nacija.hr

Svjedočanstvo: Bio sam huligan Svjedočanstva

Svjedočanstvo: Bio sam huligan

Život nekada nije lagan, te se ponekad na ovome svijetu osjećamo potpuno izgubljeno. Na taj način možemo lako skrenuti s pravog puta te se okrenuti životu ispunjenom nizom krivih odluka. Ali za pravi put nikada nije kasno

Tekst: Jean

Bok, zovem se Jean, rođen sam 1967. i bio sam huligan. Ispunjenje mog života nalazio sam u uništavanju onog što su drugi izgradili. Ono čemu su se drugi radovali, meni je bio trn u oku. U svom sam životu zakazao u mnogočemu, bilo to u školi ili na poslu. Svugdje bih „izletio“, a nigdje nisam posebno uspio. Osim toga, patio sam zbog svoje dvije nacionalnosti, njemačke i grčke. Nisam znao ni tko sam, niti kome pripadam. Nisam bio ni Nijemac, a niti Grk i osjećao sam se prilično usamljen na ovoj planeti. Uvijek sam mislio da nitko nema toliki peh kao ja i da je svima bolje.

Kasnije, krajem 70-tihi početkom 80-tih, počeli su me strašno privlačiti punkeri i skinheadsi koji su se u to vrijeme širili Munchenom.„Motao” sam se među njima i odlučio za skinheadse. S njima je bilo svejedno tko si, bilo je važno samo nasilje. Posebno smo voljeli nogometne stadione. Manje su me zanimale utakmice od onog što ih je okruživalo: atmosfera, akcije, eksces… Cijeli moj život počeo se vrtjeti oko nogometa – postao sam huligan.

U početku, bilo mi je super živjeti bez zakona, bez posla, bez ikakvih obveza i jednostavno činiti što god želim. Ali, jednog dana, ni u tome više nije bilo privlačnosti za mene. Znao sam da tako neće moći dalje. Život nije samo nogomet i razbijanje, bez ikakve perspektive za budućnost.

Život mora biti više od onoga što sam do tada proživio. Više nisam imao želju za onim što je Janis Joplin pjevala: “Živi kratko, intenzivno i umri mlad.” Svakako sam htio ostarjeti sa svojom obitelji… No, nisam mogao ni zamisliti kako bi to moglo kod mene izgledati. Nisam imao baš ništa, ni obrazovanje, završenu školu, vozačku dozvolu, nisam imao ni stan. Živio sam malo amo, malo tamo,  bolje rečeno, životario sam, ponekad depresivno, a ponekad agresivno, ovisno o tome koju sam drogu uzeo, hašiš ili alkohol, ali uvijek bez cilja i bez smisla.

Neposredno prije mog 18-tog rođendana, uhvatili su me dok sam krao na ulici. Završio sam u zatvoru. Bio sam maknut sa scene, pa sam, u to vrijeme, imao vremena za razmišljanje. Nakon izlaska, htio sam početi novi život. Zatvor sam napustio pun ideja i motivacije, ali jedva što sam se našao na slobodi i već me, ponovno, zarobila moja prošlost. Opet sam bio onaj stari.

Krivo – bio sam još gori! Čuvši od prijatelja što se sve u međuvremenu dogodilo, osjećao sam potrebu što prije nadoknaditi sve što sam propustio. Taj stav odveo me je, nakon pet mjeseci slobode, opet u zatvor, ovaj put na šesnaest mjeseci. Propao je svaki tračak nade da ću ikada opet moći početi normalan život. Odlučio sam odbaciti moralne norme i nakon izlaska doći do što više novca, svejedno na koji način. Bila mi je puna kapa toga da se okolo vučem kao zadnji idiot, praznih džepova i praznog srca, a na kraju još i sjediti u zatvoru. Bio sam pred bezdanom ali usred mojih novih planova, u moj život odjednom je stupio Bog.

Osim toga, nisam bio siguran želi li Bog uopće imati posla sa mnom. Ipak sam ja cijeli svoj život živio protiv Boga i radio samo ono što sam želio

Uvijek kad bih ležao sam u ćeliji na krevetu i razmišljao o budućnosti, vidio sam sebe kako padam s planine i uvijek, kratko prije sudara sa zemljom, trgnuo bih se od straha. Uvijek i uvijek ponovno bih u mislima gledao tu scenu. Odjednom,  taj je san, ili što-je-to-već-bilo, dobio neki zaokret. Kad bih se strmoglavio s te planine, više ne bih padao u smrt, nego bih odjednom, izravno iz tog masiva, narasla jedna grana. Bila je dovoljno tanka da je mogu uhvatiti i dovoljno debela da spriječi moj pad. Uhvatio bih se za tu granu i zbog zamaha, uspio bih pogledati u jednu pećinu u kojoj sam vidio jasle s Isusom i svime što tamo pripada. Tada ništa nisam shvatio ali sam nekoliko mjeseci kasnije primijetio da Isus želi postati uporište u mojem životu.

U svakom slučaju, počeo sam razmišljati o Isusu, prisjetio sam se svega što sam o njemu znao i ponekad sam molio. Imao sam sve veću želju da upoznam Boga, ali nisam znao kako bi se to moglo dogoditi. Bog je bio negdje jako daleko, a Biblija mi je bila knjiga sa sedam pečata. Osim toga, nisam bio siguran želi li Bog uopće imati posla sa mnom. Ipak sam ja cijeli svoj život živio protiv Boga i radio samo ono što sam želio. Nakon premještaja u drugi zatvor, jedan me službenik pitao želim li ići na biblijske satove. Pristao sam. Tamo sam saznao sve što sam htio o Bogu i njegovom Sinu Isusu Kristu.

Doznao sam da smo mi, ljudi, grešnici i zreli za pakao. Svakako mi je bilo jasno da ću, ako ima Boga, ići u pakao. Ali, saznao sam još nešto veličanstveno, naime, da je Isus, Božji Sin, došao trpjeti za našu krivnju na križu, u potpunosti i za nas besplatno. Doznao sam da, ako želim, on od mene može učiniti potpuno novog čovjeka.

U vjeri sam uzeo njegov dar – oproštenje. Molio sam ga da dođe u moj život i da od mene napravi novog čovjeka. Nakon te molitve nije se dogodilo ništa, nije slijedio nikakav osjećaj, niti išta “nadnaravno” ali sam znao da je “nešto drukčije”, premda još nisam znao što.

Službenik u zatvoru mi je dao adresu crkve u koju sam se mogao javiti nakon izlaska. U toj sam crkvi i danas. Tu sam upoznao Franza. Bio mi je veliki uzor kako se može živjeti vjera. Svakodnevno se veselio što ga je Isus Krist sačuvao od sigurne smrti od droge i darovao mu novi život. Radost i zahvalnost izražavao je tako što je svakome pričao što je Bog za njega učinio.

I ja sam zahvalan mojem Gospodinu Isusu Kristu za novi život. Za sve mogu zahvaliti Njemu, za moju obitelj jer sada imam ženu i dvoje djece, za posao i sve što spada u „normalan“ život. On je omogućio ono što sam smatrao nemogućim i on je rješenje i za tvoj život!

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci