nacija.hr

PISMO “POVLAŠTENOG” BRANITELJA: U rat su otišli kao djeca, a ginuli su kao HEROJI!   Domovina

PISMO “POVLAŠTENOG” BRANITELJA: U rat su otišli kao djeca, a ginuli su kao HEROJI!  

Potaknut najavom novog smanjenja braniteljskih mirovina, braniteljskom portalu, 2013. godine, pismom se obratio Radmil Pavalić – Paraga. U njemu se obraća hrvatskoj političkoj eliti, režimskim medijima te hrvatskim građanima, potaknut stalnim prozivanjem stradalih hrvatskih branitelja „povlaštenima“ i „privilegiranima“. Za Naciju prenosimo najzanimljivije dijelove

Tekst: Radmil Pavalić – Paraga

Uredio: Renato Šelj

Imao sam tada tek navršenih 18 godina, tek sam maturirao, a o politici nisam znao ništa.

Kada su počeli prvi sukobi na teritoriju Republike Hrvatske, a nakon prvih višestranačkih izbora, bio sam na odsluženju vojnog roka u tzv. JNA duboko u Republici Srbiji. Nakon prvih sukoba na Plitvicama, Pakracu pa u Borovom Selu nije lako bilo biti Hrvat u toj vojsci. Osobito što mi mladost i ludost nije dala šutjeti. Dan kada je postrojen Zbor narodne garde u Kranjčevićevoj (danas se taj dan slavi kao Dan oružanih snaga Republike Hrvatske), još uvijek sam bio u toj vojsci. Uvečer, kao i svake večeri prije toga, gledao se dnevnik TV Beograda. U trenutku prikazivanja priloga o postrojavanju ZNG-a, rekao sam na glas: “U ovoj uniformi biti ću za 15 dana” (toliko mi je ostalo do kraja vojnog roka). Zbog tog neopreznog, a iskrenog usklika, umalo sam završio na vojnom sudu. Ne trebam vam govoriti kako mi je bilo tih zadnjih dana u vojsci.

Najteži trenutak bio je izlazak iz kasarne.

Tada su lokalni četnici (tako su se sami nazivali, a imali su brade, šajkače i kokarde dok mnogi i duge bajunete za pasom) imali miting u gradu. Iskreno, bilo me strah i samo sam čekao da napustim teritorij Srbije. Putovao sam cijeli dan i noć i na područje rodnog kraja stigao rano ujutro sljedećeg dana. Sišao sam s vlaka jednu postaju prije kuće, otišao u policijsku postaju i prijavio se u Zbor narodne garde. Pozvali su nas na Pionirski grad. Kino dvorana bila je dupkom puna i pred nas nekoliko stotina izašao je gardist u tipičnoj pozi američkog vojnika te nam se obratio ovim riječima: “Ako ste došli radi novaca moram vam reći da država novaca nema i da plaću nećete dobiti mjesecima. Oni koji misle da nisu za ovo neka slobodno odu.”

Veliki dio vas će poginuti ili biti ranjen u prvih mjesec dana.

Od petstotinjak prisutnih ostalo nas je stotinjak “privilegiranih i povlaštenih” koji su već tada računali s tim da će nakon nekoliko dana, mjeseci ili godina, biti mrtvi (pa će njihovi roditelji, supruge i djeca dobivati “povlaštene” mirovine) ili će ostati bez dijelova tijela, biti kronično i neizlječivo bolesni s dvadesetak godina (te primati “povlaštene” mirovine do kraja života na račun poreznih obveznika koji nisu imali tu “sreću” biti “povlašteni”). Mi smo tada imali sreće, nije bilo oružja pa smo upućeni na neku obuku. S drvenim daskama koje su služile kao puške, glumili smo pucanje. Trening se svodio na kondicijske pripreme koje su bile izuzetno naporne pa su i zbog toga neki odustali. Tada je stiglo nešto oružja i odmah po zaduživanju istog upućeni smo na zapadnoslavonsko ratište.

Odričem se svih tih privilegija, a samo želim zdravlje kakvo imaju naši vršnjaci koji su u vrijeme dok smo se mi smrzavali, uživali u toplini svoji domova uz svoje obitelji, koristili vrijeme na školovanje, izlaske i normalne ljudske kontakte bez tereta pištolja za opasačem, bez kamena umjesto jastuka i bez stalne pogibelji

U prvim danima bili smo desetkovani.

Mi s lakim naoružanjem, suprotstavili smo se najmodernijim tenkovima, višecjevnim raketnim bacačima i ogromnoj sili. Nakon što smo potrošili municiju na nas su krenuli tenkovi i morali smo se povući. Na tom terenu sam se prvi put susreo s raskomadanim tijelima svojih prijatelja – suboraca. Jedan mi je izdahnuo na rukama. Tada sam imao tek navršenih devetnaest godina, a po izgledu nitko mi ne bi dao ni petnaest.

Golobradi dječarac koji se igra rata.

Preko noći smo posjedili te od djece postali muškarci. Krajem te godine prešao sam u redove specijalne policije MUP-a Republike Hrvatske. U slijedećih četiri godine, naši položaji bili su na vrhovima Velebita gdje smo proveli četiri ljeta i tri ekstremno oštre zime. Nikada prije nas, niti jedna vojska nije prezimila na Velebitu. I ljeti i zimi ljudsko tijelo i um izloženi su izuzetnim naporima ali mi smo to izdržali. Nastambe u kojima smo proveli sve to vrijeme bile su napravljene kao u kameno doba, od kamena, prekrivene granjem i možda malo plastične folije. Iz tog vremena još i danas se sjećam fijukanja hladnog vjetra kroz tisuće pukotina i rupa, kapanja i curenja vode od kiše i snijega. Uvijek smo bili mokri i promrzli do kostiju. Ono što je najgore bila je svakodnevna napetost. Neki puta nas je od neprijatelja dijelilo nekoliko desetaka metara. Često su pokušavali prodor kroz naše linije kako bi presjekli jedinu žilu kucavicu između sjeverne i južne Hrvatske, Jadransku magistralu. Ni po cijenu naših života, nikada u tome nisu uspjeli. S Velebita smo krenuli i u završnu operaciju oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske. Godinama smo s vrhova Velebita,koji su nam postali drugi dom, gledali okupirane dijelove Like i čekali dan kada ćemo “dolje”.

U slijedećih nekoliko mjesec,i počistili smo taj dio Hrvatske od zaostalih terorističkih skupina i za nas je rat bio gotov.

Trebalo se vratiti mirnodopskom načinu života.

Ali to nije bilo ni malo lako. Nije bilo savjetnika, psihologa i drugih specijalnosti koje bi nam pomogle u tome. Prepušteni smo snalaziti se sami. Radili smo najbolje što smo mogli ali svakodnevno je stres, koji se u nama nakupljao godinama, počeo uzimati danak na ljudima. Neki su sve više pili, neki su izvršili samoubojstvo, a neki poput mene ,udaljili su se od kolega i obitelji. Nakon nekog vremena bolesti su uzimale sve veći danak i više se nisu mogle prikrivati. Za mane liječenje počinje nakon teškog napadaja panike koji se dogodio u službi. Dijagnosticiran mi je PTSP i u sljedećih nekoliko godina intenzivno se liječim u psihijatrijskim klinikama.

Niti u jednom trenutku nisam želio mirovinu.

Želio sam ostati u službi. U nekoliko navrata pitao sam svog psihijatra s dugogodišnjim iskustvom i specijalizacijama u SAD-u: kada ću ozdraviti.? Rekao mi je smirenim tonom:

„Nikada. Ovu bolest (PTSP) još nitko nikada nije izliječio. Možemo ti pomoći naučiti te uspješno se s njom nositi, ali izlječenja nema.“

Tada sam imao dvadeset i nešto godina. Nakon niza vještačenja preostale radne sposobnosti na komisijama, proglašen sam nesposobnim za policajca specijalca i umirovljen te od tog trenutka pretvoren u “povlaštenog” branitelja s “visokom”, a nezasluženom mirovinom. Niti u jednom trenutku nije nam ponuđena mogućnost ostanka u sustavu na nekim drugim radnim mjestima, nitko nam nije ponudio prekvalifikacije ili neku drugu pomoć. Trenutkom umirovljenja sustav je skinuo brigu s nas. Od tada do danas baš svaka vlada rješavala je “problem” branitelja na način da su ignorirali probleme.

Donošeni su zakoni koji se nisu primjenjivali, a branitelji su svakim danom doživljavani kao teret ovoga društva, povlaštena kasta koja ubire velike novce na račun “običnih građana”. Tada su stvorene i poznate sintagme koje se vuku sve do danas: “lažni branitelj, lažni invalid, privilegiran, povlašten” a sve s ciljem dodatnog ponižavanja branitelja. Mnogi su radi toga digli ruku na sebe. Bio sam na liječenju u bolnici. Na grupnoj psihoterapiji kolega se ustao i rekao “Ne mogu više. Dosta mi je biti privilegiran i teret ovog društva. Ne mogu više.”. Razgovarali smo o toj temi. Bilo je to nakon jednog napisa u jednom dnevnom listu. Otišao je kući i ubio se automatskom puškom. Nije ga ubio rat, već bešćutnost današnjeg društva.

Mi nismo nikada željeli “povlašteni” status. Nismo postali invalidi zato što smo to željeli, nismo bolesni jer nam se tako htjelo, niti su dečki ginuli zato jer im je cilj bio da im supruge postanu udovice i djeca bez očeva

Od tad do danas, to se dogodilo tisućama puta. Prije sljedećeg dijela potrebno je reći i objasniti da je vrlo mali dio branitelja u mirovini i ostvaruju materijalna prava. Većina radi, mnogi su nezaposleni, a zbog braniteljskog staža ne žele ih primiti na posao jer su kao “potencijalno opasni”. U mirovinama su većinom ratni vojni invalidi i oni ostvaruju prava prema Zakonu. Njihove (naše) mirovine su više od prosjeka u Hrvatskoj. I plaće su nam bile više od prosjeka zbog složenosti posla i opasnosti. Ta primanja smještena su u kategoriju “povlaštenih” zajedno s mirovinama saborskih zastupnika, djelatnih vojnih osoba iz socijalističkog sustava, djelatnika obavještajnih službi bivše države, sudaca pa čak i umjetnika. Postavljam pitanje onima koji su tu kategorizaciju radili: Što zajedničko imaju s ovim nabrojanima ratni vojni invalidi koji su ostali bez dijelova tijela i bez zdravlja u obrani Domovine? Gdje je tu njihova povlaštenost? Tko vam daje pravo nazivati ih povlaštenima? Istina, moram priznati i svima javno reći JA JESAM JEDAN OD POVLAŠTENIH.

Povlašten sam time što sam imao čast sudjelovati u stvaranju slobodne i neovisne Republike Hrvatske. Povlašten sam time što sam imao čast (a ne obvezu), braniti je od agresora i oslobađati je zajedno s najboljim muževima i ženama ove Domovine. Povlašten sam time što bezuvjetno volim i poštujem svaki pedalj ove napaćene zemlje i svakog njenog stanovnika bez obzira na vjeru, nacionalnu pripadnost i na to voli li on jednako ovu državu kao i ja. Poštovani političari, tražite od nas još odricanja uslijed ove krize koju ste vi izazvali svojim neodgovornim vođenjem. Podsjećam vas da se mi branitelji i naše obitelji odričemo kontinuirano od ranih devedesetih.

  • Prvo smo se odrekli svoje mladosti, te smo dok su drugi pohađali skupe škole u inozemstvu i bili premladi s 26 godina uključiti se u obranu Domovine, mi s osamnaest devetnaest godina ostavili djetinjstvo i mladost u rovovima i vrletima diljem Hrvatske.
  • Nas iz 1991. čekala je ista sudbina kao one na Bleiburgu i Ovčari u slučaju da izgubimo rat.
  • Naše obitelji svakodnevno su strahovale za svoje najbliže, a djeca su odrastala bez očeva koji su kontinuirano bili na prvoj crti bojišta (ne u uredu).
  • Kada smo napokon ostavili zdravlje i dijelove tijela (i duša) na terenima, maknuti smo iz sustava da “ne smetamo” te smo time “promaknuti” u kategoriju “povlaštenih”.
  • Kontinuirano nam se smanjuju ili ukidaju prava temeljena na pozitivnim zakonskim propisima.
  • Niti jedna kategorija invalida u Republici Hrvatskoj nije prošla toliko komisija i revizija kao ratni vojni invalidi.
  • Posljednje smanjenje mirovine bilo je 2011. godine i to za punih 10 % s obrazloženjem da je to privremena mjera kako bi se konsolidirao proračun. Ta mjera postala je trajna. Istovremeno ste zamrznuli mirovine pa se iste nisu usklađivale na temelju Zakona.
  • Invalidnine ste vezali uz neku famoznu proračunsku osnovicu koja nikada nije rasla te je visina invalidnine ista kao i prije petnaest godina. Sada ponovno očekujete od nas odricanje ali poručujemo vam da je DOSTA. Ni jedno odricanje ne bi bilo teško da našu sudbini dijelite i vi i ostale kategorije građana. Naravno našu sudbinu niste nikada dijelili niti ste imali namjeru to činiti (čast izuzecima). Dok vaša djeca polaze najbolje škole, djeca branitelja jedva da imaju za jeftin sendvič. 2011. godine smanjenjem mirovina mnoge branitelje ste doveli u izuzetno tešku situaciju. Zadužili su se na temelju primanja za koje su imali pravomoćna rješenja. Jednim potezom pera ta primanja ste srezali za 10% (u stvarnosti je nekima bilo i 50% jer ste im uzimali od neopterećenog dijela primanja). Šutjeli smo jer smo mislili da će naše odricanje pomoći da prije izađemo iz ove krize. Sada najavljujete smanjenje za još 10% te niz drugih poteza kojima ćete nam dodatno zagorčati i ovako težak život. U proteklim desetljećima pretvorili ste ovu državu u samoposluživanje raznih skupina pa tako službena vozila mijenjate svakih nekoliko godina bez opravdanih razloga. I najmanja agencija mora u voznom parku imati vozila više klase. Iako imate odlična primanja (s obzirom na pokazane rezultate) vama država kupuje službene mobitele. Šakom i kapom se opraštaju dugovi raznim tajkunima dok gazite male ljude prekomjernim porezima i nametima. Sustavnim pretresanjem proračunskih stavki ostvarile bi se znatne uštede ali to vam nije u cilju. Dosta nam je da smo baš za svaki problem u ovoj državi krivi mi branitelji.

Dosta nam je da baš svakoj vladi naša primanja budu trn u oku i prva na udaru kada treba rezati.

Onoga trenutka, kada sebi srežete enormna primanja s obzirom na rezultate i situaciju u državi te kada svoja primanja i primanja zaposlenih po raznim agencijama, ministarstvima i upravama vežete uz rast ili pad BDP-a tada možete očekivati i našu podršku i suradnju. Do tada vam poručujemo da je DOSTA! A ako je po vama privilegija s četrdesetak godina biti kronično bolestan s cijelim nizom tegoba kojih je svakim danom sve više i sve su u izravnoj vezi sa smrzavanjem po rovovima i gudurama, odričem se svih tih privilegija, a samo želim zdravlje kakvo imaju naši vršnjaci koji su u vrijeme dok smo se mi smrzavali, uživali u toplini svoji domova uz svoje obitelji, koristili vrijeme na školovanje, izlaske i normalne ljudske kontakte bez tereta pištolja za opasačem, bez kamena umjesto jastuka i bez stalne pogibelji. Mi se sa svim tim posljedicama i nakon dva desetljeća od Domovinskog rata, nosimo kako možemo, a jedino što tražimo od svakog građanina naše Domovine je minimum poštovanja prema našoj žrtvi i izgubljenoj mladosti. Onda kada smo se srcem uključili u obranu Domovine nismo to činili radi budućih “privilegija” jer je privilegija bila ostati živ i čitav.

Niti u jednom trenutku nije nam ponuđena mogućnost ostanka u sustavu na nekim drugim radnim mjestima, nitko nam nije ponudio prekvalifikacije ili neku drugu pomoć. Trenutkom umirovljenja sustav je skinuo brigu s nas. Od tada do danas baš svaka vlada rješavala je “problem” branitelja na način da su ignorirali probleme

Danas smo bolesni isluženi ratnici, koji nikome ne trebaju i doživljava nas se kao teret ovoga društva što mi nikada nismo željeli biti. Civilizacijski doseg je da se država brine za one koji su za nju ratovali. Neke države su taj problem riješile na kvalitetniji, a neke na manje kvalitetan način. Za pet godina rata svaki od nas je dao daleko više za ovu državu od saborskog zastupnika koji je dvije godine sjedio u Saboru i prima saborsku mirovinu. Njih se može s punim pravom nazvati povlaštenima. Ali svrstavanjem branitelja u tu kategoriju vrijeđate nas. Mi nismo nikada željeli “povlašteni” status. Nismo postali invalidi zato što smo to željeli, nismo bolesni jer nam se tako htjelo, niti su dečki ginuli zato jer im je cilj bio da im supruge postanu udovice i djeca bez očeva. Na kraju još samo ovo: branitelji su od samog početka stvaranja suvremene hrvatske države i u njenim najtežim trenucima uvijek prvi podmetali svoja leđa i podnijeli daleko najteži teret. Njihove obitelji su također neizmjerno propatile. U nekoliko navrata smanjivana su nam zakonom zajamčena prava i pristajali smo na to. Ali ovaj puta ne možemo jer ne želimo biti “posebna” kategorija ljudi koji su “krivi” za sve loše u ovoj državi. To jednostavno ne odgovara istini i takav odnos prema nama više ne želimo dopuštati. Branitelji su sazreli u proteklih nekoliko godina. Do sada je svaka vlada našla nekolicinu “predstavnika branitelja” koji su u ime svih branitelja potpisivali pristanak na smanjenje stečenih prava. To više ni njima nećemo dopustiti. Dajte nam napokon da stvarno živimo u miru za koji smo se borili. Nemojte nas prozivati sve, zbog malog dijela onih koji su zloupotrijebili status branitelja. U nama istinskim braniteljima oni izazivaju isključivo prijezir. Institucije države imaju sve instrumente na raspolaganju, da uvedu red i neka to počnu napokon i činiti, a ne da zbog nekolicine trpi cijela populacija. To jednostavno nije pravedno ni pravično. Svaka vlada će imati punu potporu branitelja ukoliko se prema nama odnosi s dostojanstvom, bez generalnih osuda i etiketiranja sintagmama stvorenih krajem devedesetih. Nama ne treba vraćati dostojanstvo jer ga nikada nismo ni izgubili. Mi tražimo da nas se prestane omalovažavati i vrijeđati. Svim braniteljima, ma gdje bili, poručujem da ne pokazuju strah. Hodajte ponosno uzdignute glave i aktivno se borite za svoje dostojanstvo.

Srdačno Vaš,

“Povlašteni” branitelj.

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci