nacija.hr

Ulf Ekman i jedinstvo kršćana Crkva

Ulf Ekman i jedinstvo kršćana

Donosimo komentar prelaska poznatog pastora Ulfa Ekmana na katoličanstvo iz pera Borisa Havela koji osobno poznaje njega i njegovu suprugu Birgittu. Boris govori švedski, a s obzirom na njegovo osobno poznanstvo i druženje s Ulfom i Birgittom u Izraelu, vjerujemo da će vam ova analiza biti zanimljiva

Tekst: Boris Havel

Umirovljeni pastor jedne od najvećih karizmatskih evanđeoskih crkvi u Europi, Ulf Ekman, objavio je da će on i njegova supruga Birgitta prijeći na rimokatoličanstvo. To je učinio u nedjelju 9. ožujka na jutarnjoj službi u crkvi Livets Ord u Uppsali u Švedskoj, koju je s nekoliko suradnika utemeljio prije trideset godina. Ta crkva danas ima tri tisuće članova, ogranke u više švedskih gradova te stotine pridruženih crkava diljem Istočne Europe, Azije i drugdje. Crkva u Uppsali ima dvogodišnju biblijsku školu, osnovnu i srednju školu te visoku teološku školu. Pastor Ekman putovao je i propovijedao evanđelje na svim kontinentima, poučavao u biblijskim školama koje su u drugim državama započeli njegovi suradnici ili bivši studenti, te na raznim seminarima i konferencijama. Godine 2005. bio je i u Zagrebu u organizaciji zajednice Riječ života, koja je 1990-ih bila dio njegova pokreta.

Stoga nije čudo da je Ekmanova odluka na napusti denominaciju koju je sam utemeljio i postane katolikom izazvala burne reakcije. Najviše je polemike, dakako, bilo u Švedskoj. Vijest o tome objavili su svi vodeći švedski mediji.

Reakcija je bilo i u našim kršćanskim krugovima. Mnoge su polemičnošću, navijaštvom i umišljenim ekspertizama predstavljale kvalitetan odraz hrvatskoga društva. Ekmanova je odluka u različitim crkvama predstavljena iz različitih aspekta, ali s vlastitih pozicija. Obrana ili trijumfalizam. Dok sam čitao komentare uspoređivao sam ih s Ekmanovim obraćanjem crkvi koje smo supruga i ja u cijelosti preslušali na švedskom. Imao sam dojam da se malo tko potrudio cjelovito prenijeti što je Ekman doista rekao, premda već postoji i prijevod na engleski. Dojam je i da je u Hrvatskoj Ekman polučio skoro izravno suprotan učinak onomu što je naveo kao jedan od razloga svoje konverzije, a to je promicanje kršćanskog jedinstva između evanđeosko-karizmatskih i tradicionalnih crkvi.

Stoga nije čudo da je Ekmanova odluka na napusti denominaciju koju je sam utemeljio i postane katolikom izazvala burne reakcije. Najviše je polemike, dakako, bilo u Švedskoj. Vijest o tome objavili su svi vodeći švedski mediji

Za početak je važno istaknuti da je Ulf Ekman, kojemu su danas 64 godine, prije godinu dana otišao u mirovinu. Pastor crkve u Uppsali je Joakim Lundqvist. Ulf, dakle, nije pozvao crkvu u Uppsali i njezine ogranke da promijene denominaciju. Na prelazak na katoličanstvo nije pozvao ni pojedine članove. Više je puta naglašavao kako je odluka koju su on i supruga donijeli njihova osobna i tiče se samo njih. Plod je godina razmišljanja, molitve i traženja Božje volje za njih osobno. Glavni razlog takva koraka bilo je njegovo dugogodišnje zalaganje za jedinstvo među kršćanima. Potaknut Isusovim riječima iz Ivana 17:21 “Da svi budu jedno” i duhovnim iskustvom u kojem ga je Gospodin ukorio zbog nazivanja tradicionalnih crkvi “mrtvima”, Ulf i Birgitta Ekman počeli su otkrivati bogatstva u tradicionalnim crkvama. Ono što su otkrili počeli su cijeniti. Tome što su počeli cijenili približili su se, te se na koncu s time sjedinili. Osjećamo, rekao je Ekman, da moramo živjeti to što naučavamo, te zbog svoje savjesti preuzeti posljedice svojih uvjerenja. Zajedništvo i prijateljstvo s crkvom koju je stvorio ostaju, rekao je, a crkvu potaknuo da ih pokuša shvatiti i da moli za njih. Na njegovo iznenađenje, nakon toga govora, crkvom se prolomio pljesak.

Bračni par Ulf i Birgitta Ekman

Bračni par Ulf i Birgitta Ekman

Jedinstvo među kršćanima jedna je od najvažnijih tema Ekmanova naučavanja u posljednjih petnaest godina. Njegovim riječima, ono je povezano s Isusovom otkupnom žrtvom na Golgoti i to nije samo usputna tema kojom se treba baviti nekolicina eksperata. No, na jednome hrvatskome kršćanskom portalu, njegovo je zanimanje za jedinstvo među kršćanima podrugljivo nazvano “Jeruzalemskim sindromom.” Autor dotičnog članka ipak je, ako ništa drugo, ispravno povezao idejnu (jedinstvo kršćana) i zemljopisnu (Jeruzalem) imenicu u procesu razvoja Ekmanove teološke misli. Naime, od 2002. do 2005. Ulf i Birgitta Ekman živjeli su u Izraelu, u Jeruzalemu. U isto to vrijeme pohađao sam magistarski studij na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, pa sam imao više prigoda razgovarati s njima i djelomice pratiti razvoj njihova zanimanja za jedinstvo. Ondje, u Izraelu, kršćani jedni na druge doista gledaju drukčijim očima nego što je uobičajeno u Europi. To je bilo osobito razvidno te 2002. i 2003. godine, koje su bile najopasnije mirnodopske godine izraelske povijesti zbog desetaka ubojitih islamističkih napada na civilne ciljeve diljem Izraela. Između kršćana različitih denominacija, kao i Izraelaca, u to je vrijeme postojala snažna međusobna pripadnost koja se gradila s jedne strane na zajedničkim etičkim načelima i poštivanju ljudskog života, a s druge na zajedničkom osjećaju ugroženosti od islamističkog terorizma. U te dvije godine iznimne opasnosti međudenominacijski odnos bio je vidljiviji i snažniji, no on nije tada nastao; postojao je i prije, a postoji i danas. Primjerice, još 1980. u Jeruzalemu je osnovana Međunarodna kršćanska ambasada koja okuplja kršćane iz svih denominacija i zajednica koji na neki način žele pomoći afirmiranju Izraela i biblijskog filosemitizma među kršćanima. Ta organizacija danas je prisutna u preko šezdeset država, uključujući Hrvatsku. Između različitih kršćanskih denominacija u tome i sličnim kontekstima bilo je malo polemike, nimalo svađe, a puno dijaloga, molitve i zajedništva. Bilo je potpuno normalno da u malu pentekostnu zajednicu čiji je pastor mesijanski Židov, kojoj je prostor za bogoslužje ustupila anglikanska crkva u jeruzalemskom Starom gradu (čiji sam član skupa s Ulfom i Birgittom bio i ja), dođe časna sestra, ili katolički, pravoslavni ili protestantski redovnik. Čitatelju koji se sad čudi što je to protestantski redovnik bit će zanimljivo čuti da oni žive u njemačkoj protestantskoj redovničkoj zajednici u Latrunu, u dijelu koji je za njih odvojio vlasnik čitavoga samostanskog kompleksa – katolička benediktinska zajednica. Sve nas kršćane sa zapada dojmila se hrabrost s kojom kršćani različitih denominacija i narodnosti žive i ispovijedaju svoju vjeru u okruženju koje nije bilo nimalo bezopasno. Kako su mnogi od nas gajili i simpatije prema izraelskoj državi i ljubav prema židovskom narodu, otkrili smo da nas nešto duboko i iskonsko povezuje u jedno: ono stablo i onaj korijen o kojem Pavao govori u Poslanici Rimljanima 11, a čiji smo mi, kao nežidovski kršćani, pricijepljene grane.

Ulf i Birgitta Ekman počeli su otkrivati bogatstva u tradicionalnim crkvama. Ono što su otkrili počeli su cijeniti. Tome što su počeli cijenili približili su se, te se na koncu s time sjedinili

U Jeruzalemu je aktivno druženje kršćana iz različitih denominacija svakodnevnica. Ekman je jednom prigodom prepričao događaj iz kafića u Starom gradu, gdje je sjedio s lokalnim koptskim ili pravoslavnim svećenikom. Razgovarali su o načinu bogoslužja u njihove dvije denominacije. Svećenik je u jednom trenutku zaključio da bi najbolje bilo demonstrirati kako kod njih izgleda liturgija: bez ikakva ustručavanja, posred je kafića glasno zapjevao liturgijske pjesme. Oko njih su sjedili gosti različitih vjera – to je dio grada u kojem je interakcija Židova, kršćana i muslimana intenzivna. Ulf je bio impresioniran lakoćom i prirodnošću s kojom je taj svećenik očitovao svoju vjeru. Pitao se koliko bi se kršćana u Europi odvažilo u kafiću zapjevati pjesmu o Isusu? Ili samo blagosloviti ručak u restoranu? Ili se prekrižiti u McDonald’su?

U knjizi Andliga rötter (Duhovni korijeni) iz 2009. Ulf se osvrnuo na neke predrasude koje su unutar evanđeoskih zajednica vladale po pitanju tradicionalnih denominacija. Već je tada bio očit njegov otklon od ranije grube polemike s tradicionalnim denominacijama i stavljanje u središte onoga što je doista najvažnije: dijelimo li istu vjeru u Boga Stvoritelja neba i zemlje, Sina Njegova jedinorođenoga, začeta po Duhu Svetom od djevice Marije, koji je raspet i umro za naše grijehe i koji je treći dan uskrsnuo radi našeg opravdanja? Vjerujemo li da je Biblija Božja riječ? Ako je odgovor potvrdan, što nas onda sprječava da se smatramo članovima iste obitelji i udovima istoga tijela?

Svi mi znamo da su kršćani u povijesti bili veoma podijeljeni i fragmentirani. Također vjerujemo da Isusova molitva “da svi budu jedno” neće ostati neuslišana. Ekman je u svom obraćanju crkvi ukazao na to da su kao kršćani evanđeoske baštine vjerovali kako postoji neko duhovno zajedništvo, koje je stvarno ali se baš ne vidi. U konkretnom životu ono je štoviše bilo sasvim nevidljivo. Odluka koju su Ulf i Birgitta Ekman donijeli njihov je osobni korak u smjeru da ga se učini vidljivim.

U knjizi Andliga rötter Ulf je iznio zanimljivu misao na koju se ponovno referirao ovih dana. Parafrazirat ću. Podjele među kršćanima stoljećima su išle uzduž denominacijskih crta razdvajanja. Dominantna doktrina određene denominacije ili zajednice relativno je kvalitetno oslikavala i duhovno stanje njezinih članova. Danas postaje sve jasnije da to više nije slučaj. Ideologije, ideje, teologije, svjetonazori i identiteti često se preklapaju, a oštrih razgraničenja određenih formalnom pripadnošću ili članstvom sve je manje. Podjela među onima koji sebe nazivaju kršćanima danas više ne slijedi neku vidljivu denominacijsku crtu; podjela dapače reže ravno kroz denominacije i presijeca međudenominacijske barijere. U toj su podjeli s jedne strane oni kojima je glavni identitet u Isusu, a s druge oni čiji je glavni identitet u bilo čemu ili bilo kome drugome. Što god mislili o Ekmanovoj konverziji, o ovom se njegovu opažanju, držim, većina kršćana može složiti. Barem kršćana iz one prve skupine.

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci