nacija.hr

Tito u okruženju Domovina

Tito u okruženju

Živimo u zemlji gdje već godinama niti jedna politička struktura na vlasti ne želi svakom čovjeku priuštiti minimum prava koja mu jamči Ustav i niz zakona, a to je pravo na dostojanstven i miran život. Kako živjeti u zemlji koja ne želi iz javnog prostora ukloniti spomenike, nazive ulica i trgova koje nose ime po najvećem zločincu u povijesti Hrvatskog naroda?

Tekst: Smiljan Strihić

Niti jedna politička inicijativa u Zagrebu, a može se reći i Hrvatskoj nije tako postala uzaludna, a i pomalo jalova kao “Krug za Trg”. To je inicjativa koja bi svojim beskompromisnim stavom o Josipu Brozu Titu kao zločincu, trebala ukloniti ime tog diktatora sa “Kazališnog trga” u Zagrebu. Inicijativa je svoje djelovanje otpočela 2008. godine burnim prosvjedom sa oko pet tisuća prosvjednika kada je policija bila primorana reagirati razdvajajući sudionike skupa za i protiv uklanjanja natpisa sa imenom maršala JBT-a. Danas su na žalost nakon šest godina prosvjedi svedeni na puko i sterilno mahanje zastavama, razvijanjem uvijek istih transparenata uz govore istrošenih političara i sve je spalo u neke komorne okvire, tako da ni mediji više ne prate prosvjed u prvom danu događanja, već o tome izvještavaju dan kasnije. Nije upitan ispravan cilj Inicijative “Krug za trg”, već je pitanje nije li način i organiziranje tako ozbiljnog prosvjeda poprimio elemente rutinskog okupljanja bez nekog žara i što je najvažnije bez političara i stranaka, kao da su svi pomireni da naziv tog trga mora ostati isti. Zanimljivo je kako se putem medija lako stvar relativizira i postiže taj famozni protok vremena koji one odgovorne na neki način otupljuje i uspavljuje za tako važne stvari u javnome životu Hrvatske.

Za razumijevanje čitavog problema, potrebno je kronološki navesti pokušaj mijenjanja naziva nekih trgova i ulica u Zagrebu iniciranih od novih političkih snaga tadašnjeg HDZ-a koji je devedesetih imao vlast i gradonačelnika u Zagrebu, a ipak nazivi glavnih ulica i trgova nisu mijenjani. Novinarske analize i izvješća o tadašnjim događanjima bilježe promjenu imena Trga žrtava fašizma, što nije utjecalo na promjenu obližnjeg “Titovog trga” jer tadašnje vodstvo HDZ-a na čelu sa Tuđmanom nije davalo previše važnosti tome problemu. Jača je bila želja za promjenom imena nogometnom klubu Dinamo, što se kasnijih godina pokazalo neispravnom odlukom predsjednika Tuđmana i njegovih savjetnika. Danas nije do kraja jasno do kada bi Tuđman i koliko dugo da je poživio, zadržao Titov naziv na trgu, ali antifašisti i danas vole govoriti kako “Titov trg” nije dirao, kao da su Tuđmanovi postupci i stavovi nama danas obvezujući. Po tome se može reći kako je predsjednik Tuđman bio malo lošiji kod izbora savjetnika, a i pri susretu sa nekim povijesničarima iskazivao je nerazumijevanje oko ključnih pitanja, kako domaće, tako i globalne politike. Po pisanju povijesničara Ivana Mužića, Franjo Tuđman nije nikada do kraja povjerovao u snagu masonske organizacije i njen upliv u sve pore političkog i javnoga života, već je taj problem volio tumačiti na način kako glavne odluke u svijetu donose vodeće sile na državnoj razini dok je utjecaj masonskih organizacija po njemu bio manji.

Naravno da to ne odgovara istini i nije jasno zašto Tuđman na vrijeme i do kraja nije prihvatio stavove o uplivu masonerije u politička previranja mlade hrvatske države. Bez obzira u kolikoj mjeri je prihvaćao činjenicu da je Hrvatska premrežena masonskim utjecajem, treba razumijeti da Trg maršala J.B. Tita nije dobio naziv zato što je on maršal ili vođa antifašističkog pokreta, a još manje bivši doživotni jugoslavenski predsjednik. Njegovo se ime tamo nalazi samo zato što je bio mason. Naravno da je to teško dokazati, ali brojne činjenice upućuju na to, a među njima možemo navesti intezivne Titove kontakte i druženja sa tadašnjim masonskim prvacima Hrvatske koja su obavijena velom tajne. Veliki broj masona, gdje pripada dio političkih suradnika koji su ga okruživali nepobitno govori da je i on dio toga društva, ali po naputku londonskih mentora na čelu sa W. Churchilom, zabranio je masonske lože kako bi prikrio vlastitu narav, te karakter i ulogu Jugoslavije na geopolitičkoj karti svijeta. Istu zabranu masonskim društvima je izdao i tvorac Turske države Ataturk, koji je također bio mason i sluga britanskog imperija. Tito je kao komunist, ilegalac i kasnije vođa partizanskog pokreta važan, ali se čvršće pozicionira i narasta onoga trenutka kada se sa Winstonom Churchilom “ušeta” u jednu napuljsku vojnu masonsku ložu i tamo navodno biva iniciran. U prihvaćanju njegove pozicije vođe “narodnog oslobodilačkog pokreta” pomažu pozitivna izvješća Fitzroya MacLeana i činjenica da su saveznici shvatili kako samo Tito a ne Draža i Četnici može integrirati i kontrolirati prostor Jugoslavije. To mu daje poziciju budućeg diktatora i vladara koji je prikrivanjem komunizma kamuflirajući ga u NOB-u uspio prevariti i u novu tamnicu naroda namamiti dvadesetak miljuna ljudi i pet naroda uz brojne nacionalne manjine s prostora bivše Jugoslavije. Tito od tada postaje apsolutni vladar buduće druge Jugoslavije i pokorni predstavnik britanskih interesa na ovim strateško važnim prostorima. Zadaća mu nije bila laka, a trebao je u tadašnjoj političkoj konstelaciji podržavati politiku udaljavanja Njemaca i Sovjeta što dalje od Jadrana i kao najvažnija zadaća privlačenje zemalja i vođa trećega svijeta u pokret nesvrstanih kako bi se marionetskim putem sačuvale od ruskog i kineskog komunizma za bivše kolonizatore zadržavanjem utjecaja nad istima.

U tom duhu i snazi, Titovo masonstvo Zagrebom zrači i danas, pa se slobodno može reći da glavni grad u imenu svog ponajljepšeg trga MORA imati njegovo ime a Beograd MORA sačuvati njegov grob. Može se zaključiti; dok je Titov grob u Beogradu, dotle će u Hrvatskoj biti i njegov trg. Vjerojatno će i buduće političke strukture pokušavati promijeniti ime “Titovog trga”, ali mala je vjerojatnost da će to u dogledno vrijeme uspjeti. Najvažniji razlog tome počiva u činjenici kako Tito nije bio samo običan španjolski borac, ruski agent, vođa partizanskog pokreta, potom doživotni predsjednik Jugoslavije i maršal, već je najbitnija činjenica da je bio duboko povezan sa masonskim strukturama, gdje su pripadali i vođe nesvrstanih (Nehru, Naser i dr.) koji su za engleske nalogodavce odradili ozbiljan, važan i obiman posao. Na zahvalu tome upućuju počasti koje mu Engleska kraljica iskazuje 1953 godine za posjeta Velikoj Britaniji, a takve se počasti ne daju zasigurno nekome tko nije duboko uronjen u strukture tajnih masoniziranih društava kojima je kraljevska loza oduvijek i upravljala.

Važnost mita o Titu dodatno se u Hrvatskoj podgrijava pomoću četničkih “vojvoda”, kako bivših, Nikolića i Vučića, tako zatvorenih Šešelja, te pokojnih Draže Mihajlovića i Popa Đujića, manipulirajući njihovim titulama, dužnostima, spomenicima i rehabilitacijama a sve kako bi se ubacila mantra skretanja pozornosti kojom se zabavlja prosti hrvatski puk. Time se u javnost ubacuje ometajući virus spina, kako bi se zaboravilo na trajnu uvredu koju Hrvati moraju podnositi radi Titovog trga u središtu Zagreba i budalastih besramnih igrica u rodnom mu Kumrovcu. Na žalost u Hrvatskoj danas imamo medije koji po nalogu stranih vlasnika svaki tjedan veličaju lik zločinca Tita razglabajući o nevažnim i glupavim detaljima iz života, glorificirajući tog stranog plaćenika kao da je neki uzor ili primjer morala i krijeposti. Tim medijskim mogulima je bitno Tita prikazivati kao velikog zavodnika, svjetskog političara, čovjekoljupca, miljenika svih i svakoga, a zapravo se radi o jednom stranom piunu koji je spletom okolnosti kao slugančić dobio zadaću zadržati višenacionalni status quo jedne “britanske grofovije” koja se zvala Jugoslavija. To je bila njegova glavna zadaća, kako planeri geostrateških karata ne bi imali problema ubuduće zadržati kontrolu nad ovim dijelom Balkana pred devedesete kada se ubrzano demontirala “Željezna zavjesa”i europski komunizam, za neki drugi oblik nove kolonizacije.

U svijetlu nedavnih događanja kada je novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović izbacila iz svog ureda Titovu bistu, a Krug za trg održao svoj ovogodišnji miting, mogla se sagledati sva uzaludna energija i nastojanja omanje skupine građana okupljeih ispred HNK koji se iduće godine možda neće niti okupiti. Naime pred HNK-om je bilo stotinjak ljudi, ali predsjednica Kolinda nije nikakvim javnim istupom niti gestom dala znak da istinski želi ukloniti Tita iz javnoga života Hrvatske. Jer što Hrvatima znači ako predsjednica ukloni jednu nevažnu bistu sa Pantovčaka a ne učini niti koraka prema Vladi koja kroz Sabor mora konačno donijeti zakon o zabrani veličanja Tita i na svim razinama riješiti tu hrvatsku sramotu, poput naših susjeda Slovenaca. Umjesto toga ona objavljuje da će 22. svibnja ići u Kumrovec na nekakvu nevažnu izložbu, što je do sada najveći gaf novoizabrane predsjednice koja je time pokazala koliko ne donosi odluke samostalno, te šalje zbunjujuće poruke javnosti, da bi isti dan odlučila “zakasniti” na tu izložbu, ali šteta je već napravljena. Nekoliko dana prije imamo i neprimjerenu Karamarkovu izjavu koji bi kao povijesničar morao znati da Tito nije vlasništvo, niti neka smetnja samo SDP-u, već svima u Hrvatskoj i što uopće znači poruka da se SDP mora odreći Tita? Logičnije bi bilo da Karamarko kaže da će dođe li HDZ na vlast, poduzeti korake za donošenjem zakona o zabrani veličanja svih totalitarnih režima i njihovih vođa. Karamarko je također u poziciji poručiti onim političkim nepismenjacima da je Josip Broz Tito ipak bio jedan mali sluga i zločinac a time i ništarija, dok je Tuđman sa njime ipak neusporediv, jer je stvorio Hrvatsku. Karamarko se vjerojatno sjeća koliko se Tuđman trudio i želio ne slušati masonske nalogodavce po cijenu izolacije, a moguće je da su ga zbog toga i otrovali.

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci