nacija.hr

Benedikt XVI o misijama i međureligijskom dijalogu Duhovnost

Benedikt XVI o misijama i međureligijskom dijalogu

Papa emeritus, Benedikt XVI, od svoga se odstupanja s papinske službe u veljači 2013. rijetko pojavljivao i obraćao u javnosti. Nedavno se ipak obratio, pismom koje je pred studentima i nastavnicima pontifikalnog sveučilišta Urbaniana pročitao njegovo dugogodišnji osobni tajnik, nadbiskup Georg Ganswein, a povodom obnove glavne dvorane (aula magna) ovog sveučilišta, nazvane u čast papi emeritusu njegovim imenom.

Benedikt XVI doduše više nije papa, no ostaje mudar i duboko pobožan čovjek te teolog vrhunske kompetencije, kojemu njegova povijesna uloga zasigurno daje jedinstvenu perspektuvu, a njegovim riječima osobitu težinu. Iznimno je stoga vrijedno poslušati njegove riječi i uzeti ih k srcu.

U kontekstu današnjeg sveprisutnog relativizma, vjerske mlakosti (usp. Otk 3,16), te krivo shvaćenog ekumenizma i međureligijskog dijaloga, čini nam se osobito vrijednim iz spomenutog pisma istaknuti sljedeće odlomke:

„Uskrsli je Gospodin dao svojim apostolima, a po njima i učenicima usvih vremena, ovaj zadatak: pronositi njegovu riječ po svijetu i učiniti sve ljude njegovim učenicima. Drugi vatikanski koncil, ponavljajući u dekretu „Ad Gentes“ neprekinutu tradiciju, osvijetlio je duboku logičku podlogu ovog misijskog nastojanja i pozvao današnju Crkvu da s obnovljenom snagom preuzme ovu zadaću.

No je li to još uvijek moguće? Ovo pitanje postavljaju mnogi, kako unutar tako i izvan Crkve.  Je li ova misijska djelatnost i dalje moguća u svijetu kakav je on danas? Ne bi li bilo prikladnije da se sve religije sastanu i zajednički rade s ciljem ostvarivanja mira u svijetu? Protupitanje je: može li dijalog nadomjestiti misionarstvo? Mnogi danas zapravo misle da religije trebaju poštovati jedna drugu te, u međusobnom dijalogu, postati zajednička snaga za mir. U ovom načinu razmišljanja, u većini slučajeva pretpostavlja se da su različite religije samo inačice jedne te iste stvarnosti; da je „religija“ kategorija zajednička svima, koja poprima različite oblike s obzirom na različite kulture, ali koja međutim izražava jednu te istu stvarnost. Pitanje istine, koje je u početcima kršćanstva pokretalo kršćane više od ičega drugog, u ovom načinu razmišljanja ostavljeno je po strani. On [tj. taj način razmišljanja] pretpostavlja da je autentična istina o Bogu u konačnoj analizi nedokučiva, te da se u najboljem slučaju ono što je neiskazivo može predstaviti različitim simbolima. Ovo odustajanje od istine čini se uvjerljivim i korisnim za mir među svjetskim religijama.

Ono je, međutim, smrtonosno za vjeru. U stvari, vjera gubi svoj obvezujući karakter i ozbiljnost, ako je sve svedeno na simbole koji su u konačnici međusobno zamjenjivi, sposobni samo iz daljine odnositi se na nedokučivi misterij božanskog.“

Možemo ukratko zaključiti: Nastojanje oko mira i boljitka vrijedni su i plemeniti ciljevi, no za religiju postoji nešto važnije – istina, vjera i vječnost. Ne smijemo nikada dopustiti da nam se, usljed relativističkih perspektiva i pretjeranog fokusa na ovozemaljske ciljeve, ma kako plemeniti oni bili, izgube iz vida ovi transcendentni ciljevi koji su za religiju najvažniji; koji ju definiraju i čine Crkvu nečim većim od tek još jedne svjetovne humanitarne organizacije. U protivnom, i vjera i Crkva će propasti, izgubiti, kako kaže Benedikt XVI, svoj obvezujući karakter, razvodnivši se i nestavši u otapalu sekularizma.

katolik.hr

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci