nacija.hr

Izravno stvoreni Mjesec: Neuspjeh evolucionističkih hipoteza o nastanku našega Mjeseca

Svi oci i naučitelji Katoličke Crkve naučavali su da je Bog po svojoj objavi otkrio da je naš Mjesec stvorio izravno, u dovršenom stanju, četvrtoga dana Stvaranja. Evolucionisti, ne želeći prihvatiti Božju objavu i vjeru otaca i naučitelja Katoličke Crkve, pokušavaju pronaći neke druge odgovore. Zato su oni do sada smislili četiri glavne evolucionističke hipoteze o porijeklu Mjeseca. Sve četiri su propale na strogom testu znanosti i logike.

Tekst: Ivan Rusarin

I reče Bog: „Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!“ I bi tako. I načini Bog dva velika svjetlila – veće da vlada danom, manje da vlada noću – i zvijezde. I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame. I vidje Bog da je dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan četvrti. (Post 1,14-19)

Mjesec je Zemljin prirodni satelit i Zemlji najbliže nebesko tijelo, udaljeno u prosjeku 384.401 km od Zemlje. Svi oci i naučitelji Katoličke Crkve naučavali su da je Bog po svojoj objavi otkrio da je naš Mjesec stvorio izravno, u dovršenom stanju, četvrtoga dana Stvaranja.

Evolucionisti, ne želeći prihvatiti Božju objavu i vjeru otaca i naučitelja Katoličke Crkve, pokušavaju pronaći neke druge odgovore.

Zato su oni do sada smislili četiri glavne evolucionističke hipoteze o porijeklu Mjeseca. Te četiri evolucionističke hipoteze su bile: Hipoteza fisije, hipoteza nebule, hipoteza hvatanja i hipoteza sudara (ili divovskog udara).

Ovdje ćemo spomenuti jedan dio problema koje imaju te naturalističko- evolucionističke hipoteze u pokušaju objašnjavanja porijekla Mjeseca.

1. Hipoteza fisije

Hipotezu fisije predložio je George Darwin, sin Charlesa Darwina. Hipoteza fisije govorila je da je rana Zemlja bila užarena i da se vrtila jako brzo i tada se komad materijala otkinuo i postao Mjesec. Ali, ova hipoteza ima probleme: Ispitivanja su pokazala da su mjesečeve stijene bitno drukčije od Zemljinih. Na primjer, Mjesec ima ogroman manjak željeza (svega 2%) u odnosu na Zemlju (više od 30%). Također, da je ta evolucionistička ideja točna, Zemlja bi morala rotirati nevjerojatno brzo. Rotirala bi jednom svaka 2 i pol sata. Problem: Nema dokaza da se Zemlja ikada tako okretala.

Uz to, da je Mjesec tako nastao, morao bi proći kroz Rocheovu granicu, a to je udaljenost (ili blizina) na kojoj bi jake gravitacijske sile Zemlje uništile Mjesec. Da je Mjesec prošao kroz Rocheovu granicu bio bi smrvljen u male komade koji bi oblikovali prsten oko Zemlje.

MjesecIzravnoStvorenPropalaHipotezaFisije

2. Hipoteza nebule

Hipoteza nebule rekla je da su se i Zemlja i Mjesec formirali od vrtložnog oblaka plina i prašine. Ovo je baš kao sveobuhvatna evolucionistička hipoteza za naš sunčev sustav prema kojoj se plin pretvara u planete samo u manjem obliku. Problem ovdje je što bi to značilo da su Zemlja i Mjesec nastali od iste tvari, a misije na mjesečevoj površini pokazale su da su mjesečeve stijene drukčije od Zemljinih. Postoji također stvarni problemi kako formirati Zemlju i Mjesec od takvog oblaka. Kao prvo, nebularni oblaci se samo šire i raspršuju – to je jedino što je znanstveno promatrano. Nema ni malo stvarne potvrde da bi tako moglo nastati čvrsto tijelo poput Mjeseca. Također, problem je kako bi se uopće dobio precizan balans koji bi bio nužan pri formiranju Mjeseca. Dok bi se objekt povećavao, i gravitacijsko privlačenje i mjesečeva orbitalna brzina morali bi vrlo precizno rasti da bi se izbjegao bijeg Mjeseca ili pak njegov sudar sa Zemljom.

MjesecIzravnoStvorenPropalaHipotezaNebule

3. Hipoteza hvatanja (ili zarobljavanja)

Treća je hipoteza hvatanja (ili zarobljavanja) koja kaže da se Mjesec formirao negdje drugdje u sunčevom sustavu i jednoga je dana putovao kada je prošao preblizu Zemlji. Zemljina ga je gravitacija povukla i počeo je kružiti oko našega planeta tu gdje je danas. Postoji nekoliko problema s ovom idejom: Najveći je što jedan objekt ne može gravitacijski zarobiti drugi na ovaj način. Zemljina bi gravitacija ubrzala Mjesec i Mjesec bi išao prebrzo da bi ostao u orbiti. Tako bi bile samo dvije mogućnosti: Ili bi Mjesec udario u Zemlju, ili bi projurio i odletio na drugu stranu. Ni na jedan od načina ne može se dobiti Mjesečevu orbitu. Tako su misije na Mjesečevoj površini ostavile evolucioniste u zbrci. Par godina nakon što su Apollo misije završile, NASA-ina publikacija rekla je ovo: „Usprkos svemu što smo naučili tijekom zadnjih par godina, još uvijek se ne možemo odlučiti između ove tri teorije. Još uvijek trebamo više podataka i možda neke nove teorije prije nego što je porijeklo Mjeseca riješeno na zadovoljstvo svih.“ Što znači kada već imate nekoliko hipoteza, ali trebate nove? To znači da su one koje imate – pogrešne. Tako su evolucionisti trebali neku novu priču kojom bi pokušali objasniti porijeklo Mjeseca.

moon capture by earth illustration

Naravno, smislili su novu hipotezu da bi nekako pokušali spasiti svoju naturalističko-evolucionističku vjeru.

4. Hipoteza sudara (ili divovskog udara)

Kao i uvijek, evolucionisti pokušavaju spas svoje ideje potražiti u asteroidima. Vidite, kažu oni, prije milijardi godina stvarno veliki asteroid veličine Marsa udario je u Zemlju. I asteroid i Zemlja bili su izlomljeni u ovoj katastrofi. Puno je materijala bilo raspršeno u svemir. Nešto od toga je formiralo Mjesec, a ostatak se vratio na Zemlju. Željezo iz oba tijela potonulo je u Zemljinu jezgru, a to navodno objašnjava zašto Mjesec danas nema puno željeza. Pa, koliko je dobra ova teorija? Evolucionistički orijentirani mediji će vam reći da su računalne simulacije dokazale da je točna. Ali, to je besmislica. Kao prvo, računalne simulacije nikada ne mogu dokazati da se nešto dogodilo, već iznose samo jednu mogućnost kako se nešto možda moglo dogoditi. Osobe koje rade te simulacije unose varijable na osnovi svojih vjerovanja o veličini i brzini zamišljenog objekta koji je navodno udario u Zemlju, o kutu pod kojim se taj zamišljeni udar dogodio i slično. Dakle, utemeljene su na mašti. Zato se računalne simulacije i njihovi rezultati nikada ne mogu nazivati znanstvenim dokazom.

Prvo, problem je kako od krhotina dobiti da se one međusobno privlače tako da se dobije Mjesec. Zatim, u vezi hipoteze fisije već spomenuta Rocheova granica također stvara problem i hipotezi sudara. Nadalje, tu se radi samo o jednom, našem Mjesecu. Ali, u sunčevom sustavu ima puno više od 100 mjeseca oko planeta sunčevog sustava. Nevjerojatno je, ili bolje rečeno, nemoguće je porijeklo tih mjeseca objasniti takvim visoko nevjerojatnim događajima poput tog zamišljenog divovskog sudara. Dakle, evolucionisti imaju zapanjujuće velik broj problema koje moraju riješiti da bi njihovo vjerovanje bilo uvjerljivo i da bi ga se moglo zvati znanošću. Također, slična količina nekih rijetkih tvari u stijenama sa Mjeseca jako je slična onima na Zemlji što se, prema astronomima, ne bi moglo očekivati ukoliko je neko tijelo drukčijeg sastava udarilo u Zemlju i da se nakon sudara, od ostataka materijala sa Zemlje i ostataka materijala tog zamišljenog tijela, postupno formirao Mjesec.

Općenito, ova evolucionistička hipoteza o velikom sudaru „funkcionira“ samo s vrlo uskim parametrima, i to samo na računalu. Trebali bi imati asteroid baš prave veličine koji dolazi baš točnom brzinom, pod baš točnim kutom da bi ovo uopće bilo moguće, a postoji puno rasprava funkcionira li to čak i tada unutar ovih uskih granica. Uz to, taj bi pogodak morao biti toliko precizan da Zemlju ostavi u zoni pogodnoj za život i s baš takvim Mjesecom koji je baš na za za život pogodnoj udaljenosti od Zemlje. Zanimljivo je da čak ni mnogi evolucionisti ne prihvaćaju ovaj model sudara. Jedan se evolucionist astrofizičar iskreno požalio: „Sudar mora biti nevjerojatno nježan. Praktički trebate nekoga da drži objekt veličine Marsa malo iznad Zemlje i da ga ispusti, da ne zabrlja Zemljinu orbitu.“ I ne samo to. Znanstvenici su nedavno pobliže ispitali neke od uzoraka tla koje su astronauti donijeli sa Mjeseca. Otkrili su da su neki od uzoraka sadržavali vodu. U  tim uzorcima s Mjeseca, vodu su čak pronašli i u mineralima koji su inače poznati kao minerali koji ne sadržavaju vodu. Ovo je evolucionistima bio potpuni šok zato što hipoteza divovskog udara kaže da Mjesec ne može danas imati nimalo vode. Isparila bi i bila izgubljena tijekom sudara. Kao što je jedan evolucionist iskreno komentirao: „Teško je zamisliti scenarij u kojemu divovski udar potpuno rastapa Mjesec, a u isto vrijeme mu dopušta da zadrži svoju vodu…To je stvarno, stvarno težak čvor za raspetljati.“ Zahvaljujući ovom novom otkriću evolucionistička hipoteza divovskog udara je u teškoj nevolji. A to je bila jedina ideja koja je izdaleka izgledala moguća za evolucijsko porijeklo Mjeseca. Godine 2013., evolucionist Daniel Clery, opisao je u prestižnom časopisu Science koliko nova otkrića vezana za Mjesečeve stijene zbunjuju evolucioniste čiji je skup zbog toga završio u još većoj zbunjenosti. Clery piše: „Na susretu u Royal Society u Londonu prošloga mjeseca – prvom u 15 godina posvećenom formiranju Mjeseca – stručnjaci su preispitali dokaze. Završili su susret čak u još dubljoj slijepoj ulici…“ Evolucionist David Stevenson, koji je pomogao organizirati skup na Royal Society, u istom časopisu Science, svojom izjavom jasno otkriva da su evolucionisti postali svjesni da hipoteza sudara zapravo nema smisla, kada kaže: „To je navelo ljude (misli na evolucioniste) da razmišljaju kojim smijerom mi (evolucionisti) moramo ići da bi pronašli priču koja ima smisla.“ Stevenson ja za Science također izjavio: „Teorija divovskog udara ima kapitalne probleme. On ne proizvodi Mjesec kakav vidimo.“

MjesecIzravnoStvorenPropalaHipotezaSudara

Dakle, evolucionisti su svjesni da su svi naturalističko-evolucionistički pokušaji objašnjenja porijekla Mjeseca zapravo besmisleni i sada žele tragati za novom naturalističko-evolucionističkom hipotezom. To zvuči kao da evolucija ne može objasniti odakle Mjesec.

Zdravorazumski zaključak, podržan najnovijim znanstvenim otkrićima i padom svih naturalističko-evolucionističkih hipoteza, jest da je Svemogući Bog Stvoritelj, stvorio Mjesec izravno, trenutačno, u dovršenom stanju, četvrtoga dana Stvaranja – upravo kao što Božja objava svjedoči i kao što su svi oci i naučitelji Katoličke Crkve nepokolebljivo vjerovali.

Vezani članci