nacija.hr

TRPINJSKA CESTA: JESEN 1991.

Uz Kozaračko kolo su pjevali „Dan nam treba do Zagreba“. No, sve te planove je tzv. JNA pokvarila šačica pripadnika ZNG – a i Hrvatske policije, koja je u sljedećih pet dana odbila sve napade neprijatelja uništavajući mu tenkove i drugu tehniku

Tekst: Davor Runtić

Danas, dvadeset i četiri godine poslije junačkih događaja koji su u najnoviju hrvatsku povijest ušli pod nazivom „Bitka za Vukovar“, a bili su zapravo bitka za Hrvatsku, prije svega treba reći da još uvijek u hrvatskoj javnosti kolaju namjerne neistine. Znano je da neprijateljska, odnosno, strana agresora namjerno širi neistine, čime želi pripomoći svome uspjehu, a tzv. JNA je koristila mnoge metode i oblike specijalnog rata. Kada je u pitanju naš Domovinski rat, onda ovom nenaoružanom djelovanju tzv. JNA treba dodati i činjenicu da su mnogi u Hrvatskoj svjesno i nesvjesno širili te neistine. Jedan od ciljeva tzv. JNA u agresiji na Hrvatsku je skrivanje stvarnih ciljeva, pa ona stalno vodi računa da ne snosi krivnju za agresiju, pa prema tome i za brojne zločine. Brojna svjedočenja, koja sam tijekom posljednjih dvadeset godina zabilježio, govore da su oni činili sve da odgovornost bude na raznim tzv. paravojnim skupinama, a prije svega na pobunjenim Srbima u Hrvatskoj.

Dalje, kada je u pitanju bivša općina Vukovar, onda valja reći da ona svojim najvećim dijelom graniči sa zemljom agresora, bilo na samom Dunavu ili na kopnenom dijelu od Iloka do Tovarnika. Iako je Dunav sam po sebi velika prirodna prepreka, oni koji tvrde da smo trebali na vrijeme staviti te mostove pod svoju kontrolu, zaboravljaju da su oni bili pod kontrolom tzv. JNA puno prije nego što je Hrvatska bila u stanju bilo što u tom smislu učiniti. Treba znati i da su na prvim višestranačkim i demokratskim izborima poslije Drugog svjetskog rata, u bivšoj općini Vukovar pobjedu odnijeli tzv. reformirani komunisti, a uskoro će dobar dio njih nastaviti djelovati kao pripadnici Srpske demokratske stranke, pa i sam predsjednik Skupštine općine, Slavko Dokmanović.

Peti dan žestokih borbi 91! Iza Policijske stanice Vukovara.

Peti dan žestokih borbi 91! Iza Policijske stanice Vukovara.

Razdoblje koje je slijedilo jasno je pokazivalo u kom smjeru ide djelovanje te stranke kojoj je na čelu dr. Jovan Rašković, i da su sva sela sa srpskom većinom kao Pačetin, Bršadin, Trpinja, Vera, Lipovača i Borovo Selo otkazali poslušnost hrvatskim vlastima, kao i da je na tom području tzv. JNA učinila sve da vrlo rano preuzme kontrolu cijelog područja od Dunava pa do gotovo samog Osijeka, Vinkovaca i naravno samog Vukovara. Važno je isto tako znati da su sva sela istočno od Vukovara, izuzevši Negoslavce, imala pretežito hrvatsko stanovništvo i da su ta mjesta pripremana za obranu, a hrvatska vlast je tu vrlo rano poslala pripadnike ZNG koje su uvježbavali budući hrvatski generali Ante Roso i Miljenko Filipović, dok su u Ilok u smjenama dolazili pripadnici prve brigade ZNG- a. Sam Vukovar se, bez obzira na to što tu HDZ nije bio na vlasti, pripremao za obranu, i posebna zasluga za to pripada Hrvatskoj policiji organiziranoj prvo u policijskoj postaji, pa poslije u Policijskoj upravi Vukovar. Vojni dio obrane organiziran je kroz 4. bojnu 3. brigade ZNG i kroz gradske Mjesne zajednice, a sve obrambene pripreme išle su preko Tomislava Merčepa. Tomislav Merčep je u tom razdoblju učinio sve što je bilo moguće, no uskoro će stvari poprimiti dramatične oblike koji su tražili puno više, a povjerenik Vlade Marin Vidić – Bili tražio je od vlasti u Zagrebu da vođenje obrane preuzme profesionalni vojnik.

Pustinjski štakori krajem rujna 1991. u Vinkovcima

Pustinjski štakori krajem rujna 1991. u Vinkovcima

Do razdoblja „od Merčepa do Dedakovića“ dogodilo se više događaja koji su, poput masakra hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, istjerivanja ubačenih snaga tzv. JNA i pobunjenih Srba iz rubnih dijelova Borova Naselja, obrane Lužca, pokazali da neprijatelj želi brzo i jednostavno ovladati Vukovarom, a onda krenuti svom snagom prema zapadnoj Slavoniji i Zagrebu. Pokazalo se i to da su obrana Vukovara i Vinkovaca nužno povezane i da Vukovar nema bez tog jedinstva nikakvih izgleda. Ovo će ostati trajna činjenica koju je General-štab tzv. JNA kasno shvatio i utvrdio da, ako se želi zauzeti Vukovar, nužno je neutralizirati Vinkovce. Stoga je neprijatelj stalno podupirao i širio ideju kako Vinkovci, pa prema tome i Hrvatska, ništa ne čine kako bi pomogli Vukovaru, a zapravo je bilo upravo suprotno.

Luka Andrijanić iz Brusnice kod Bosanskog Broda, star tek 21 godinu, trocjevnim protuzrakoplovnim topom s ispaljenih 156 metaka ruši dva neprijateljska zrakoplova

Luka Andrijanić iz Brusnice kod Bosanskog Broda, star tek 21 godinu, trocjevnim protuzrakoplovnim topom s ispaljenih 156 metaka ruši dva neprijateljska zrakoplova

Tzv. JNA je otvorenu agresiju na ovo područje započela 25. kolovoza 1991. godine, a dan ranije neprijateljski zrakoplovi su napali položaje ZNG na silosu Đergaj, smještenom između Borova Naselja i Bršadina. Zapovjednik ZNG-a Ivica Arbanas – Plavi traži od zapovjednika vukovarske vojarne da prestanu s napadima, jer će oni u protivnom rušiti zrakoplove. Kada je napad nastavljen između 17 i 18 sati, Luka Andrijanić iz Brusnice kod Bosanskog Broda, star tek 21 godinu, trocjevnim protuzrakoplovnim topom s ispaljenih 156 metaka ruši dva neprijateljska zrakoplova. Tzv. JNA je sljedećeg dana prvo krenula na Borovo Naselje, računajući i znajući na osnovu svega što im se do tada dogodilo, da će tu trebati više vremena nego za sam Vukovar. Širila se ideja kako tzv. JNA ima namjeru toga dana prijepodne zauzeti Borovo Naselje, onda dati vojsci pauzu za ručak, a poslijepodne dovršiti s Vukovarom. Zabilježio sam svjedočenje iz sela Orolik koje je imalo za tzv. JNA važnu ulogu na putu Šid – Orolik – Negoslavci – Vukovar, da se uz Kozaračko kolo pjevalo „Dan nam treba do Zagreba“. Sve te planove je tzv. JNA pokvarila šačica pripadnika ZNG – a i Hrvatske policije, koja je u sljedećih pet dana odbila sve napade neprijatelja uništavajući mu tenkove i drugu tehniku. Jedini rezultat kojeg je tzv. JNA ostvarila je ukopavanje tenkova na samom ulazu u Vukovar iz smjera Bogdanovaca, čime je onemogućila sve ulaske u Vukovar iz tog smjera, pa se sav promet odvijao tzv. kukuruznim putem od Bogdanovaca, a preko Lužca. Ovo postignuće imat će i presudno loše posljedice za neprijatelja, jer je zatvorio jedini mogući put izlaska, pa su se obrane svoje obitelji i svoga kućnog praga prihvatili i oni koji su se kolebali i koji bi vjerojatno otišli.

Jastreb

Povjerenik Vlade Marin Vidić – Bili konačno je 31. kolovoza 1991. godine u Vukovar doveo dvojicu profesionalnih vojnika, a bili su to Mile Dedaković i Branko Borković, koji uskoro dobivaju vojna imena: Jastreb i Mladi Jastreb. Dedaković je prema dokumentu imenovanja dobivenim u Zapovjedništvu ZNG bio ovlašten da „zapovijeda svim oružanim snagama na teritoriju općine Vukovar“, što je značilo i zapovijedanje obranom Iloka. Dedaković je, osim što je bio profesionalni vojnik, imao i prirodnu osobinu pridobivanja ljudi za obranu, pa i u najtežim situacijama i vrlo je brzo postao izuzetno omiljen među braniteljima Vukovara, Borova Naselja i Bogdanovaca. Njemu su ljudi vjerovali, jer se vrlo brzo pokazalo da posjeduje izuzetno vojničko znanje i da su mu izuzetno važni oni kojima zapovijeda i da je i u najtežim situacijama nalazio rješenja. Vrlo brzo se upoznao sa svim važnim zapovjednicima i s njima u izravnom kontaktu postavio obranu tako da ona djeluje kao jedna cjelina i da se zna tko zapovijeda, a tko što izvršava. Naravno da su ova silna popularnost Dedakovića i uspjesi koje su branitelji imali, kod mnogih izazivali zavist i jal, pa su od samog početka postojali oni koji su o njemu počeli širiti neistine, što je onda tzv. JNA dodatno potpirivala i dolijevala ulje na vatru.

Na Kukuruznom putu

Na Kukuruznom putu

Procjenjujući daljnje poteze neprijatelja koji je na samom početku osramoćen, jer nije jednostavno i lako zauzeo Vukovar, Dedaković je bio siguran da slijedi novi, daleko snažniji i sveobuhvatniji udar. Napadi topništva sa svih strana, pa i iz Vojvodine s lijeve obale Dunava su stalni, a redovito se uključivalo i ratno zrakoplovstvo, tako da grad svakodnevno postaje sve razoreniji. Neprijateljska tzv. JNA bitku za Vukovar započela je s oko 20.000 vojnika, 400 – 500 tenkova, 300 – 400 oklopnih transportera, 250 lakih i 100 – 120 teških topova, tridesetak višecjevnih raketnih bacača i oko 300 minobacača. Obrana Vukovara imala je na bojišnici dužine 35 – 40 kilometara nešto više od 1.800 uglavnom neprofesionalnih boraca sa skromnim osobnim naoružanjem, čiji se spektar kretao od lovačkog preko trofejnog, pa sve do modernijeg, često kupljenog privatnim crnoburzovskim kanalima. Imali su nešto starih topova i minobacača 82 i 120 mm, nekoliko ZIS – ova i protuzrakoplovnih topova i strojnica, a kao topničko naoružanje korištene su protugradne rakete ispaljivane s kamiona iz raznih dijelova grada, a koje su imale više psihološko, nego ubojito djelovanje. Kako je Dedaković slao stalne apele prema Zagrebu da se šalje oružje, ono je počelo stizati, pogotovo kada su u naše ruke padale vojarne tzv. JNA širom Hrvatske, pa se stanje tijekom rujna znatno popravilo.

Zapovjednik Žutih mrava - Pustinjskih štakora Andrija Marić  i zapovjednik Borova Naselja Blago Zadro

Zapovjednik Žutih mrava – Pustinjskih štakora Andrija Marić i zapovjednik Borova Naselja Blago Zadro

Jedna od zapovijedi na kojoj je Dedaković od početka inzistirao bila je da se ne otvara vatra dok on to ne zapovijedi, osim u slučaju neposredne ugroženosti nekog položaja, a važno je istaknuti da je provodio načelo aktivne obrane i čestog djelovanja iza leđa neprijatelja. Sve do sredine rujna neprijatelj nije poduzeo niti jedan ozbiljan napad većih razmjera, kojeg bi bio cilj zauzimanje Vukovara i Borova Naselja. Sam Dedaković o tome u razgovorima koje smo vodili često i dugo kaže: „Obzirom da mi nismo imali sredstva za protuoklopnu borbu na distanci, morao sam nekako izmisliti i osigurati ljude i sredstva za skupine koje bi imale zadatak da uđu u pozadinu i vode protuoklopnu borbu. Najvažnije je bilo kanalizirati oklopno – mehanizirane postrojbe JNA tamo gdje nama najviše odgovara. A kanalizirali smo ih upravo uz pomoć manjih interventnih skupina i minskih polja. Uspjeli smo ih kanalizirati na dva osnovna pravca djelovanja: prvi, Negoslavci – Kugino groblje – Sajmište  i drugi, Dalj – Trpinja – Lipovača – Trpinjska cesta“. Treba reći da je prije novog udara sredinom rujna neprijatelj doživio gorko iskustvo kada bi sišao s tvrdog asfalta, čemu su doprinosili kukuruzi koji su te jeseni zaista izrasli neobično visoko. Ovo opisuje u stručnom vojnom časopisu tzv. JNA i neprijateljski pukovnik Dragomir Ivanović, koji potvrđuje sve što govori Dedaković i koji priznaje da ih je upravo on prisilio da se drže gore spomenutih smjerova napada. Ivanović prvo kaže: „Tajnu tromjesečne obrane grada od strane malobrojnog ljudstva moguće je objasniti disciplinom i motivom branitelja predvođenih bivšim časnikom JNA Milom Dedakovićem. Oni su postavljali izuzetno uporne posadne skupine skoro na svakom objektu u pojasu od 3 – 5 kilometara oko grada, dok su visoke kukuruze koji su te godine izrasli skoro tri metra iskoristili kao prirodni zaklon“. Dalje Ivanović tvrdi da su u tim kukuruzima lako gubili orijentaciju, a onda bi naišli na minska polja: „Tako su napadane kolone tenkovskih jedinica JNA za kojima se kretala pješadija usmjeravana na glavne komunikacije čime se sužavalo polje obrambenih položaja“. Dakle, branitelji Vukovara su postigli cilj po kome se s puno manje branitelja, odnosno odvažnih skupina za blisku protuoklopnu borbu, mogao postići maksimum.

Blago Zadro, prvi među jednakima

Blago Zadro, prvi među jednakima

Sve ovo se maksimalno iskazalo prije svega na Trpinjskoj cesti u Borovu Naselju, ali i na Sajmištu, gdje su vođene najteže i najkrvavije borbe u bitci za Vukovar. Tada je nastalo i tzv. Zadrino pravilo koje je jednostavno glasilo „pusti tenkove, tuci pješadiju“, a ovo potvrđuje i svu prirodnu sposobnost Blage Zadre, neprofesionalnog vojnika, ali prirodno nadarenog zapovjednika, koji je zapovijedao obranom Borova Naselja. Nakon fijaska tzv. JNA od 24. kolovoza do 1. rujna kojem je prije svih doprinijela obrana Borova Naselja pod genijalnom dirigentskom palicom Blage Zadre, Generalštab tzv. JNA je izradio novi plan po kome je Vukovar morao pasti za sedam dana i upućene su na Vukovar nove postrojbe i to one koje je JNA smatrala nejelitnijim. Toga 14. rujna neprijatelj je tijekom prijepodneva bio vrlo tih i mnogi su branitelji kasnije pričali da je takvo zatišje i mir uvijek znak nečega lošeg. Neprijatelj je prvo, kako je Dedaković i očekivao, krenuo na jug na Sajmište, a potom na Borovo Naselje. Topnička priprema je bila tako jaka, kao da se otvorilo nebo i zemlja, a Ivica Lukić – Zolja, jedan od branitelja koji je najbolje navodio vatru naših topnika na neprijatelja, kaže da je neprijatelj u napadu na Borovo Naselje u početku ostvario značajan uspjeh, a onda su na scenu stupili naši lovci na oklope. Zamjenik zapovjednika obrane Borova Naselja Ivo Kovačić kaže: „Tenkovi su krenuli Trpinjskom. Krenuli su preko polja, krenuli su kroz Hercegovačku i Slavonsku. Krenuli su frontalno prema nama skroz od Borova Sela, od Crepulje. Otuda su krenuli preko aerodroma i čak išli frontalno prema nama. Isto tako su krenuli i od Bršadina, od Lipovače. Jednostavno, sve je krenulo, išli su u kolonama tenkova. Odmah su ušli na Trpinjsku cestu, srušili su barikade. Barikada kod kafića „Zurich“ već je bila uništena. Dio tenkova je ušao u Hercegovačku ulicu i tu je jedan T – 84 naletio na minu, a isto tako jedan od dva tenka koji su ušli u Slavonsku također je naišao na minu“. Dok su tu tenkovi stali, Trpinjskom su se nastavili probijati i to tako da su na čelu tri tenka T – 84, od kojih prvi gura sve sa ceste, a druga dva kao i ostali u koloni ruše kuću po kuću. Cijelo vrijeme prodora tenkova zabilježena su pojedinačna junaštva branitelja koji su poput Marijana Balića na 20 metara od tenka istrčavali i postavljali protuoklopne mine. Svime je dirigirao Blago Zadro koji prebacuje skupine lovaca na tenkove, koji su se proslavili u ranijim borbama pod nazivima „pustinjski štakori“ ili „žuti mravi“ s legendarnim Andrijom Marićem, a sada su tu Marko Babić, skupina Ivana Kapulara, no posebno treba istaknuti skupinu topnika predvođenih Ivicom Trehubom na topu B 1, a dobio je ime Krnjo zbog svoje kratke cijevi.

Toga i sljedeća dva dana na Trpinjskoj cesti nastaje groblje tenkova, a posebno je tome doprinos dao Marko Babić o kojem sam kao i o drugim junacima obrane Trpinjske ceste i Borova Naselja detaljno pisao u svojoj knjizi „Vukovar i istočno bojište, knjiga druga”. Sada ću citirati samo ono što sam zapisao na stranici 123. te knjige: „Čakovčani nisu imali čime zaustaviti tenkove te su se počeli povlačiti prema Mjesnoj zajednici, a Babić je svojim ljudima naredio da se povlače jednom stranom ulice i usput otvaraju kapije, kako bi on pri povlačenju mogao iz zaklona gađati tenkove. Mjesto sastanka trebao je biti kafić „Mustang“. Dok je stigao do križanja Bosanske ulice i Trpinjske ceste, „skinuo“ ih je četiri, a na tom je mjestu ugledao još tri T -84 za koje se već netko pobrinuo. Bili su to Goran Serenčeš i topnici na „Krnji“, čije su ciljne sprave bile namještene na izlaz iz Slavonske, nasred Trpinjske ceste“.

Knjige Davora Runtica

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci