nacija.hr

JEDNO OSOBNO MIŠLJENJE: Cijepljenje? Da, ali…

Kako bismo pridonijeli raspravi prava roditelja na obavezno (ne)cijepljenje svoje djece, prenosimo tekst objavljen u Liječničkim novinama od prosinca 2011.

Tekst: Prof. dr. Željko Poljak, alergolog i klinički imunolog

Kritički članak dr. Lidije Gajski o cijepljenju koji je objavljen u broju 103 (str.51), uz napomenu da nije riječ o službenom stavu uredništva ni izdavača (zato je i uvršten u rubriku simboličnog naslova „Drugo mišljenje”), izazvao je velik interes i suprotstavljena reagiranja. Tri su od njih uvrštena na prethodnim stranicama, a čitatelji će na temelju iznesenih argumenata sami donijeti zaključak. U pogovoru se može reći da je tema važna, aktualna i delikatna, o čemu svjedoći i činjenica da je članak pobudio zanimanje i izvan medicinskih krugova, osobito medija za javno priopćavanje. Pozvan sam i na Hrvatsku televiziju da objasnim zašto smo objavili tako „izazovan” članak.

Kao osnivač dvogodišnjeg postdiplomskog studija Alergologija i klinička imunologija na zagrebačkome MEF-u i sedamgodina njegov voditelj (1979-1985), ne mogu poreći stanovitu vrijednost cijepljenja makar mu se liječnici u cijelom svijetu opiru, kako je nedavno objavio The Lancet (378, Issue 9788, str. 310-311, July 2011). I laici znaju da je u prošlom stoljeću cijepljenje nakon ugriza bijesnoga psa doslovno spašavalo život. No osim sumnjive uspješnosti nekih cjepiva o kojima govori kolegica Gajski, postoje dva pitanja koja u Hrvatskoj bacaju tešku sjenu na provođenje cijepljenja a nigdje na vidiku nema znaka da će biti pošteno riješena. Ta dva pitanja jesu: obavještavanje javnosti o nuspojavama i obaveznost cijepljenje.

Režim obaveznog cijepljenja u Hrvatskoj možemo bez sustezanja nazvati diktatorskim i protuzakonitim

Obavještavanje o nuspojavama

Kad bi me neki roditelj pitao jesu li moguće nuspojave nakon cijepljenja njegova djeteta morao bih, nakon encefalitisa što ga je moja kćerka dobila nekoliko dana nakon cijepljenja protiv pertusisa, odgovoriti ne samo potvrdno, nego upozoriti i na mogućnost doživotne invalidnosti, iako se to rijetko događa. Svi znamo da cijepljenje gotovo uvijek izaziva nuspojave, najčešće neznatne i prolazne, no ako otvorite izvještaj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo „Nuspojave cijepljenja u Hrvatskoj u 2010. godini” (www. hzjz.hr/epidemiologija; glavni urednik prim. dr. Bernard Kaić), pročitat ćete upravo nevjerojatan podatak: u godini dana prijavljeno je u cijeloj Hrvatskoj, na skoro jedan milijun cijepljenja, ukupno samo 277 nuspojava. To je vrlo čudno jer liječnik mora (!) svaku nuspojavu prijaviti, čak mu Komora za svaku prijavu priznaje dva boda za relicenciranje (Pravilnik o trajnoj medicinskoj izobrazbi HLK-a, Čl. 23, točka 11).

Ali je i opasno jer se od javnosti nenamjerno prikriva istina, pa cijepljenje izgleda mnogo bezazlenijim nego što u stvari jest. Dodat ću i to da encefalitis moje kćeri nije u bolnici registriran kao posljedica cijepljenja jer se, navodno, može objasniti i koincidencijom (!?).

Kad bi me neki roditelj pitao jesu li moguće nuspojave nakon cijepljenja njegova djeteta morao bih, nakon encefalitisa što ga je moja kćerka dobila nekoliko dana nakon cijepljenja protiv pertusisa, odgovoriti ne samo potvrdno, nego upozoriti i na mogućnost doživotne invalidnosti,…

Obveznost cijepljenja

Režim obaveznog cijepljenja u Hrvatskoj možemo bez sustezanja nazvati diktatorskim i protuzakonitim. O čemu je riječ? Za razliku od demokratskih zemalja (Austrija, Njemačka, Švicarska, Skan-di-navija) gdje je cijepljenje fakultativno i dobrovoljno, u Hrvatskoj bit ćete kažnjeni ako propustite neko od 25 obaveznih cijepljenja kojima se mora podvrgnuti vaše dijete do punoljetnosti. Evo nekoliko naših zakonskih odredbi koje su zbog kontradiktornosti apsurdne, shizofrene i neke od njih, blago rečeno, nedemokratske. S jedne strane, po Članku 40. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, cijepljenje je obavezno za nekih desetak bolesti. Liječnik je dužan (!) prijaviti sanitarnoj inspekciji roditelja koji ne da cijepiti dijete, a može ga prijaviti i općinskom centru za socijalnu skrb zbog zanemarivanja djeteta.

Sanitarni inspektor podnijet će nakon toga optužni prijedlog i roditelj će platiti kaznu od 2000 kn (Čl. 77.). A s druge strane, prema Članku 21. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, svatko ima pravo odbiti bilo koju medicinsku intervenciju (osim kad bi odbijanjem ugrozio zdravlje drugih). Štoviše, Zakon o zaštiti prava pacijenata Člankom 6. izričito jamči: „Pravo na suodlučivanje pacijenta obuhvaća pravo pacijenta na obaviještenost i pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinoga dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka”, a u Članku 16. to još jedanput jasno potvrđuje: „Pacijent ima pravo prihvatiti ili odbiti pojedini dijagnostički, odnosno terapijski postupak, osim u slučaju neodgodive medicinske intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo život i zdravlje pacijenta ili izazvalo trajna oštećenja njegovoga zdravlja.”

Predlažem, kao zaključak, ukidanje obaveznog cijepljenja po uzoru na demokratske zemlje, uz istodobno zdravstveno prosvjećivanje i istinito obavještavanje o mogućim posljedicama cijepljenja

Kazneni zakon čak predviđa kaznu do jedne godine zatvora ako liječnik nekoga liječi bez pismenog pristanka (Čl. 241.). Dakle, po tom bi članku smio dijete cijepiti samo uz pismeni pristanak roditelja. A našu novorođenčad cijepe već u rodilištu na hepatitis B ne samo bez ikakva pitanja, nego čak i bez znanja roditelja!

Zbog nepredvidivih rizika od cijepljenja i zbog zakonskog prava na odbijanje liječničke intervencije postavlja se pred liječnika koji mora cijepiti zdravo dijete etička dilema: cijepiti ili se pozvati na priziv savjesti? Ključno je pitanje: zašto je u nas cijepljenje obavezno pod prijetnjom kazne? Nalazim samo dva moguća odgovora: ili je riječ o lobiju koji proizvođačima cjepiva preko zakonodavca osigurava prodaju cjepiva, ili je naš narod tako nerazuman, za razliku od prosvijećenih u gore spomenutim državama, da ga se na cijepljenje mora natjerati prijetnjama.

Ne mogu se nikako domisliti nekom trećem razlogu. I opet ilustrativan slučaj iz moje obitelji. Nakon kćerinog encefalitisa jedini način da sina poštedim od cijepljenja bilo je službeno mišljenje imunologa. Dobio sam ga od uviđavne kolegice koja je kod mene slušala imunologiju, a potpisala ga je poštujući želju svoga profesora. Predlažem, kao zaključak, ukidanje obaveznog cijepljenja po uzoru na demokratske zemlje, uz istodobno zdravstveno prosvjećivanje i istinito obavještavanje o mogućim posljedicama cijepljenja. Vjerujete li da bi to pokrenuli ili bar poduprli oni koji se profesionalno bave cijepljenjem i proizvodnjom cjepiva?

Ja ne vjerujem.

Prof. dr. Željko Poljak je osnivač dvogodišnjeg postdiplomskog studija Alergologija i klinička imunologija na zagrebačkom MEF-u i sedam godina njegov voditelj. Smatramo da se mišljenje ovako uvaženog stručnjaka treba itekako uzeti u obzir, pogotovo što je objavljeno u Liječničkim novinama kao strukovnom glasilu

Prof. dr. Željko Poljak je osnivač dvogodišnjeg postdiplomskog studija Alergologija i klinička imunologija na zagrebačkom MEF-u i sedam godina njegov voditelj. Smatramo da se mišljenje ovako uvaženog stručnjaka treba itekako uzeti u obzir, pogotovo što je objavljeno u Liječničkim novinama kao strukovnom glasilu

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci