nacija.hr

Pravi duh Asiza

Što ima “duh Asiza” sa svetim Franjom Asiškim? Smije li katolik sudjelovati u religijskim obredima zajedno sa sljedbenicima lažnih religija? Ostavljamo vam da sami prosudite nakon čitanja članka koji je objavio urednik John Vannari u časopisu „Catholic Family News“ 2002.

Tekst: John Vannari

U Crkvi je od vremena II. vatikanskoga sabora sve više postalo uobičajeno govoriti u parolama-sloganima, pa se tako sada nalazimo u razdoblju parola-slogana: riječi prazne, bez značenja koje nemaju u sebi nekog sadržaja i koje ne odražavaju pravu sliku stvarnosti koja se time promovira.

Mi smo se već sljubili sa sloganima poput ovih: obećanje „novoga proljeća“, „civilizacija ljubavi“, „novi Duhovi“, a sada i objava usmjerenja nazvana „duh Asiza“.

U posljednjem članku pod naslovom „Novi Duhovi u odnosu na prave Duhove“ objasnio sam da jedini put koji možemo nazvati „novim Duhovima“ jest onaj koji je potrebno prethodno provjeriti da vidimo kakav je u usporedbi s pravim Duhovima opisanim u Djelima apostolskim. Tamo sam opisao i to točku po točku, kakvi su to tzv. „novi Duhovi“, koji su manjkavi u usporedbi s prvim Duhovima, posebno u odnosu na obraćenje Židova. Često su, tzv. „novi Duhovi“ direktna suprotnost onome što vidimo kod pravih Duhova.

Slično je i s „duhom Asiza“, do nedavno nepoznatim pojmom, a koji se je nedavno uvriježio u katoličkim krugovima. Sam pojam automatski priziva određenu idejnu povezanost sa Sv. Franjom Asiškim.

A što bi trebao „duh Asiza“ imati sa Svetim Franjom Asiškim?

Ništa! U stvari, to su suprotstavljeni duhovi.

U kontekstu katoličke tradicije i poimanja nije moguće da postoji „duh Asiza“ odvojeno od Svetoga Franje Asiškoga. Sada je sasvim jasno što je sveopći religiozni „duh Asiza“. To je nešto što bi Sveti Franjo Asiški držao velikom strahotom.

„Duh Asiza“ je nastao 1986. godine i podrazumijeva katolike, protestante, pravoslavne, židove, muslimane, animiste, hinduiste, sljedbenike Zoroastre, vračeve i sve druge okupljene na istom mjestu (obično u katoličkoj crkvi) koji tada mole za mir. Katolici se mole pravome Bogu, a sljedbenici lažnih i poganskih, neznabožačkih religija svojim lažnim bogovima.

Može li nešto više od toga biti suprotno duhu Svetoga Franje Asiškoga? Staviti pravu vjeru u Isusa Krista na istu razinu s krivim vjerovanjima?

U svezi s nekršćanskim religijama, Sveto Pismo naučava: „Ništavni su svi bozi naroda“ (1 Ljet 16,26). A u svezi s krivovjernim religijama, Sveti Pavao upozorava svog učenika Timoteja: „Duh izričito govori da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i prikloniti se prijevarnim duhovima i zloduhovskim naucima“ (1Tim 4,1). Tako su, Sveto Pismo i Sveta tradicija uvijek zabranjivali katolicima da sudjeluju u religijskim obredima zajedno sa sljedbenicima lažnih religija.

Sveti Franjo: Vitez vojujuće Crkve

Sveti Franjo Asiški je potvrdno povjerio istinu da „izvan katoličke Crkve nema spasenja“. On nije bio apostol dijaloga u duhu pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes. On je bio apostol Kristov koji je propovijedao Evanđelje:

1. za spasenje onih duša koje su bile katoličke, ali su otpale od evanđeoskog ideala, i

2. za spasenje nekršćana i nevjernika koji će biti izgubljeni ako ne uzljube Krista i Njegovu pravu Katoličku Crkvu.

Njegov životopisac, fra Cuthbert, OSFC, je napisao 1916. godine da je Sveti Franjo bio „veoma netrpeljiv prema spletkarima i krivovjernicima“.

U stvari, Sveti Franjo je govorio opore riječi o onima koji nisu prihvaćali katoličku Istinu. On nije govorio u neodređenim terminima o „sjemenu istine koja se nalazi u svim religijama“. Niti je najavljivao svoje slavno putovanje da bi propovijedao muslimanima kao „poziv na dijalog između velikih jednobožačkih religija u službi velike ljudske obitelji“. Ne. On je propovijedao potrebu obraćenja nekatolika i povratak u jedinu pravu Kristovu Crkvu u kojoj je jedino spasenje.

U jednoj od najstarijih Admonitiones (Opomene Svetoga Franje) Sveti Franjo svojoj redovničkoj braći u svezi s onima koji ne prihvaćaju Katoličku Istinu govori sljedeće:

„Zato su osuđeni svi, koji su vidjeli Gospodina Isusa Krista po čovječnosti, ali Ga nisu vidjeli ni vjerovali po Duhu i Božanstvu, da je On pravi Sin Božji. Slično su i sada osuđeni svi, koji vide sveto Otajstvo Tijela Kristova, koje svećenik riječima Gospodinovim na oltaru posvećuje u obliku kruha i vina, i ne vide i ne vjeruju po Duhu i Božanstvu, da je to uistinu Tijelo i Krv Gospodina Našega Isusa Krista.“

Tako, oni koji nastoje prikazati Svetoga Franju Asiškoga kao apostola II. vatikanskog sabora i kao novi „brend“ dijaloga i ekumenizma, jednostavno rečeno – ne govore istinu. Posebno današnji ekumenizam čiji je najradikalniji element „Duh Asiza“, ne traži obraćenje nekatolika u jedinu pravu vjeru, već traži samo zajednički rad sa svim vjerujućim ljudima na „pomirenju raznolikosti“ a na dobrobit velike ljudske obitelji“. Nema jasnije, oštrije suprotnosti novome, mlitavome ekumenizmu od onoga što je Sveti Franjo učinio pred sultanom, a njegova braća misionari doživjeli, postigli među muslimanima.

Sveti Franjo Asiški

Sveti Franjo Asiški

Sveti Franjo i islam

Oko 1219. godine, nakon održane Generalne skupštine Reda, Sveti Franjo je odlučio poduzeti misijsko putovanje među muslimane u Egipat, gdje se vodio križarski rat. Za to vrijeme Franjo je boravio s kršćanskom vojskom i prošao je kroz njihove linije i došao do muslimanskih linija. Kako je bio izvan dometa kršćana ubrzo su ga uhvatili muslimanski vojnici. Franjo je rekao vojnicima da želi sultanu propovijedati Krista. Sultan mu je dopustio da uđe u njegov logor.

Kada su ga doveli pred sultana Franjo je rekao: „Mene šalje Svemogući Bog da naviještajući istine Evanđelja tebi i tvome narodu pokaže put spasenja.“ I dok je Sveti Franjo propovijedao, sultanu se Franjo svidio i dojmila ga se snaga Franjinih riječi. Tako jako da je pozvao Franju da boravi kod njega.

„Drage volje“, odgovorio je Franjo, „ako se ti i tvoj narod obratite, povjerujete Kristu.“

Franjo je tada iznio svoju čuvenu ponudu, izazov. Rekao je: „Ako se ti sada kolebaš između Krista i Muhameda, naredi da se raspali vatra i ja ću ući u tu vatru s tvojim svećenikom da bi vidio čija je vjera Prava Vjera.“

Sultan nije bio voljan dopustiti taj pokus s vatrom pa je Franjo zamolio dopuštenje da ih napusti. A sultan je dao nalog da Franju najljubaznije sprovedu do njegova logora.

Ova freska je naslikao Giotto i prikazuje Franjin čuveni poziv - izazov sultanu. Sveti Franjo je došao u neprijateljski vojni logor i izazvao muslimanske vjerske službenike pozvavši ih da s njim uđu u vatru i da vide tko predstavlja Pravu Vjeru. Muslimani su to odbili.

Ova freska je naslikao Giotto i prikazuje Franjin čuveni poziv – izazov sultanu. Sveti Franjo je došao u neprijateljski vojni logor i izazvao muslimanske vjerske službenike pozvavši ih da s njim uđu u vatru i da vide tko predstavlja Pravu Vjeru. Muslimani su to odbili.

I dok se to događalo u Egiptu, petero braće gorljivih franjevaca je uzvitlalo prašinu u muslimanskome Maroku, kada je njih petero trebalo biti ubijeno. To su bili brat Berardo, Oton, Petar, Akurzije i Adjut.

Najprije su ta braća otišla u Španjolsku, u muslimansku Sevilju. A zbog toga što su tamo htjeli propovijedati Evanđelje, bili su bičevani, utamničeni i potom izagnani iz toga kraljevstva. Nakon toga su otišli u muslimanski Maroko u namjeri da obrate nevjernike. Kada su tamo došli, ta braća su htjela više od toga da propovijedaju po ulicama. Ušli su pravo u mošeju (džamiju) i usred mošeje javno optužili Muhameda.

Braća su bila uhićena, utamničena i bičevana, ali to nije zadovoljilo njihov cilj. Dok su bili u zatvoru oni su stalno nastojali obratiti stražare i tamničare. Vladari Maroka nastojali su naći diplomatski način izlaska iz te situacije, pa su sve poduzeli da te zatočene franjevce pošalju u njihovu zemlju.

A kako su na to odgovorili franjevci? Brat Cuthbert donosi sljedeće:

„Ali pet franjevaca nije nimalo znalo o diplomaciji i nisu imali namjeru napustiti misiju i nastaviti živjeti. Muhamed je u njihovim očima bio neprijatelj Kristov, a duše tih ljudi su bile potpuno izgubljene za njihovoga Božanskoga Otkupitelja. Njima je to izgledalo da bi pristajući na to izdali svoju misiju i odrekli se svoje Vjere i svoga Spasitelja.“

I kod prve prilike ovi žilavi franjevci su uspavali svoje tamničare. Istoga časa oni su se vratili u grad, i ondje opet pred mošejom pozvali nevjernike da se odreknu Muhameda i da prihvate Krista. Opet su uhvaćeni, bačeni u tamnicu i mučeni. I dok su ih mučili tamničari su im obećali da će im spasiti život i da će dobiti i darove samo ako zataje Krista i prihvate Muhameda.

Braća su odgovorila tako što su izgovorila molitve i pohvale Našemu Gospodinu i požurivali mučitelje da se odreknu Muhameda i prihvate Isusa Krista.

Muhamedanci su odgovorili na taj način da su im odrubili glave. Njihova tijela su bacili izvan gradskih zidina za hranu psima. Portugalski dostojanstvenik je organizirao prikupljanje njihovih tijela, koja su zatim odnijeta u Portugal i uz velike počasti položena u crkvu Regularnih kanonika (Augustinaca) u Coimbri.

Među narodom koji se tada okupio da moli i časti te franjevačke mučenike bio je i mladi augustinski kanonik koji se zanio ciljem i ljubavlju prema Kristu kojom su gorjela ova franjevačka braća. On je potražio mjesne franjevce i zamolio ih da ga prime u svoj Red.

Taj mladi augustinac, koji je postao franjevac, poznat nam je kao Sveti Antun iz Padove, Čudotvorac, kojega katolici štuju i s nazivom „Malj heretikā“.

A u svezi Svetoga Franje: Što je on mislio o toj petorici braće koja su umarširala u mošeju i optužila Muhameda pred muslimanima i na muslimanskom svetom mjestu? Tko je pozvao muslimane da za svoje spasenje ne slijede lažnoga proroka Muhameda? Je li Sveti Franjo organizirao veliko priznavanje pogrješke i potaknuo svoju braću na razumijevanje da „muslimani zajedno s nama časte istoga Boga“?

Ne! Sv. Franjo je vapio prema Nebu sa zahvalnošću: „Ja sada mogu iskreno reći da imam petoricu braće.“

To je pravi duh Asiza!

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci