nacija.hr

Zašto pišem za Naciju i zašto Zakejeva smokva?

Tekst: Zvonko Franc

Pitanja iz naslova bila su mi postavljena nekoliko puta od poznanika i prijatelja. Stoga je red odgovoriti. Pišem za Naciju jer mi je pokretač portala prijatelj, a prijatelji su Božji dar. Osim toga, taj mi je prijatelj (Elvis Duspara) puno pomogao (iako on toga nije svjestan) i drago mi je što mogu sudjelovati u ovom njegovom projektu koji ima za cilj uporno pozivati na budnost. U mnogočemu se slažemo. U onome u čemu se ne slažemo možemo pričati, ali ionako se radi samo o metodama i pristupima sagledavanju stvari. Zaključno, pišem jer nam je Nacija potrebna. Potreban nam je prostor koji provocira radikalnošću. Ne radikalnošću koja izvire iz mržnje, nego radikalnošću kojoj je temelj „revnost za Dom Gospodnji“. Toliko o prvom pitanju. Ako nekoga dodatno zanima slažem li se sa svime što Nacija.hr objavi, tada je moj odgovor niječan. S nekim napisima se uopće ne slažem, ali držim se one – ako je od Boga – opstat će, ako nije od Boga – propast će. Uostalom – dobro je da Nacija.hr dopušta različitost mišljenja. Sve dok ta različitost počiva na iskrenoj želji za dobrim i istinom.

Zakejeva smokva

Vjerujem da se je netko upitao zašto naziv kolumne „Zakejeva smokva“. Odgovor je vrlo jednostavan – razlog mog pisanja je želja da moje svjedočenje o Bogu i mom iskustvu Boga, moja traženja i lutanja budu pomoć svima koji traže i žele biti Božji. Kao što se Bog poslužio smokvom da bi Zakej mogao vidjeti Isusa, tako bih bio Bogu zahvalan ako bi se poslužio mojim tekstovima da ljudi požele i mognu vidjeti Isusa.

Usto, ta zgoda s niskim Zakejem koji silno želi vidjeti Isusa, a zbog mnoštva ne može pa se penje na stablo smokve, jedna mi je od najljepših u Evanđelju. Svi smo mi zapravo Zakej. Želimo vidjeti Isusa, ali zbog silne buke oko nas, mnoštva proroka, spasitelja, eliksira sreće i smisla, teško dopiremo do Njega. Fascinantno mi je napose to kako Bog zapravo proviđa stvari, kako se služi i može poslužiti baš svime direktno ili indirektno ne bi li čovjeku pružio priliku da ga ugleda. U Zakejevu slučaju providio je drvo smokve. Veličanstven je taj naš Bog. Koliko li samo ljubi čovjeka i što li sve nije spreman učiniti ne bi li mu izišao u susret? I nije čudno da Isus govori da će pastir ostaviti devedeset i devet ovaca da bi našao stotu i da je u nebu veća radost zbog jednog obraćenog grešnika nego zbog svih već obraćenih (usp. Mt 18,12; Lk 15, 3–7). Bog nas neizmjerno voli. Očito smo mu iznimno važni. Očito čovjek nije tek slučaj nekakvog kaosa, praska, juhe, selekcije i ne znam što se sve ne podvodi pod neupitan argument i jedinu istinu.

Čovjek – stvorenje zbog kojeg se Bog od sveg srca nasmiješio

Napisao sam u prošloj kolumni da se Bog stvorivši čovjeka nasmiješio tako te je cijeli svemir vidio Božji osmijeh (usp: Nikad više). I doista, taj osmijeh Božje neizmjerne ljubavi ne možete ne vidjeti. Dovoljno je zagledati se u nevine oči djeteta i vidjeti njegov osmijeh. Ako se negdje Bog na poseban način očituje, onda to čini kroz lica djece. Zato ne čudi Isusova ljutnja na učenike koji su branili da mu pristupe djeca. Podsjećam, ne samo da se Bog naljutio, nego se zaprijetio posve ozbiljno: „Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: ‘Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.’ Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke. (Mk 10, 13-17, usp.: Mt 19, 13–15; Lk 18, 15–17)“.

Zamislite, napisao je prijatelj Veseljko Kralj u jednom svom objavljenom razmišljanju Kako gomila laži roditelja izgovorenih na krštenjima i njihova duhovna zapuštenost šalju djecu u propast?! (preporučam Vam da ga svakako pročitate, a Elvisu da ga objavi zasebno), Bog se nije ljutio ni kad su ga mrcvarili kao da je otpadna stvar, ali ljut je jer ne puštaju djecu k Njemu. Ljuti se svaki put kad mi kršćani, Njegovi učenici ne želimo otvoriti svoje živote za Njegovo djelovanje. Kada mu ne dopuštamo da nam pomogne, da nas spasi. Ta oholost, to je jedini grijeh koji se neće oprostiti – grijeh protiv Duha Svetoga.

Zato, Čitatelj(ice)u, dopusti Bogu da budeš nekome Zakejeva smokva i ako se nisi, usudi se prihvatiti Božju ponudu da Ga susretneš i vidiš! Zakej, nadcarinik se usudio, a znamo da su carinici u Isusovo vrijeme bili najomraženije osobe kao veliki grešnici. Ne postoji razlog da bilo tko i bilo kad odbije ponuđenu Očevu ruku i poziv na obraćenje, na život jedine istinske radosti i smisla. Završavam kolumnu dijelom iz Evanđelja koji opisuje susret Isusa sa Zakejem. Obratite pozornost na posljednju rečenicu:

„I uđe u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa.Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: ‘Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.’ On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: ‘Čovjeku se grešniku svratio!’ A Zakej usta i reče Gospodinu: ‘Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.’ Reče mu na to Isus: ‘Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!‘ (Lk 19, 1-10).“

Komentiraj

Podjeli sa nama svoje mišljenje

Vezani članci