće. U eri mega-polisa, mega-centara, jumbo-plakata, jumbo-pizza, mega-ovoga i jumbo-onoga, gdje je veliko simbol moći i profita, postaje sve teže i teže cijeniti male stvari oko sebe i pronalaziti zadovoljstvo u činjenju malih djela dobra jedni drugima.

Je li moguće da smo mi krivo razumjeli, ili čak (što je još gore) ignorirali, vrijednost malenoga u svojem životu? Mi težimo velikom. Veliki automobili. Velike kuće. Velike crkve. Veliki budžeti. Veliki znakovi. Veliki događaji. Veliki profiti. Veliki projekti. Velika posjećenost. Velika čitanost, gledanost, slušanost…

Da veliko je bolje. Ma, tko više vodi računa o Fritzu!?

Samo malo. Pustimo Fritza, ali mi smo kršćani, mi se dičimo svojom vjerom? Mi govorimo da smo Kristovi? A što Isus kaže na ovu temu? U ovonedjeljnom čitanju iz evanđelja po Marku Isus izgovara dvije prispodobe. Jedna o sjemenu koje samo raste i drugu o gorušičinu zrnu. (Marko 4, 26-34).

Imamo problem. Isus je vidio vrijednost u malenom.

Isus nije rekao da je veliko nužno loše. On nas je ohrabrivao da imamo dovoljno vjere kako bismo činili velike stvari. Govorio je o vjeri koja premješta planine, o vjeri koja hoda po vodi, i govorio je da će vjera učenike osposobiti da čine veća djela od onih koje su vidjeli njega činiti.

Međutim, mi ne smijemo zaboraviti da sve te velike stvari počinju s nečim malenim. S vjerom veličine gorušičina zrna, s jednim korakom izvan lađe, služeći jedni drugima i perući noge jedni drugima.

Isus nam je za primjer ukazivao na djecu. Govorio je o tome da će posljednji biti prvi, a prvi posljednji. Podsjećao je na važnost jedne obične čaše vode koju smo nekome ponudili.

Sjetimo se kako je Isus često vodio brigu o pojedinoj osobi. On nije prikupio sve koji su bili bolesni i sve ih zajedno izliječio kao veliku grupu. Vodio je računa o svakom potrebitom pojedinačno. I mi možemo slično postupati. Umjesto da zdvajamo i očajavamo s tolikima kojima je potrebna pomoć mi možemo pomoći jednoj osobi i olakšati joj bol i patnju.

Ako činimo male stvari s velikom ljubavi, kako je govorila Majka Terezija, ostvariti ćemo razliku. Da, mi „mali“ ljudi, možda ne možemo činiti „velike“ stvari, ali možemo činiti male stvari s velikom ljubavi.

U određenim trenutcima u životu mi se možemo osjećati beznačajni i beskorisni. Okruženi ljudima većeg talenta od ovog našeg dolazimo u napast, u trenutcima slabosti, odustati i prepustiti drugima sve.

I prošlost. I sadašnjost. I budućnost.

Svoju i djece svoje.

I što nam je onda činiti?

Posjetiti psihoterapeuta? Je li možda rješenje „life coach“? Ili kupiti najnoviji bestseller iz serije „5 lakih načina kako riješiti životne probleme (sa slikama)“?

Pogledajmo u kojem kontekstu Isus izgovara svoje parabole?

Isus govori u kulturi koja jako dobro zna što je to nesigurnost. Propale žetve, prazne mreže, neimaština, glad. Sve je to bila uobičajena svakodnevica onoga vremena. Samo je jedan jako mali broj bogatih imao sredstva s kojima se je od svega toga štitio i koji je mogao živjeti u nekakvoj sigurnosti.

A koji je kontekst u kojem mi danas slušamo Isusove riječi?

Mi živimo u svijetu koji ne zna i koji ne želi znati za nesigurnost. Ovaj naš svijet je svijet sigurnosti. Željene, jako željene, ali ipak – iluzorne i lažne. Živimo u balonu umjetne sigurnosti koji svakog trena može eksplodirati ili implodirati. Najveći broj stanovnika tzv. zapadnog civilizacijskog kruga živi, kao nikada u povijesti, u svekolikom materijalnom i inom izobilju. Sve to izobilje nastalo je na račun nekih drugih ljudi. Ali koga briga!?

Moderni „homo ludens“ živi u „duhovnom supermarketu“. Iz njega ne izlazi. Sve mu je na dohvat ruke. Hrana za tijelo i za dušu, najnovija tehnološka igračka. Kruha i igara ne manjka. Taj san o vječnoj sigurnosti, san velikog „samoposluživanja“, suludi je san, jer mi u biti živimo u kulturi koja propada, koja trune, koja nestaje. Živimo u kulturi koja umire.

Brigu o svojoj budućnosti povjerili smo iluzionistima, opsjenarima, komesarima duha, trbuhozborcima gospodara kontroliranog kaosa, epigonima kulture smrti. Oni nam ispiru mozak i u njega usađuju neutaživu glad za „velikim“ stvarima, jer oni preziru sve što je maleno. Nerođeno. Slabo. Bolesno. Siromašno. Tužno. Samo. Staro.

Kod čovjeka se tako stvara osjećaj da je biti malen nešto loše. Vrijedno podsmjeha i podcjenjivanja. I tako na marginama ovoga svijeta vlada sve veća gužva. Sve nas je više koju smo gurnuti „u stranu“. Privilegirani, kojima smo mi prepustili svu vlast, institucije, školstvo, kulturu i medije napuhuju balon iluzijama koje mi udišemo punim plućima. I gušimo se.

Vrijeme je da konačno taj balon prsne. Vrijeme je da udahnemo punim plućima svježi zrak. Isus od nas traži da napustimo lažnu sigurnost „duhovnog supermarketa“ gdje živimo život iluzija i laži. Isus traži od nas da se vratimo zemlji. Vratiti se zemlji znači vratiti se bliže stvarnosti. Temeljima. Vjeri otaca.

Ljudi sve više i više uviđaju, izvarani, prevareni, prevedeni žedni preko vode, ispraznost ove bezbožne kulture i traže život puno bliže stvarnosti, bliže zemlji, bliže korijenima.

U biti, ljudi traže, često i nesvjesno, mjesto i život koji posjeduju vrijednosti i ideale zbog kojih je vrijedno i život dati. To je nepobitan znak da je ono sjeme koje je Veliki Sijač posijao u naše duše počelo klijati.

Kraljevstvo Božje ima zadaću promijeniti svijet. Čitav svijet. Nije to nikakav povratak u neku „idilu na selu“, nego je to povratak Isusu Kristu. Za to nam je potrebna vjera koja nam jedina daje sigurnost da je to vrijedno i naših života.

Vjerujemo li mi Isusovim parabolama? U biti, vjerujemo li mi Bogu? Ili samo vjerujemo u Boga? Hoćemo li konačno početi živjeti sukladno principima Kraljevstva Božjeg, koje Isus ponavlja kroz evanđelja, ili ćemo povjeriti svoje živote slabašnim jamstvima ovoga svijeta?

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci